Decenija izneverenih nada

Poruka
3.617
Neznanje, namera, ili bezuslovna poslušnost prema zahtevima zapadnih mentora

Decenija izneverenih nada

Srbija se 2010. godine po svim pokazateljima, od ekonomskih do demografskih nalazi u mnogo gorem položaju nego 2000. godine. Uz veoma bitnu razliku da je rasprodala ili se sprema da to učini, najvredniji deo svoje privrede - a novac potrošila. Nova vlast je znala za samo tri ekonomske mantre – opštu privatizaciju narodne imovine, privredno vezivanje uz EU i jedini oblik privrednog razvoja svede na strane investicije

· Zašto je svakodnevna vest kretanje kursa dinara u beznačajnom procentu?
· Kako se desetine miliona evra pretvaraju u nekoliko dinarskih para?
· Može li se od riblje čorbe ponovo dobiti akvarijum?
· Kako da srpske porodice postanu bogate?

Bilo je to osamdesetih godina, kada je jedan potonji (nota bene sjajan) reditelj muzičkih spotova, u svojstvu predstavnika struke i kolega zaposlenih u televiziji, otišao da izbori neke zahteve kod generalnog direktora. Ovaj mu je nonšalantno pošto je iste saslušao, odgovorio: ''Znate li šta vi i vaš program za mene predstavljate? Rupu koju treba da popunim između dva TV Dnevnika!'', i tako na praktičan način pokazao šta je zaista važno, a šta nije.

Sledeći taj pedagoški primer, možemo zaključiti, unatoč gledištu kako je važno pratiti trag novca (što je najčešće nemoguće u uslovima kada se ne znaju stvarni vlasnici preduzeća), da je najveći izvor saznanja, od kulturno-vrednosnih do političkih, pratiti ko, o čemu, koliko i na kakav način govori u medijima. Budući da je u tržišnoj ekonomiji vreme isto što i novac, a novac naravno sve, utrošak televizijskog vremena čije se sekunde mere trocifrenim evro iznosom, pruža zanimljive uvide. U Srbiji danas, jedinstveno u celom svetu, svi mediji, i elektronski kao i štampani, svakodnevno izveštavaju o jednoj temi koja se probija između zemljotresa i cunamija, ratova i kriza, crne hronike i diplomatije, zauzevši svoje garantovano mesto u headlines – vrednost domaće valute. Čak i kada su dnevna variranja gotovo neprimetna i potpuno beznačajna u procentima, urednici nalaze za shodno da nas o toj beznačajnosti izveste te tako ukažu kako beznačajnost nama, ima itekako značaja za nekoga drugog.

Da bismo razumeli šta se i zašto događa danas, potrebno je da se osvrnemo u prošlost, najbolje je do samog izvora stvari. A tamo, na izvoru, prema opažanju Emila Vlajkija koje je izneo u svom znamenitom delu Antihumanizam – studija o ovcama, pastirima i smislu njihovog postojanja (1) kreće bespoštedni rat. Ne između ljudi ili naroda, već borba između pastira oko ljudskog stada. Mnogo kasnije, u budućnosti koju mi živimo, najpametniji od pastira zaključili su kako je najučinkovitije upravljanje ono koje se ne vidi jer mu se ne pruža otpor, a da je rat bez linije fronta i pozadine u kojem je napadač nevidljiv, rat koji on sigurno dobija. Ono jedino što može omogućiti preokret je spoznaja o agresoru te metodologiji i ciljevima njegovog vojevanja.

Instalirana vlast
Sećam se scene iz filma Psi rata (The dogs of war) Džona Irvina, u kojoj se odigrava londonski sastanak naručilaca budućeg državnog udara u jednoj afričkoj zemlji sa onim koji je predviđen za ulogu novog predsednika u njoj, kao i predstavnikom plaćenika koji oružjem treba da ga dovedu na vlast. Kada mu je izloženo šta se za uzvrat od njega očekuje, Afrikanac izgovara zlokobnu rečenicu ''želim da budem veoma bogat'', te tako krvlju svojih sunarodnika potpisuje ugovor sa finansijerima prevrata. Stvarni agresor na tu resursima prebogatu ali u realnosti presiromašnu afričku državu nije grupica mercenaries, već ogromni kapital koji ih je unajmio i poslao.

Treći rajh je, zapravo, bio jedan od poslednjih pokušaja ovladavanja svetom koristeći tvrdu silu spolja, dakle samo vojnu moć. Novi svetski poredak danas, koga mnogi nazivaju i Četvrtim rajhom, za isti naum služi se kombinacijom tvrde i mekih oblika moći koji deluju iznutra, sa perspektivom sve veće upotrebe ovih drugih. To je, naprosto, mnogo jeftinije i isto toliko efikasnije. Kupiti je mnogo isplativije nego ratovati, i to najpre širu bazu - profesore univerziteta, ugledne intelektualce, medije, odabrane partijske vođe... a potom finansirati dolazak svojih partija na vlast uz medijsku podršku svojih medija i „nezavisnih“ intelektualaca. A kada do ''demokratskih'' promena dođe, tada ''demokratori'' postaju dvostruko odgovorni. I svojim mentorima odnosno prijateljima iz zemlje ili inostranstva, ali i narodu od koga su biološki potekli, koji im, po pravilu, upućuje otrovne strele svoga gneva radi neispunjenih obećanja i izneverenih nada. To je, zapravo, ''demokratorska'' namena, da oni, a ne njihovi nalogodavci budu ti na kojima će se ''slomiti kola'' kada do loma dođe.

Njih, kao istrošene menadžere, koji po načelu benefit-cost donose manje koristi nego što koštaju, tada zamenjuju novi, često nova lica koja obećavaju novu politiku, na novim principima, sa, za tu priliku stvorenim novim strankama. Tako se narod zamajava sa svakim novim izbornim ciklusom, posle kog je u sve većoj apatiji i malodušnosti, što ilustruje sve slabiji odziv na birališta i sve manji ugled koji nosioci funkcija pa i institucije države uživaju u društvu. Ne videći bolju budućnost u svojoj državi, mladi potpuno racionalno i bez emocija upisuju one fakultete koji im mogu omogućiti karijeru u nekoj prosperitetnijoj zemlji, dok stariji, skrhani što im deca odlaze da se najčešće više ne vrate ili što su pored njih ali bez posla, umiru pre vremena, ne dočekavši starost njihovih roditelja.
 
Političke rasprave o tome ko je, umesto šta je krivac, idu u krug, obogaćene aferama koje se neprekidno stvaraju da bi se zaboravile one pre njih. Politika u bukvalnom smislu postaje estrada, pa se tako jednoga dana, često na istoj televiziji, odvijaju žestoke svađe stranačkih rivala na položaj, dok sutradan u veseloj atmosferi pevaju ''uživo'' i plešu u nekom zabavnom programu. Ima li tu sistema i neke logike, jer logike i u nelogičnom mora biti?

U protekloj, tužnoj deceniji, u Srbiju je prema procenama ekonomista, na ovaj ili onaj način ušlo desetine milijardi dolara, neki tvrde i čitavih sedamdeset milijardi. Možemo biti pristalica bilo koje političke stranke ili koncepta u Srbiji, ali se moramo složiti da su tri ključna pokazatelja u kakvom je stanju njen nominalni vlasnik, dakle narod, krajnje zabrinjavajuća. Ti pokazatelji nisu privredni rast, bogatstvo, kulturni ili kakvi drugi dometi koji su takođe poražavajući, već egzaktna nauka koja se zove demografija, nauka o stanovništvu, koja postoji kao i sve drugo, radi stanovništva. U Srbiji se, naime, mnogo više umire nego rađa, trend unutrašnje migracije i emigracije je katastrofalan, a dovoljno je u prolazu pogledati istaknute umrlice da bi se videlo u kojoj životnoj dobi ljudi umiru. Ovde prestaje svaka politika i svako strančarenje. U društvu, kao i u prirodi, važi pravilo da kada postoje povoljni uslovi, život, biljni i životinjski, buja, a u suprotnom odumire. Kako to da je stanovništvo Srbije u odumiranju i pored bogomdanih geografskih, pa kao što vidimo i finansijskih preduslova? Da li je problem u ljudima koji je vode ili u tome što ona nije na dobrom putu, ma ko da je vodi? Ima li narodni dušmanin prvoga reda, svoje ime? Ima, naravno. Njegovo ime je kapital, skoncentrisan u privatnim rukama, bilo da je domaći ili strani.

Da vidimo, šta se u ekonomskoj sferi događalo od 2001. godine naovamo. Stranke koje u kontinuitetu vladaju Srbijom od 05. oktobra 2000., čija je jedina ideologija tzv. bolji život (koji, nota bene, nikada ne može postati ideologijom) u svoj najveći domet, služeći se prostom aritmetikom, redovno ubrajaju visinu prosečne plate izraženu u evrima. Kada su oni došli na vlast prosečna plata je iznosila tek 80 nemačkih maraka (oko 40 evra), dok je u zenitu boljeg života ona bila devet puta veća. Tako glasi prosta aritmetika. Izlišno je postaviti pitanje da li je i proizvodnja, produktivnost te izvoz porastao u istoj proporciji ili čak i više. Nije, naravno. Kako se onda došlo do ove cifre, pošto znamo da se iz ničega ne može dobiti nešto?

028-2.jpg


Došlo se precenjenom vrednošću domaće valute. Ovo nije bitno stoga da bi se vlastodršci hvalisali navodnim uspehom (koji bi u realnim uslovima bio kolosalan), nego da bi se stvorio sloj platežno sposobnog stanovništva, tzv. srednja klasa, kadra da apsorbuje robe i usluge koje se nude na tržištu. Tu nastaje naš problem. Šta je babi milo, to joj se i snilo, nažalost ne važi u ekonomiji, još manje u realnom životu. Na upražnjeno mesto gašenjem četiri domaće banke, kao i prodajom preostalih, ulaze strane banke i njihov kapital. Blagodareći precenjenom kursu dinara (prve dve godine devizni kurs bio je fiksiran, iako je samo u 2001. zvanična inflacija prema podacima NBS iznosila oko 40%!), i armiji novostvorenih potrošača, uglavnom budžetskih korisnika, Srbija postaje zemlja koju preplavljuje roba iz uvoza. Na tom poslu su zajednički interes pronašli uvoznici i banke koje su davale kredite stanovništvu za kupovinu takve robe. Ova kobna simbioza, a ne ''svetska ekonomska kriza'', stvorila je stanje koje više nije održivo i za čije prevladavanje više nema dobrog rešenja. Desetine milijardi dolara koje su u deceniji na izmaku ušle u Srbiju najviše kroz kredite, plaćanje kupljene srpske imovine i kroz različite donacije, otišle su, tako, umesto u stvaranje nove vrednosti, u potrošnju, najviše kupovinom uvoznih proizvoda, te ponovo napustile zemlju. Srpska vlada ne samo da nije sprečila ovakav razvoj događaja, nego ga je dodatno i podsticala, jer je u godinama koje su prošle na ovome gradila privid privrednog rasta (bankarskog sektora, trgovine, različitih usluga) sa jedne strane, a sa druge, naplaćivala PDV i carinu na uvoznu robu. ''Privredni rast'' je, po kejnzijanskom ekonomskom modelu, pokušavan podsticanjem tražnje u siromašnom društvenom okruženju, i to strane robe, umesto na jedino razuman način, iz povećane proizvodnje domaće robe, koja bi se izvezla na strano tržište, i tako zarađenim novcem, onda moglo trošiti. Mi smo trebali da se ponašamo onako kako se Zapad ponašao prema nama. Ali, u tragediji je tako kako jeste, jer da nije tako ne bi bilo ni tragedije.

Ona se ogleda u tome što su presahnuli izvori finansiranja potrošnje koja nije zarađena. Stanovništvo teško da više ima prostora da se zadužuje, jer se ono i zaduživalo zato što je bilo siromašno; da je imalo svog novca ne bi ga od drugog pozajmljivalo. Sada su uglavnom najtraženiji krediti za otplatu (refinansiranje) već uzetih kredita. A privreda, šta je sa njom? Na ovom mestu se vraćamo na sam početak priče. Krediti koje su najveći privrednici, istovremeno i uvoznici, uzimali za izgradnju katedrala potrošačkog društva, tzv. šoping molova, koje su servisirali prodajom (svoje) uvozne robe u njima, postaju sa neminovnim porastom kursa evra, neizdrživ kamen oko vrata. Čitava ekonomska konstrukcija, moglo bi se reći i čitav ekonomski koncept onoga što se naziva privreda (poglavito zasnovana na uvozu), visi na tananoj niti koju svaki dinar povećanja vrednosti evra dodatno tanji do kidanja.

Potpuno je, dakle, jasno, zašto je u Srbiji, kao nigde drugde u svetu, kretanje kursa tako značajna i sudbonosna vest. Koja je gornja granica koja označava bankrot, nije poznato. Tek, prema pisanju Politike (2), privrednici su još krajem 2008. tražili da država pošto-poto brani kurs na nivou od 82-83 dinara, a početkom 2009. su izneli još radikalniji predlog, da se država dodatno zaduži u inostranstvu kako bi omogućila ''stabilan'' dinar (3). Istovremeno, prema računici same NBS, septembra 2008. godine, dinar je realno vredeo 108 odsto više nego 2000. godine! (4) U intervjuu dnevnom listu ''Blic'', ekonomista Mlađan Kovačević najavljuje Argentinski bankrot pred našim vratima, objašnjavajući da je tolika precenjenost domaće valute dovela do enormnog uvoza i gašenja domaće proizvodnje (5) (tada se, naime, do pojave grčke tragedije, Argentina uzimala kao sinonim ekonomske propasti). Država jednostavno nije mogla, uprkos tome što je dnevno prodavala i po 60 miliona evra deviznih rezervi (3. decembar 2008.) da spreči neminovno, a to nije u stanju ni danas.

Dakle, ako nas zdrav razum nije naučio da siromašan čovek ne može na volšeban način postati platežno sposoban pripadnik ''srednje'' klase, naročito (u slučaju budžetskih korisnika) ukoliko zavisi od onoga što drugi stvori koji je takođe siromašan, iskustvo će nas tome ubrzo poučiti. U tom smislu, naša ''kriza'' u kojoj živimo, zapravo, već decenijama, nema ama baš nikakve veze sa onom ''svetskom'', ali itekako ima sa grčkom. Deca ne moraju imati pojma o tome odakle njihovim roditeljima novac koje im daju za džeparac, jednako tako nemaju pravo ni da se bune kada im ga roditelji uskrate. Kod roditelja je, međutim, obrnut slučaj. Oni ne prihvataju i ne mogu prihvatiti kada im država kaže da nema. To se ovih dana događa u Grčkoj, u kojoj su zaposleni u javnom sektoru (budžetski korisnici) godišnje prihodovali čak 15 plata, koje, sada se vidi, nisu bile zarađene. Međutim, objašnjenjem da mora da se štedi, kako navodi jedan autor (6), obično ne završavaju ''grčke tragedije''.

A ni kod nas, izgleda. Iz vlade pripremaju nove stimulanse za potrošnju, koja je, tobože, a ne rast proizvodnje i izvoza, uslov za privredni rast. Tako se sistem koji je proizveo katastrofalan učinak i na kraju urušio sam sebe, ponovo stavlja u pogon. Nema želje da se model nemaš pare - ne trošiš - privreda ne posluje - državi manjak u kasi - uzmi zajam - troši - tajkuni srećni - država uzima PDV zameni jedino održivim modelom rad - investiranje - štednja - potrošnja. Sve do gorkog kraja.

Model ''Superhik'' ekonomije (po istoimenom liku popularnog stripa Alan Ford, koji otima od siromašnih da bi davao bogatima) pod maskom različitih subvencija domaćem i stranom privatnom kapitalu mora smesta biti zamenjen realnim oblicima privređivanja, proizvodnji konkretnih, realnih dobara, radi izvoza koji pokriva uvoz onoga što je Srbiji neophodno a ne proizvodi se u njoj. To je ono što je nužno učiniti. Loša vest glasi da je za takav preokret već prilično kasno. Premijer Srbije Zoran Đinđić ostao je upamćen po izjavi koja je svoje mesto našla i u špici Peščanika, o tome kako se ''od akvarijuma može skuvati riblja čorba, ali se od riblje čorbe više ne može dobiti akvarijum''.
 
028-3.jpg

Fatalni trio za uništavanje Srbije iza kojih je
ostala samo pustoš



Srbija se 2010. godine po svim pokazateljima, od ekonomskih do demografskih nalazi u mnogo gorem položaju nego 2000. godine. Uz suštinsku razliku da je rasprodala (a novac potrošila) ili se sprema da to učini, najvredniji deo svoje privrede. Nova vlast je znala za samo tri ekonomske mantre – privatizaciju narodne imovine, privredno vezivanje uz EU i jedini oblik privrednog razvoja svede na strane investicije. U naopakom sistemu vrednosti, uzima se da je država tim uspešnija ako je uspela da privuče što više stranog kapitala. Kada bi to zaista bilo tako, tada bi Srbija bila zemlja sa izuzetno uspešnom privredom (i odgovarajućim životnim standardom), jer je gotovo celu prepustila (prodala) strancima. Od toga trajna šteta prevazilazi jednokratnu korist. Ako je, na primer, ''Sartid'', sada U.S. Steel, najveći (do skora) srpski izvoznik, njegov izvoz se računa kao izvoz države Srbije, iako on to uistinu nije, jer sredstvima ostvarenim izvozom ne raspolaže Srbija nego privatna kompanija po svom ličnom nahođenju. Strani investitor dolazi u neku zemlju pod uslovima koji njemu, a ne dotičnoj zemlji odgovaraju, pogotovo ako je zemlja u nevoljama. Stranom investitoru se, za razliku od domaćeg, pružaju brojne privilegije, od besplatne infrastrukture do oslobađanja od oporezivanja. Kada te privilegije isteknu, investitor obično traži neku drugu žrtvu, pardon, zemlju. Država ubire uglavnom samo poreze i doprinose na bedne nadnice koje primaju srpski radnici prinuđeni da rade kako bi prehranili porodicu.

Čak nas i gangsterski filmovi mogu poučiti tome da se svoja teritorija ne prepušta drugome. Na svojoj teritoriji, u svojoj zemlji, narod te zemlje ima prvenstvo nad bilo kim. Strane kompanije su dobrodošle jedino ukoliko su registrovane po klasičnom offshore principu, plaćajući porez državi ili godišnju taksu, uz uslov da ne posluju na srpskom tlu.

Karl Marks, iznenađujuće popularan ovih dana, analizirajući kapitalistički model proizvodnje, pisao je još u XIX veku o fenomenu viška vrednosti. To je ona vrednost koju najamni radnik stvori svome poslodavcu, kapitalisti, nakon podmirenja svih troškova proizvodnje, uključujući i platu radnika. To je onaj deo koji kapitalistu čini bogatim. To je cilj i smisao rada, a ne rad po sebi. Nesporno je da su radnici u Srbiji, dok su, stvarno ili nominalno bili vlasnici fabrika i svega ostalog u njoj, živeli neuporedivo bolje nego danas. Radeći za sebe čovek prisvaja i rezultate svoga rada, radeći za drugoga, on mu ih prepušta. Dragi čitaoci, na ovom mestu potreban zaključak donesite sami. Najvažnije je da shvatite da li će puka smena partija na vlasti rešiti vaš problem, ili je potrebno da se zameni koncept koji je Srbiju doveo tu gde se nalazi. Privatni, beskrupulozni, neograničeni kapital nigde i nikome, osim njegovim posednicima, nije doneo dobra. Neka nas tome pouči, ako vlastiti već nije, ruski primer. Šta je tranzicija u propast donela ruskom narodu pokazuje upravo objavljena studija Svetske banke (7) po kojoj je životni vek Rusa danas kraći nego pre pedeset godina, čija je očekivana dužina za muškarce 58,9 godina, uz katastrofalni talas preuranjenih smrti koji uglavnom odnosi muškarce srednje dobi, tako da svaki drugi ne doživi penziju. Dok je broj novorođene dece 1950. iznosio 3 miliona, danas on iznosi svega 1,5 milion, s tim što se očekuje dalji pad pa se procenjuje da 2020. neće iznositi niti 1 milion godišnje.

Da ne bi ostala nedoumica oko toga je li autor ovog osvrta za jednakost, ne daj Bože onu u siromaštvu, a protiv privatne inicijative, moram reći kako bih voleo da Srbi mogu sebi da priušte nove Zonde ili Lamborginije, a svoje žene obraduju garderobom najboljih kreatora i egzotičnim putovanjima. Da bi to mogli, neophodno je da budu gazde, a da nad sobom nemaju gazdu, pogotovo ne iz inostranstva. Zalažem se za dva oblika svojine – kolektivnu, narodnu, koja bi predstavljala ''veliku'' privredu, velika preduzeća i privredne sisteme, gde bi radili oni koji nemaju preduzetničkog duha, i za ono što se nekada nazivalo ''malom'' privredom kao komplementarnim nastavkom velike, ali koja mora biti zakonski ograničena kako se pojedinci u njoj ne bi obogatili do te mere da pomisle kako sunce radi njih sija, i kako da obaraju ili postavljaju vlade... Otprilike sve drugačije nego danas...

Predrag Anđelić


___________________________________________________
(1) Emil Vlajki: ''Antihumanizam – studija o ovcama, pastirima i smislu njihovog postojanja'' (Nova, Beograd, 1993.)
(2) ''Predlog preduzetnika: braniti kurs 82 dinara za evro'', Politika, 4. 12. 2008.
(3) ''Privreda traži stabilan dinar i da se država zaduži'', Politika, 10. 1. 2009.
(4) ''Argentinski bankrot pred našim vratima'', Blic, 5. 4. 2009.
(5) Isto.
(6) Dezmond Lehman: ''Zašto će Grčka morati da napusti Evrozonu'', Fajnenšel tajms, Nova srpska politička misao
(7) ''Životni vek Rusa kraći nego pre pola veka'', Tanjug, Politika, 28. 3. 2010.


Link
 
Vlast vodi državu u bankrot

mladjen-kovacevic.jpg

Mlađen Kovačević
sreda, 14. april 2010.

(Blic, 11.4.2010.)


U našoj vlasti ne postoji svest o ozbiljnosti krize u kojoj se nalazimo, sve se radi se od danas do sutra, prodaje sve što se prodati može i zadužuje gde god da se može. Na sva zvona objavljujemo da smo potpisali ugovor za kredit od Rusije. Takvo zaduživanje je nemoralno, jer će i taj i novac koji povlačimo od MMF koristiti da se zapuše rupe u budžetu i da se proda na deviznom tržištu kako bi se održao nerealan kurs dinara. Većina tog novca zapravo odlazi u džepove tajkuna i uvoznika, kaže za „Blic nedelje“ ekonomista dr Mlađen Kovačević.

– To nije moralno jer se taj dug potroši ekonomski neracionalno, nema efekata na privredu, a ceo račun prenosimo na buduće generacije. Čak 40 odsto prihoda od izvoza robe i usluga odlazi na pokrivanje spoljnjeg duga, i to je strašno. Zbog toga se Srbija nalazi u ozbiljnoj dužničkoj krizi. U ovu godinu smo ušli sa više od 2,3 milijarde evra dospelog a neisplaćenog duga. To je velika suma, a ove godine nam dospeva još najmanje tri i po milijarde evra. Ako se ovako nastavi, čeka nas argentinski scenario, odnosno slom, kada država ne može više da servisira dugove, kada se uvoz bitno smanji i kada svi od kojih smo zajmili polako počinju da zavrću slavine, pa moramo da molimo za reprogramiranje dugova. Umesto da razmišljaju o tome, naši političari nas uljuljkuju pričama da je Srbija izašla iz recesije. Najaviti da smo izašli iz recesije ravno je apsurdu, jer bi to značilo da je u prethodna dva kvartala privredna aktivnost rasla, što se u Srbiji nije dogodilo. Istina, bilo je elemenata koji su davali neko malo zeleno svetlo, jer je treći kvartal bio bolji od drugog, pa su počela da pljušte politička obećanja. Međutim, pre nekoliko dana Republički zavod za statistiku (RZS) je objavio podatak da je BDP u četvrtom kvartalu bio za 0,1 odsto manji od trećeg prošle godine. Kamo sreće da je Srbija samo u recesiji, ona je u dubokoj ekonomskoj i društvenoj krizi.

Čime se zapravo bavi naša vlast; siromaštvo ih malo interesuje, nezaposlenost i natalitet takođe, o izvozu samo govore fraze...

– Problem je u defektnom konceptu reformi koji nam je nametnuo MMF još pre devet godina. Oni koji su sebe nazivali vizionarima te 2001. godine i pravili se „većim katolicima od pape“ i danas insistiraju na tom konceptu i nemaju nameru, niti snage da ga napuste, pa sada pod pritiskom MMF tumaraju u začaranim krugovima donoseći samo štetu ovoj zemlji. Između ostalog, taj koncept, proistekao iz Vašingtonskog konsenzusa (MMF, Svetska banka, američka administracija) problem nezaposlenosti ne smatra ekonomskim problemom. Njima je važna stabilizacija, privatizacija, deregulacija, liberalizacija spoljne trgovine... Pod uticajem toga, ni u Srbiji danas niko ne vodi računa o nezaposlenosti ili demografskoj krizi. Niko ne vodi računa o narodu. Umesto toga, zvaničnici samo krpe rupe, zadužuju se gde god mogu, troše...

Dosta ste kritikovali aranžman sa MMF-om?
– Pokazalo se da su zemlje koje u tranziciji nisu sarađivale sa MMF-om, poput Slovenije, mnogo bolje prošle. Poljska, koja je posle dve godine napustila taj neoliberalni koncept, postigla je vrlo solidne privredne performanse. S druge strane, taj koncept je 1998. doveo do sloma privrede u Rusiji. I glavni pobornici ideologije MMF-a na kraju su je se odrekli, poput Fridmana ili Fukujame. Da nije došlo do krize, MMF bi propao, jer su svi počeli da beže od njih. Sada su u MMF malo promenili taktiku, manje su rigidni i ako nam išta odgovara iz tog aranžmana, to je činjenica da insistiraju na smanjenju opšte potrošnje i da ograničavaju naše populističke političare koji samo razmišljaju o sopstvenim foteljama.

Ako posle Đinđića nema vizionara, zašto predsednik i premijer ne okupe desetak ozbiljnih i nekorumpiranih ljudi koji će im reći šta država mora da uradi?

– Zato što u Srbiji na svim nivoima vlasti vlada negativna selekcija kadrova, koja je posledica činjenice da nemamo pravnu, već partijsku državu. Prosto je neverovatno koga ti naši političari postavljaju za direktore važnih javnih preduzeća. Jedan istoričar je zapisao da se u istoriji po dobrim delima pamte samo oni carevi, kraljevi, sultani koji su znali da oko sebe okupe pametne ljude. Ovde toga nema. Svaka revolucija izbaci mnogo karijerista koji nisu dorasli zadatku. Ovde se pojavila grupa mladih ljudi skromnih stručnih znanja, koji su počeli da veruju da su oni mesije, a sada se vidi da su izgubili i moral i poštenje i da samo gledaju kako da se održe na vlasti. I da im od toga ništa nije važnije.

Šta, po vama, vlast mora da uradi?


– Zalažem se da Tadić kao predsednik države inicira stvaranje strategije razvoja uz maksimalnu saradnju s naučnim krugovima, u kojoj će učestvovati što više neutralnih, a što manje partijskih kadrova. Međutim, eto i on je neki dan rekao da će strategiju praviti njegova stranka, što odmah stvara sumnju i odbojnost.

Pre devet godina su nam obećavali da ćemo do 2004. godine steći status kandidata EU, a 2010. postati članica. Šta se dogodilo?

– Političari su obećavali nerealno. Princip je obećajte što više, da se svidite i narodu i EU. Da bi ispunili ta obećanja, morali su da čine sve da se donose zakoni i standardi koji važe u EU. Umesto toga, zakoni su u suprotnosti s evropskim, nacrte pišu nazovistručnjaci, u parlamentu se glasa po automatizmu, niko nikom neće da se zamera, poslanici delaju po naređenju jer ih stranački vrhovi drže u šaci sa blanko ostavkama... Sve se radi na štetu Srbije i njenog puta u EU. Zbog svega toga i ne verujem da ćemo pre 2018. ući u EU.

Ministri koji su nam obećavali kule i gradove i sada su u vladi?

– Med i mleko su nam obećavali trutovi. I, nažalost, osim Labusa svi su i dalje tu. Ogroman je nesklad između onoga što su Đelić, Dinkić, Labus i drugi obećavali 2001. i 2002. i onoga što je do danas ostvareno. Đelić je, na primer, 2002. rekao da će se o srpskom privrednom čudu pričati širom sveta. Kako se stvari sada odvijaju, plašim se da umesto čuda ne dođe do srpskog privrednog čudovišta. To što su svi i danas u vlasti još jedan je znak da je taj svet nemoralan. Kriza morala zahvatila je sve nivoe našeg društva. Imamo funkcionere koji ni po koju cenu neće da napuste duple funkcije, zvaničnici učestvuju u aferama bez posledica, a rezultati njihovog rada su daleko slabiji od obećanih. I sad im je za sve kriva svetska ekonomska kriza. Došla im je kao kec na deset.

Kako vam se danas čini izjava iz 2002. ondašnjeg guvernera kada je tvrdio da se kurs neće menjati narednih 50 godina?

– I tada sam govorio da će taj koncept doneti teške posledice. To se i dogodilo. Osim što je delimično povoljno delovao na inflaciju, ugušio je izvoz i domaću proizvodnju, a smatram da je najvećim delom odgovoran i za nisku industrijsku proizvodnju koja je ugušena ogromnim uvozom. Domaće tržište je preplavljeno uvoznim proizvodima koji su često lošeg kvaliteta, ali jeftini, pa ih narod kupuje zbog niske kupovne moći. A kada kupuje jeftinu uvoznu robu, za kupovinu domaće ništa ne ostaje.
 
Slovenija je u tranziciji težila da spase sva preduzeća koja su mogla biti spasena. U Srbiji su čak upropaštavana da bi mogla jeftinije da budu prodata tajkunima?

– To je problem ljudi koji su vodili privatizaciju. Uopšte neadekvatni i pogrešni ljudi su se našli na važnim funkcijama od 2001. Dinkić je postao guverner NBS, a nikad se nije bavio tom materijom, već je bio asistent na predmetu privredni razvoj; Vlahović je bio asistent u Ekonomskom institutu, a postao je ministar za privredu i privatizaciju; Pitić koji je predavao svetsku ekonomsku istoriju postaje ministar za ekonomske odnose s inostranstvom; Đelić koji se „proslavio“ sa Saksom po loše sprovedenim tranzicionim reformama postaje ministar finansija… Nisu se u tim istorijskim momentima našli pravi ljudi, a nisu hteli ili nisu znali ni da okupe pravi tim oko sebe. Smatrali su da je starija garda udarena marksističkim maljem.

Kako je moguće da Strategija privrednog razvoja koja je pravljena za period od 2006. do 2012. godine nije dala nikakvih rezultata?

– Ta strategija je pravljena u oblacima i nije imala nikakve realne mogućnosti da se ostvari. Između ostalog, ona je predviđala rast BDP po prosečnoj godišnjoj stopi od sedam odsto, a u 2009. smo imali pad od tri odsto. To je bilo prosto širenje pozitivne energije, što se pokazalo da je isplativo. Taj koji je obećavao med i mleko odlično je prošao i materijalno i društveno i još je silna priznanja pokupio, a oni koji su bili takozvani katastrofičari jedino mogu da imaju satisfakciju što se pokazalo da su bili u pravu. Zato i sada ističem da ako se bude nastavilo da se radi kao do sada, ako i dalje bude važio princip zaduži se, prodaj i potroši, perspektive su izuzetno tmurne, a argentinski tango ili ruski kazačok su neminovni.

Prodaja Telekoma diže cene razgovora

– Apsolutno sam protiv prodaje i Telekoma i EPS-a. Protiv sam jer se pokazalo da je i ono što samo do sada zaradili od privatizacije potrošeno bez ikakvog efekta. Ogromne pare su došle na teritoriju Srbije od 2001. Po osnovu neto zaduživanja, doznaka iz inostranstva i prodaje imovine, najmanje je 70 milijardi dolara došlo, a ništa nismo uradili, nismo završili Koridor 10, nismo revitalizovali kanal Dunav–Tisa–Dunav, nismo nijednu veliku fabriku napravili. Čovek se s pravom pita, ako su isti ljudi na vlasti, kako će ovo sada biti potrošeno. Telekom je firma koja ostvaruje profit i bilo bi pametno da ga držimo kao zlatnu koku. A sada se može lako desti da državni monopol uspešne firme prodamo državnom preduzeću iz inostranstva. To će rezultovati višestrukim povećanjem cena. Privatizovati sve što možeš je logika MMF-a, ali smatram da u ovom slučaju nije dobra.

Slika srpske realnosti (2009)
- Bruto domaći proizvod manji za 3 odsto - Uvoz opreme manji je za 40, a repromaterijala za 16 odsto
- Bruto investicije manje za 25 odsto
- Industrijska proizvodnja smanjena za 12 odsto
- Trgovina na veliko i malo manja za 12 odsto
- Obim građevinskih radova smanjen za 30 odsto
- Saobraćaj smanjen za 8 odsto
- Površine zasejane pšenicom od Drugog svetskog rata nikada nisu bile manje, a duplo su manje nego 1990.
- Izvoz robe i usluga smanjen za 22 odsto
- Konkurentnost privrede pala za osam mesta na listi Svetskog ekonomskog foruma
- Spoljni dug dostigao 32,75 milijardi dolara
- Javni dug premašio 10 milijardi evra
- Računi 69.000 preduzeća blokirani
- Broj nezaposlenih dostigao 735.000
- Bez plate radi više od 150.000 ljudi

(Irena Radisavljević)

Link
 
– To je problem ljudi koji su vodili privatizaciju. Uopšte neadekvatni i pogrešni ljudi su se našli na važnim funkcijama od 2001. Dinkić je postao guverner NBS, a nikad se nije bavio tom materijom, već je bio asistent na predmetu privredni razvoj; Vlahović je bio asistent u Ekonomskom institutu, a postao je ministar za privredu i privatizaciju; Pitić koji je predavao svetsku ekonomsku istoriju postaje ministar za ekonomske odnose s inostranstvom; Đelić koji se „proslavio“ sa Saksom po loše sprovedenim tranzicionim reformama postaje ministar finansija… Nisu se u tim istorijskim momentima našli pravi ljudi, a nisu hteli ili nisu znali ni da okupe pravi tim oko sebe. Smatrali su da je starija garda udarena marksističkim maljem.

Ovo je kljuc svega...
 
Ovo je kljuc svega...

Da.


Najveći deo političkih funkcionera u Srbiji spreman je pre da žrtvuje samu Srbiju, i u državnom i u teritorijalnom smislu, nego neku svoju funkciju

Političke stranke se bore za vlast. Poverenje građana zadobijaju svojim programima i uverljivošću svojih političara. Nakon izbora se formira vlada koja smenjuje prethodnu, biraju se novi ministri i premijer. Vrši se promena u rukovodstvu nekih najvažnijih institucija i na nekoliko funkcija u državnoj administraciji. Smene se po pravilu vrše samo na političkim funkcijama.

DOBRA LOVINA
U Srbiji posle 2000. godine nije tako. Ko se dokopa vlasti dočepao se Srbije i svih njenih resursa. Postavljaju se partijski kadrovi na sva moguća mesta. Srbija postaje lovina koja se grabljivo deli. Najviše od strane najjače stranke, a onda na red dolaze i svi ostali. U Srbiji je samo posle oktobra 2000. zamenjeno oko pedeset hiljada ljudi. Svi odreda su zamenjeni članovima novih vladajućih partija i to najvećim delom bez ikakve stručnosti. Najmanje interesovanje je za mesta u administraciji, a najveće za mesto u javnim preduzećima, raznim agencijama, upravnim odborima. Partijske vrhuške dele vlast i tako biva da poslanik u parlamentu istovremeno postane direktor javnog preduzeća, član nekoliko upravnih odbora, rukovodilac agencija, direktor akcionarskih društava i poludržavnih firmi, pokrajinski poslanik, gradonačelnik i odbornik. U sukobu interesa tako se između ostalih nalaze poslanik Jedinstvene Srbije u Skupštini Srbije Dragan Marković koji je istovremeno i gradonačelnik Jagodine, poslanik Veroljub Stevanović, koji je i gradonačelnik Kragujevca, te poslanik Saša Milenić koji je ujedno i predsednik Skupštinme grada Kragujevca. Da nam je do sprdnje cinično bismo rekli da je naprosto reč o renesansnim ličnostima. To je smisao njihovog bavljenja politikom. Prigrabiti što više i što brže.
U velikoj meri nezadovoljni su članovi političkih partija jer ostaju praznih šaka. Da bi ih zadovoljili oni ih masovno zapošljavaju po tim istim firmama čineći ih sve manje efikasnim. Korupcija cveta. Sve se sabira u istim ljudima i parlamentarna i izvršna vlast.

Dalje, na:

http://www.pecat.co.rs/2010/04/sukob-interesa-politicki-plen/
 
Srbija se zadužuje 270.000 $ na sat


Po isteku svakog sata, Srbija je zaduženija za preko 270 hiljada dolara, rekao je danas član ekonomskog tima Srpske napredne stranke Milenko Dželetović, uz ocenu da "nekontrolisano zaduživanje javnog i privatnog sektora Srbiju polako vodi ka dužničkoj krizi i ozbiljnoj ugroženosti devizne likvidnosti zemlje".

Prema njegovim rečima, u ovoj godini se očekuje dospevanje još tri i po milijardi dolara duga.

"Spoljni dug Srbije je posle deset godina sprovođenja reformi narastao sa 10,8 milijardi dolara, koliko je iznosio 2000. godine, na današnjih 33 milijarde dolara", kazao je Dželetović.


On je ocenio neodgovornim što se iz ukupnog duga pri obračunu stepena zaduženosti prema inostranstvu isključuje komercijalni dug, napomenuvši da je privatni spoljni dug danas 10 puta veći nego krajem 2000. godine.



Dželatović je kazao da je za ekonomsku budućnost zemlje od velike važnosti na koji način je upotrebljen pozajmljen novac.


Član ekonomskog tima Jorgovanka Tabaković ocenila je da je uz korupciju, zaduživanje najveći problem sa kojim se Srbija susreće.


Prema njenim rečima, u Ustav Srbije bi, po ugledu na Nemačku, trebalo ugraditi "kočnicu za zaduživanje". "Samo taj nivo bezbednosti može da garantuje sigurnost pri zaduživanju sada, ali i
budućih generacija", napomenula je Tabaković.

http://www.vesti-online.com/Vesti/Ekonomija/45401/Srbija-se-zaduzuje-270000--na-sat
 

Back
Top