...Ratnik osvoji svet, okači mač na zid, zalegne za trpezu, među device. Zvuči sjajno. Ali trpeza prestaje da draži nepce a device zatrudne. Mač rđa. Ratnik mora iznaći nove načine da zadovolji večito gladna čula. Zahteva sve složenije kulinarske akrobacije; sve raskošnije dvorane za obitavanje; makar i do besmisla nakićene
Edde. Još mlađe device.
Dečake.
Mač rđa. Dok si rekao "analna penetracija dvanaestogodišnjaka" ratnik je već stekao lepu, dugu belu bradu; već je poj.bao sve što se kreće; stavio pod jezik gadosti na koje bi se i pas popišao; odslušao sav
trash koji su skaldi bili u stanju izmrčiti tokom najbestijalnijih pijančenja; prestao da veruje da ima sile iznad njega i da je smrtan. Onda jedne noći zaboravi da zaključa kapije; jer je već debeo i len i mrzi ga da silazi a njegovi mu našminkani i uvek pomodno isfazonirani savetnici rekli da je već krajnje vreme da bude tolerantniji i da otvori granice - najposle, čak i pedofili, kanibali i serijske ubice zaslužuju lepu reč i pomoć društva (svi smo ljudi!) i drugu šansu, a nije red da veša pedere kad ionako svak živ zna da se neki s tim genom, prosto, rode. Da je to prirodna pojava uočena već i kod životinjskih vrsta, a uostalom, neki od vaših najboljih prijatelja, gospodaru... Ponosan na svoju političku korektnost; naš junak odlazi na počinak. Pred zoru; budi ga od od panike zapišanih gaća herald.
Hannibal ante portas.
Poslednja scena pre nego se nad gradom (državom?) podiže krvavo sunce a prve kuće počinju da plamte u nebo zumira go zid u koji nekadašnji ratnik upire pogled. Go zid sa samo jednom stvari na njemu; mačem izjedenim od rđe.
Kartaginu je ionako trebalo razoriti.
Da ju je razorio sam, bar bi mu kičma ostala prava.