Psihoterapija

i koje je poenta toga?? :think:
a jel ti postavljao neka pitanja...

ja sam sa psihologom razgovarala, postavljao mi neka pitanja....

Postoje faze u prihoterapiji. Često se dešava da psihoterapeut samo sluša klijenta, posebno u početnim fazama psihoterapije, međutim, treba shvatiti da poenta psihoterapije nije u tome da psihoterapeut čarobnim štapićem reši problem klijenta ili da mu "kaže šta treba da radi". Poenta je upravo u tome da psihoterapeut pomogne klijentu da sredi svoje misli, da sam dođe do odgovora na određna pitanja i time reši određen konflikte koji ga muče. Naravno, psihoterapeut u određenim fazama može da deluje usmeravajuće, recimo poveremenim interpretacijama onoga što je pacijent ispričao, itd., ali da ne ulazimo sada u to. Poenta je da psihoterapeut nije tu da klijentu ponudi gotovo rešenje, već da klijent uz psihoterapeutovu pomoć sam dođe do rešenja koje je za njega najbolje.
 
Postoje faze u prihoterapiji. Često se dešava da psihoterapeut samo sluša klijenta, posebno u početnim fazama psihoterapije, međutim, treba shvatiti da poenta psihoterapije nije u tome da psihoterapeut čarobnim štapićem reši problem klijenta ili da mu "kaže šta treba da radi". Poenta je upravo u tome da psihoterapeut pomogne klijentu da sredi svoje misli, da sam dođe do odgovora na određna pitanja i time reši određen konflikte koji ga muče. Naravno, psihoterapeut u određenim fazama može da deluje usmeravajuće, recimo poveremenim interpretacijama onoga što je pacijent ispričao, itd., ali da ne ulazimo sada u to. Poenta je da psihoterapeut nije tu da klijentu ponudi gotovo rešenje, već da klijent uz psihoterapeutovu pomoć sam dođe do rešenja koje je za njega najbolje.

Da, jasno mi je ja nisam isla na klasicnu psihoterapiju nego sam imala priliku da razgovaram sa psihologom cisto prijateljski, ali sam zelela da mi kaze nesto o mojoj licnosti, i zadovoljna sam tim razgovorom...
 
Filozofsko-religiozni pristup u terapiji (vrsta reedukativne psihoterapije)

Ovo je zajednički naziv za grupu psihoterapeutskih metoda koje koriste filozofsku indoktrinaciju (hedonizam, stooicizam, asketizam, zen-budizam, itd.)
Jedan broj bolesnika je svakako često suočen sa pitanjima o značenju svoje egzistencije i kad nema više ovakvih pitanja, čovjek postaje bolestan; dobro je razrađivati ova pitanja u psihoterapiji. Opasnost je ovdje u mogućnosti sudara filozofskog sistema samog psihijatra i pacijenta. Pacijenti misle da imaju simptome jer su izgubili ''značenje'' u svom životu (''egzistencijalni vakuum''). U terapeutskoj tehnici, tj. radu sa pacijentom terapeut izlaže egzistencijalne frustracije pacijenta i pomaže mu da nađe značenje za svoj život. Ponekad se koriste paradoksalne namjere (podsticanje da se želi ono od čega se najviše strahuje) ili derefleksija (pomjeranje razmišljanja - pacijent pomjera centar pažnje sa sebe na okolinu).

Frojdova psihoanaliza (klasična ili ortodoksna psihoanaliza)
- vrsta rekonstruktivne psihoterapije
Psihoanaliza u svojoj čistoj formi tj. klasična Frojdova psihoanaliza, je psihoterapeutski metod, primjenjen od profesionalno trenirane osobe, kojim se preko transferne neuroze razotkriva nesvjesni konflikt. Tehnika rada sa pacijentom podrazumjeva česte sastanke (3-5 puta nedeljno ),kako bi se stvorili uslovi za razvoj transferne neuroze. Od terapeuta se zahtjeva pasivnost, nekritičnost, neutralnost i anonimnost u relaciji sa pacijentom. Tehnika dalje koristi slobodne asocijacije (pacijent priča slobodno sve što mu padne na pamet, a terapeut nalazi vezu sa nesvjesnim sadržajem), analizu snova (''snovi su carski put ka nesvjesnom''), fokusiranje na rano značajno pamćenje (''uklješteni afekti''), kao i detekciju i interpretaciju otpora (otpor da se sve slobodno asocira do kraja). Naročito se dugo radi na transfernoj neurozi, čije se pojavljivanje ne koči, a zatim se u jednoj dinamičkoj i protektivnoj atmosferi (koristeći emocionalnu katarzu i abreagovanje) pacijent dovodi do razumjevanja i razrešavanja konflikta koji je bio nesvjesan.Može se reći da se psihoanalitičko lečenje sastoji od dvva procesa:
- prizivanje (otkrivanje) nesvjesnog materijala u svijest
- asimilacija i razrada ovog materijala od strane svjesnog Ega. To su procesi koji se mogu nazvati uviđanjem i koji uključuju katarzu, sintezu i integraciju. Treba naglasiti da je psihoanaliza, iako sama riječ naglašava analitički aspekt procesa, u stvari proces analize i sinteze.
Frojdova psihoanaliza je psihoterapeutska tehnika, za koju je potrebno da terapeut sam bude analiziran. Pogodna je za neurotska ispoljavanja i karakterološke poremećaje, a ponekad se i duhovito kaže da su dobra indikacija za nju i - zdrave osobe (i svako ko želi da bude terapeut).

- samo još mali dodatak. Inače postoje još od rekonstruktivnih psihoterap. Neofrojdovska psihoanaliza, Ego analiza, Psihoanalitički orjentisana psihoterapija, a od reedukativnih metoda Bihejvior terapija, Pacijent - centrirana terapija, Psihobiološka terapija, Intervju psihoterapija; zatim postoje grupne terapije...

A o psihoterapiji - pa preduslovi za dobru psihoterapiju su dobro postavljena indikacija i adekvatna primjena psihoterapeutske tehnike kao i spremnost pacijenta za saradnju. Elementi od značaja za uspjeh su tehnika koja se upotrebljava, ličnost terapeuta i navedena saradnja pacijenta.U prve dve-tri seanse se procjenjuje koja će metoda biti najdjelotvornija prema indikacijama za pojedine psihopatološke sindrome; zatim je potrebno pravilno primjenjivati tehnike određenih psihoterapijskih modaliteta.
Zajednički elementi svih psihoterapeutskih tehnika su tzv. potpomažući faktori:
1. Postojanje nade
2. Pouzdanja
3. Slobode govora
4. Povjerenja
5. Emocionalni efekt terapeutskog susreta
 
@tgdanijela

Sviđaju mi se tvoja razmišljanja, samo nekako su ti malo predugački postovi. Nekako sve izgleda kao prepisano iz neke knjige.

Bilo bi mi drago kada bismo mogli da razmenjujemo postove na temu psihoterapije, jer vidim da si dosta upućena. Međutim, čini mi se da bi sa kraćim i konkretnijim postovima mnogo više postigla. Eto, to je moj dobronameran savet. :)

Pozdrav!
 
.... često suočen sa pitanjima o značenju svoje egzistencije .....imaju simptome jer su izgubili ''značenje'' u svom životu (''egzistencijalni vakuum''). .....pomaže mu da nađe značenje za svoj život.

Evo recimo ovo mi je interesanto. Govoriš o gubitku smisla. Ja bih se malo nadovezao na to, a interesuje me i tvoje mišljenje.

Lični neuspeh, ranjivost, gubljenje poverenja, osećanje izolovanosti i nesigurni odgovori na pitanja "KO SAM JA?" i "GDE PRIPADAM?", dovode vremenom do osećanja BESMISLA, umesto do INDENTIFIKACIJE sa neposrednim društvenim vrednostima i sadržajima lokalne kulture. Stoga je lakše, smatraju egzistencijalisti, suočiti se sa GREHOM, KRIVICOM i KAZNOM, jer je svaka od tih kategorija potvrda određenog REDA i SMISLA, nego podneti osećanje bespomoćne ogoljenosti pred zaključkom da čovekov život NEMA DUBLJEG SMISLA.
 
Sta mislite o psihotherapiji? Koliko moze da pomogne u resavanju zhivotnih dilema!?

Svi mi znamo sta je dobro za nas, koje je pravo resenje i sta nas cini srecnim.
Vremenom sticajem razlicitih okolnosti se to potiskuje, tu su potrebe drugih, tempo zivota, i svaki covek dodje u jednom trenutku do toga da ne zna ni gde ce ni sta ce.
Ako mislis da ti treba neko ko ce ti pomoci da krenes u pravom pravcu onda ti je neko strucno i neutralno misljenje prava stvar. Moj savet ti je da ides kod dobrog psihologa i po mogucstvu privatnog, jer ovima u domu zdravlja diskrecija nije jaca strana.
 
Evo recimo ovo mi je interesanto. Govoriš o gubitku smisla. Ja bih se malo nadovezao na to, a interesuje me i tvoje mišljenje.

Lični neuspeh, ranjivost, gubljenje poverenja, osećanje izolovanosti i nesigurni odgovori na pitanja "KO SAM JA?" i "GDE PRIPADAM?", dovode vremenom do osećanja BESMISLA, umesto do INDENTIFIKACIJE sa neposrednim društvenim vrednostima i sadržajima lokalne kulture. Stoga je lakše, smatraju egzistencijalisti, suočiti se sa GREHOM, KRIVICOM i KAZNOM, jer je svaka od tih kategorija potvrda određenog REDA i SMISLA, nego podneti osećanje bespomoćne ogoljenosti pred zaključkom da čovekov život NEMA DUBLJEG SMISLA.

Greh, krivica i kazna se uspostavljaju tek kada osoba ima odgovore na pitanja Ko sam ja? i Gde pripadam? Zašto postojim? Zašto ljudi uopšte postoje? i sl. pitanja.
U slučaju krize identiteta sva ova pitanja su prisutna, kod anksioznosti, pa i depresije jer je u stvari teško odvojiti i naći bilo koji psihički poremećaj opisan baš kao u knjizi.Obično su izmješani i jedan prati drugi ili je posljedica, neminovno se javi uz drugi. Slično sa reumatskim oboljenjima, gdje iako izolovano učimo ovaj, onaj sindrom, uvijek je u pitanju poliartralgija i još niz popratnih pojava.
Dakle u psiho stanjima, krizama, oboljenjima čovjek osjeti da kako se on mjenja mjenja se i okolina; uzajamna promjena, što neminovno dovodi do pitanja, uspoređivanja prijašnjeg i sadašnjeg, pronalaženja uzroka, pokušavanja razumjevanja, dolaženja do nekog zaključka radi prihvatanja i prevazilaženja ''poremećaja''.
Kad osoba pronađe smisao ( ili ga prepozna ) greh, krivicu i kaznu određivat će prema tom smislu.
E sad pri raspravi, sve zavisi šta je to što najviše muči pacijenta; potrebno je poznavati njegovu porodičnu, materijalnu, emotivnu situaciju da bi mu mogao odgovorima pomoći u uspostavljanju psiho, unutrašnje, ego - id- superego kakve-takve ravnoteže.
Ukoliko pacijent ima porodicu moj filozofski sistem će ići u pravcu jačanja biološkog pogleda, ljudi su životinje u suštini, gledaj šta one rade i radi to i ti. Brini se za potomstvo dok ne bude sposobno napustiti gnijezdo. Obično u takvim slučajevima pacijent sumnja i u smisao porodice, kao i sebe i tada treba raspravljati sa pacijentom i o tome.
Najvažnije je da se pacijent otvori i da se ne boji postavljati pitanja koja ga muče.
Da se uspostavi odnos sa terapeutom jer dolazit će on sa novim pitanjima, analizirat će rečeno i sl.
Al sve svakako zavisi od težine poremećaja, dužine trajanja, varijacije su brojne.
 
@tgdanijela

Sa kog psihološkog stanovišta govoriš o ovom problemu. Malo mi sve deluje pomešano.

Ovo što sam napisao u prethodnom postu, gledište je sa stanovišta geštalt psihoterapije, konkretno u pitanju je razmatranje razvoja osećanja stida i osećanja krivice, koje se odvija duž različitih razvojnih osa.

Naravno, veoma mi je blisko i psihoanalitičko tumačenje ovih fenomena, ali to je već baca drugačiju svetlost na čitav problem.
 
Grijeh,krivica i kazna...dugo vremena treba da se čovjek suoči sa ovim pojmovima i prihvati ih,nauči da ih nosi..Kad sam prvi put osjetila grijeh i nužnu posljedicu odnosno osjećaj krivnje,prvi impuls me je povukao da samoodredim kaznu,dostojnu tog grijeha i te krivice koje me je gušila i sa kojom nisam znala kud bih.
Tad nisam imala nikog ko bi mi pomogao niti uputio me da sama sebi postavim pitanje koje bi me dovelo do smisla mene,mog postojanja ..
tako sam u nekim vremenima određivala kazne sama sebi umjesto da se zapitam za moje postojanje u smislenom..tako sam plovila u vodama besmisla u nemogućnosti da sebi pomognem.
Jedino što me je možda spasilo bio je red koji sam uvela u jedan dio života kojim sam upravljala,koji sam mogla savršeno da kontrolišem,u studije.
I dok sam sama sebi govorila:"Sve je u redu u mom neredu",polagala ispite i osjećala zadovoljenje određenih društveno prihvaćenih normi,nisam ni slutila da ću sama bez ičije pomoći uspjeti da prodrem do smisla i suočim se sa najvećim avetima psihe..osjećajem krivnje.
A to je bio dug i težak put.Stoga bih svima onima koji imaju sličan problem,od srca preporučila da ga ne rješavaju sami,da odaberu put (kojim se rjeđe ide)koji će ih brže i bezbolnije dovesti do samospoznajnog,samoosvještenog i samosmisaonog.
 
Greh, krivica i kazna se uspostavljaju tek kada osoba ima odgovore na pitanja Ko sam ja? i Gde pripadam? Zašto postojim? Zašto ljudi uopšte postoje? i sl. pitanja......

Slažem se da se osećanje KRIVICE javlja kasnije od STIDA – kada dete odmakne u kognitivnom razvoju i tako bude u stanju da kroz proces socijalizacije usvoji određena pravila i norme – Ipak, osećanja stida i krivice najčešće se javljaju u istoj životnoj situaciji, kočeći ne samo delatnost već preduzimljivost pojedinca uopšte, slabeći mu motivaciju da usavrši svoju kompetentnost i jačajući sumnju u sopstvenu doraslost izazovima koje je sam postavio.
Sve to bi zbirno moglo da opiše sadržaj obuhvatnog OSEĆANJA NIŽE VREDNOSTI, kao negativnog razrešenja Eriksonove TREĆE razvojne krize u procesu sticanja identiteta. Svakako da je jedan od daljih, kumulativnih ishoda takve inferiorne slike o sebi oslabljeno osećanje LIČNOG IDENTITETA, pometnja oko sopstvene uloge u životu i opšte osećanje nesigurnosti u kontinuitet sopstvene ličnosti. A to, nadalje, vodi OSEĆANJU IZOLOVANOSTI, pa onda i stvarnom otuđenju i nesposobnosti da se bude blizak sa drugima, tako da se ravnodušnost širi i na POTREBU DA SE DOPRINESE DRUŠTVU.
Sada je sve to već NEUROTIČNA SPUTANOST ŽIVOTNE PRODUKTIVNOSTI, koja se nerazrešivo vezuje za "očajanje, neizvesnost i strah". Umesto da izgradnju identiteta dovrši VEROM U NAĐENI SMISAO – kao ishodom odgovora na pitanje "Ko sam ja?" i "Kakav je svet čiji sam deo?" – necelovita ličnost, NEZATVORENOG EGZISTENCIJALNOG GEŠTALTA, zauzima DEPRESIVNU POZICIJU.
 
Izvinjavam se zbog malo dužeg posta, ali kad smo već počeli, evo na šta sam mislio.

Eriksonova TEORIJA RAZVOJNIH KRIZA – otvorila nove mogućnosti da se prikupi niz podataka o fenomenologiji procesa i funkcionalnoj usmerenosti osećanja STIDA. Istraživači su iskoristili implicitnu logiku nerazrešenih afektivno-kognitivnih sukoba, čiji razvojni sled obrazuje produbljeno osećanje stida, da bi ono, zatim, svojim primesama obojilo afektivni stil čitave ličnosti i time podstaklo dalju NEGATIVNU PRERSONALIZACIJU IDENTITETA. Početni zamah ovome, daje manjkava dimenzija BAZIČNOG POVERENJA, koja bi – kao početni od ERISKONOVIH OSAM RAZVOJNIH STUPNJEVA IDENTITETA– trebalo da je celoviti proizvod sklada između novorođenčeta i osobe koja se o njemu stara; s tim što se u oštrijim nerazrešenostima ove razvojne krize, bazično nepoverenje širi i na druge ljude iz detetove neposredne, a onda i dalje okoline.
Taj slom ima za ishod osećanje da čovek nije željen, osećanje da ga ne shvataju, da je izopšten, da nema poverenja u sopstvene snage. U suštini, proces koji je počeo nepoverenjem u roditelje i zahvatio neposrednu socijalnu sredinu, završava se NAGRIZAJUĆOM SUMNJOM U SAMOG SEBE, što dovodi do toga da pojedinac nije u stanju da u punoj meri ostvari svoju "AUTONOMNOST" – uverenost (poverenje) u sopstveno pravo odlučivanja. Tako narušena celovitost mišljenja, osećanja i delanja proizvodi RASPLINUTU, SLOBODNO LEBDEĆU ANKSIOZNOST, a posledična šara jeste ODBOJNOST PREMA SOPSTVENOJ VOLJNOSTI. Iako je egzistencijalna zebnja (nelagoda izazvana narušenom homeostazom i osećanjem necelovitosti – rekli bi geštaltisti) prikriveno prisutna u svakoj razvojnoj krizi, njeno je prisustvo manifestno naglašeno kod POSTIĐENOG IDENTITETA. U takvim slučajevima neminovno je da osoba stvori (najčešće visok) EGO IDEAL, uzor šta bi trebalo (ili bi želeo) da čini, te da svoje buduće porive i postupke primeri takvoj (često strogoj) samoproceni.
 
...znaci kriza smisla nastaje zbog neravnoteze izmedju ida, ega i superega nastale usled besa, straha, prisile, potiskivanja, opsesije.....?

Stanovište o neravnoteži između IDA, EGA i SUPER-EGA karakteristično je za psihoanalitička tumačenja, mada, nisam baš u ovom trenutku imao na umu psihianalizu.

Ovde se više razmatraju posledice neadekvatnog odnosa između deteta i njegove neposredne okoline, odnosno neuspešnog formiranja BAZIČNOG OSEĆANJA POVERENJA I SIGURNOSTI, koje se razvija u prvoj godini života. Dete tokom prve godine života zaključuje da li je svet sigurno mesto u kome su zadovoljene njegove potrebe, ili je opasno i nesigurno mesto, u kome ono nije u mogućnosti da zadovolji svoje bazične potrebe. Iz toga kasnije slede mnoge druge implikacije, koje mogu dovesti do onoga o čemu sam pisao.
 
Evo još malo o STIDU (nadam se da nikoga neće smoriti). :)

U većini kultura izrazna reakcija na osećanje stida jeste pokrivanje lica, skrivanje "ogoljenog" mesta ili želja da se uklonimo (čitavog sebe, da nas nema) iz situacije koja ukazuje na ranjive delove naše ličnosti. Takođe, postoji potreba da se sakrije i samo doživljavanje stida (počinjemo da se stidimo što se stidimo, dođe nam da "propadnemo u zemlju"), kako okolina ne bi primetila i prihvatila našu samoprocenu (recimo, "Ja sam slab"), a STID od ličnog fenomena prerastao u SRAM (dobijajući i društvenu dimenziju).
Zapažanje većeg broja kliničara je da se stid može javiti samo u kontekstu saobraćanja sa osobom čija osećanja i mišljenja cenimo. Dejstvo stida počiva i na činjenici da je, u najvećem broju sučajeva, pri pojavi postiđujuće draži, ličnost bila OTVORENA za prijatnost, LIŠENA OPREZA, ne očekujući pozleđujuće kočenje aktivnosti.
Mađutim, stid se javlja i kad drugi nisu prisutni, što znači da je sržni mehanizam SAMOIZLOŽENOST, uvid (OSVEŠĆENJE) u do tada nepoznate delove sopstvene ličnosti, za koje nismo želeli da preuzmemo odgovornost. Otuda verovatno i taj osećaj ZATEČENOSTI kod uvek IZNENADNE pojave stida, kao i osećaj da nam stvari izmiču kontroli i da u trenutku ne znamo kako da reagujemo.
 
Iznenadna OGOLJENOST neke DUBOKO LIČNE NEADEKVATNOSTI neminovno pokolebava čovekovo POVERENJE u zaključke koje je do tada imao, u one osnovne postavke o sebi i drugima, spoljnoj i unutrašnjoj realnosti, na kojima je temeljio svoje "ovde i sada" ponašanje. Štaviše, što su takva očekivanja bila pozitivnija i veća (setimo se povezanosti stida sa osećanjem prijatnosti i zainteresovanosti), to je naknadna posramljenost dejstvenija. Da takvo bolno osećanje seže zaista duboko, govori i činjenica da je jedna od nasušnih i ranih detetovih potreba OSEĆANJE SIGURNOSTI – poverenje u fizički, lični i socijalni svet koji ga okružuje.
Iznenadna poljuljanost te subjektivne uverenosti da je sve u redu, NAGLO SUOČAVANJE SA NESAGLASNOŠĆU onoga što se mislilo i onoga što jeste, kao i posledično osećanje LIČNE NEADEKVATNOSTI izaziva bolnu strepnju.
Naravno, reč je o razgradnji oblika koje treba PONOVO UCELINITI, a potom FUNKCIONALNIJE REORGANIZOVATI ČITAVO POLJE: postaviti primerenije granice u koje se može imati više poverenja, i koje će, pre svega, biti realniji putokaz budućih očekivanja. STID nas upozorava da se sada i ovde ne možemo pouzdati u dotadašnje geštalte, pogotovo ne u one koji treba da zadovolje holističke odgovore tipa
"KO SAM JA?" i "GDE PRIPADAM?" ("Gde je moje mesto na ovom svetu?").
Sumnja u svoju društvenu grupu i vrednosti koje smo izgradili svakodnevnim interakcijama sa njenim članovima može da PODRIJE SAME OSNOVE IDENTITETA pojedinaca, što je retko kada je slučaj sa osećanjem krivice. A sve to pojačava socijanu distancu prema drugima i, u krajnjim okolnostima, vodi osećanju NEPRIPADANJA, IZOLOVANOSTI i EGZISTENCIJALNE SAMOĆE.
 
Pa recimo da bi moglo i tako da se kaže.....
Da li to onda znači da su očekivanja i zahtjevi koje pred nas postavljaju od malih nogu(ko od nas nije barem jednom vidio situaciju u kojoj "ponosna "mama kaže djetetu da odrecituje nešto-naravno pred publikom,komšinicom ili rodbinom)..jedean od najvećih uzročnika stida s kojim krenemo nespretno,kao sa zamuckivanjem pri recitaciji,u život.
Je li to početak kojeg smo svjesni,odnosno prva sjećanja koja nas određuju u tom pravcu?
Jer mislim pritom i na pritisak koji roditelji(u njihovim najboljim namjerama)vrše na djecu postavljaući pred njih nerealne zahtjeve u vidu svojih vlastitih,neostvarenih ambicija..
 
Da li to onda znači da su očekivanja i zahtjevi koje pred nas postavljaju od malih nogu(ko od nas nije barem jednom vidio situaciju u kojoj "ponosna "mama kaže djetetu da odrecituje nešto-naravno pred publikom,komšinicom ili rodbinom)..jedean od najvećih uzročnika stida s kojim krenemo nespretno,kao sa zamuckivanjem pri recitaciji,u život.
Je li to početak kojeg smo svjesni,odnosno prva sjećanja koja nas određuju u tom pravcu?
Jer mislim pritom i na pritisak koji roditelji(u njihovim najboljim namjerama)vrše na djecu postavljaući pred njih nerealne zahtjeve u vidu svojih vlastitih,neostvarenih ambicija..

Svakako da nerealni zahtevi koje roditelji postavljaju pred dete mogu imati negativne posledice po dečiji razvoj.

Međutim, ovde bih naglasio jednu drugu stvar za koju mislim da je od suštinskog značaja u odnosu roditelj-dete.

1. Ključni mehanizmi i sredstva roditeljskog uticaja su: roditeljska toplina, negujuć odnos i bliskost sa decom.

2. Deca koja imaju sigurne, podržavajuće, uzvratne i osetljive odnose sa roditeljima biće dobro psihološki prilagođena (dakle: nije važno koliko vremena roditelji provode sa decom, nego kakav je kvalitet tog provedenog vremena).

3. Takođe, potrebno je naglasiti da je posebno važan PORODIČNI KONTEKST (odnos odnos između supružnika, odnos prema deci...). Odsustvo porodičnog neprijateljstva je mnogo dosledniji korelat dečje prilagođenosti, dok je bračni sukob najdosledniji i najpouzdaniji korelat dečje neprilagođenosti

4. Dakle, roditeljski uticaj je blagotvoran kada uspostave podržavajuće i negujuće odnose, kada su kompetentni i kada se osećaju ispunjeni kao hranitelji, kada su uspešni kao pojedinci i podržavajući kao bračni partneri.
 
Ponešto o GEŠTALT TERAPIJI -
- Geštalt terapija koristi principe geštalt psihologije (oblik je jedinstvo figure i polja tj.podloge). Ona može da se primjenjuje u individualnoj i grupnoj psihoterapiji. Motorno ponašanje i perceptivni kvaliteti i iskustva individue su organizovani najbitnijim orgazmičnim potrebama (potrebe organizma). Potreba jedinke formira geštalt kod kojega je organizujuća figura neka dominantna potreba u datom trenutku (pozadina polja je celokupnost okoline i ličnosti). Kada je potreba zadovoljena, geštalt koji je ona organizovala postaje kompletan i potreba više ne vrši uticaj - organizam je slobodan za formiranje novih geštalta. Psihopatološka ispoljavanja nastaju kada je formiranje i razbijanje geštalta blokirano ili otežano, kada potrebe nisu prepoznate i izražene. Isto tako, nezadovoljene potrebe formiraju nekompletne geštalte pa se harmonija figura-polje, tj.okolina-organizam, značajno remeti i rezultuje u psihopatologiju.
Prema geštalt neuroza nastaje, ne zbog postojanja unutrašnjih ili spoljašnjih konflikata ili kao posljedica traumatskog doživljaja iz djetinjstva (sukob se, naprotiv, smatra dobrim za razvoj ličnosti) - već usled privida konflikta i stvaranja prevremenog i lažnog mira. Ovakvi ''nezavršeni poslovi iz djetinjstva'', ako se ponavljaju, prekidaju komunikaciju ''do kraja'' između roditelja i djeteta, sputavaju izražavanje potreba djeteta i - rađaju neurozu.
U tehnici rada sa pacijentima geštalt terapija vodi računa o dva principa:
- potpuni rad ''ovdje i sada'' (terapeut koncentriše svoju pažnju na tekuće ponašanje pacijenta),
- i usmjerenost na fenomen svjesnosti.
Geštalt terapija je više iskustvena nego verbalna ili interpretativna terapija. U njoj se od pacijenta ne traži da priča o svojim traumama, o svojim problemima u prošlosti i o svom sjećanju - već da ponovo doživi svoje probleme i svoje traume, ovdje i sada. Od pacijenta se traži da postane svjestan svojih pokreta, svog disanja, svojih emocija, svoga glasa, izraza lica, misli koje ga pritišću. Nasuprot nekim terapijskim pristupima koji naglašavaju ''uviđanje'' ili razumjevanje ''zašto'' činimo ono što činimo, geštalt terapija naglašava razumjevanje ''kako'' i ''šta'' činimo. Kriterijum uspješnosti nisu socijalna prilagodljivost ili interpersonalni odnosi, već ''pacijentova svjesnost o povećanoj vitalnosti i efikasnijem funkcionisanju''.
 
npr.

kasljuc kasljuc

Dobar dan gospodine Dr. House zivim sa covekom kojeg vishe ne volim a ako sam iskrena nemam pojma da li ja uopste znam sta je prava i iskrena ljubav ali znam da mi taj covek ne odgovara nazhalost meni je to tek sad pocelo da smeta nakon 15 godina ja sam odvishe moderna a on je odvishe konzervativan cesto ne pricamo al se non stop svadjamo........ja nemam pojma kako da se iztrpam iz ovog broda?

on ce da me gleda preko djozluka i kazat ce nesto bla bla bla a pomislit ce garant "brainfuckin-G" a mozda ce skontati i "shit happens"

i onda cu otvorim josh jednu baustelu zvana "mama"

i kad cu ja da zavrshim taj cjeli teater? dvije tri cetiri godine?

a tek kad mu budem ispricala da sanjam djavola i da noci ne mogu da spavam............

To sto si napisala..nije smesno....a tebi je bolje da smejes svojim osecanjima nego d aih resavas? Ako si sanjala lucifera ne vidim nista cudnije nego da sanjas bred pita...Snovi i jesu cudni...

Vidim da su svi ovde poceli da pametuju na temu psihoterapije, mada svi preoporucuju da odes kod psihijatra...

Ja i vecina ljudi iz mog okruzenja smo isili kod psihijtra...uglavnom na razgovore..znaci niko nema f dijagnozu, niko nije pio lekove...nego radi razresavanja nekih unutrasnjih sukoba koji te razdiru, neki ljudi su podlozni stresovima i negativnim uticajima..neki su preosteljivi, pa ima nas raznih ..prosto dogodi se coveku u zivotu nesto sto ne moze da prebrodi na pravi nacin i to ostavlja posledice, u tvom slucaju vidim sarkazam i podsmeh kao beg od problema...

Smatram da treba da posetis nekog, jer ako vec pitas na tu temu, jasno je da mislis da ti je potreban pomoc...

E da, ja se mnogo bolje osecam sada, a i komunikacija sa ljudima mi je kvalitetnija...
 
....Potreba jedinke formira geštalt kod kojega je organizujuća figura neka dominantna potreba u datom trenutku (pozadina polja je celokupnost okoline i ličnosti). Kada je potreba zadovoljena, geštalt koji je ona organizovala postaje kompletan i potreba više ne vrši uticaj - organizam je slobodan za formiranje novih geštalta. Psihopatološka ispoljavanja nastaju kada je formiranje i razbijanje geštalta blokirano ili otežano, kada potrebe nisu prepoznate i izražene. Isto tako, nezadovoljene potrebe formiraju nekompletne geštalte pa se harmonija figura-polje, tj.okolina-organizam, značajno remeti i rezultuje u psihopatologiju.

Ako sam dobro razumeo suština je u prepoznavanju sopstvenih potreba, odnosno tačnoj precepciji sebe i sveta oko sebe. U slučaju da je doživljaj stvarnosti neusklađen sa realnim stanjem stvari, odnosno da je fenomenološko polje pojedinca organizovano na takav način da njegov doživljaj realnosti u većoj meri odstupa od relnog stanja stvari, nastaju problemi?
 
Prema geštalt neuroza nastaje, ne zbog postojanja unutrašnjih ili spoljašnjih konflikata ili kao posljedica traumatskog doživljaja iz djetinjstva (sukob se, naprotiv, smatra dobrim za razvoj ličnosti) - već usled privida konflikta i stvaranja prevremenog i lažnog mira. Ovakvi ''nezavršeni poslovi iz djetinjstva'', ako se ponavljaju, prekidaju komunikaciju ''do kraja'' između roditelja i djeteta, sputavaju izražavanje potreba djeteta i - rađaju neurozu....

Da li molim te možeš bliže da objasniš uzroke nastajanja neuroza (naravno sada govorimo sa stanovišta geštalt psihoterapije).

Ova mi je rečenica interesantna. "Neuroza nastaje usled privida konflikta i stvaranja privremenog i lažnog mira."

-Zašto PRIVID konflikta?
-Šta podrazumevaš pod "privremenim i lažnim mirom"?

Takođe je interesantna i rečenica - "prekidaju komunikaciju ''do kraja'' između roditelja i djeteta, sputavaju izražavanje potreba djeteta i - rađaju neurozu".

-Šta podrazumevaš pod "komunikacijom do kraja" između roditelja i deteta?
-Dete potiskuje svoje potrebe?
 
I mene zanima "komunikacija do kraja"između roditelja i djeteta?
Moja sjećanja govore o potiskivanju potreba djeteta,ali smatram da je to eufemistički izraz.Da li postoji faza(a ja tako nešto pamtim)odnosa između roditelja i djeteta koji nije tek potiskivanje potreba,već jedna vrsta neodnosa,nečinjenja,prepuštanja djeteta samom sebi u ime "nemanja vremena",u ime "ja sam tebe rodila,a ne ti mene"..
Pitam zapravo do koje granice,ako je ima,može da ide potiskivanje potreba,guranja u stranu..da li je krajnja granica dozvoljena linija pukih potreba(ima da jede,spava u toplom,ne hoda bosa)..
 

Back
Top