Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
O Srbima je ispletena velika laž
DŽulija Gorin
petak, 26. mart 2010.
Ko je DŽulija Gorin? Nekada politički satiričar, a od 1999. posvećena istraživanju istine o ratovima na Balkanu, ova hrabra žena već godinama prkosi moćnim balkanskim etničkim lobijima i medijskoj industriji u Americi. Ne samo da je za to niko nikad nije platio, već su joj se zbog toga zatvorila mnoga vrata u američkoj sredini, koja jednostavno ne prihvata da Srbi mogu biti išta drugo do zločinci, a Bošnjaci, Hrvati i Albanci isključivo nevine žrtve. Upornim istraživačkim radom, Gorin je otkrila mnoge neprijatne istine, i time izazvala bes mnoštva profesionalnih srbomrzaca – ali, nažalost, ne i zahvalnost Srba.
DŽuliju sam upoznao 2006. u Vašingtonu, na jednoj konferenciji Američkog saveta za Kosovo. Proteklog vikenda smo razgovarali elektronskom poštom, povodom nedavnog objavljivanja dva njena teksta u srpskoj javnosti. Nad našim razgovorom lebdela je senka predložene Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije – pokušaja da Srbi sami sebe obeleže kao genocidne zločince, kad to već zapadnim medijima ni posle skoro dvadeset godina nezapamćene satanizacije nije sasvim pošlo za rukom.
Nebojša Malić: Šta Vas je motivisalo da pišete o Balkanu?
DŽulija Gorin: U martu 1999, kada je Amerika počela da bombarduje jednu evropsku zemlju, postala sam sumnjičava. Bilo mi je jasno da je to bombardovanje u interesu Bila Klintona, ali protiv interesa Amerike. Nisam mogla da verujem da će se to stvarno desiti, da je neizbežno. Sve je postalo nekako nestvarno. Kao da je Amerika ostala bez oslonca i polako počela da se urušava. Znala sam da će ovo da nam se vrati, i da smo prešli jednu mračnu granicu. Činjenica da su ovaj rat podržavali naši obično antiratni levičari, bila mi je dodatni dokaz da se radi o nečemu pogubnom po Ameriku.
Prvi tekst sam napisala mesec dana po početku nezamislivog bombardovanja, ali pošto sam tada još uvek vrlo malo znala o sukobu, polazište mi je bilo da se radi o starom etničkom sukobu gde su obe strane bile moralno jednake. Ubrzo sam saznala da bombardujemo hrišćane u ime muslimana koji su, kao i obično, vikali da su ugroženi. Time su moje sumnje i potvrđene.
Očekivala sam da svakog trenutka rat bude raskrinkan kao farsa – pogotovo posle bombardovanja, kada se jasno videlo šta su Albanci počeli da rade, kad je kao po planu krenulo nasilje u Makedoniji. Ali prošli su meseci, a onda godine, i ništa, ni u „levim“ medijima ni u „desnim“ medijima koji im obično ne veruju. Shvatila sam da je o Srbima ispletena velika laž. Kopala sam, istraživala i pisala, a istina je postajala sve strašnija što sam je više otkrivala. Traganje za istinom postalo je moj zadatak.
Negde 2002. ovo više za mene nije bilo pitanje Amerike i američke bezbednosti, već Srba i nepravde koju im je Amerika nanela. Tada sam još mislila da je u pitanju samo Kosovo; tek na sredini sudskog procesa Miloševiću u Haškom tribunalu shvatila sam da se na Kosovu samo ponovilo ono što se ranije desilo Srbima u Bosni i Hrvatskoj.
Postala sam poznata samo zato što su svi drugi agresivno ignorisali Balkan. Apsurdno je da neko ko je samo hteo da se bavi komedijom i piše oštre i smešne komentare, postane nekakav glasnik istine. A sve to samo zbog toga što su svi drugi omanuli. Svi veliki konzervativni mislioci ili nemaju stav o Balkanu ili samo ponavljaju opšta mesta. Po ovom pitanju nema neslaganja između levice i desnice. To je jedinstven fenomen. Istovremeno fascinira i izluđuje način na koji su inače inteligentni ljudi u stanju da naprosto izbrišu ovaj američki rat iz sopstvene svesti. Mnogi to rade kako bi posle mogli da kažu, ”Ali mi nismo antimuslimanski orijentisani! Evo, podržavamo muslimane protiv hrišćanskih Srba na Balkanu.”
Malić: Kako ste postali član Američkog saveta za Kosovo?
Gorin: DŽim DŽatras me pozvao jednog dana u proleće 2006, i pitao da li bih htela da budem neplaćeni savetnik u odboru. Dobio je jednu skromnu sumu od srpske eparhije na Kosovu da bi pokušao da se suprotstavi ogromnom albanskom lobiju koji već 30 godina ima politički monopol. Pitala sam ga da li bi to narušilo moj status nezavisnog novinara. On je rekao da ne bi, pa sam pristala. To mi se ipak kasnije obilo o glavu, jer su moćni hrvatski i albanski lobiji posle mogli da me optuže da sam ”srpski lobista.” I ranije su mislili da plivam u parama, ali sada su mogli da me povežu sa ono malo dolara koji su trošeni za srpsku odbranu i da moje ime povežu s tim.
Iako sam objasnila uredniku Baltimor Sana (Baltimore Sun) da sam u odboru ASK, hrvatski nacisti koji su ga zvali i pisali mu protestna pisma povodom mog teksta u januaru 2007 o hrvatskoj mržnji prema Srbima i ljubavi prema fašizmu, pozivali su se upravo na taj jedan detalj. Kada sam ga nekoliko meseci kasnije zvala povodom teksta na drugu temu, rekao mi je da verovatno više nikad neće da me objavi. Zašto? “Pa zato što mi niste rekli da je to srpski lobi!” Pa kakav je to sveprisutni, svemoćni “srpski lobi” koji silnom svojom propagandom uspeva da nas ubedi da - šta, često bombardujemo Srbe? Čak sam toj protuvi poslala link da proveri sajt, da vidi i sam o kakvom se ”lobiju” radi. Pa i da jeste, kako me to „kompromituje” činjenica da me niko ne plaća da ovako pišem? I da sam tako pisala još sedam godina ranije?
2006. godine sam išla sa DŽimom, Srđom Trifkovićem i ambasadorom Bisetom u Izrael, da svoj ”jevrejski uticaj” iskoristim kako bih Jevreje ubedila da pomognu hrišćanima na Kosovu. Imali smo zanimljiv sustret sa članom Kneseta Julijem Edelštajnom, koji je bio šokiran saznanjem da su mnogi američki političari koje je poštovao zbog podrške Izraelu – Mekejn, Liberman, Lantoš – u stvari đubrad kada je o Balkanu reč. Ali ljudi ne vole da saznaju istinu koja ih tako razočara.
Kad sam mu opisala kako Srbe svako može nekažnjeno da ubija, ispričao nam je šta se desilo njegovom ocu, ruskom pravoslavnom svešteniku. ”Jednog dana je išao u crkvu u Starom Jerusalimu, u mantiji i sa žezlom. Prišao mu je jedan Arapin i upitao ga da li je Srbin. Ne, kaže moj otac, ja sam Rus. Šteta, odgovorio je Arapin, baš sam nekoga hteo da ubijem danas.”
Dakle, za svako ubistvo postoje posledice – osim ako je žrtva Srbin. Pogledajte šta je bio prvi čin EULEKS-a, navodne misije reda i zakona: oslobađanje čoveka koji je ubio sedmoro Srba a ranio četrdeset troje u autobusu Niš ekspresa 2001. godine!
DŽulija Gorin
petak, 26. mart 2010.
Ko je DŽulija Gorin? Nekada politički satiričar, a od 1999. posvećena istraživanju istine o ratovima na Balkanu, ova hrabra žena već godinama prkosi moćnim balkanskim etničkim lobijima i medijskoj industriji u Americi. Ne samo da je za to niko nikad nije platio, već su joj se zbog toga zatvorila mnoga vrata u američkoj sredini, koja jednostavno ne prihvata da Srbi mogu biti išta drugo do zločinci, a Bošnjaci, Hrvati i Albanci isključivo nevine žrtve. Upornim istraživačkim radom, Gorin je otkrila mnoge neprijatne istine, i time izazvala bes mnoštva profesionalnih srbomrzaca – ali, nažalost, ne i zahvalnost Srba.
DŽuliju sam upoznao 2006. u Vašingtonu, na jednoj konferenciji Američkog saveta za Kosovo. Proteklog vikenda smo razgovarali elektronskom poštom, povodom nedavnog objavljivanja dva njena teksta u srpskoj javnosti. Nad našim razgovorom lebdela je senka predložene Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije – pokušaja da Srbi sami sebe obeleže kao genocidne zločince, kad to već zapadnim medijima ni posle skoro dvadeset godina nezapamćene satanizacije nije sasvim pošlo za rukom.
Nebojša Malić: Šta Vas je motivisalo da pišete o Balkanu?
DŽulija Gorin: U martu 1999, kada je Amerika počela da bombarduje jednu evropsku zemlju, postala sam sumnjičava. Bilo mi je jasno da je to bombardovanje u interesu Bila Klintona, ali protiv interesa Amerike. Nisam mogla da verujem da će se to stvarno desiti, da je neizbežno. Sve je postalo nekako nestvarno. Kao da je Amerika ostala bez oslonca i polako počela da se urušava. Znala sam da će ovo da nam se vrati, i da smo prešli jednu mračnu granicu. Činjenica da su ovaj rat podržavali naši obično antiratni levičari, bila mi je dodatni dokaz da se radi o nečemu pogubnom po Ameriku.
Prvi tekst sam napisala mesec dana po početku nezamislivog bombardovanja, ali pošto sam tada još uvek vrlo malo znala o sukobu, polazište mi je bilo da se radi o starom etničkom sukobu gde su obe strane bile moralno jednake. Ubrzo sam saznala da bombardujemo hrišćane u ime muslimana koji su, kao i obično, vikali da su ugroženi. Time su moje sumnje i potvrđene.
Očekivala sam da svakog trenutka rat bude raskrinkan kao farsa – pogotovo posle bombardovanja, kada se jasno videlo šta su Albanci počeli da rade, kad je kao po planu krenulo nasilje u Makedoniji. Ali prošli su meseci, a onda godine, i ništa, ni u „levim“ medijima ni u „desnim“ medijima koji im obično ne veruju. Shvatila sam da je o Srbima ispletena velika laž. Kopala sam, istraživala i pisala, a istina je postajala sve strašnija što sam je više otkrivala. Traganje za istinom postalo je moj zadatak.
Negde 2002. ovo više za mene nije bilo pitanje Amerike i američke bezbednosti, već Srba i nepravde koju im je Amerika nanela. Tada sam još mislila da je u pitanju samo Kosovo; tek na sredini sudskog procesa Miloševiću u Haškom tribunalu shvatila sam da se na Kosovu samo ponovilo ono što se ranije desilo Srbima u Bosni i Hrvatskoj.
Postala sam poznata samo zato što su svi drugi agresivno ignorisali Balkan. Apsurdno je da neko ko je samo hteo da se bavi komedijom i piše oštre i smešne komentare, postane nekakav glasnik istine. A sve to samo zbog toga što su svi drugi omanuli. Svi veliki konzervativni mislioci ili nemaju stav o Balkanu ili samo ponavljaju opšta mesta. Po ovom pitanju nema neslaganja između levice i desnice. To je jedinstven fenomen. Istovremeno fascinira i izluđuje način na koji su inače inteligentni ljudi u stanju da naprosto izbrišu ovaj američki rat iz sopstvene svesti. Mnogi to rade kako bi posle mogli da kažu, ”Ali mi nismo antimuslimanski orijentisani! Evo, podržavamo muslimane protiv hrišćanskih Srba na Balkanu.”
Malić: Kako ste postali član Američkog saveta za Kosovo?
Gorin: DŽim DŽatras me pozvao jednog dana u proleće 2006, i pitao da li bih htela da budem neplaćeni savetnik u odboru. Dobio je jednu skromnu sumu od srpske eparhije na Kosovu da bi pokušao da se suprotstavi ogromnom albanskom lobiju koji već 30 godina ima politički monopol. Pitala sam ga da li bi to narušilo moj status nezavisnog novinara. On je rekao da ne bi, pa sam pristala. To mi se ipak kasnije obilo o glavu, jer su moćni hrvatski i albanski lobiji posle mogli da me optuže da sam ”srpski lobista.” I ranije su mislili da plivam u parama, ali sada su mogli da me povežu sa ono malo dolara koji su trošeni za srpsku odbranu i da moje ime povežu s tim.
Iako sam objasnila uredniku Baltimor Sana (Baltimore Sun) da sam u odboru ASK, hrvatski nacisti koji su ga zvali i pisali mu protestna pisma povodom mog teksta u januaru 2007 o hrvatskoj mržnji prema Srbima i ljubavi prema fašizmu, pozivali su se upravo na taj jedan detalj. Kada sam ga nekoliko meseci kasnije zvala povodom teksta na drugu temu, rekao mi je da verovatno više nikad neće da me objavi. Zašto? “Pa zato što mi niste rekli da je to srpski lobi!” Pa kakav je to sveprisutni, svemoćni “srpski lobi” koji silnom svojom propagandom uspeva da nas ubedi da - šta, često bombardujemo Srbe? Čak sam toj protuvi poslala link da proveri sajt, da vidi i sam o kakvom se ”lobiju” radi. Pa i da jeste, kako me to „kompromituje” činjenica da me niko ne plaća da ovako pišem? I da sam tako pisala još sedam godina ranije?
2006. godine sam išla sa DŽimom, Srđom Trifkovićem i ambasadorom Bisetom u Izrael, da svoj ”jevrejski uticaj” iskoristim kako bih Jevreje ubedila da pomognu hrišćanima na Kosovu. Imali smo zanimljiv sustret sa članom Kneseta Julijem Edelštajnom, koji je bio šokiran saznanjem da su mnogi američki političari koje je poštovao zbog podrške Izraelu – Mekejn, Liberman, Lantoš – u stvari đubrad kada je o Balkanu reč. Ali ljudi ne vole da saznaju istinu koja ih tako razočara.
Kad sam mu opisala kako Srbe svako može nekažnjeno da ubija, ispričao nam je šta se desilo njegovom ocu, ruskom pravoslavnom svešteniku. ”Jednog dana je išao u crkvu u Starom Jerusalimu, u mantiji i sa žezlom. Prišao mu je jedan Arapin i upitao ga da li je Srbin. Ne, kaže moj otac, ja sam Rus. Šteta, odgovorio je Arapin, baš sam nekoga hteo da ubijem danas.”
Dakle, za svako ubistvo postoje posledice – osim ako je žrtva Srbin. Pogledajte šta je bio prvi čin EULEKS-a, navodne misije reda i zakona: oslobađanje čoveka koji je ubio sedmoro Srba a ranio četrdeset troje u autobusu Niš ekspresa 2001. godine!
Poslednja izmena: