Evo recimo ovo mi je interesanto. Govoriš o gubitku smisla. Ja bih se malo nadovezao na to, a interesuje me i tvoje mišljenje.
Lični neuspeh, ranjivost, gubljenje poverenja, osećanje izolovanosti i nesigurni odgovori na pitanja "KO SAM JA?" i "GDE PRIPADAM?", dovode vremenom do osećanja BESMISLA, umesto do INDENTIFIKACIJE sa neposrednim društvenim vrednostima i sadržajima lokalne kulture. Stoga je lakše, smatraju egzistencijalisti, suočiti se sa GREHOM, KRIVICOM i KAZNOM, jer je svaka od tih kategorija potvrda određenog REDA i SMISLA, nego podneti osećanje bespomoćne ogoljenosti pred zaključkom da čovekov život NEMA DUBLJEG SMISLA.
Greh, krivica i kazna se uspostavljaju tek kada osoba ima odgovore na pitanja Ko sam ja? i Gde pripadam? Zašto postojim? Zašto ljudi uopšte postoje? i sl. pitanja.
U slučaju krize identiteta sva ova pitanja su prisutna, kod anksioznosti, pa i depresije jer je u stvari teško odvojiti i naći bilo koji psihički poremećaj opisan baš kao u knjizi.Obično su izmješani i jedan prati drugi ili je posljedica, neminovno se javi uz drugi. Slično sa reumatskim oboljenjima, gdje iako izolovano učimo ovaj, onaj sindrom, uvijek je u pitanju poliartralgija i još niz popratnih pojava.
Dakle u psiho stanjima, krizama, oboljenjima čovjek osjeti da kako se on mjenja mjenja se i okolina; uzajamna promjena, što neminovno dovodi do pitanja, uspoređivanja prijašnjeg i sadašnjeg, pronalaženja uzroka, pokušavanja razumjevanja, dolaženja do nekog zaključka radi prihvatanja i prevazilaženja ''poremećaja''.
Kad osoba pronađe smisao ( ili ga prepozna ) greh, krivicu i kaznu određivat će prema tom smislu.
E sad pri raspravi, sve zavisi šta je to što najviše muči pacijenta; potrebno je poznavati njegovu porodičnu, materijalnu, emotivnu situaciju da bi mu mogao odgovorima pomoći u uspostavljanju psiho, unutrašnje, ego - id- superego kakve-takve ravnoteže.
Ukoliko pacijent ima porodicu moj filozofski sistem će ići u pravcu jačanja biološkog pogleda, ljudi su životinje u suštini, gledaj šta one rade i radi to i ti. Brini se za potomstvo dok ne bude sposobno napustiti gnijezdo. Obično u takvim slučajevima pacijent sumnja i u smisao porodice, kao i sebe i tada treba raspravljati sa pacijentom i o tome.
Najvažnije je da se pacijent otvori i da se ne boji postavljati pitanja koja ga muče.
Da se uspostavi odnos sa terapeutom jer dolazit će on sa novim pitanjima, analizirat će rečeno i sl.
Al sve svakako zavisi od težine poremećaja, dužine trajanja, varijacije su brojne.