- Poruka
- 235
Radoje Domanović
Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari kao i njihovi, svi zajedno, prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uzbrdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: „Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih.“ Bože sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!
Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci 'ranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio. Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako ne radeći ništa šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga
Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji, pamtimo mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali.
Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Što sam ja kriv i moj ceo rod što nas ne primaju u hrišćane. Vera im kaže „ne ukradi“, a eto moj gazda krade i pije za te novce što je od krađe dobio. Vera im nalaže da čine dobro bližnjem svome, n oni jedan drugom samo zlo čine. Kod njih je najbolji čovek, koga smatraju za primer vrline, ako samo ne čini zla, a već, razume se, da niko i ne pomišlja da zahteva od koga da, sem toga što nikome zla ne čini, učini i dobro. I eto na šta su spali da su im primeri vrlina ravni svakoj beskorisnoj stvari, koje samo nikom zla ne čine.
Vo duboko uzdahnu, i spremi vrat za jaram.
April,1902....kao da nije proslo sto godina
Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari kao i njihovi, svi zajedno, prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uzbrdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: „Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih.“ Bože sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!
Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci 'ranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio. Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako ne radeći ništa šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga
Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji, pamtimo mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali.
Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Što sam ja kriv i moj ceo rod što nas ne primaju u hrišćane. Vera im kaže „ne ukradi“, a eto moj gazda krade i pije za te novce što je od krađe dobio. Vera im nalaže da čine dobro bližnjem svome, n oni jedan drugom samo zlo čine. Kod njih je najbolji čovek, koga smatraju za primer vrline, ako samo ne čini zla, a već, razume se, da niko i ne pomišlja da zahteva od koga da, sem toga što nikome zla ne čini, učini i dobro. I eto na šta su spali da su im primeri vrlina ravni svakoj beskorisnoj stvari, koje samo nikom zla ne čine.
Vo duboko uzdahnu, i spremi vrat za jaram.
April,1902....kao da nije proslo sto godina
Poslednja izmena: