DŽulija Gorin: O Srbima je ispletena velika laž

Poruka
3.617
O Srbima je ispletena velika laž

julia-gorin.jpg

DŽulija Gorin
petak, 26. mart 2010.

Ko je DŽulija Gorin? Nekada politički satiričar, a od 1999. posvećena istraživanju istine o ratovima na Balkanu, ova hrabra žena već godinama prkosi moćnim balkanskim etničkim lobijima i medijskoj industriji u Americi. Ne samo da je za to niko nikad nije platio, već su joj se zbog toga zatvorila mnoga vrata u američkoj sredini, koja jednostavno ne prihvata da Srbi mogu biti išta drugo do zločinci, a Bošnjaci, Hrvati i Albanci isključivo nevine žrtve. Upornim istraživačkim radom, Gorin je otkrila mnoge neprijatne istine, i time izazvala bes mnoštva profesionalnih srbomrzaca – ali, nažalost, ne i zahvalnost Srba.

DŽuliju sam upoznao 2006. u Vašingtonu, na jednoj konferenciji Američkog saveta za Kosovo. Proteklog vikenda smo razgovarali elektronskom poštom, povodom nedavnog objavljivanja dva njena teksta u srpskoj javnosti. Nad našim razgovorom lebdela je senka predložene Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije – pokušaja da Srbi sami sebe obeleže kao genocidne zločince, kad to već zapadnim medijima ni posle skoro dvadeset godina nezapamćene satanizacije nije sasvim pošlo za rukom.


Nebojša Malić: Šta Vas je motivisalo da pišete o Balkanu?

DŽulija Gorin: U martu 1999, kada je Amerika počela da bombarduje jednu evropsku zemlju, postala sam sumnjičava. Bilo mi je jasno da je to bombardovanje u interesu Bila Klintona, ali protiv interesa Amerike. Nisam mogla da verujem da će se to stvarno desiti, da je neizbežno. Sve je postalo nekako nestvarno. Kao da je Amerika ostala bez oslonca i polako počela da se urušava. Znala sam da će ovo da nam se vrati, i da smo prešli jednu mračnu granicu. Činjenica da su ovaj rat podržavali naši obično antiratni levičari, bila mi je dodatni dokaz da se radi o nečemu pogubnom po Ameriku.

Prvi tekst sam napisala mesec dana po početku nezamislivog bombardovanja, ali pošto sam tada još uvek vrlo malo znala o sukobu, polazište mi je bilo da se radi o starom etničkom sukobu gde su obe strane bile moralno jednake. Ubrzo sam saznala da bombardujemo hrišćane u ime muslimana koji su, kao i obično, vikali da su ugroženi. Time su moje sumnje i potvrđene.

Očekivala sam da svakog trenutka rat bude raskrinkan kao farsa – pogotovo posle bombardovanja, kada se jasno videlo šta su Albanci počeli da rade, kad je kao po planu krenulo nasilje u Makedoniji. Ali prošli su meseci, a onda godine, i ništa, ni u „levim“ medijima ni u „desnim“ medijima koji im obično ne veruju. Shvatila sam da je o Srbima ispletena velika laž. Kopala sam, istraživala i pisala, a istina je postajala sve strašnija što sam je više otkrivala. Traganje za istinom postalo je moj zadatak.

Negde 2002. ovo više za mene nije bilo pitanje Amerike i američke bezbednosti, već Srba i nepravde koju im je Amerika nanela. Tada sam još mislila da je u pitanju samo Kosovo; tek na sredini sudskog procesa Miloševiću u Haškom tribunalu shvatila sam da se na Kosovu samo ponovilo ono što se ranije desilo Srbima u Bosni i Hrvatskoj.

Postala sam poznata samo zato što su svi drugi agresivno ignorisali Balkan. Apsurdno je da neko ko je samo hteo da se bavi komedijom i piše oštre i smešne komentare, postane nekakav glasnik istine. A sve to samo zbog toga što su svi drugi omanuli. Svi veliki konzervativni mislioci ili nemaju stav o Balkanu ili samo ponavljaju opšta mesta. Po ovom pitanju nema neslaganja između levice i desnice. To je jedinstven fenomen. Istovremeno fascinira i izluđuje način na koji su inače inteligentni ljudi u stanju da naprosto izbrišu ovaj američki rat iz sopstvene svesti. Mnogi to rade kako bi posle mogli da kažu, ”Ali mi nismo antimuslimanski orijentisani! Evo, podržavamo muslimane protiv hrišćanskih Srba na Balkanu.”

Malić: Kako ste postali član Američkog saveta za Kosovo?

Gorin: DŽim DŽatras me pozvao jednog dana u proleće 2006, i pitao da li bih htela da budem neplaćeni savetnik u odboru. Dobio je jednu skromnu sumu od srpske eparhije na Kosovu da bi pokušao da se suprotstavi ogromnom albanskom lobiju koji već 30 godina ima politički monopol. Pitala sam ga da li bi to narušilo moj status nezavisnog novinara. On je rekao da ne bi, pa sam pristala. To mi se ipak kasnije obilo o glavu, jer su moćni hrvatski i albanski lobiji posle mogli da me optuže da sam ”srpski lobista.” I ranije su mislili da plivam u parama, ali sada su mogli da me povežu sa ono malo dolara koji su trošeni za srpsku odbranu i da moje ime povežu s tim.

Iako sam objasnila uredniku Baltimor Sana (Baltimore Sun) da sam u odboru ASK, hrvatski nacisti koji su ga zvali i pisali mu protestna pisma povodom mog teksta u januaru 2007 o hrvatskoj mržnji prema Srbima i ljubavi prema fašizmu, pozivali su se upravo na taj jedan detalj. Kada sam ga nekoliko meseci kasnije zvala povodom teksta na drugu temu, rekao mi je da verovatno više nikad neće da me objavi. Zašto? “Pa zato što mi niste rekli da je to srpski lobi!” Pa kakav je to sveprisutni, svemoćni “srpski lobi” koji silnom svojom propagandom uspeva da nas ubedi da - šta, često bombardujemo Srbe? Čak sam toj protuvi poslala link da proveri sajt, da vidi i sam o kakvom se ”lobiju” radi. Pa i da jeste, kako me to „kompromituje” činjenica da me niko ne plaća da ovako pišem? I da sam tako pisala još sedam godina ranije?

2006. godine sam išla sa DŽimom, Srđom Trifkovićem i ambasadorom Bisetom u Izrael, da svoj ”jevrejski uticaj” iskoristim kako bih Jevreje ubedila da pomognu hrišćanima na Kosovu. Imali smo zanimljiv sustret sa članom Kneseta Julijem Edelštajnom, koji je bio šokiran saznanjem da su mnogi američki političari koje je poštovao zbog podrške Izraelu – Mekejn, Liberman, Lantoš – u stvari đubrad kada je o Balkanu reč. Ali ljudi ne vole da saznaju istinu koja ih tako razočara.

Kad sam mu opisala kako Srbe svako može nekažnjeno da ubija, ispričao nam je šta se desilo njegovom ocu, ruskom pravoslavnom svešteniku. ”Jednog dana je išao u crkvu u Starom Jerusalimu, u mantiji i sa žezlom. Prišao mu je jedan Arapin i upitao ga da li je Srbin. Ne, kaže moj otac, ja sam Rus. Šteta, odgovorio je Arapin, baš sam nekoga hteo da ubijem danas.”

Dakle, za svako ubistvo postoje posledice – osim ako je žrtva Srbin. Pogledajte šta je bio prvi čin EULEKS-a, navodne misije reda i zakona: oslobađanje čoveka koji je ubio sedmoro Srba a ranio četrdeset troje u autobusu Niš ekspresa 2001. godine!
 
Poslednja izmena:
Malić: Kakve su reakcije izazvali vaši tekstovi o Balkanu?

Gorin: Reakcije su se kretale od paničnih potraga po Internetu za mojom srpskom majkom, srpskim mužem, srpskim ljubavnikom, do neke katoličke Poljakinje koja je u Rusiji radila protiv Putinove vlasti i branila hrvatske ratne zločince. Ona me optužila da napadam Hrvate zato što ih potajno simpatišem. Hrvatski ambasadori kukaju svaki put kad se pojavi neki tekst DŽulije Gorin. Ambasador u Americi je protestovao povodom mog teksta u Baltimor Sanu, navodno - ja sam uvredila njegovu zemlju i narušila dobre odnose sa SAD… a da pritom uopšte nije osporio niti jedan moj navod. Isto sam videla na hrvatskim internet-stranicama povodom nedavnog teksta u Jerusalim Postu. Mislim da im moji članci uznemiruju savest. Koliko god mi stizalo poruka mržnje (manje u poslednje vreme), neki su bili tek povređeni mojim ”napadom.” Moje omiljeno pismo bilo je, ”Ja mnogo žao za židovske žrtve u 2. svjetskom ratu ali što pisala ovakve stvari, ***** židovska?” Bilo je i pretnji, uglavnom od Hrvata i jedna od Albanaca. Ponekad bi stiglo pismo od Albanaca – verovatno starijih ljudi – koji su prosto bili uvređeni. Jedan mi je pisao, ”DŽulija, tako si lepa, zašto nas toliko mrziš?” Odgovorila sam mu da ne mrzim njegov narod, ali da ih krivim što su podržali teroriste i otimačinu zemlje. I da mislim da su se SAD ogrešile o Albance jer su podržale OVK, koja im posle nije dala izbora.

Ali većina albanskih pisama je ratoborna. U poslednje vreme pokušavaju da stvore utisak kako me ne treba shvatati ozbiljno. Sećam se komentara jednog Albanca iz 2008, kada je rekao da je njegove prijatelje Srbe stid što ih ja branim. Prijatelji Srbi kojima je drago što im otimaju zemlju? Pametnom dosta.

Malić: DŽejms Harf iz agencije Ruder Fin se 1993. pohvalio francuskom novinaru Žaku Merlinou kako je najveći uspeh njegove lobističke firme (tada u propagandnoj službi Zagreba i Sarajeva), bio taj što je ubedila jevrejsko javno mnenje da su Srbi novi nacisti. Da li se to ubeđenje promenilo od tada?

Gorin: Ne mislim da jeste, zato što se retko šta čuje što nije u skladu sa zvaničnom pričom. Donekle ohrabruje to što se povremeno pojavi tekst ponekog Jevrejina koji je posetio Srbiju i, gle čuda, tamo bio lepo dočekan. Ali ti tekstovi uvek imaju naslove tipa ”Srpski ekstremizam u porastu ali Jevreji žive dobro” (Jerusalim Post, 2007). Kao da srpski nacionalizam, onoliko koliko uopšte postoji - na Zapadu često mešaju nacionalizam sa identitetom - ima ikakve veze sa Jevrejima. Oni Jevreji koji su još uvek dezorijentisani, mešaju Srbe sa Hrvatima i Bošnjacima, čije je ”domoljublje” uvek bilo pogubno, pa i po Jevreje.

Obično su Jevreji koji žive van Izraela zatečeni prijateljskim dočekom u Srbiji. Sećam se teksta u Svetskoj jevrejskoj reviji (Jewish World Review, JWR) iz 2008, gde je autor pisao o magičnoj toleranciji u Subotici, kao da to ne važi za ostatak Srbije. U podnaslovu je pisalo: “U oazi gde se Muslimani slažu sa Jevrejima - a i Hrvatima i Mađarima.” Zamislite, našao je takvu oazu baš u Srbiji, a ne u Sloveniji, Hrvatskoj, Velikoj Albaniji, ili Federaciji BiH.

Iako je bilo nekog čuđenja među Jevrejima u poslednje vreme što se tiče BiH (mada ne i Hrvatske, koja jednostavno ostaje nevidljiva, ma koliko paketića šećera sa Hitlerovim likom služili u tamošnjim restoranima), albanski lobi se negde od 2005. trudi da održi antisrpsku propagandu pričom o šačici Albanaca koji su spasili nekoliko Jevreja od genocida. Mislim da je to u funkciji dobijanja podrške među Jevrejima za - Hitlerove granice Albanije, tj. nezavisno Kosovo. Šta ja znam, možda Albancima čak i tako nešto pođe za rukom. Moj narod je istorijski naivan. Kad jevrejska zajednica u Hrvatskoj podrži otcepljenje pa ubrzo potom mora otud da beži, a Slavko Goldštajn ide u Blajburg da se pokloni pobijenim fašistima samo zato što je katolički kler konačno posetio Jasenovac, onda je potencijal jevrejske lakomislenosti istinski neizmeran.

Malić: Neke nevladine organizacije u Srbiji promovišu verziju istorije po kojoj su Srbi bili - saizvođači Holokausta. Pominju se samo kvislinške formacije poput okupacione „vlade“, a umanjuje činjenica nacističke surovosti u Srbiji i ustaškog genocida, i prećutkuju ili čak negiraju masovni otpor i stradanje Srba pod nacistima i ustašama. Pominje se tu čak i da je Sajmište bilo “srpski“ logor smrti a ne nacistički i ustaški logor na teritoriji NDH, itd. Takvi i slični navodi dospeli su čak i do nekih knjiga. Šta mislite o tome?

Gorin: Priča da su Srbi pomagali naciste potiče iz zemlje koja je bila svesrdni Hitlerov saveznik, i imala sopstvene logore. Štaviše, ustaška brutalnost je išla dotle da je prevazilazila čak i okrutnost nacista. Ako srpske nevladine organizacije prihvataju ove navode nedvosmislenih nacista (Hrvata i Bošnjaka), onda je jasno čime su motivisane. Ista stvar je i sa odricanjem od Kosova i rezolucijom o Srebrenici: koristi se svaka prilika da se srpstvo žrtvuje zarad evro-atlantizma. To je ona sorta ljudi koji se stide što DŽulija Gorin brani Srbe...

Malić: U nedavnom tekstu za Jerusalim Post, citirate novu knjigu Srđe Trifkovića o Srbima u današnjoj Hrvatskoj i pišete o ulozi katoličke crkve u ustaškom genocidu. Koliko se o ovome zna u Izraelu?

Gorin: Reakcija na ovo je šok i neverica. I pitanje ”Zašto se o ovome ne zna?” Posle teksta u Jerusalim Postu, najbolji prijatelj me je pitao: ”Ma, gde nalaziš sve ovo?“ Pa, mora da se kopa. Eto koliko je postigla navodna ”srpska propaganda”. Kakva je to propaganda koju moramo sami da tražimo? Zar činjenica da je do naših ušiju lako dolazila hrvatska, bošnjačka i albanska priča, ne sugeriše da se zapravo radilo o propagandi? A dok za srpsku ”propagandu” postoje dokazi, za ove druge to naprosto nije slučaj.

Mislim da je Izrael jedina zemlja van Balkana u kojoj se uopšte zna za reč ”ustaša”. Ne znam koliko o njima zna prosečan Izraelac, ali sigurna sam da zna više od prosečnog američkog Jevrejina. A oni ne znaju, jer se niko nije odvažio da im to otkrije.

Mart 2010.

(Intervju pripremio Nebojša Malić)

http://www.nspm.rs/istina-i-pomirenje-na-ex-yu-prostorima/o-srbima-je-ispletena-velika-laz.html

Hvala vam puno gospođo Gorin. :worth:
 
Poslednja izmena:
Kad sam mu opisala kako Srbe svako može nekažnjeno da ubija, ispričao nam je šta se desilo njegovom ocu, ruskom pravoslavnom svešteniku. ”Jednog dana je išao u crkvu u Starom Jerusalimu, u mantiji i sa žezlom. Prišao mu je jedan Arapin i upitao ga da li je Srbin. Ne, kaže moj otac, ja sam Rus. Šteta, odgovorio je Arapin, baš sam nekoga hteo da ubijem danas.”

Zar "braća" Palestinci!?
Nemoguće.
 
Da si dosledan, znao bi šta ovde stalno pričam o "ljubavi prema braći Palestincima" :hahaha:

NIje vazno sta ti pises ovde Vazno je da su komunjare dovodile te palestince u Beograd i proglasavale ih nasim ( kojim nasim , pitam se ? ) prijateljima , a nisu ih vodile u Zagreb nikada . Tqakodje , najveci terorista Karlos je bio mnogo puta u Beogradu , kao nas prijatelj , to jes tTitov prijatelj , a nikja nije iso ni u Zagreb , ni u Ljubljanu . Plan im je bio velik , koliko i jedniostavan .
A tu je i onaj nbrod pun oruzja ,kouji je poslat Alziru u vreme rata sa Francuzima , a koji je nosio ime SRBIJA i koji je poslat tako , da bude uhvacen . Francuzi su poslali demegaciju Titu , ustasi , da ga zamole da se ne mesa , kao jedan od lidera nesvrstanih, u taj sukomb . Skoro da je pristao , al je onda jedan od frenscuskih diplomata pomenuo srpsko-francusko prijateljstvo , na sta se titio sledio , i razgovor uje bio prekinut, a rastanak vrlo hledan . Onda je matori vampitr poslao taj brod , pun oruzja , koji se zvao Srbija . Al tako da ga Francuzi bas sigurno presretnu ,.
 
Zbog čega su Sjedinjene Države još uvek na pogrešnoj strani u Srbiji?

julia-gorin.jpg

DŽulija Gorin
sreda, 17. mart 2010.

(Huffington Post, 11.3.2010)
Nešto se dogodilo nakon rata Bila Klintona na Kosovu 1999. Zapravo, nikakvog „nakon“ i nije bilo, jer se taj rat nikad nije ni završio. Njegov nastavak su obeležili antisrpski akti poput podmetnutih požara, kidnapovanja, bombaških napada na civilne autobuse pod pratnjom NATO patrola, spaljivanja živih beba, i neometanih pokolja i/ili mučenja srpskih staraca od preko osamdeset godina, devojčica školskog uzrasta, seljaka, tinejdžera i Albanaca koji su Srbima prodavali životne potrepštine – a povremeno i ponekog mirovnjaka koji bi se, u retkim slučajevima, potrudio da išta od navedenog spreči. Sve ovo su političari i mediji – neuobičajeno saglasni po pitanju Balkana – otpisivali kao „ubistva iz osvete“. Ali svako ko je imalo upućen u način izveštavanja o Kosovu iz prethodne decenije, prepoznavao je ove događaje kao nastavak stvarnog etničkog čišćenja koje je i dovelo do obračuna između Oslobodilačke vojske Kosova i Beograda.


Istina, krajem 1999. nekoliko relevantnih listova se udostojilo da izvesti o otkrićima da su se masovne grobnice poput one u ozloglašenom rudniku cinka u Trepči pokazale praznim, a isto se dogodilo i sa stadionom za koji nam je prethodno bilo rečeno da je služio kao koncentracioni logor. Ko god je pročitao taj jednokratni epilog u medijima, mogao je da sazna i to da je „čišćenje“ osamsto hiljada Albanaca imalo daleko više veze sa bombama NATO i naređenjima OVK, nego sa suludom optužbom da je Srbija pokušala da isprazni ovu pokrajinu od 90 procenata njenog stanovništva, mitom pod nazivom „Operacija Potkovica“.

Ali ova posleratna vest nije bila zanimljiva. Nijedno medijsko izdanje, nijedna organizacija za ljudska prava niti kongresna potkomisija, nisu pokrenuli istragu po ovom pitanju, i štampa je prešla na druge vesti, a sa njom i pažnja publike. Pa tako Amerikanci i ne znaju da su - istih onih meseci tokom kojih je naša vojska služila kao vazdušna podrška Oslobodilačkoj vojsci Kosova – albanski pobunjenici pokušavali da osvoje i područje Preševske doline na jugu Srbije, na kojoj se danas opet proširuju terorističke aktivnosti. Zatim, da su početkom 2001, navodno razoružana OVK i sve njene prateće skraćenice, pokrenule građanski rat u Makedoniji, zemlji koja je primila 400.000 izbeglica tokom kosovskog rata.

Istovremeno, albanski borci su započeli i sa otvorenim sukobljavanjem sa vojnicima NATO. U februaru 2000, predstavnici Ujedinjenih nacija i NATO na Kosovu u zajedničkoj izjavi su izneli i to da „dvojica mladih francuskih vojnika, koji su ovamo došli u sklopu mirovnih snaga, leže u bolničkim krevetima ranjeni iz vatrenog oružja, od strane istih onih ljudi koje su došli da zaštite,“ o čemu je izvestio Geri Dempsi sa Instituta Kejto (GaryDempsey, CATOInstitute). Dodavši pritom: „Kako mi je jedan iskreni obaveštajac iz Misije UN na Kosovu (UNMIK) objasnio u novembru, OVK nije ni razoružana ni rasformirana kako tvrdi Bela kuća, nego održava podzemnu mrežu koja raspolaže sa 'više nego dovoljno oružja da započne novi rat.' Odnos između NATO mirovnjaka i ove podzemne OVK, dodao je, može se definisati na sledeći način: 'Mi smo njihovo oruđe, i kada im više ne budemo korisni, okrenuće se protiv nas.“

U članku objavljenom 2004. u klivlendskom dnevniku RlainDealer, Tanja Gavrilova, civilno lice zaposleno u Armiji SAD, prenela je deo svog dvadesetsedmomesečnog iskustva na Kosovu: „U pograničnoj patroli, tokom osmatranja ustanka albanskih pobunjenika, jedinica Armije SAD pri kojoj sam bila zaposlena, našla se pod direktnom minobacačkom vatrom u selu po imenu Krivenik. Novinar Asošijeted Presa, Kerim Doson, teško je povređen ... Preminuo je nedugo potom ... Jednom prilikom sam pitala jednog od generala iz komande NATO zbog čega albanski ekstremisti nisu raskrinkani kao krvožedni ratoborni teroristi. Pogledao me je, zaćutao, i odgovorio: „ Kako da se okreneš protiv iste one grupe kod kod koje si došao, uz pretpostavku, da joj je potrebna pomoć? Očigledno, nismo znali s kim imamo posla. Bombardovali smo pogrešnu stranu.“

Marta 2000, pre nego što je Amerika odlučila da zaigra na kartu velike Albanije umesto da se zameri odlično naoružanim Albancima, Washington Post je izvestio: „Visoki zvaničnik Pentagona juče je upozorio da će američka vojska na Kosovu ovog proleća možda biti prinuđena da se sukobi sa svojim nekadašnjim saveznikom, gerilom etničkih Albanaca koja se ponovo naoružava i preti izvođenjem prekograničnih napada na Srbiju. 'To će morati da prestane i da se okonča, a ukoliko se ne dogodi tako, na kraju će dovesti do konfrontacije između Albanaca i KFOR-a.“ Nekoliko meseci kasnije, dok je OVK, prema izveštaju lista Toronto Sun, „pripremala teren za potpunu nezavisnost“tadašnji komandant KFOR-a, general Klaus Rajnhart je izjavio: „Kada je NATO ušao na Kosovo, imao je dužnost da se suprotstavi, jedino, Vojsci Jugoslavije ukoliko se vrati nepozvana. A sada otkrivamo da moramo da se borimo protiv Albanaca.“

Ali to se nije dogodilo. Umesto toga, Amerika je prihvatila albansku perspektivu kao sopstvenu. U intervjuu datom 2007. bugarskoj agenciji „Fokus“, Faton Klinaku, sekretar Organizacije veterana OVK u Prištini, otklonio je nedoumice: „Ukoliko međunarodna zajednica ne prizna albanskom narodu pravo na samoodređenje, nastavićemo borbu po prirodi stvari ... Svaka druga odluka (osim nezavisnosti) dovela bi do nasilja za koje bi bili odgovorni i političari i međunarodna zajednica“.

Ova poruka je odaslata još ranije, o čemu je CNSNews.com izvestio u novembru 2005.

„Pretnja (organizovane vojne operacije 'Armije nezavisnog Kosova') stiže nakon talasa nasilja protiv međunarodnih snaga na Kosovu i može dovesti do saveza između naoružanih pobunjeničkih grupa i džihadističkih snaga ... Pobunjenici su digli u vazduh veći broj vozila u vlasništvu UNMIK-a i Kosovske policijske službe, što je UNMIK dovelo u situaciju da upozori svoje zaposlene da treba da pred svaku vožnju proveravaju jesu li im vozila minirana. ... Grafiti širom Kosova poručivali su 'UNMIK, odlazi!' ... Kosovske snage NATO imaju plan pod nazivom 'Operacija Sigurno Utočište', pripremljen za slučaj nužde u kojoj bi valjalo evakuisati pripadnike međunarodnih snaga ... UNMIK i KFOR su u početku negirali navode o postojanju 'Armije nezavisnog Kosova', koje je kasnije ipak potvrdio komesar policije UNMIK-a Kai Vitrup ... Bivši šef za bezbednost Misije OEBS, Tom Gambil veruje da bi albansko nezadovoljstvo oko nezavisnosti moglo dovesti do sklapanja saveza između naoružanih pobunjenika i Al Kaide. Obe grupe žele prestanak međunarodnog prisustva na Kosovu, dok je Al Kaida i u prošlosti pokušavala da destabilizuje regiju Balkana. ... Ove pretnje se olako uzimaju, rekao je Gambil, zbog toga što „međunarodnim snagama ne odgovara prisustvo ozbiljne krize ove vrste, dok u isto vreme šalju izveštaje o vidnom napretku ostvarenom na Kosovu.“

Kris Deliso, u knjizi The Coming Balkan Caliphate iz 2007, detaljno obuhvata kompleksnosti situacije na Kosovu, priče koju niko ne želi da ispriča:

„Prećutno je prihvaćeno da OVK i njeni saradnici u zločinu neće biti uznemiravani. „Postignut je dogovor po kojem mi ne diramo njih ako oni ne budu dirali nas,“ sažima situaciju nekadašnji švedski zvaničnik OEBS-a na Kosovu. „Taj sporazum je imao svojih koristi, ponajviše to da su nas pustili da preživimo.“ Nadređeni UNMIK zvaničnici naredili su uništavanje izveštaja koji su svedočili o intenzitetu napada na pripadnike manjina većem od broja zvanično prijavljenih slučajeva. Štaviše, feljton iz 2007. u švedskom dnevnom listu DagensNyheter pominje i „orman u štabu policije UN, od poda do plafona ispunjen kriminalističkim izveštajima koje nikad niko nije pročitao“. Takođe, međunarodne organizacije su premeštale ili otpuštale one službenike koji su progovorili javno, ili protivrečili zvaničnom stavu. U zamenu za poslušnu saradnju, pak, međunarodni službenici su dobijali drugačije povoljnosti, pruženo im je „uživanje u mirovnom plenu – od prostitutki iz mafijaških pošiljki, pa sve do multimilionskih pronevera u dolarima proisteklih iz privatizacije i budžetskih 'nesravnjenosti'.“
 
Ali, tokom 2007, nekolicina nedovoljno poslušnih UN posmatrača „upustila se u poduhvat bez presedana i sastavila nezavisnu analizu“, prema pisanjukanadskog vojnog izveštača Skota Tejlora iz 2008, “... da bi pokazala 'jaz između (sopstvenog) neposrednog iskustva...i idilične slike ukupne situacije prema zvaničnim izveštajima najviših zvaničnika UN...' Dogodilo se više od hiljadu otmica Srba i ostalih pripadnika manjina od 1999... pa ipak još nijedna jedina osoba nije osuđena za ta nedela... Zločinačko vođstvo OVK, koje je trebalo da bude rasformirano, umesto toga je zauzelo uticajne pozicije u svakom segmentu kosovskog društva... OVK se naprosto 'transformisala u skup zločinačkih struktura, koje se bave organizovanim kriminalom, aktivnostima poput droge, oružja i prostitucije.' Gambil navodi i to da su se četrdeset dvojica mafijaških vođa vratila na Kosovo nakon naše vojne intervencije. Prema izjavi jednog oficira, ti gerilci su 'stvarna vlast na Kosovu, a mnogi među njihovim liderima sada su postali političari na svim nivoima – uključujući i premijera (Hašim Tači) ... Život etničkih manjina na Kosovu sastoji se iz ograničene slobode kretanja i straha bez prestanka ... Međunarodna zajednica je dozvolila da se zastava Republike Albanije zavijori na većini zgrada javnih institucija još od 1999... Sportski stadion u Prištini je ukrašen 'ogromnim portretom naoružanog, bradatog vođe OVK odevenog u maskirnu uniformu... Izostanak skidanja provokativnog postera svedoči o tome da se međunarodna zajednica zapravo 'povija pred diktatima ekstremista i ratnih gospodara.' ... 'Izvorna uloga (trupa NATO-a) sastojala se u sprovođenju Rezolucije 1244 – kojom je jasno priznat srpski suverenitet nad Kosovom', objasnio je Edvard Taui (Edward Tawii), kanadski savetnik pri policijskim snagama UN... 'A sada govore kako će KFOR biti nadležan da osigura bezbedno okruženje za podršku deklaraciji nezavisnosti'.”

Nismo hteli da Albanci počnu da ubijaju nas, te smo ih pustili da i dalje ubijaju Srbe. Umesto da vidimo šta bi se dogodilo ukoliko kažemo „ne“ albanskim zahtevima i namerama, i time rizikujemo da Amerikanci otkriju pravo lice svojih novih najboljih prijatelja – što bi, jasno, podrazumevalo i pretnju terorizmom na našem tlu – napravili smo sebi veći, i globalniji problem.

Osim što je džihadu poslužilo kao velika kapija za Evropu, stanje na Kosovu navelo je i jednog od službenika UNMIK-a na izjavu za CNSNews.com 2005.

„Nakon što je otkriveno da je eksploziv koji su teroristi iz Al Kaide koristili prilikom bombaških napada na Madrid marta 2004. došao sa Balkana, izjavio je: 'Sedim ovde (na Kosovu) i posmatram specijalne jedinice kao patroliraju i ne rade ništa. Koliko će još ljudi umreti, dok se teroristi odmaraju i krepe ovde, na ovim ne toliko umerenim muslimanskim područjima balkanske pozornice?... Kosovo je preplavljeno ekstremistima i NATO bi mogao i da se povuče pre nego što mu ovo ne eksplodira u lice. Rat protiv terora! Ovo više izgleda kao podrška teroru!'“

Kada se Kosovo ponovo pojavilo u vestima 2008, neki su počeli da shvataju. U martu 2008, profesor pravnih nauka na Univerzitetu Nortvestern, Judžin Kontorovič (EugeneKontorovich) napisao je u listu NewYorkSun:

„Reklo bi se da neprestane pretnje nasiljem čine važan sastojak kosovskog uspeha u borbi za samoopredeljenje. Kosovski premijer, bivši vođa pokreta naoružanih pobunjenika, često je upozoravao na 'opasnosti' i 'nesagledive posledice' ukoliko se pokrajini ne dozvoli otcepljenje. Sa 16.000 NATO vojnika u tom području, Evropa nimalo nije želela ustanak koji bi se mogao prevoriti u magnet za džihad. Kao rezultat, NATO i Amerika su postali učesnici u rasturanju jedne suverene zemlje koju su pokorili silom. ... Sa stanovišta međunarodnog prava, čitav taj proces je sačinjen od niza poniženja ... (i) pravo na samoopredeljenje je počelo da zavisi od ishoda bezobzirnosti grupe koja ga traži, kao i od njene fizičke blizine Evropi; mirovnjaci su taoci; a princip suvereniteta je nadglasan terorističkom pretnjom.”

Reč “taoci“ precizno opisuje položaj Zapada na Kosovu. Ako se iko pita zbog čega se administracija DŽordža V. Buša pridružila klintonistima u uverenju da je „nezavisnost jedina održiva mogućnost“, da „kompromisa ne može biti“, da „Kosovo mora biti nezavisno“, „Kosovo će biti nezavisno“, i da je svaki drugačiji ishod „nemoguć“ kako je ponavljala Kondoliza Rajs, razlog se nalazi u činjenici da su se u banditskom raju na Kosovu, Sjedinjene Države našle u naizmeničnoj poziciji taoca i otmičara. Albanci nam daju ultimatume, a mi ultimatume dajemo Srbima. Naša vlada sledi albanski stav, a naša štampa sledi stav vlade.Robert M. Hejden (RobertM. Hayden) osvrnuo se na ovu praksu u martu 2008. u tekstu za UnitedPress International.

„Srbi su se suprotstavili tome da im bude nametnuta albanska država, mahom na miran način, osim što su uništili kontrolni punkt na granici koju ne priznaju uprkos insistiranju Sjedinjenih Država da to moraju da učine. Protesti su postali nasilni kada je UN-policija uz podršku NATO na silu prekinula mirno zauzeće jedne administrativne zgrade u ponedeljak … Problem nisu 'srpski nacionalisti' i njihovo odupiranje 'Zapadu', kako je to sročio jedan od onih američkih novinara koji Prvi amandman poštuju tako što papagajski ponavljaju stav Stejt Departmenta, već pokušaj Bušove administracije da silom nametne vojno rešenje jednom političkom problemu, narušivši povelju Ujedinjenih nacija i osnovne principe međunarodnog prava... Političko rešenje sa Srbijom je bilo moguće postići, ali ga nisu htele ni Klintonova niti Bušova administracija.”

Sve jasnijom postaje i slika „propalih“ pregovora između Beograda i Prištine, na kojima je srpska delegacija iznosila razne spiskove širokih kompromisa, dok je albanska delagacija samo čekala da se razgovor završi, svesna toga da joj supersila pruža podršku u odbijanju ičega osim nezavisnosti. Sabotažom „pregovora“ pred svaki novi krug – šta god to značilo – zvaničnici Sjedinjenih Država najavljivali su da je nezavisnost neminovni rezultat.

Dalje na:
http://www.nspm.rs/kosovo-i-metohij...-jos-uvek-na-pogresnoj-strani-u-srbiji-q.html
 
a što se čudite da neko može da bude srpski lobista, šta je to tako strašno
mislite kako je to moguće da neko istražuje istinu, kod poštenih profesionalaca
to je normalna pojava :think:

ne cudim se i ne smeta mi...meni ni iz dzepa ni u dzep...
lobisti su prvi koji bi trebali posao koji rade, raditi to profesionalno...:rtfm:
a ona to ocito ne radi dobro, inace bi bila cesto u relevantnim novinama itd.
ona se u svim medunarodnim organizacijama koje se bave tom tematikom ignorira jer je prejednostrana i preostracena...vjerojatno se nada dobroj prodaji svojih knjiga u Srbiji i kod srpske diaspore
 

Back
Top