Love letters & quotes

gost 185738

Veoma poznat
Poruka
11.623
:cao: you people,

Danas sam slucajno naletela na mali sajam knjiga i oci su mi se zacaklile kada sam videla jedan naslov. Gledam na svoj kolekcionarski primerak knjige "Najlepsa ljubavna pisma velikana" i jedva cekam da je sutra posle ispita otvorim, ne smem pre. Zapravo, ne bih smela pre kraja ispitnog roka uopste :)

Ono sto sam ja htela vas da pitam, tacnije je poziv da:
a)ostavite svojoj voljenoj osobi ovde neku vrstu malog pisamceta;
b)da napisete neku svoju ili tudju misao na temu ljis-a, citat nekog dela teksta ili pesme;
c)ako ste citali knjigu, prepisete neki vama posebno drag deo.

Tema nije isklucivo romanticne prirode, bas zato sam je i postavila na ljisu, dakle, mozete pisati i nesto naughty sadrzine, to moze biti jako lepo upakovano u odabrane reci i da zvuci sarmantno koliko i provokativno. :heart:

Cmok :kiss:
 
"- Nekada davno, živela jedna tužna devojka...
- A zašto je bila tužna?
- Polako, nemoj me odmah prekidati, sve ću da ti ispričam po redu.Zato što je bila usamljena i bez ikoga na svetu...
- Je l' ni mamu nije imala?
- Nije imala nikog, sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na obali sinjeg mora.
- A zašto sinjeg, kad je more plavo?
- Dobro, plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju. Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela, snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nađe.
- A sutra, kada je bio dan, je l' ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sad ovo?)
- A zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali tu nije kraj bajke. More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je,ipak, žao i one devojke što ga je izgubila - kaze pospani glasić.
( I meni je.)
- Šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno; samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen)..."


"Spletkarenje sa sopstvenom dušom" - Marija Jovanović

antediluvian1ot.jpg
 
"- Nekada davno, živela jedna tužna devojka...
- A zašto je bila tužna?
- Polako, nemoj me odmah prekidati, sve ću da ti ispričam po redu.Zato što je bila usamljena i bez ikoga na svetu...
- Je l' ni mamu nije imala?
- Nije imala nikog, sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na obali sinjeg mora.
- A zašto sinjeg, kad je more plavo?
- Dobro, plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju. Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela, snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nađe.
- A sutra, kada je bio dan, je l' ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sad ovo?)
- A zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali tu nije kraj bajke. More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je,ipak, žao i one devojke što ga je izgubila - kaze pospani glasić.
( I meni je.)
- Šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno; samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen)..."


"Spletkarenje sa sopstvenom dušom" - Marija Jovanović

antediluvian1ot.jpg

Najezila sam se... MENI STOJI U KNJIZI OBELEZENA STRANA NA KOJOJ JE OVA PRICA!!! Inace, to mi je jedna od omiljenih knjiga. Dugujem ti reputaciju za ovo, odusevila si me :heart: I plakala sam kada sam je procitala...
 
Znam na koje mislis, "Idi, vreme je"-citala sam, ali mi je "Spletkarenje sa sopstvenom dusom" neuporedivo bolje, draza, ma, fenomenalna je. Respect :heart: :kiss: :zag:

ja sam bila bas nezrelo derle kada sam prvi put procitala tu knjigu i secam se svog besa,kako je mogla onako da postupi :sad2:

mastala ja,mastala o tome kako bi bilo lepo da se meni desi neki vasilis i igrom slucaja...prosle godine,pojavi se jedan grk,bas vasilis i krene moja bajka... :heart:

i definitivno verujem da smo samo krojaci svoje srece i da sami prizivamo dogadjaje,bili oni lepi ili ruzni u svoj zivot ;)
pazite o cemu mislite i sta zelite,mozda to i dobijete :D
 
:eek: Ne verujem da ovako dobra tema ima ovako malo postova -.-

Ja imam jednu pricu, koja mi neverovatno znaci u zivotu, dizala me je u najtezim trenucima u zivotu :confused: Nije ljubavna ali msm da ce vam se svideti :think:

I TO CE PROCI​

-Bio jednom davno, jedan veliki, bogati i mocni kralj..Imao je sve, sve sto je pozelo..
I jednog dana cuvsi da negde u svetu postoji najveca mudrost svih vremena, posalo je vojsku i svoje mudrace da mu je donesu po svaku cenu....
Nakon nekoliko godina, vratila se vojska sa mudracima i naravno najvecom mudroscu..
Bio je to jedan prsten u kom se nalazi papiric na kome pise to..
Kralj sav srecan i zadovoljan, toliko je iscekivao to, krenu da otvori prsten, no prekide ga jedan mudrac i rece... -Zabranjeno je otvarati prsten, sve do onog trenutka kada vise nemas izlazne situacije, kad vise nemas kud i ne znas sta ces...-
Kralj ga poslusa..
Prolazile su godine, kralj je vremenom gubio vojsku u ratovima, pao je sa vlasti.. postao je klosar, prosjak ali i dalje nije otvarao prsten nadajuci se da ce doci jos gore vreme i da ima vremena za to..jer mu je to ipak poslednje sto mu je ostalo..
Lutajuci tako nekom pustinjom, nasao se ispred ogromne litice, i kada se okrnuo da krene drugim putem, ugledao je gladnog lava..
Neznajuci sta da radi, resio je da otvori prsten jer stvarno nije imao izlazne situacije..
Otvorio je prsten i procitao -I TO CE PROCI-
 
Zal Kopp:

P O S T E LJ A

Svako jutro
u isto vrijeme,
pred vratima naše sobe
Ti zastaneš .
Tu gdje leptir oblači krila,
zadnjom riječju,
dotakneš moj nemir.

Dok se tako
nijemi promatramo,
Ti se svučeš i okreneš prema suncu.
Gdje je pao snijeg
tu izgoriš,
a Tvoj pogled,
poput ptice,
u letu nestane.

Zagrljajem započneš svoj ples
i usred postelje,
nas povedeš.
Uzdasima tijela
pažljivo prekriješ
da ne bismo,
između neba i zemlje,
zaspali.

Pokraj Tvog mirisa
bosonogog me vodiš,
i na kapi požude,
toplim poljupcima smiruješ.
Takvog,
kada samo Tebi pripadam,
odvodiš i za sva vremena otkrivaš

:heart:
 
A praznina je vrlo zauzimajuca stvar.
Siri se poput zaraze, brzinom vetra, snagom vatre. Ulazi u svaku poru, nadolazi u svaku celiju i zauzima oblike po sopstvenom izboru.
Napola prazna, vec sam se osecala dovoljno ispunjenom.
Potajno sam verovala da ce mozda posustati, pronaci novo plodno tlo za sebe, ali gospodjica Praznina je resila da me napuni celu. Kako je odlucna bila!
Pa radjala se godinama dok se nije rodila. Morala je biti odlucna.
Rasirila je po meni svoje lepljive pipke, umotala me u providnu krpu i zauzela celu.
Za samo jedan dan.
Bilo je tesno za obe.
Gurala se kroz mene nocu, izbijala iz mene danju, mesala se u moje razgovore, sklanjala viljusku od usta, sakatila moj dah.
Napunila me sobom, vise nego sto me je ikada iko napunio. bilo cime.
Gospodjice Praznino, persirala sam joj, a da me malo pustite da udahnem vazduh?
Ne, govorila je.
Gospodjice Praznino, a da se malo povucete s' moje prazne strane kreveta?
Ne, bila je odlucna.
Gospodjice Praznino, a da malo popustite taj stisak oko vrata?
Ne, likovala je.
Postala je moj stalni pratilac. Moja cimerka i moja poslovna partnerka, moja protivnica i moja prijateljica. Moj hleb i moje vino. Moja muzika i moja utvara.
Srodile smo se. Gospodjica Praznina i ja.
U telu koje je bilo pretesno i za jednu od nas.
Predala sam se. Postala sam podstanar u zamku gospodjice Praznine.
S' najvisom stanarinom u istoriji covecanstva.
Placala sam je delovima duse.


Zaklina Kis - Vrh greha

Generalno, knjiga i nije nesto posebno, ali ima tih par poglavlja........ ili sam se ja tako osecala dok sam je citala.....
 
"Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam.
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fatazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikada nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima.
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo.
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose.
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara.
"Zauvek?", pitala je uplašeno.
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji.
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati...
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola.
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš.
I zaplakaćeš, istog časa.
I najzad shvatiti koliko sam te voleo..."


"Jedan od onih života" - Đorđe Balašević

DSC_0011-1-1.jpg
 
Poslednja izmena:
Gusta se tuga nadvila nad stolom koji je dijelio naše ruke.
"Ne moram ništa",rekao si i ćutala sam tako šćućurena kao gladna ptica nespretno zatečena pred onim što je slijedilo.
Znala sam prepoznati kraj.Svi su naši dodiri već odavno krivo slijepljeni,svi su naši snovi pred navikama ustuknuli.A ipak me boli i ne čini se da će proći.
"Kad niko nije vjerovao u mene,ti si bila tu..",prozborio je više za sebe.
Da,jesam bila tu i kad ni on sam nije vjerovao u sebe i stajala sam onako malena naspram cijelog svijeta i vjerovala.Jedino ja.
I sad opet,tu između naših ruku koje se ne dodiruju,tu na pedalj od pustinje,treba da vjerujem.
Da-on ne mora ništa,da-on ne zna šta mu se dešava..i jeste,on želi slobodu.I nije siguran može li bez mene,a ja više ne znam koje je boje nebo.
Kad su nam se oči primakle,osjetili smo koliko ćemo biti mrtvi.
Preostalo je još da ustanem i ostavim kao na oltaru kratki bljesak tihe žrtve i odem.
Griješim li,naći će način da mi kaže.Vjerujem.
(iz davnih zabilješki NeDoDira)
 
"- Nekada davno, živela jedna tužna devojka...
- A zašto je bila tužna?
- Polako, nemoj me odmah prekidati, sve ću da ti ispričam po redu.Zato što je bila usamljena i bez ikoga na svetu...
- Je l' ni mamu nije imala?
- Nije imala nikog, sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na obali sinjeg mora.
- A zašto sinjeg, kad je more plavo?
- Dobro, plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju. Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela, snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nađe.
- A sutra, kada je bio dan, je l' ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sad ovo?)
- A zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali tu nije kraj bajke. More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je,ipak, žao i one devojke što ga je izgubila - kaze pospani glasić.
( I meni je.)
- Šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno; samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen)..."


"Spletkarenje sa sopstvenom dušom" - Marija Jovanović

antediluvian1ot.jpg

Ovo sam ja poslala dečku kog volim...plakala sam kad sam prvi put pročitala...još uvek ti ne mogu reći da li si mi popravila ili pokvarila noć...ali mnogo ti hvala....mnooogo.
 
Ovo sam ja poslala dečku kog volim...plakala sam kad sam prvi put pročitala...još uvek ti ne mogu reći da li si mi popravila ili pokvarila noć...ali mnogo ti hvala....mnooogo.

Ja kad se isplačem (ne kad cmizdrim, nego baš kad plačem) bude mi lakše, sve mi se nekako izbistri u glavi i u duši i dođe na svoje mesto... verujem da suze leče...
Nadam se da će se ipak ispostaviti (uskoro ili nekad,jednom,...) da sam ti popravila ono što si možda smatrala da je "nepopravljivo"... :cmok2:
Pozdrav Verovatnoća :cao:
 
Ja kad se isplačem (ne kad cmizdrim, nego baš kad plačem) bude mi lakše, sve mi se nekako izbistri u glavi i u duši i dođe na svoje mesto... verujem da suze leče...
Nadam se da će se ipak ispostaviti (uskoro ili nekad,jednom,...) da sam ti popravila ono što si možda smatrala da je "nepopravljivo"... :cmok2:
Pozdrav Verovatnoća :cao:

Ja više ne mogu plakati....slaba sam na suzama...ali istina, bude posle lakše...
:zag::zag:
 
:cao: you people,

Danas sam slucajno naletela na mali sajam knjiga i oci su mi se zacaklile kada sam videla jedan naslov. Gledam na svoj kolekcionarski primerak knjige "Najlepsa ljubavna pisma velikana" i jedva cekam da je sutra posle ispita otvorim, ne smem pre. Zapravo, ne bih smela pre kraja ispitnog roka uopste :)

Ono sto sam ja htela vas da pitam, tacnije je poziv da:
a)ostavite svojoj voljenoj osobi ovde neku vrstu malog pisamceta;
b)da napisete neku svoju ili tudju misao na temu ljis-a, citat nekog dela teksta ili pesme;
c)ako ste citali knjigu, prepisete neki vama posebno drag deo.

Tema nije isklucivo romanticne prirode, bas zato sam je i postavila na ljisu, dakle, mozete pisati i nesto naughty sadrzine, to moze biti jako lepo upakovano u odabrane reci i da zvuci sarmantno koliko i provokativno. :heart:

Cmok :kiss:

brate...slabo meni idu te salve nežnosti...
 
Zaklina Kis-Vrh greha:
A praznina je vrlo zauzimajuca stvar.
Siri se poput zaraze, brzinom vetra, snagom vatre. Ulazi u svaku poru, nadolazi u svaku celiju i zauzima oblike po sopstvenom izboru.
Napola prazna, vec sam se osecala dovoljno ispunjenom.
Potajno sam verovala da ce mozda posustati, pronaci novo plodno tlo za sebe, ali gospodjica Praznina je resila da me napuni celu. Kako je odlucna bila!
Pa radjala se godinama dok se nije rodila. Morala je biti odlucna.
fantasticno!
 
Oprosti mi Bože, jer ne znam koliko je volim...


Nikada nisam s ovoliko svetosti prišao nekome. A stajao sam i klečao, padao i trčao i letio. Ranama sam svojim nebesa iznutra oslikao i ožiljcima tijela znakove nove svijetu ostavljao.Nikada nikoga nisam ovako volio. Nikada veći i plemenitiji nisam bivao. Nikad neznatniji zemlji korake puštao i nebu otkucaje silnije nisam podavao. A kucao sam u grudima i s olujama gromio i iskočiti iz sebe u bunilu prijetio.

Predivna je noć nježnosti moja. Slušam te u svakoj pjesmi, jer noćas sve pjesme o tebi pjevaju. Posvuda si voljena moja. U svemu si ljubljena moja. Beskraji se s tobom ravnaju. Čudesni se andski viseći mostići ljuljaju jer Tvoja će treperava duša na putovanju i njih obići. I njima stići u platnu lelujavu.
Plamenim plaštem vodene nježnosti mora se ljuljaju jer Ti po njima umijetš koračati ne dotakavši ih.
Znaš li da noćas pjevaju valovi o Tvojoj spavaćici i čarobni umiveni svodovi ovog mistićnog nam šeher grada. Eufrat i Tigris noćas se u Tvoje more ulijevaju i mi smo sada njihovi Prvi Ljubavnici Budućnosti.
Mi smo sada nježnosti moja hodočasnici koji ni od čega ne strahuju
i svetište je naše Hram Ljubavi.

Niko me nikada nije ovako snažno nadahnuo. Volim Te sveto, iskreno, bezmjerno. Evo Ti svijete, sve moje karte oholosti, sva moja članstva i pripadnosti, sve ću ih nesretnim u bijedi razdijeliti. Imam tek jednu viziju, jednu sreću i jednu molitvu.S uvojkom Tvoje kose, brižno odrezane u malenom uvezu što ga nosim na grudima ja koračam kroz dan i kroz noć. Kroz rijeku ljudi i ljude u hitnji. Nad šumama i jezerima, nad sokacima i tabijama ja snatrim i ništa me više ne može zadiviti kao Ti.

A Ti Tugo miruj i pođi k očajnicima bezbrojnim k tužnim i napuštenim staricama svojim. Slikarima se u bunilu ukazuj o ponoći dok znojnim čelom dvoje do bolnosti koji još potez u Tvoju kukuljicuimaju staviti.
Ja sada nemam vremena za Tebe i starim mi pismima mojim zlokobno vrijeme krati, ako ti se mili, a mene s mirom pusti!
Ja sada mogu jedino o Njoj pisati.
Oprosti mi Bože jer ne znam koliko je volim.


Sapati srca
 
jedan mali krompir je ziveo u jednoj bas lepoj basti.
isao je i preko granica te baste ali se uvek vracao.
i bio je radostan.
i kada je mislio da je bas tu njegova "krompirova zlatica" ona je odletela.
i krompir je bio tugaljiv.
i patetisao.
i pisao sms gluposti.
i pricao mobilnim gluposti.
i lose je spavao.
a onda nekim cudom mu se mozak oljustio i skapirao je da je krompirova zlatica kao leptir i trazi svoju srecu kao i krompir koji se bojao da izadje iz svoje baste.

i nada se da je TA divna "krompirova zlatica" srecna.
i nada se da ce nekada moci da nadje vremena da popiju pice.
i krompirici piju to svi znaju. i to rakiju od dunje.

ovde je previse slova i....

sastavio sam se i ne dam da i naslutim da si ti poklekla iako nismo u istoj basti znas da cu uvek da ako ikako mogu pomognem i dam sve od sebe da opet vidim tvoj osmeh.
ONAJ OSMEH kod paleta....

sve znas...a sad i ja

p.s. krompiri vole zivot i beze od friteza, a to je druga prica :D
 
Nema baš veze sa sa pdf-om ali zavisi kao je ko protumači može i da ima.;)

Ovo je priča o dvojici drugara koji su se šetali zajedno po pustinji.
Odjednom uz put su počeli da se raspravljaju, i jedan je udario drugog.
Udareni se osetio povređen, ali bez reči napisao je ovo na pesku…

“DANAS SAM DOBIO UDARAC OD MOG NAJBOLJEG DRUGA”

Produžili su tako sve dok nisu našli jednu oazu gde su odlučili da se okupaju.
Onaj što je dobio udarac zamalo što se nije udavio kupajući se, ali život
mu je spasao onaj drugi. Kad je došao sebi taj, sto se zamalo nije udavio,
izgravirao je na jednom kamenu:

“DANAS MI JE NAJBOLJI DRUG SPASIO ŽIVOT!”

Drugar koji je udario svog najboljeg prijatelja pitao ga je:
“Kad sam te udario ti si napisao na pesku, a sad graviraš na kamen, zašto?”

Drugar mu je odgovorio:”Kad neko napravi loše, to treba da zapišemo na pesku da bi vetrovi izbrisali, ali kad neko uradi dobro, to treba da izgraviramo na kamenu da ništa ne može da ga izbriše!”

NAUČI SE DA ZAPISUJEŠ “RANE” NA PESKU, A “SREĆU” UGRAVIRAJ NA KAMEN
 
Presuda

U sudnici komesanje
prekida zvuk cekica.
Sudija vreme
zuri da postane istorija.

Sa desne strane,
najdraza osoba
sa gomilom dokaza,
tuzila je dusu zene
cije srce je
ptica sto kljuca
rumene precage
svog kaveza

Postajem nervozna
jer shvatam tezinu svog greha...
(tesko sve prihvatam....)

Sa leve strane,
razum s osmehom,
debeli advokat samo posmatra
porotu.

Na licima
onih koji ce mi presuditi grc.

Eno ljudi koje sam premalo volela,
pored ljudi koje sam previse volela,
pomesanih sa ljudima koje sam ponekad volela.

Presuda.

Prognanstvo...

Iza ostaje
kapija magicnim kljucem zakljucana
i
toplota zaustavljena.

Ispred put koji se,
kao saka starca,
na pet krivudavih puteva razdvaja.

Putokaz sa pet znakova.

Kajanje.
Zabluda.
Beznadje.
Odrastanje.
Istina.


J.F.S.
 

Back
Top