Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
SRBOLJUB ŽIVANOVIĆ Genocid nad Srbima još uvek traje!
Intervju | Uredništvo | april 13, 2010 at 16:04
Razgovarala Biljana Živković
„Otvorena je sonda veličine 6×2,5 m označena bušenjem kao grobna jama br. 112 B na zemljištu ‘Čalinka’, zemljište Vukič (uz nasip). Pet radnika je radilo na iskopavanju. U dubini od 20 cm nađeni su sitni komadići kreča, a na dubini od 46 cm bilo je više većih komada kreča. Na dubini od 74 cm našli smo komad stakla, a na dubini od 90 cm našli smo jedan ključ, perle i dugmad. U severoistočnom delu sonde, na dubini od 92 cm nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili, kako smo kasnije utvrdili, nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u raku… Kopajući dalje, broj nađenih predmeta jako se povećavao od navedene dubine do 1,2 m. Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem tkanju se vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi štrikani od vune, dosta obuće, naročito dečje od broja 33 i manje i dečje opanke…“
Tako je daleke 1964. godine, 22. juna, izgledao prvi izveštaj, prvog radnog dana ekipe antropologa o nalazima pri iskopavanju grobnica u Gradini kod Jasenovca. Ekipa antropologa, u to titoističko vreme, veoma hrabrih naučnika bila je mala, ali odabrana – Vida Brodar, Anton Pogačnik i dr Srboljub Živanović. Ovo i mnogo više od toga objavila je Srpska knjiga pre dve godine u delu „Jasenovac“ za koje je nedavno dr Srboljub Živanović dobio Nagradu „Rastko Petrović“ za autorsko delo od nacionalnog značaja, koje dodeljuje Matice iseljenika Srbije.
Istine radi, a uoči velikog pritiska na Srbiju da izglasa rezoluciju o Srebrnici, pre samog razgovora sa uvaženim akademikom Živanovićem citiraćemo delove izveštaja o užasu srpske istorije, našoj nacionalnoj tragediji, najvećem srpskom stratištu svih vremena. Da shvatimo zašto „mora“ da nam se desi Srebrnica.
„Skelet br. 9 – Pol ženski. Životno doba oko 20 godina. Vidi se prelom lobanje u ocipitalnom predelu. Leži u dubini od 1,40 m. Skelet br. 10 – Leži na dubini od 1,50 m. Pol ženski, životno doba oko 20 godina. Lobanja povređena u desnom ocipitalnom predelu. Skelet br. 11 – dečji skelet životnog doba oko 10 godina. Skelet br. 12 – Skelet ženskog pola, životnog doba oko 20 godina. Očuvane svetlo smeđe pletenice. Lobanja nije povređena. Mozak je sačuvan. Ceo skelet je bio prekriven krečom… nižu se potresni izveštaji. Užas koji ni posle sedam decenija ljudski um ne može da shvati! „Skelet br. 15 – dečji skelet životnog doba oko 10 godina. Skelet br. 16 – dečji skelet životnog doba između četiri i pet godina. Razbijen je desni parietalni predeo… skelet deteta od tri godine!…“
Kada se normalan čovek suoči sa ovakvim tekstom ne može a da se ne zgrozi pred užasom – ljudske mržnje i bezumlja. Ko sme u ime 730.000 nedužnih jasenovačkih seni – da ćuti!? I to baš sada kada se nad čitavim srpskim narodom nadvila pretnja da bude proglašen za genocidan? I to baš u vreme „visoke“ demokratije. Ako je nekada izgovor za ćutanje bio totalitarni soc-titoistički režim koji je širio strah, sada nema i ne sme biti izgovora! Uostalom, ko je pitao dr Živanovića da li se on tokom svog života suočavao sa strahom. I nije tražio izgovor, iako je bilo veoma opasno otisnuti se u neizvesnost, angažujući se u dokazivanju hrvatskog genocida nad Srbima u Jasenovcu mračnih šezdesetih godina! Zbog tog istraživačkog rada, i da bi se spasio, dr Živanović je morao da ode iz otadžbine! Sada se istovremeno bori, ne samo za istinu o Jasenovcu, nego i za istinu o Srebrenici!
Teško je pobrojati sva Vaša zvanja, ali barem da pokušamo: dr medicinskih nauka, profesor anatomije, antropolog, član više naučnih i stručnih ustanova u više zemalja, jedan od osnivača Instituta za istraživanje slovenske civilizacije, kao i Evropskog instituta za proučavanje drevnih Slovena sa sedištem u Londonu, nastavljač tradicije Beogradske anatomske i antropološke škole, koju je utemeljio vaš učitelj, akademik prof. Branko Šljivić. Za redovnog člana Međunarodne Slovenske Akademije Nauka, kulture, obrazovanja i umetnosti i predsednika Odeljenja za Veliku Britaniju i Irsku izabrani ste 1995. godinu. Ipak, utisak je, da niste, u dovoljnoj meri, poznati u matici!
Istovremeno obavljam nekoliko poslova, mada se medicini posvećujem celog života. Oni koji su u mojoj profesiji, struci, sasvim dobro znaju šta i kako radim. Kada doputujem iz Londona u Beograd, ja sam u Institutu anatomskom sa svojim mlađim kolegama i, eto, Bogu hvala, jedan sam od malobrojnih koji je uspeo da iškoluje naslednika. A sad dolaze i naslednici naslednika. To znači da se ova grana nauke neće kod nas ugasiti. Od početka naučno-istraživačkog rada, pored anatomije, bavim se i antropologijom, paleopatologijom i sudskom antropologijom. Nažalost, antropologijom se bavim jedino ja u Srbiji. Kada smo želeli pedesetih godina 20. veka da osnujemo Društvo antropologa Jugoslavije, onda nam je Siniša Stanković, tadašnji predsednik SANU, rekao: „Antropolizi! Pa zar vas nismo sve pobili posle rata?“ Takav je, vidite, bio stav naše države prema toj vrsti nauke, zbog Hitlera, nacizma, rasizma, koji su vladali u Nemačkoj. Naime, veliki broj antropologa direktno su radili za Hitlera, razrađivali te užasne rasističke teorije. Stoga je i kod nas bilo vladajuće mišljenje da je antropolog nepoželjno zanimanje. Ljudi tada nisu mogli da shvate da je antropologija nešto sasvim drugo. Da pojednostavim, imate, recimo, fabriku cipela, i prilikom kupovine cipela ne možete da nađete vaš broj. To je zbog toga što u našem stanovništvu postoji određen procenat ljudi koji nose istu veličinu, a fabrike, naravno, ne znaju koji je to procenat. To je samo jedna od primenjenih grana antropologije, ali kod nas se to shvatilo kasno. Tu je i moj sudsko-medicinski rad. Sudski medicinari znaju za mene, sasvim dovoljno da drže moje knjige na stolu. Javnost, razume se, ne može sve pobrojane teme i oblasti da prati, jer je to nauka koja nije svakome dostupna.
Rezultati Vaših istraživanja ušli su u svetske udžbenike anatomije i antropologije, a Vaša knjiga „Ancient Diseases“ iz 1982. smatra se osnovnim delom kojim je utemeljena palepatologija kao posebna naučna disciplina.
Da, pomenuto delo objavila je SKZ 1984. godine pod naslovom „Bolesti drevnih ljudi“, dok je drugo dopunjeno izdanje objavila Izdavačka kuća „Pešić i sinovi“. Pamte vas, dakle, ako pronađete neku popularnu stvar. Recimo, ako govorimo o makrobiotici, niko ne zna da je prva doktorska teza iz te oblasti odbranjena u Hajderbergu i da ju je, zapravo, odbranio jedan Srbin. I to pre više od dva veka. Postoji danas u Muzeju srpske medicine u ulici Džordža Vašingtona njegova povelja. Beograđani verovatno ne znaju ni gde se nalazi taj Muzej!
Intervju | Uredništvo | april 13, 2010 at 16:04
Razgovarala Biljana Živković
„Otvorena je sonda veličine 6×2,5 m označena bušenjem kao grobna jama br. 112 B na zemljištu ‘Čalinka’, zemljište Vukič (uz nasip). Pet radnika je radilo na iskopavanju. U dubini od 20 cm nađeni su sitni komadići kreča, a na dubini od 46 cm bilo je više većih komada kreča. Na dubini od 74 cm našli smo komad stakla, a na dubini od 90 cm našli smo jedan ključ, perle i dugmad. U severoistočnom delu sonde, na dubini od 92 cm nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili, kako smo kasnije utvrdili, nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u raku… Kopajući dalje, broj nađenih predmeta jako se povećavao od navedene dubine do 1,2 m. Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem tkanju se vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi štrikani od vune, dosta obuće, naročito dečje od broja 33 i manje i dečje opanke…“
Tako je daleke 1964. godine, 22. juna, izgledao prvi izveštaj, prvog radnog dana ekipe antropologa o nalazima pri iskopavanju grobnica u Gradini kod Jasenovca. Ekipa antropologa, u to titoističko vreme, veoma hrabrih naučnika bila je mala, ali odabrana – Vida Brodar, Anton Pogačnik i dr Srboljub Živanović. Ovo i mnogo više od toga objavila je Srpska knjiga pre dve godine u delu „Jasenovac“ za koje je nedavno dr Srboljub Živanović dobio Nagradu „Rastko Petrović“ za autorsko delo od nacionalnog značaja, koje dodeljuje Matice iseljenika Srbije.
Istine radi, a uoči velikog pritiska na Srbiju da izglasa rezoluciju o Srebrnici, pre samog razgovora sa uvaženim akademikom Živanovićem citiraćemo delove izveštaja o užasu srpske istorije, našoj nacionalnoj tragediji, najvećem srpskom stratištu svih vremena. Da shvatimo zašto „mora“ da nam se desi Srebrnica.
„Skelet br. 9 – Pol ženski. Životno doba oko 20 godina. Vidi se prelom lobanje u ocipitalnom predelu. Leži u dubini od 1,40 m. Skelet br. 10 – Leži na dubini od 1,50 m. Pol ženski, životno doba oko 20 godina. Lobanja povređena u desnom ocipitalnom predelu. Skelet br. 11 – dečji skelet životnog doba oko 10 godina. Skelet br. 12 – Skelet ženskog pola, životnog doba oko 20 godina. Očuvane svetlo smeđe pletenice. Lobanja nije povređena. Mozak je sačuvan. Ceo skelet je bio prekriven krečom… nižu se potresni izveštaji. Užas koji ni posle sedam decenija ljudski um ne može da shvati! „Skelet br. 15 – dečji skelet životnog doba oko 10 godina. Skelet br. 16 – dečji skelet životnog doba između četiri i pet godina. Razbijen je desni parietalni predeo… skelet deteta od tri godine!…“
Kada se normalan čovek suoči sa ovakvim tekstom ne može a da se ne zgrozi pred užasom – ljudske mržnje i bezumlja. Ko sme u ime 730.000 nedužnih jasenovačkih seni – da ćuti!? I to baš sada kada se nad čitavim srpskim narodom nadvila pretnja da bude proglašen za genocidan? I to baš u vreme „visoke“ demokratije. Ako je nekada izgovor za ćutanje bio totalitarni soc-titoistički režim koji je širio strah, sada nema i ne sme biti izgovora! Uostalom, ko je pitao dr Živanovića da li se on tokom svog života suočavao sa strahom. I nije tražio izgovor, iako je bilo veoma opasno otisnuti se u neizvesnost, angažujući se u dokazivanju hrvatskog genocida nad Srbima u Jasenovcu mračnih šezdesetih godina! Zbog tog istraživačkog rada, i da bi se spasio, dr Živanović je morao da ode iz otadžbine! Sada se istovremeno bori, ne samo za istinu o Jasenovcu, nego i za istinu o Srebrenici!
Teško je pobrojati sva Vaša zvanja, ali barem da pokušamo: dr medicinskih nauka, profesor anatomije, antropolog, član više naučnih i stručnih ustanova u više zemalja, jedan od osnivača Instituta za istraživanje slovenske civilizacije, kao i Evropskog instituta za proučavanje drevnih Slovena sa sedištem u Londonu, nastavljač tradicije Beogradske anatomske i antropološke škole, koju je utemeljio vaš učitelj, akademik prof. Branko Šljivić. Za redovnog člana Međunarodne Slovenske Akademije Nauka, kulture, obrazovanja i umetnosti i predsednika Odeljenja za Veliku Britaniju i Irsku izabrani ste 1995. godinu. Ipak, utisak je, da niste, u dovoljnoj meri, poznati u matici!
Istovremeno obavljam nekoliko poslova, mada se medicini posvećujem celog života. Oni koji su u mojoj profesiji, struci, sasvim dobro znaju šta i kako radim. Kada doputujem iz Londona u Beograd, ja sam u Institutu anatomskom sa svojim mlađim kolegama i, eto, Bogu hvala, jedan sam od malobrojnih koji je uspeo da iškoluje naslednika. A sad dolaze i naslednici naslednika. To znači da se ova grana nauke neće kod nas ugasiti. Od početka naučno-istraživačkog rada, pored anatomije, bavim se i antropologijom, paleopatologijom i sudskom antropologijom. Nažalost, antropologijom se bavim jedino ja u Srbiji. Kada smo želeli pedesetih godina 20. veka da osnujemo Društvo antropologa Jugoslavije, onda nam je Siniša Stanković, tadašnji predsednik SANU, rekao: „Antropolizi! Pa zar vas nismo sve pobili posle rata?“ Takav je, vidite, bio stav naše države prema toj vrsti nauke, zbog Hitlera, nacizma, rasizma, koji su vladali u Nemačkoj. Naime, veliki broj antropologa direktno su radili za Hitlera, razrađivali te užasne rasističke teorije. Stoga je i kod nas bilo vladajuće mišljenje da je antropolog nepoželjno zanimanje. Ljudi tada nisu mogli da shvate da je antropologija nešto sasvim drugo. Da pojednostavim, imate, recimo, fabriku cipela, i prilikom kupovine cipela ne možete da nađete vaš broj. To je zbog toga što u našem stanovništvu postoji određen procenat ljudi koji nose istu veličinu, a fabrike, naravno, ne znaju koji je to procenat. To je samo jedna od primenjenih grana antropologije, ali kod nas se to shvatilo kasno. Tu je i moj sudsko-medicinski rad. Sudski medicinari znaju za mene, sasvim dovoljno da drže moje knjige na stolu. Javnost, razume se, ne može sve pobrojane teme i oblasti da prati, jer je to nauka koja nije svakome dostupna.
Rezultati Vaših istraživanja ušli su u svetske udžbenike anatomije i antropologije, a Vaša knjiga „Ancient Diseases“ iz 1982. smatra se osnovnim delom kojim je utemeljena palepatologija kao posebna naučna disciplina.
Da, pomenuto delo objavila je SKZ 1984. godine pod naslovom „Bolesti drevnih ljudi“, dok je drugo dopunjeno izdanje objavila Izdavačka kuća „Pešić i sinovi“. Pamte vas, dakle, ako pronađete neku popularnu stvar. Recimo, ako govorimo o makrobiotici, niko ne zna da je prva doktorska teza iz te oblasti odbranjena u Hajderbergu i da ju je, zapravo, odbranio jedan Srbin. I to pre više od dva veka. Postoji danas u Muzeju srpske medicine u ulici Džordža Vašingtona njegova povelja. Beograđani verovatno ne znaju ni gde se nalazi taj Muzej!