Kosovo - kratka istorija

Poruka
3.617
Evo odlican feljton o knjizi, na koju se pozivaju mnogi Albanski forumasi(Arberi, Ethana, Illiryan..., ) a i BH Muslimani....:mrgreen:

Kosovo - kratka istorija
Kosmet duhovno središte Srba
Ogromna mržnja prema pravolsavnom hrišćanstvu i Srbima

Pre izlaganja o tumačenjima srednjovekovne prošlosti Kosova i Metohije u delu Noela Malkolma, treba se upoznati sa zadacima što ih je sam postavio svom delu. Tako će biti razumljivije akrobacije sa podacima koje koristi i koje ne koristi. U uvodnom tekstu, dužine deset strana, on jasno iznosi svoje političke zadatke i ideološke stavove.

Tako iznosi sledeće tvrdnje: "Kosovo" je jedna od kulturnih raskrsnica Evrope, što nije tačno; "Kosovo" je verovatno središnji prostor preživljavanja albanskog i obrazovanja rumunskog jezika, što je izmišljotina; "Kosovo" je postalo geografsko središte važne srednjovekovne države (misli na Srbiji) što je samo delimično tačno jer je bilo i upravno, kulturno i duhovno središte; "Kosovo" je bilo jedan od najosobenijih delova Turske u Evropi, što je izmišljotina; na Kosovu se rodio moderni albanski pokret, što takođe nije tačno jer je dobro poznata uloga stranih agentura. U prvim poglavljima knjige Malkolm dokazuje da su Albanci autohtoni na "Kosovu", odakle ih Srbi privremeno istiskuju tokom okupacije od 250 godina u 13-15 veku.

Pored ovog, iznosi izopačena načela o slobodi, saobrazna ideologiji moćnika još od doba Rima. Po njemu, borba balkanskih naroda za oslobađanje od Turaka bila je neopravdana, kao što je neopravdano shvatanje da iza Albanaca stoji islam koji zapravo pripada Balkanu. Otvorena mržnja prema pravoslavnom hrišćanstvu i Srbima, koji ne žele da se potčine uspostavljanju svetskog poretka, ukazuje na ideološke i rasističke motive pisca ove knjige.

Istine radi, moram naglasiti da se među srpskim intelektualcima raširilo mišljenje da su kosovsko predanje, kult svetog kneza Lazara i Miloša Obilića, pa i svetog Save, proizvod srpske elite 19. veka, pre svega crkvene, da bi se stvorili uslovi za nacionalno buđenje i oslobođenje, te tako ostvarilo ujedinjenje naroda i zemlje.

Uz to, zbog isticanja svetorodne loze Nemanjića, iz narodnog sećanja potisnuta je starija istorija. Međutim, mnoge okolnosti kao što će se donekle videti iz daljeg izlaganja, pokazuju da to nije tačno, da su koreni današnjih Srba zaista u Metohiji i na Kosovu. U socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo arheoloških istraživanja srednjovekovne prošlosti Kosova i Metohije, upravo da bi se omogućilo pisanje knjiga kao što su "Kosovo. A Short History".

Srećom, uprkos decenijskom sprečavanju arheoloških istraživanja u Metohiji i na Kosovu, raspolažemo malobrojnim, ali vrlo jakim činjenicama, materijalnim, arheološkim, lako proverljivim, koje svedoče o našoj kulturi i našem kontinuitetu. Obimnija arheološka iskopavanja u Albaniji potpuno se uklapaju u njih, i pokazuju doseljavanje predaka Albanaca tokom srednjeg veka između Drima i Primorja.

U daljem izlaganju navešćemo samo najgrublje neistine koje se odnose na doba pre Nemanjića, prema Malkolmovim poglavljima. Deo tih neistina je posledica neznanja, nepoznavanja literature i naučne metodologije, a drugi deo neistina je posledica namere da se čitaoci obmanu i da se netrpeljivost usmeri prema Srbima u korist Šiptara.

Piše: Đorđe Janković
Nastaviće se
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (2)
Vlast na zapadu, pa tako i istina
Zašto Malkolm ne koristi mnoge istorijske izvore
Piše: Đorđe Janković

Zadatak ovog poglavlja je da dokaže geografsku jedinstvenost „Kosova", odnosno Kosova sa Kosovim Poljem i Metohije, kako bi se opravdao naziv „Kosovo" i na tako veštački dobijenom jedinstvenom prostoru omogućilo traženje postojbine Šiptara sa prividno logičnim objašnjenjima. U praistoriji je geografski prostor uslovljavao širenje pojedinih kultura, odnosno različitih etnosa.

Na primer, upadljivo je da grobova pod tumulima iz bronzanog i gvozdenog doba nema u oblasti Kosova, već samo u Metohiji. O granicama između potonjih rimskih provincija Dalmacije i Mezije, postoje dva mišljenja. Po starijem, Metohija je bila u Dalmaciji i kasnijoj provinciji Prevalis, a Kosovo u Meziji i potonjoj provinciji Dardaniji, što bi odgovaralo rasporedu tumula.

Po mlađem mišljenju, smatra se da je i Metohija bila u sastavu Mezije, pa i Dardanija. Dovoljno su jasni podaci koji proističu iz susedstva episkopija. U vreme cara Vasilija II (976-1025) Kosovo obuhvata Lipljanska eparhija, Binačku Moravu Skopska, a Metohiju Prizrenska. Tokom 13-15 veka u Metohiji (Hvosnu) deluje i Studenačka eparhija i Gračaničku (smenila je Lipljansku eparhiju), privremeno postoji episkopija uz Zvečan. Dakle, između slivova Drima i Morave postoji iskonski uslovljena administrativna granica, pa se jedinstven naziv za Kosovo i Metohiju ne može opravdati istorijsko-geografskim razlozima. Do kulturne jedinstvenosti različitih geografskih prostora, kao što su Metohija i Kosovo, dolazi samo ako ih nastanjuje isti narod unutar granica iste države.

„Poreklo - Srbi, Albanci, Vlasi"
Za ovo poglavlje Malkolm ne koristi osnovne istorijske izvore: ne zna za vizantijske pisane izvore, pa ni za čuveno delo cara Konstantina VII Porfirogenita, kao ni za latinske pisane izvore, a da ne spominjem arapske ili armenske tekstove. On ne koristi ni jednu istoriju srpskog naroda ni bilo koje slično delo, pa ni savremenije zapadne knjige o ranoj istoriji Slovena i jugoistočne Evrope, a dragocena ruska literatura za njega ne postoji. Vlast je na Zapadu pa prema tome i znanje i istina! Po njemu, Srbi, poreklom sa prostora severno i severoistočno od Crnog mora, žive u 5-6. veku u Češkoj i Saksoniji, a na Balkansko poluostrvo su ih doveli Hrvati; tada su naseljeni u oblast Raške, gde u početku nisu imali nikakvo uređenje nalik državi, već nekoliko malih plemenskih teritorija na čelu sa županima, itd. I ako se zanemare svi davno poznati pisani izvori i nova arheološka istraživanja, opet ostaje zdrav razum i logika koji nalažu da se tako nije mogao obrazovati ni jedan narod istorijske uloge nalik onoj koju imaju Srbi.

Pošto je prikrio ranu istoriju srednjovekovne srpske kneževine, i tada najbrojniji narod jugoistočne Evrope posle Grka sveo na nekoliko županija u „Raškoj" (a znamo da je kasnije Raška bila pogranična oblast Srbije, u 9. i 11-12. veku), prelazi na popunjavanje tako dobijenih pravnih, istorijskih i geografskih prostora.

Malkolm pretpostavlja brojno stanovništvo romanskog govora, postepeno slovenizirano, a Srbi se šire na „Kosovo" najranije krajem 12. veka. Stav da Srba i Slovena nema na Kosovu i u Metohiji opravdava tumačenjem razlike između srpsko-hrvatskih jezika (zapravo srpskog) i bugarsko-makedonskog jezika (zapravo južnoslovenskog jezika).

On dalje ukazuje da je na prostoru od Pomoravlja, preko Kosova i Metohije do albanske obale, dakle na prostoru znatno većem od nekoliko raških županija, živelo domorodačko stanovništvo, što navodno pokazuju antički toponimi. To prikazuje primerima naziva velikih gradova Naissus - Niš i Skupi - Skoplje. Uz njih navodi Lipljan, navodi latinski Lypenion, koji nije zabeležen u antici, već prvi put 1018. godine. Navodi Puku, imena koje potiče navodno od via publica. To nije ni domišljanje ni nagađanje, već izmišljanje u službi zadatog cilja.

NASTAVIĆE SE


Kosovo kratka istorija (3)
Sloveni došli u devetom veku!
Tanki dokazi o autohtonosti Šiptara na Kosovu i Metohiji

Za svoja etimologisanja ne koristi nazive zabeležene od 11-12 veka, kao što su pomenuti Lipljan, Prizren ili Zvečan, a da ne spominjem toponime zabeležene u poveljama 14-15. veka. Među njima mnogi, sačuvani do danas, ukazuju na Srbe iz vremena znatno starijeg od 12-13. veka, kao što su: Zborce, Gumnište, Kobilja Glava, Rosulje, itd.

Izlažući dalje svoje viđenje porekla stanovništva Kosova i Metohije, Malkolm piše da su Sloveni tu prisutni tek od 9. veka pa do vizantijske reokupacije 1018. godine, i to oni bugarski. Ni reči o bugarskim napadima na Srbiju.

Zatim prelazi na dokazivanje autohtonosti Albanaca u oblastima Kosova i Metohije i to isključivo kroz filološka razmatranja. Nastoji da ustanovi veze albanskog i ilirskog jezika, kao i sa tračkim jezikom. To potvrđuje iznuđenim tumačenjima hidronima, toponima i etnonima predrimskog doba, savremenim albanskim rečima, apsurdnim u toj meri da tumačenja postaju smešna. Naziv reke Mat povezuje sa albanskim nazivom za obalu mat - nema smisla nazivati reku obalom. Naziv Ulcinja tumači albanskom rečju za vuka ujk, ulk, iako nema nikakvog smisla imenovati grad na morskoj obali imenom šumske zveri.

Na kraju, povezuje naziv Dardanije sa albanskom dardhe - kruška, iako nekoliko strana dalje ističe za Dardaniju osobeni sir, što nije potrebno komentarisati. Dalje dokazuje, opet na osnovu jezika, da Albanci nisu prvobitno živeli uz more (a Ulcinj?), pa ukazuje na oblasti u zaleđu, odnosno na Kosovo i Metohiju. U svoja domišljanja uključuje nepotrebno Bese, koje isključuje kao moguće pretke Albanaca, valjda zbog stvaranja iluzije o svojoj objektivnosti. Na kraju zaključuje da je posle „slovenske invazije" u Gornjoj Moravi, severnoj Makedoniji, na „Kosovu" (i u Metohiji), kao i u delu Crne Gore, i dalje nastavilo da živi stanovništvo latinskog govora, od kojih vode poreklo Albanci i Vlasi, a njih su kasnije proterali Sloveni i Srbi.

Razmotrimo, sasvim ovlaš, jer nam to prostor ne dozvoljava, arheološke podatke o mogućem poreklu Šiptara odnosno Albanaca. Odmah se može utvrditi da nema suštinskih veza između stanovništva 4-6. veka Kosova i Metohije sa Šiptarima. Groblja tog doba osobena su po odsustvu grobnog inventara, ili sadrže nalaze uobičajene za rimske oblasti sve do granice na Dunavu (Ulpijana, Bela Crkva). U 7-9. veku možemo domoroce, odnosno stanovništvo pretežno latinskog, helenskog ili ilirskog porekla, ustanoviti samo u grobljima primorskih gradova, kao što su Drač, Lješ i Svač. Dakle, upravo na onom prostoru stranom albanskom jeziku, zbog odsustva izvorno njihovih izraza, osobenih za primorje. To su groblja sa vizantijskim ženskim nakitom, kopčama za pojas, ponekim krčagom, a retko sa predmetima drugih kultura, kao što su slovenski zaponi.

Istom vremenu pripada zanimljiva Koman kultura, prepoznatljiva po grobljima sa osobenim predmetima, koja se širila između Ohridskog i Skadarskog jezera, dakle u planinskim oblastima između primorja i plodnih oblasti Zete, Metohije, Kosova i Povardarja. Ovu kulturu izdvajaju kao osobenu, u nakitu naušnice sa pločastim priveskom završenim zvezdom, krute ogrlice, veliki lučni zaponi sa podvijenom stopom i rogom na glavi, a od ratničke opreme razvodnici za uprtače, ponekad sa ljudskim predstavama, zatim sekire. Među nakitom ima onog vizantijskog porekla - prstenje, neke naušnice, kopče za pojas.

Ponekad se nađu i pozni slovenski zaponi. Različito je kulturno i geografsko poreklo ovih predmeta. Sekire i krute ogrlice su srodne nalazima iz vremenski bliskih ili jednovremenskih grobalja Hrvata, iz bugarskog Podunavlja i oblasti do Kavkaza; razvodnike koriste raznorodni nomadi azijskog porekla, nastanjeni u pricrnomorskim stepama; vizantijski nakit je nabavljan u primorju, ali ima i onog poreklom iz Panonije.

Piše: Đorđe Janković
NASTAVIĆE SE
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (4)
Nisu se nikad zvali Albanci
Neordživo je dokazivanje porekla na folološkim domišljanjima

Sve ukazuje na mešavinu naroda poreklom sa istoka, grupisanu u Panoniji, što predvođeni Kuverom pred kraj 7. veka siđe na jug i naseli se upravo u Novom Epiru. Okolnost da su naselili planinsku oblast, ukazuje na njihovo poreklo iz planina, možda sa severnih strana Kavkaza.

Bitno je, bez obzira na različita tumačenja Koman kulture, da se groblja te kulture razlikuju od onih istovremenih u primorju, što svedoči o različitom stanovništvu - ono u primorju je domorodačko, a ono u planinskom zaleđu je doseljeno.

Raspravljajući dalje o poreklu naroda koga naziva Albancima, Malkolm je ustanovio da oni sebe u prošlosti nikad nisu tako nazivali, već izuzetno Arbereš, u Italiji 15. veka. Uzgred, u napomeni, spominje pretpostavku o vezi balkanske i kavkaske Albanije, ali je odbacuje zbog navodnog nepostojanja dodira između te dve oblasti.

Ovo ne može biti razlog, jer su obe Albanije vekovima bile na granicama jedne iste države, Vizantije. Albanija na području današnjeg Azerbejdžana, koju pod tim imenom navodi Ptolomej, u srednjem i poznom srednjem veku beleži se pod imenima Albanija, Agvank, Aluank, Arran, Ar-Ran. Na jednoj latinskoj karti iz 1482. godina, na prostoru Azerbejdžana prikazana je Albania.

Smatra se da su tu nekada davno živeli Gargari, ali pisani izvori beleže i divlja ratnička plemena na Kavkazu, a neka od njih sezonski silaze sa stokom u niže predele. Pored toga, postoji kraj Arberani u Vaspukranskoj oblasti Armenije. Na granici Armenije, Vizantije i Persije nalazila se tvrđava Marde, Mardis, što nas dovodi do Mardaita, ratobornog planinskog plemena, koji su menjali gospodara, pa sup raseljavani više puta. Pokojni Jovan Kovačević, povezao je ovo pleme sa Marditima. Arbani se u Novom Epiru prvi put spominju u 11. veku.

Neposredno pre toga su Turci prodrli u oblasti istočno od Kavkaza i naselili se u Agvank, današnji Azerbejdžan, što je dovelo do zabeleženog i nezabeleženog iseljavanja raznih plemena. Nije isključeno da su tada preci Arberana izbegli u Vizantiju, koja ih je naselila u oblasti severno od puta Solun-Drač, učvršćujući granicu prema Srbima. Pitanje je vremena kada će se pojedini poznati arheološki nalazi iz Albanije povezati sa tim poznim došljacima iz Azije.

Kako se vidi, preci Albanca, nacije koja se obrazuje u naše vreme, potiču iz više plemena, pristiglih tokom 7-11 veka u planinske predele današnje Albanije, azijskog porekla, pomešanih sa Slovenima brdskog pojasa i stanovništvom latinskog i donekle grčkog govora u primorskim gradovima. Otuda je neodrživo dokazivanje autohtonog porekla savremenih Albanaca zasnovano na filološkim domišljanjima.

Noel Malkolm ništa određeno ne zna o Metohiji i Kosovu između 850. i 1166. godine: tu nije postojala srpska, već bugarska i vizantijska država; tu je tlo Grčke crkve, ali Albanci se drže Rimske latinske crkve; kralj Stefan Prvovenčani ponovo osvaja Prizren, pa su Srbi osvajači Kosova i Metohije od kraja 12. do ranog 13. veka.

Prvo razmotrimo neke nezapažene podatke koji objašnjavaju zašto su Kosovo i Metohija zaista matično područje Srba. Kako je to pokazao Aleksandar Loma i drugi, Kosovska bitka nije bila bilo koja bitka, već jedna od onih predodređenih, što odlučuju sudbinu nekog naroda za mnoga stoleća. Ni mesto bitke nije slučajno određeno.

Piše: Đorđe Janković
Nastaviće se
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija(5)
Srbi su došli s raskrsnice puteva
Na Balkan su stigli iz zemlje Bojka, koji danas žive u Galiciji

Na južnom kraju Kosova polja je središnje razvođe Balkanskog poluostrva, istovremeno iskonsko raskršće i središte. Sa planinskih prevoja između Štimlja i Suve Reke, vode se na zapad slivaju u Metohiju i dalje u Jadransko more, a na istok u Kosovo polje, gde iz istih izvorišta teku u Egejsko i Crno more.

Ta bifurkacija kod Uroševca, bila je uslovljena veštačkim branama i koritima; Nerodimka teče sa jednim rukavcem na sever u Svrčinsko jezero i zatim preko Sitnice u Moravu, a drugim rukavcem na jug kroz Lepenac u Vardar. Upravo su tu grupisani vladarski dvorci Srba: Svrčin, Pauni, Nerodimlje i Štimlje, kao i nešto dalja Priština i Ribnik kod Prizrena. Da podsetim: Srbi nemaju neki određeni grad za prestonicu, već je prestonica tamo gde boravi vladar ili gde se održava sabor.

Zašto su Srbi najradije za dvor i saborovanje birali jug Kosova polja i njegovo središnje razvođe, postaje razumljivo kada se zna da je zemlja Bojka, odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo, upravo na sličnom razvođu i raskrsnici puteva. Bojki i danas žive u Galiciji, na razvođu između Crnog mora (sa slivom Dunava na jugu, slivovima Sireta, Južnog Buga i Dnjestra na istoku, i slivom Dnjepra na severu) i Baltika (sliv Visle sa Sanom i Zapadnim Bugom). Zato je Kosovo polje moglo biti saborna oblast Srba od doba doseljavanja u 7. veku, kao i u poznom srednjem veku, u doba Nemanjića i kneza Lazara. Dakle, Turci su 1389. godine napali jezgro i raskršće srpske države, „Prestonu oblast".

Prema delu cara Konstantina VII Porfirogenita, pretpostavlja se da je grad Destinik, prvonavedeni u spisku srpskih gradova, bio negde u oblasti Metohije. Poređenjem sa spiskom hrvatskih gradova u istom delu, gde je prvonavedeni grad Nin bio sedište episkopa, može se pretpostaviti da je najvažniji srpski grad 10. veka bio Destinik u Metohiji. Hramovi Nemanjićkog doba u Pećkoj patrijaršiji grupisani su oko skromne starije crkve Svetih Apostola.

Istinoljubivim je razumljivo da je ta starija crkva morala biti posebno značajna za Srbe, čim je tu smešteno središte arhiepiskopije, a ne u nekom monumentalnijem manastiru Nemanjića. U temeljima hramova Pećke patrijaršije davno su otkriveni ostaci velike crkve, koji arheološki nisu istraženi, ali se datuju u dve građevinske faze pre Nemanjića, u 7-10. i 11-12. veku. Verovatno je tu bilo episkopsko sedište Srbije pre bugarskih i vizantijskih osvajanja.

Otuda težnja u srpske vlastele da u blizini tog hrama povedu poslednje godine života kao monasi u metosima koje su sami osnivali. Zar je moguće da narod razvijenog kulta predaka, kao što je u Srba, svoje duhovno središte izmeta na navodno okupiranu teritoriju, kao što piše Malkolm? Za to nema istorijskog primera, a Metohija i Kosovo su zaista matične oblasti Srba.

Jednodnevna arheološka iskopavanja sna planini Ostrovici između Prizrena i Sirinićke župe, otkrila su postojanje gromila, odnosno osobenih srednjovekovnih srpskih spomenika podizanih mrtvima, koji se mogu datovati okvirno u 7-9 veku, kao i crkva u temeljima Pećke patrijaršije. Dobu bugarskih i Samuilovih napada na Srbiju u 9-10 veku, pripadaju nalazi grnčarije iz pograničnih tvrđava i stradalih manastira. Među njima je najznačajniji ulomak krčaga 10. veka iz Čečana.

Na njemu je brojem šest, ispisanom glagoljskim slovima, označena zapremina; tim krčagom je plaćan porez u vinu. Kako je zapis glagoljski, a ne ćirilični, oblast Kosova polja morala je biti u sastavu Srbije, pošto je u Bugarskoj u isto vreme ćirilica već bila zvanično pismo.

Arheološki je potvrđeno obnavljanje antičkih utvrđenja u Čečanu i Veletinu, sa prepoznatljivim nalazima, svakako radi odbrane od napada sa istoka. Postojanje sloja sa istovremenom grnčarijom u Studenici Hvostanskoj i u Arhanđelima Prizrenskim, ukazuje da su u približno isto vreme stradali i metohijski manastiri.

Uobičajeno se smatra da je Srbija posle 1018. godine potčinjena Vizantiji, mada o tome nema neposrednih podataka. Malkolm, kao i neki drugi autori, smatra da su tada Kosovo polje i Metohija pripali Vizantiji, ali pisani izvori svedoče jedino da se potčinila oblast Lipljana, odnosno Kosovo. Nije isključeno da je iz tog vremena poznat vizantijski zapovednik „Srbije", upravljao zapravo samo Kosovom i nekim susednim oblastima.

O Kosovu i Metohiji 11-12. veka postoje nedvosmislena istorijsko-geografska svedočanstva. Posle već pomenutog grada Destinika, zabeležnog sredinom 10. veka, navode se u ranom 9. veku Lipljan i Prizren, u koji kasnije, 1072. godine dolaze predstavnici Slovena okupirane Bugarske i srpskih istočnih krajeva da krunišu srpskog kneževića Bodina za svog cara. Potom Ana Komnina jasno određuje granicu Srbije prema Vizantiji pred kraj 11. veka, duž planinskog venca istočno od Kosova polja, odnosno celo Kosovo računa u Srbiju.

Srpsko stanovništvo Kosova i Metohije još pouzdanije pokazuju arheološki podaci, iako malobrojni. Srpske grnčarije 11. veka ima na niz nalazišta, pretežno na Kosovu, u Gračanici, Ulpijani, Zaskoku, Banjskoj, itd. U Matičanima kod Prištine je istraživano groblje 11. veka sa nekim starijim nalazima. Istom vremenu pripada nekoliko istraženih grobova iz Badovaca kod Gračanice. Međutim, slučajno istraživano groblje u Prčevu u Metohiji, osnovano u približno isto vreme, koristi se bez prekida do 12. veka, ako ne i do 13. veka.

To ukazuje na drugačiju sudbinu Metohije, u kojoj ne dolazi do izmeštanja grobalja i stradanja naselja u vreme srpsko-vizantijskih ratova krajem 11. veka. Nakit iz navedenih grobalja je slovenski, rađen vizantijskom tehnikom filigrana, oblika koji nisu osobeni za Bugarsku i Podunavlje, a ima ga do Knina (pre svega naušnice sa četiri jagode i kupaste trešnje), što ukazuje da je u pretežno srpskoj upotrebi.

Niz grobalja je nastao, sudeći po nađenom nakitu, u vreme vizantijske okupacije tokom 12. veka. To su Vrbnica i Đonaj kod Prizrena, Široko kod Suve Reke, Vlaštica i Velekince kod Gnjilana, Sočanica, ali istovremena groblja nisu uočena na Kosovu polju. Sahranjivanje u njima prekida se negde oko sredine 13. veka. Kako pokazuje nakit, ova groblja koristi srpsko ili slovensko stanovništvo pod vizantijskom okupacijom, mada je upadljivo odsustvo vizantijskog novca, poznatog u istovremenim grobljima od našeg Podunavlja do Makedonije.

Pošto je zabeležno da u 12. veku pojedini srpski župani dobijaju od Carigrada na upravu krajnje zapadne oblasti Vizantije, svakako nastanjene Srbima, nije isključeno da je takav slučaj bio i sa oblastima Metohije i Kosova. Nakit iz ovih grobalja, i onaj iz Metohije i onaj iz oblasti Kosova, sa jedne strane je osoben za središnje i istočne oblasti Balkanskog poluostrva (naušnice sa bikoničnim jagodama, narukvice od pletene žice, itd.), a sa druge strane za zapadne predele poluostrva (naušnice sa jednim ili više zrnastih kolenaca). Svi arheološki nalazi 11-12. veka ukazuju na srpsko, a šire
na slovensko stanovništvo.

Tokom 13-14. veka Nemanjići obnavljaju stare hramove, nastale u vreme vizantijske okupacije (Gračanica, Lipljan i drugi) i one starije, korišćene u 9-10. veku (Studenica Hvostanska, Pećka patrijaršija, verovatno Prizren, Banjska), što takođe ukazuje na kontinuitet stanovništva.
nastaviće se

Piše: Đordje Jankovic
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (6)
Pisani izvori nepobitni dokazi

Arheološki je potvrđeno obnavljanje antičkih utvrđenja u Čečanu i Veletinu, sa prepoznatljivim nalazima, svakako radi odbrane od napada sa istoka. Postojanje sloja sa istovremenom grnčarijom u Studenici Hvostanskoj i u Arhanđelima Prizrenskim, ukazuje da su u približno isto vreme stradali i metohijski manastiri.

Uobičajeno se smatra da je Srbija posle 1018. godine potčinjena Vizantiji, mada o tome nema neposrednih podataka. Malkolm, kao i neki drugi autori, smatra da su tada Kosovo polje i Metohija pripali Vizantiji, ali pisani izvori svedoče jedino da se potčinila oblast Lipljana, odnosno Kosovo. Nije isključeno da je iz tog vremena poznat vizantijski zapovednik „Srbije", upravljao zapravo samo Kosovom i nekim susednim oblastima.

O Kosovu i Metohiji 11-12. veka postoje nedvosmislena istorijsko-geografska svedočanstva. Posle već pomenutog grada Destinika, zabeležnog sredinom 10. veka, navode se u ranom 9. veku Lipljan i Prizren, u koji kasnije, 1072. godine dolaze predstavnici Slovena okupirane Bugarske i srpskih istočnih krajeva da krunišu srpskog kneževića Bodina za svog cara. Potom Ana Komnina jasno određuje granicu Srbije prema Vizantiji pred kraj 11. veka, duž planinskog venca istočno od Kosova polja, odnosno celo Kosovo računa u Srbiju.

Srpsko stanovništvo Kosova i Metohije još pouzdanije pokazuju arheološki podaci, iako malobrojni. Srpske grnčarije 11. veka ima na niz nalazišta, pretežno na Kosovu, u Gračanici, Ulpijani, Zaskoku, Banjskoj, itd. U Matičanima kod Prištine je istraživano groblje 11. veka sa nekim starijim nalazima. Istom vremenu pripada nekoliko istraženih grobova iz Badovaca kod Gračanice.

Međutim, slučajno istraživano groblje u Prčevu u Metohiji, osnovano u približno isto vreme, koristi se bez prekida do 12. veka, ako ne i do 13. veka. To ukazuje na drugačiju sudbinu Metohije, u kojoj ne dolazi do izmeštanja grobalja i stradanja naselja u vreme srpsko-vizantijskih ratova krajem 11. veka.

Nakit iz navedenih grobalja je slovenski, rađen vizantijskom tehnikom filigrana, oblika koji nisu osobeni za Bugarsku i Podunavlje, a ima ga do Knina (pre svega naušnice sa četiri jagode i kupaste trešnje), što ukazuje da je u pretežno srpskoj upotrebi.

Niz grobalja je nastao, sudeći po nađenom nakitu, u vreme vizantijske okupacije tokom 12. veka. To su Vrbnica i Đonaj kod Prizrena, Široko kod Suve Reke, Vlaštica i Velekince kod Gnjilana, Sočanica, ali istovremena groblja nisu uočena na Kosovu polju. Sahranjivanje u njima prekida se negde oko sredine 13. veka.

Kako pokazuje nakit, ova groblja koristi srpsko ili slovensko stanovništvo pod vizantijskom okupacijom, mada je upadljivo odsustvo vizantijskog novca, poznatog u istovremenim grobljima od našeg Podunavlja do Makedonije. Pošto je zabeležno da u 12. veku pojedini srpski župani dobijaju od Carigrada na upravu krajnje zapadne oblasti Vizantije, svakako nastanjene Srbima, nije isključeno da je takav slučaj bio i sa oblastima Metohije i Kosova.

Nakit iz ovih grobalja, i onaj iz Metohije i onaj iz oblasti Kosova, sa jedne strane je osoben za središnje i istočne oblasti Balkanskog poluostrva (naušnice sa bikoničnim jagodama, narukvice od pletene žice, itd.), a sa druge strane za zapadne predele poluostrva (naušnice sa jednim ili više zrnastih kolenaca). Svi arheološki nalazi 11-12. veka ukazuju na srpsko, a šire na slovensko stanovništvo.

Tokom 13-14. veka Nemanjići obnavljaju stare hramove, nastale u vreme vizantijske okupacije (Gračanica, Lipljan i drugi) i one starije, korišćene u 9-10. veku (Studenica Hvostanska, Pećka patrijaršija, verovatno Prizren, Banjska), što takođe ukazuje na kontinuitet stanovništva.

Piše: Đorđe Janković
NASTAVIĆE SE



Kosovo kratka istorija (7)
Malkolm "zna" i Bosnu i Kosovo
Piše: Mr Ema Miljković - Bojanić

(Zlo)upotreba istoriografije i istorijskih činjenica u političke svrhe nije novina kraja 20. veka. Takvih primera bilo je kroz bezmalo čitavu istoriju istoriografije, te se "gotovo ne može pronaći epoha ljudske istorije koja nije bila pod nadzorom: crkve, države, nacije, partije, vođe...". I baš u vremenu kada se činilo da se istoriografija barem delimično otrgla "od nadzora", te da je preovladao kritički pristup, uvođenjem dela Noela Malkolma u kataloge i na police svetskih biblioteka učinjen je veliki korak nazad.

Knjige engleskog publiciste Noela Malkolma, prva posvećena istoriji Bosne, a druga, koja je predmet našeg današnjeg interesovanja, istoriji Kosova od ranog srednjeg veka pa do najnovijeg vremena, predstavljaju najflagrantnije primere istoriografskih dela pisanih "po porudžbini", ali u kome se gotovo sve pojave i događaji posmatraju u krivom ogledalu, da bi se dobio potpuno pogrešan, nekome očigledno potreban prikaz istorije određenih oblasti i naroda koji u njima žive.

Pre neku godinu naglo "proizveden" u nezaobilaznog eksperta za istoriju Balkana, Noel Malkolm je očigledno, pišući pomenutu istoriju Kosova, uložio određeni trud da pregleda literaturu i objavljene izvore relevantne za predmet njegovog proučavanja. Ipak, tu se odmah srećemo sa nedoumicom. Koliko je poznato da uči srpski ili albanski jezik, a citira brojnu literaturu i izvore objavljene na ova dva jezika.

Pitanje se nameće samo: da li je moguće da je za samo dve godine, koliko je trajalo njegovo pisanje ove knjige, on bio u stanju da savlada ta dva, nimalo laka jezika, ili je morao imati "pomoćnike" koji su mu predstavili dostignuća srpske i albanske istoriografije? No, bilo kako bilo, brižljivo izdvajajući činjenice iz njihovog pravog konteksta, te smeštajući ih u potpuno proizvoljne okvire, Malkolm kroz čitavo izlaganje nastoji da dokaže samo jednu, unapred zadatu tezu: da Srbi ne treba da polažu ni istorijsko ni etničko pravo na oblast Kosova i Metohije, kao i da su tamo vekovima bili privilegovano stanovništvo, koje je svojom dominacijom ugrožavalo druge narode koji su živeli u toj oblasti, a u prvom redu, svakako, Albance.

Mora mu se priznati da to radi veoma vešto i prosečno upućenom čitaocu, kome je prvenstveno namenjena ova knjiga učiniće se da je ona pisana na osnovu relevantne istorijske građe, uzimajući u obzir dosadašnja naučna dostignuća i rezultate postignute u ovoj oblasti. Ipak, samo malo pažljivijim čitanjem, i taj isti prosečni čitalac, koji ne mora ništa da zna o srpskoj, ili, pak, albanskoj istoriji, može da vidi kako pisac demantuje neke svoje stavove, protivreči sam sebi i zapada u kontradiktornost.

Koliko je površan i neprofesionalan Malkolmov pristup temi koju je odabrao, smatrajući se pravim polihistorikom i dovoljno stručnim da piše složenu istoriju jedne oblasti dugu više od 10 vekova, pokazuje već naslov poglavlja kojim započinje prikaz prilika u ovoj južnoj srpskoj pokrajini neposredno po okupaciji srpskih zemalja od strane Osmanlija.

On, naime, govori o "rano-osmanskom Kosovu", u periodu kada naziv Kosovo uopšte ne postoji kao ime oblasti. Teritorija današnjeg Kosova i Metohije bila je, naime, pod Osmanlijama izdeljena na nekoliko osmanskih administrativnih jedinica, tj. preciznije na Vučitrnski, Dukađinski, Prizrenski i Skadarski sandžak.

No, ostavimo sam termin Kosovo po strani. Čak i ako prihvatimo da se on može koristiti u svojoj današnjoj konotaciji, njegova upotreba se mora objasniti, jer se na ovaj način stiče, svakako željeni, utisak da je Kosovo oduvek bilo autonomna jedinica u odnosu na ostatak srpske države.

nastaviće se
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (8)
Teorije nema u nauci, ali ima u politici

Za razliku od većeg dela knjige koji vrvi od nepreciznosti, netačnih tvrdnji, pa čak i izmišljenih činjenica, u delu posvećenom prvi vekovima osmanske vlasti na ovim prostorima pravilno su, mada površno, objašnjeni neki osnovni postulati osmanske vlasti u celini (npr. timar, zeamet i has, spahijska konjica, itd.).

Međutim, kako sam autor ističe da je ovim svojim delom posebno želeo da napravi naučni prodor u proučavanju istorije Osmanskog carstva, tj. da prikaže nova dostignuća evropske osmanistike, gde su, po njemu, postignuti veliki pomaci, nemoguće je ne primetiti kako je Malkolm bio izrazito selektivan i u odabiru toga koju će od tih novih postavki da usvoji.

Uostalom, i izbor literature ukazuje na to da autor Kratke istorije Kosova nije bio zainteresovan da zaista prodre u suštinu zbivanja, već samo da pronađe argumente koji podržavaju željenu postavku. Kako inače objasniti zašto koristi radove Fikreta Adanira, na primer, a ni na jednom mestu ni ne spominje izvanrednu istoriju Osmanskog carstva, objavljenu u Parizu 1989, koja predstavlja rezultat zajedničkog napora čitavog tima poznatih francuskih osmanista (u izradi ove knjige učestvovali su Žan-Luk Bake-Gramon, Luj Bazen, Iren Beldičeanu, Nikoara Boldičeanu, Rober Mantran, Nikola Vaten, Žil Vajnštajn, da spomenemo samo neke), i koja nastoji da objektivno sagleda dugačku složenu istoriju ovog carstva.

Osnovna postavka na kojoj je N. Malkolm gradio čitavo poglavlje posvećeno istoriji Kosova 1450-1580 godine je teorija o tzv. "padž ottomana", koja nije sasvim nova, te koja nije našla svoje mesto u kritičkoj istoriografiji, ali se često koristi u političke svrhe. Malkolm, čitavim svojim izlaganjem, želi da pokaže da je Osmansko carstvo, naročito u tim prvim vekovima svoje vladavine na Balkanu, predstavljalo ideal državnog organizovanja u kome su svi narodi koji su živeli u okviru njegovih granica uživali pune pravne i verske slobode.

Kritikujući mračnu sliku kojom se u balkanskim zemljama predstavlja razdoblje viševekovne osmanske vladavine, Malkolm tvrdi da je "grub anahronizam govoriti o osmanskom sistemu", od njegovih početaka kao haotičnom i tiranskom. Osmanska vlast na Balkanu u prvim godinama (tj. do kraja 16.veka) bila je dobro organizovana, a uslovi života su u mnogim aspektima bili povoljniji nego u ostalom delu Evrope.

Niko ko se malo ozbiljnije bavi istorijom Osmanskog carstva neće ni pokušati da porekne činjenicu da se organizovanost Carstva u usponu u 16. veku, ne može meriti sa anarhičnim stanjem koje je tokom 19. veka vladalo u Carstvu na umoru. Ali se svakako ne može prihvatiti ni idealizovana slika, kakvu Malkolm pokušava da nam stvori.

Osnovna karakteristika vladavine osmanskih sultana tokom 15. i 16. veka bila je pragmatičnost, te kroz tu prizmu treba posmatrati sve njihove postupke u odnosu prema podanicima - i dobre i loše. Sve vreme se mora imati na umu činjenica da je Osmansko carstvo bilo pre svega islamska država, sa strogom verskom hijerarhijom, u kojoj su ne-muslimani bili građani drugog reda.

Uostalom, da je sve u Osmanskom carstvu bilo tako idealno, zašto bi ostatak Evrope bio zahvaćen izuzetno izraženom pojavom "turskog straha", koja ako je i ponekad bila predimenzionirana, nije bila stvorena bez realnog osnova. Uostalom, zar samo poznati primeri odvođenja odabrane srpske muške dece u janjičare (o čemu u daljem tekstu piše i sam Noel Malkolm), zlostavljanja žena i devojaka i prisilnog preseljavanja čitavih grupa srpskog stanovništva nisu dovoljni da ako ne u potpunosti ponište, a ono bar relativizuju i dovedu u sumnju tvrdnje N. Malkolma.

Noel Malkolm sebi dozvoljava slobodu da pojedinim tvrdnjama poništi sve dosadašnje analize poznatog i društvenog uređenja koje sa sobom u okupirane zemlje uvode osmanske vlasti.

Piše: Mr Ema Miljković - Bojanić
Nastaviće se


Kosovo kratka istorija (9)
Novi gospodari, nov način života
Piše: Mr Ema Miljković - Bojanić

Tako on tvrdi da je "daleko od toga da je uveden jedan potpuno strani sistem, Osmansko carstvo je u stvari zadržalo i razvilo mnoge aspekte života - administrativni, društveni, običajni i sl - onako kako je zatečeno u osvojenim hrišćanskim zemljama.

Čini se da Malkolm ne zna gotovo ništa o osobenostima osmanskog timarskog sistema, čija osnova - institucija "mirijske zemlje" nije imala pandan ni u jednom drugom feudalnom društvu. Činjenica da su u njega bile vešto inkorporirane pojedine institucije preuzete iz srpskog srednjovekovnog ili vizantijskog državnog uređenja ne znači da su novi gospodari srpskih zemalja zadržali stare odnose na zemlji i preuzeli model državne administracije.

Srpske zemlje, pa time i današnje Kosovo i Metohija, čiji su prvaci, barem tokom prvih vekova, bili dovoljno pragmatični da ne ukinu sve veze sa nekadašnjim uređenjem, odnosno da zadrže one propise i zakone koji su za njih bili nepoznanica (kao što je slučaj sa preuzetim Rudarskim zakonom despota Stefana Lazarevića) ili one koji su u određenom trenutku odgovarali njihovim potrebama (tako su na primer u želji da kolonizuju što više Srba stočara u puste granične predele uz Dunav, zadržali na snazi tzv. Despotov katun za Vlahe, koji je ukinut čim je Smederevski sandžak prestao da bude granično područje).

Po mišljenju Nikoare Beldičeanua, Osmanlije su svoje prvobitno društveno uređenje nasledile od Seldžuka i emirata koji nastaju na njihovoj teritoriji. Zauzevši vizantijske, srpske i bugarske teritorije, sreli su se sa pravnim običajima dijametralno suprotnim od onih koje proizlaze iz islamske religije, što je navelo pragmatične vladare da pristanu na određene ustupke, što opet nije u suprotnosti sa šerijatom koji dozvoljava vladaru da promoviše novi zakon ili propis u slučaju kada islamsko versko pravo ne daje odgovor na predmetnu situaciju. Uvažavajući sve napred navedeno, Beldičeanu je nedvosmislen u svom zaključku: novi gospodari su ipak doneli sa sobom novi način života u okupirane zemlje.

Velika novina u istoriografiji posvećenoj osmanskoj okupaciji ne samo južne Srbije, već i čitavog Balkana je Malkolmov decidirano izražen stav da: "Osmansko carstvo u ranom periodu nije počivalo na razlici između muslimana i ne-muslimana". Kao dokaz za ovu tvrdnju, koju čak ni malo ne relativizuje, iako i sam u okviru istog poglavlja ističe da su u Osmanskom carstvu "generalno gledano, hrišćani bili građani drugog reda", on navodi podatke o velikom broju hrišćana-spahija, koji su tokom 15. veka služili u okviru osmanske konjice.

Naime, u procesu osvajanja Turci nisu uništili sve staro feudalno plemstvo, naročito ne sitno, te nosioci turskog timarskog sistema u fazi njegovog uspostavljanja balkanskim zemljama nisu bili isključivo muslimani. U ovom vremenu Turci nisu činili ništa što bi odbijalo od njih sitno hrišćansko plemstvo koje je trebalo da predstavlja sponu između njihove vlasti i potčinjenog stanovništva.

Ovakav stav Osmanlija nametala je potreba stabilizovanja i obezbeđivanja njihove vlasti nad okupiranim narodima. Međutim, bez obzira na svoja nastojanja da uključe srpsko srednjovekovno plemstvo u svoj feudalni sistem, bili su svesni činjenice da se tom sloju nije moglo bezrezervno verovati i da se nije znalo kada će im ona okrenuti leđa i prebeći u Ugarsku. Verovatno je to uzrok široko rasprostranjenje pojave tokom cele druge polovine 15. veka, da hrišćani spahije opstaju u okviru timarskog sistema, ali da oni većinom pritežavaju timare koji donose veoma niske prihode.

Da je želeo da bude objektivan pisac istorije, Malkolm bi najpre sam uočio, a zatim i objasnio čitaocu koliko je sloj hrišćana-spahija, iako važan u vojnom smislu, malobrojan ne samo u odnosu na ostalo pravoslavno stanovništvo, već i u odnosu na broj timarnika-muslimana. Tako je taj broj hrišćana spahija u oblasti Brankovića, na osnovu popisa iz 1455. godine 27 (dakle manje od 5 odsto), prema 170 timarnika-muslimana, čiji su posedi donosili neuporedivo veći prihod od poseda timarnika-hrišćana.

Malkolm nigde ne pominje dobro poznatu činjenicu da je postojala velika razlika u nametima između muslimanskog i hrišćanskog stanovništva, ne samo na Balkanu, već u čitavom Osmanskom carstvu. Naime, svi muslimani su bili oslobođeni plaćanja harača koji je bio osnovna poreska obaveza hrišćanskog stanovništva, jer se plaćanjem harača priznavala vrhovna vlast osmanskog gospodara.

nastaviće se
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (10)
Carska Glavnica

U našim zemljama, ova dažbina se nazivala carskom glavnicom, jer se ubirala od glava i pripadala je lično vladaru, za razliku od ispendže koja je pripadala spahiji. Harač je svake godine plaćao svaki zdrav i za rad sposoban Srbin, koji nije obavljao vojnu ili pomoćnu vojnu službu, zbog koje bi bio oslobođen plaćanja harača. Oslobođenje od harača sticalo se posebnom odlukom vladara i tim se činom sticao status askera (vojništva). Harač je obavezivao na podaničku pokornost i ponašanja u skladu sa rajinskim statusom.

Ima istoričara, kao što je već citirani Nikoara Beldičeanu, na primer, koji smatraju da je upravo ovakav poreski sistem, zasnovan na razlici između muslimana i ne-muslimana, razlog tome što u prvim vekovima osmanske vlasti u srpskim zemljama nije bilo masovnog preveravanja. Naime, po nekim prihvatljivim procenama, oko 1500. godine, u Osmanskom carstvu bilo je 894.432 hrišćanskih domaćinstava i da su oni svi prešli na islam Porta bi imala gubitak od oko 2.800 kilograma zlata. S obzirom na već naglašeni pragmatični karakter vladavine osmanskih sultana u 15. i 16. veku, ovo objašnjenje N. Beldičeanua se, čini se, može u potpunosti prihvatiti.

Kao poseban argument u prilog teze da su hrišćani u Osmanskom carstvu uživali posebne pogodnosti, Malkolm govori o "privilegovanim" grupama u koje ubraja vojnike, martolose, derbendžije.

Činjenica je, naravno, da su ove grupe hrišćanskog stanovništva, uživale određene poreske olakšice, kao ustupak u zamenu za vršenje određenih vojnih službi, ali iako su poreske obaveze koje su imale ove "povlašćene" kategorije bile znatno umanjene u odnosu na namete koje je plaćala obična raja, mišljenja smo da njihov položaj nije bio nimalo lagodan, s obzirom na teškoće u službi sa kojima su se sretali i sa odgovornošću koju su na sebe preuzimali.

Tako je, na primer, u kanun-nami za vidinski sandžak iz vremena Murata III nedvosmisleno rečeno da derbendžije za sigurnost putnika odgovaraju "svojim glavama i imanjem", te je sasvim izvesno da se oni ne mogu smatrati posebno privilegovanom grupom. Ipak, nameti koje je morala da plaća obična raja predstavljali su neizdrživ teret, te su stoga čitava naselja prihvatala posebna zaduženja i odgovornosti i grčevito su se borili da takav status zadrže.

Govoreći o položaju Srpske pravoslavne crkve, njenog sveštenstva i vernika, Malkolm ističe da je ona "uživala povlašćen položaj", nastojeći da uveri čitaoca da svedočanstvima o uništenim pravoslavnim crkvama i njihovom pretvaranju u džamije ne treba pridavati veliki značaj, jer "ako grad koji se osvaja, odbije predaju, crkve su mogle biti pretvorene u džamije, ali nije bilo sistematskog preuzimanja crkvenih građevina".

Čini se da Malkolmu nije poznato, a moralo bi biti ako je želeo ozbiljno da se bavi ovim pitanjem, mišljenje nemačkog osmaniste Bisvangera, koji je, čini se, najbolje rasvetlio ovaj problem, a koji zaključuje da su "Turci u osvojenim gradovima pretvarali u džamije glavne crkve, a zimijama su ostavljali manje". Kako na osnovu ovog stava pravilno zaključuje O. Zirojević, čije je radove, na primer, Malkolm citirao samo površno izvlačeći iz konteksta one delove koji su se uklapali u njegovu zamišljenu tezu.

Mr Ema Miljković - Bojanić
Nastaviće se


Kosovo kratka istorija (11)

Istoriografija "samo po ogrtaču"
Čitajući ovu knjigu Noela MAlkolma, čovek ima pomižavajuće osećanje

Iz nevolje čitajući knjige koje neki zapadni, a posebno američki, naučnici objavljuju o srpskoj i balkanskoj prošlosti meni se u svesti vraćaju utisci koje sam, zbog nečega, smestio u pamćenju na slike angažovanosti slikara Georga Grosa.

Odsjaji tog sećanja na studentsku mladost danas mi vraćaju neko melanholično osećanje da to nije stvar daleka i nepoznata. Na jednoj od tih gravira su nacrtana dva konjanika pod puškama, jedan nacistički i drugi boljševički, kako iz bisaga poljskim seljacima dele knjige, verujem knjige iz istorije.

Uzimajući u ruke dve knjige Noela Malkolma, jednu o istoriji Bosne, a drugu o istoriji Kosova, ja se danas osećam jadno i poniženo, kao poljski seljak pred 1939. godinu kojima se moćni naoružani susedni brinu za dušu i toga radi pišu velike i skupe knjige. Sada to rade i Rusiji.

Ovo je klasična literatura ratne propagande, kako se nekada nazivala. Ona se piše zbog određenih ciljeva onih zemalja i političkih organizacija, koji je plaćaju. A proveravam šta je u mojoj glavi još malo preživelo od učenja latinskog jezika.

Jer, pisac ovih knjiga o kojima iz nevolje pišem, je intelektualni najamnik, salarius, merecennarius scribae, onaj koji antički "Epigon, filozof samo po ogrtaču", kako ga navodi Amijan Marcelini. Toga govori, a ne znanje i uverenje. Objaviti zaredom u kratom roku od četiri godine dve obimne knjige, sa ciljem da se iz istorije dokaže kako su Srbi izvršili upad na tuđe oblasti u Bosni i na Kosovu, može uraditi samo čovek koji je plaćen za svoju veštinu.

Neki se plaćaju za sposobnosti upotrebe oružja, neki naučnog pera. Prvo što studenti nauče iz istorijske metodologije je Drojzenovo pravilo da je nauka samo ono što se piše s naučnim pobudama. Ako neko unapred odredi da mu je cilj da dokaže političku odgovornost za svojatanje tuđega, onda toj nauci nedostaje glavna noga na kojoj bi ona morala da stoji. Knjige Noela Malkolma bi bolje proučila međunarodna policija, nego naučna kritika, jer ona ispituje poslove najma.

U kritici o Malkolmovoj prvoj knjizi o istoriji Bosne, moje osnovno polazište je bila sumnja u naučnu verodostojnost teksta. Svi zaključci, tumačenje izvora i literatura, su svojstveni pisanju hrvatskih političkih emigranata, kao i ideologa nove muslimanske nacije u Bosni. Ovo poslednje je najviši domet postiglo u delima i piscima koji su se iza 1990. identifikovali kao sledbenici "Muslimanske bošnjačke organizacije" Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića.

Zulfikarpašić je stekao ogromno bogatstvo baveći se reeksportom i trgovinom oružja, ali je zavičaju i rodu svom osnovao u Cirihu veliki "Institut za bosanske studije". U mojoj kritici te bosanske istorije, za koju je bivši američki ambasador i lice koje je odgovorno za rušenje jugoslovenske države, Cimerman napisao je da prava "laka plesna muzika za Bosnu", ja sam polazio od toga da postoji nametljiva podudarnost gledišta autora knjige i ljudi oko Zulfikarpašićeva instituta.

U uvodu ove nove knjige "Kosovo. Kratka istorija", Noel Malkolm se zahvaljuje "plemenitom i uvek pomoći punom prijatelju" Ahmedu Žiliću. Taj sarajevski advokat bi mogao sa istorijskom naukom da ima neke veze, samo utoliko što je bio član glavnog odbora "Muslimanske bošnjačke organizacije" Filipovića i Zulfikarpašića. Kakvo superiorno znanje o Kosovu taj politički agitator ima da bi bio od pomoći jednom britanskom istraživaču?

Noel Malkolm je preduzeo dirljiv zadatak da u knjizi, koju je s nečijom i možda božjom pomoću, sklepao za dve godine, nasumice okrene celu dosadašnju naučnu sliku koja je u trezvenoj nauci stvorena. Ona se može razumeti samo ako se najpre, kao u Kuranu, pročita poslednja rečenica u njoj: "Kada obični Srbi nauče da racionalnije i humanije misle o Kosovu, a više kritički o svojim sopstvenim mitovima, celi će narod Kosova i Srbije od toga samo dobiti - Srbi sami ne manje od drugih". Ne pominjimo Drojzena više, da mu se trudne kosti ne okreću na ovom lepšem svetu, zbog srpske istorije koju je poznavao manje od svih drugih.
Piše: Milorad Ekmečić

Sutra: Sklonost ka ponavljanju
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (12)
Čije je bilo Dušanovo carstvo
Tipična zloupotreba: Srbi su skorašnji svet na tom prostoru

Slično kao što je u svojoj kratkoj istoriji Bosne 1994. godine tematsku osnovu prikaza, argumentaciju, literaturu i način mišljenja posudio od hrvatski usmerenih intelektualaca, Malkolm je i u ovoj kratkoj istoriji Kosova celu strukturu knjige stavio na onu osnovu koju je albanska nacionalna ideologija već bila ostvarila pre početka njenog sastavljanja. Odatle sklonost da ponavlja naivnu literaturu o albanizovanju celog antičkog perioda balkanske istorije.

U opštem sumiranju naučne osnove albanske nacionalne ideologije, koju je formulisao Muharem Cerabregu 1996, nalazi se cela struktura knjige Noela Malkolma. Cerabregu je u šest tačaka stavio okvir te naučne strukture: Kosovo ne može biti srpska istorijska kolevka, jer je to područje antičke Dardanije gde se stvara srž budućeg albanskog naroda; Dušanovo carstvo nije bilo srpsko; kako na osnovu srednjovekovnih crkava mogu dokazivati da je Kosovska bitkas 1389. bila srpska, kada je u njoj glavnu reč vodila vojska Dečana, Poljaka i Mađara i kada su Albanci bili ti koji su branili hrišćanski zapad, a Srbi se držali osmanlijskog istoka; kako srpski naučnici mogu prisvajati ustanak albanskog stanovništva 1683-1690, posle koga su zajedno s Albancima krenuli u Austriju.

Cerabregu veli da je većina starog stanovništva Makedonije bila albanska, da od 4 miliona pravoslavnih Albanaca u današnjoj Grčkoj živi tri miliona, da se zna da su reči Apolon i Aristotel albanske i da ovo poslednje na albanskom znači stenoviti vodotok. Kosovo dolazi od albanskog "visoko" i "široko" (visoki plato).

Postoji jasna disproporcija između malog znanja, ubogih sposobnosti albanskih naučnika i grandioznosti teorija koje stvaraju. Što manje znanja, grandioznih teorija. Cerabregu misli da svetska nauka greši što Balkansko poluostrvo ne naziva Ilirskim poluostrvom. Ta je reč sastavljena od pojma "Il" za visoko i "Ir" za brdovito. Od pamtiveka je bila stara domovina albanskog naroda. Srbi su skorašnji svet na tom prostoru. Ne bi smeli tvrditi da im je Kosovo istorijsko središte, "kad se zna da oni imaju kratku istoriju, a nemaju svoj stalni teritorij gde su živeli".

Nisu tu mogli za tako kratko vreme da razviju originalnu kulturu. Današnje zemljište su oteli od susednih naroda, a počelo je 1804. godine kada su zapalili i do temelja sravnili Beograd. Sve srpske crkve i manastirske građevine su podizane na temeljima ranijih bogomolja, koje im nisu pripadale. Slično kao što se pokušava da nametne pitanje ko je živeo u Judeji pre dve hiljade godine i ko na nju ima pravo, albanska ideologija preko ove mitološke nauke pokušava da isto pravo presudi u Evropu.

"Mora se znati - kaže Cerabregu - ko je ko na Ilirskom poluostrvu. Ko je urođeni, a ko je stranac". Iza ove životne filozofije "Ili mi - ili oni", proviruje tako užasna budućnost, da je odveć malo to nazivati mitologijom. To je ostvarenje ideoloških kapija za trijumfalni pohod kolektivne smrti.

Malkolm ne citira ovu Cerabregovu knjigu i zadržao se na njegovom delu o istorijskoj geografiji Kosova. Još uvek je celu pomenutu listu u kojoj je zgusnuta albanska nacionalna ideologija, ugradio u strukturu svoje knjige. Malkolm se čuvao da ne ponavlja izvornu argumentaciju albanske nacionalne ideologije, koja tu literaturu pretvara u deo moderne zabavne kulture, pa je za dokaze nalazio neka uverljivija rešenja. Koren je, međutim, ostao isti, kao i celo albansko moralisanje o srpskoj mitološkoj nauci. Cerabregu je knjigu radio za potrebe albanskih političara.
Piše: Milorad Ekmečić
Sutra: Nemogućna polemika s Malkolmom



Kosovo kratka istorija (13)
Nemoguća polemika s Malkolmom
U prvoj knjizi o bosanskoj istoriji, preuzeo je teoriju Dominika Mandića

Teško je voditi bilo kakvu racionalnu polemiku sa Noelom Malkolmom, jer on ne polazi ni od kakve racionalne pozicije. Osnovno pitanje u istoriji Bosne, kao i ove o Kosovu, je kako je on posmatrao bosanski i albanski narod koji istorijski stalno dokazuje. Jedan narod se uvek mora ponašati kao narod, mora imati nešto zajedničko kroz koji se on kao celina ispoljava. Ne mora da to uvek bude država, iako je smisao istorije svakog naroda da stvori svoju nezavisnu državu. Malkolm Albance posmatra kao Bosance, kao jedno stanovništvo, demografsku skupinu pod tim imenom.

Pri tome je najveselije, da se osnovna objašnjenja o postanku pojedinih naroda i etničkih skupina (kao Srba, Hrvata, Vlaha, Albanaca i po njemu nekih mitskih Bošnjaka), u ove dve knjige ne slažu.

U prvoj knjizi "Bosna. Kratka istorija" koju je objavio 1994. godine, on veli da su se Hrvatski doselili na Balkan u onim granicama severozapadne Hrvatske koje drže i danas, ali da su "verovatno uključili veći deo same Bosne, sem istočne kriške Podrinja". Pri tome je od bosanskih povjesničara i posebno od Tunje Filipovića preuzeo izvrnut prevod Porfirogenitovog opisa doseljenja Srba i Hrvata, koje u Bosni dele reka Pliva, Imota i Cetina. Na isti je zabavan način preuzeo i prevod Kinamosa da je Bosna poseban narod od Srba.

U ovoj novoj istoriji Kosova, on jednostavno kaže da su Hrvati naselili zapadnu Bosnu. Ne pominje bruku sa prevodom Porfirogenita i Kinamosa, ali je verovatno u međuvremenu čitao original pa prećutao. Srbi se doselili u Rašku, severozapadno Kosovo i Crnu Goru. Na Kosovo su došli kasnije iz Dalmacije, Bosne i severne Srbije. U svakom slučaju, on dokazuje da Kosovo nije srpska istorijska kolevka. Kao da su se ove ove dve knjige pisala dva različita pisca.

U prvoj knjizi o bosanskoj istoriji je preuzeo teoriju Dominika Mandića o postanku i prirodi Vlaha, ali je ublažio zaključak da su Vlasi postali od rimskih legija u Panoniji, koje su bile popunjene afričkim crncima. Sada se povinuje standardnoj teoriji da su oni ostatak stanovništva iz doba Rimskog carstva, da su govorili nekim polatinjenim jezikom, a poreklom su vezani za Albance.

"Albansko-vlaška simbioza" se verovatno ostvarila na zapadnom Kosovu. Kako se ne menjaju do 12. veka - nema Srba, ono je značajno po tome što je tu stvoreno proalbansko stanovništvo poreklom od Dardanaca. Tako ta faza ranog srednjeg veka Kosova ima značaja po tome što je upravo tu omogućeno "preživljavanje Albanaca". Drugi je značaj u tome što je to bila kolevka Vlaha. Na kraju zaključuje da je "ovo više spekulacija nego zaključak".

Ona je korisna, "jer ideja da su ilirski Dardanci bili predšasnici Albanaca mogla bi imati nekog sentimentalnog interesa za današnje kosovske Albance". On se ne slaže sa albanskim istoričarima da su Albanci u srednjem veku na Kosovu imali većinu stanovništva, ali da se pre dolaska Turaka to nije videlo jer ih je pravoslavna crkva vodila pod Srbima. Njegov je zaključak da je albansko stanovništvo u istorijskom kontinuitetu postojalo na Kosovu, ali kao manjina.
sutra: Srpski vitezovi, mađarski plemići

Piše: Milorad Ekmečić
 
Poslednja izmena:
Kosovo - kratka istorija (14)
Srpski vitezovi i mađarski plemići
Miloš Obilić je najverovatnije Mađar, iako samo njegovo prezime ima vlaško-albansku podlogu

U čemu se Albanci ispoljavaju kao narod, a ne jedna demografska skupina, koja ima značaj što je u istoriji postojala zajedno sa drugima, Malkolm ne objašnjava. "Kanon Leke Dukađina" je nastao u vreme kada se Albanci pod turskim pritiskom razbijaju u plemena.

Ostao je nepromenjen od 15. do 19. veka, kada pokušavaju da ga štampaju. Slično kao u istoriji Škotske, tako se i kod Albanaca plemena i zadruge pojavljuju posle sloma centralne državne vlasti, kao institucije organizovanja društva na običajnom pravu i u uslovima preživljavanja.

Ideja o jedinstvenom albansko m narodu se obnavlja u vreme pobuna oko Berlinskog kongresa, kada se stvara "Prizrenska liga". Njen pravi istorijski koren je potpuno autohton i nastao je rano u 17. veku. Tu su vrlo značajnu ulogu odigrala međuplemenska veća ("kuvends"). Tako su plemena, istorijski nastala zbog raspadanja državne celine, a opet kasnije postala instrument stvaranja nacije i s njom opet državne celine.

Malkolm pominje izraz "nacionalni preporod", ali o tome zna isto toliko koliko su o njemu o njemu bila obaveštena pre tri stoleća. Nakon koje države su došla plemena?

Ovo nije istorija jednog naroda, a najmanje istraživanje kako je on istorijski nastao. Ovo je politička rasprava kojom se dokazuje prisustvo albanskog stanovništva na Kosovu od početka. Iako nemaju svoju državu, ili neku višu formu organizovanja društva, oni su svuda poseban politički faktor. Kosovska bitka nije bila samo srpska, pa Malkolm potanko obara taj srpski mit, koji je postao istorijski simbol i zaštitni znak srpske nacije.

Iako ne prihvata teoriju današnjih albanskih istoričara da su u Kosovskom boju "Albanci imali istaknuto mesto", celi njegov napor je sračunat na uporno dokazivanje da je to bio jedan mnogoetnički obračun s Turcima, do Vlaha iz Vlaške. Mađarsko učešće je jako značajno, jer su i neki glavni srpski vitezovi bili mađarski plemići. Miloš Obilić je najverovatnije Mađar, iako samo njegovo prezime "ima vlaško-albansku podlogu".

Nastalo je kao Kobilić od mađarskog "koborlovog", viteza lutalica. Ako je od albanskog, ili vlaškog, onda zbog toga što je izvedena od reči kopile, koja postoji u oba jezika s različitim značenjem. Ne pominje se da ta reč postoji i u srpskom jeziku. Svakako su mađarskog porekla devet Jugovića, što se vidi iz mogućnosti da su se Ugrovići nekako nametnuli u Ugoviće, a ovi na

Na podjednak način su Albanci igrali vrlo značajnu ulogu u Velikoj seobi Srba pod Arsenijem Čarnojevićem, kao i uopšte u celom ratu koji je do nje doveo. Malkolm obara srpsku mitologiju o planskom seljenju i privilegijama koje je Srbima obećao habzburški car.

Srpski istoričari su od te seobe napravili jednu mitologiju po ugledu na Hrista. Dokazuju da su i Srbi postali, kao Hristos, u tri faze - da su umrli 1690, sahranjeni i uskrsli 1912. Poglavlje o ovom austrougarsko-turskom ratu ima mnogo podataka, koje je on skupljao po raznim arhivama, pa se dobija utisak da bi Malkolm zaista mogao postati dobar istraživač, da se već nije temeljito kompromitovao kao intelektualni najamnik i propagandist rata.

Celo to njuškanje po arhivama je završilo zaključcima da habzburški car nije Srbe priznao kao narod, pozvao ih na iseljenje i dao im privilegije. Srbi su falsifikovali ključni dokument ("Invitatorijum"), jer ih je car samo pozvao da na turskoj strani koju Turci još nisu bili zauzeli, nastave sa svojim pobunama.

Veliki je trud uložio u objašnjavanju pojma Rascijani". Tražio je pojedinosti o razlikama Raške i Srbije, Rarscijana pravoslavnih i katolika i Srba, da bi onda na kraju citirao pomiriteljsku definiciju Lazara Soranca iz 1598. Da su Rascijani "narod iz Srbije i Raške i da sada žive severno od Dunava".

Cela ta analiza se završava sa zaključkom da Srbi nisu bili glavni akteri u pobunama hrišćanskog stanovništva, nego Albanci. Malkolm na više mesta stalno ističe, pa tako i u ovom slučaju, da narodne pobune protiv turske vlasti nisu imale politički, nego isključivo poreski karakter. To proizilazi iz njegovog uključivanja u danas rascvetalu istoriografiju koja dokazuje da je Osmanlijska država bila pravično društvo, podjednako dobra za muslimane, hrišćane i Jevreje. Cela je ta nauka proistekla iz procene savremenih američkih geostratega, da je za pitanje zapadne bezbednosti daleko bolje bilo postojanje stabilne turske i habzuburške države, nego jad nezavisnih nacija Jugoistočne Evrope.

Ovo Malkolmovo upinjanje da razbije srpsku mitologiju o nekim velikim srpskim delima (kao Kosovska bitka, Velika seoba, Istočna kriza 1875), meni jako liči kao kad bi neko rekao da bi prošlonedeljnu fudbalsku utakmicu između italijanskog Milana i nemačkog Bajerna trebalo nazivati italijansko-engleskom utakmicom na jednoj strani, protiv nemačkog tima, jer je u italijanskoj ekipi bio i jedan igrač iz Engleske.

Ključno objašnjenje kako je nastao moderni albanski pokret za jedinstvenom nacijom i nezavisnom državom, trebalo je da bude objašnjeno na mestu gde se govori o razvoju i prirodi "Prizrenske lige 1878", iako smatra da je to albanski politički poduhvat, koji nema nikakvih veza sa ranije stvorenim Istambulskim komitetom pod vođstvom turske vlade, on je ipak "Prizrensku ligu" nesvesno prikazao kao čisto muslimanski, konzervativni pokret za očuvanje starog ustrojstva osmanlijske države: odbacili su ideje o latinskom alfabetu, naredili obnovu šerijata i zabranili nošenje evropskih odela.

Jako je naglasio odgovornost srpske vlade u Beogradu za etničko čišćenje muslimana iz Srbije u ratu 1877-1878, ali bi trebalo da zna da do odluka Berlinskog kongresa 1878, nijedna evropska zemlja, sem Rusije, nije vodila politiku zaštite muslimanskog stanovništva.

Ako žele da ostanu u hrišćanskoj državi, nemaju pravnu zaštitu svoje vere. Do Berlinskog kongresa 1878. postoji pravilo u svim dotadašnjim ratovima da muslimansko stanovništvo nema šta da čeka, kad dođe vojska hrišćanskih država.

Srpski istoričar danas nema moralno pravo da brani svoju vladu iz 1878. od vođenja napora da pokrene muslimansko stanovništvo, ali ima obavezu da kaže da je međunarodno pravo to nalagalo i da se muslimansko stanovništvo zadržalo samo u onim zemljama gde nije bilo predominantno varoško, koje se odmah pokrenulo čim je tuđa vojska počela da dolazi.

Tamo gde su muslimani bili seljaci, kao u Crnoj Gori, Bugarskoj, Bosni, tamo su ga zakoni i odredbe Berlinskog kongresa sačuvali.

Srpski istoričar ne može bežati od činjenice da sve migracije imaju moralnu i humanu steranu, ali po čemu je obavezan da i on od ovoga mora praviti političku propagandu o naopakom karakteru svoga naroda.

Glavna slabost knjiga Noela Malkolma je što on vrlo proizvoljno tumači izgradnju nacionalne svesti i procese za stvaranje nezavisne nacionalne države. U celoj dosadašnjoj naučnoj literaturi o Albancima je osnovno pitanje odnos islamskih i sekularnih motiva u onome što se naziva "Nations Building Process". Verujem da je to sada najbolje ostvareno u knjizi Stavra Skendija The Albanian National Anjekening 1878/1912. iz 1967. Cela svetska literatura muku muči pitanjem zašto se nacionalni preporod, kao istorijski proces za osamostaljenje nacionalne države, javio sa zakašnjenjem u svim islamskim društvima. Da bi ideja o samostalnosti mogla da pobedi mora da se u društvu pojavi nova socijalna struktura, jer feudalno ustrojstvo zajednice ne stvara nezavisnu naciju.

Umesto sumiranja dosadašnje naučne literature o odnosu islama i nacije, Noel Malkolm jednostavno polazi od toga da su Albanci vazda bili poseban narod jer su imali svoje običajno pravo u "Kanonu Leke Dukaćina" i svuda su se od drugih balkanskih naroda štitili proglašavanjem šerijatskog prava u svojim velikim pobunama. Ja sumnjam da je Malkolm pročitao "Kanon Leke Dukaćina" koji je nedavno objavljen i u našem prevodu 1986.

I drugi koji taj zakon uzimaju kao argument mogli bi ići samo do one granice do koje nauka može ići, a to je da su postojali veliki zakoni u prošlosti naroda, a ne da su oni postigli nezavisnu državu zato što su u borbi za njeno ostvarenje ponovo uveli u život te stare zakone.

To bi bilo isto kao kad bi Srbi posle Berlinskog kongresa ponovo uveli u život "Zakonik Cara Dušana" ili "Vasojevićki zakon od 12 točaka", koji ovom albanskom.
Piše: Milorad Ekmečić
Nastaviće se
 
Poslednja izmena:
Kosovo - kratka istorija (15)
Razbijanje mitologije
PIŠE: MILORAD EKMEČIĆ

Veliki je trud uložio u objašnjavanju pojma Rascijani. Tražio je pojedinosti o razlikama Raške i Srbije, Rascijana pravoslavnih i katolika i Srba, da bi onda na kraju citirao pomiriteljsku definiciju Lazara Soranca iz 1598. Da su Rascijani "narod iz Srbije i Raške i da sada žive severno od Dunava".

Cela ta analiza se završava sa zaključkom da Srbi nisu bili glavni akteri u pobunama hrišćanskog stanovništva, nego Albanci. Malkolm na više mesta stalno ističe, pa tako i u ovom slučaju, da narodne pobune protiv turske vlasti nisu imale politički, nego isključivo poreski karakter. To proizlazi iz njegovog uključivanja u danas rascvetalu istoriografiju koja dokazuje da je osmanlijska država bila pravično društvo, podjednako dobra za muslimane, hrišćane i Jevreje. Cela je ta nauka proistekla iz procene savremenih američkih geostratega da je za pitanje zapadne bezbednosti daleko bolje bilo postojanje stabilne turske i habzuburške države, nego jad nezavisnih nacija Jugoistočne Evrope.

Ovo Malkolmovo upinjanje da razbije srpsku mitologiju o nekim velikim srpskim delima (kao Kosovska bitka, Velika seoba, Istočna kriza 1875), meni jako liči kao kad bi neko rekao da bi prošlonedeljnu fudbalsku utakmicu između italijanskog Milana i nemačkog Bajerna trebalo nazivati italijansko-engleskom utakmicom na jednoj strani, protiv nemačkog tima, jer je u italijanskoj ekipi bio i jedan igrač iz Engleske.

Ključno objašnjenje kako je nastao moderni albanski pokret za jedinstvenom nacijom i nezavisnom državom trebalo je da bude objašnjeno na mestu gde se govori o razvoju i prirodi "Prizrenske lige 1878", iako smatra da je to albanski politički poduhvat, koji nema nikakvih veza s ranije stvorenim Istambulskim komitetom pod vođstvom turske vlade, on je ipak "Prizrensku ligu" nesvesno prikazao kao čisto muslimanski, konzervativni pokret za očuvanje starog ustrojstva osmanlijske države: odbacili su ideje o latinskom alfabetu, naredili obnovu šerijata i zabranili nošenje evropskih odela.

Jako je naglasio odgovornost srpske vlade u Beogradu za etničko čišćenje muslimana iz Srbije u ratu 1877-1878, ali bi trebalo da zna da do odluka Berlinskog kongresa 1878, nijedna evropska zemlja, sem Rusije, nije vodila politiku zaštite muslimanskog stanovništva. Ako žele da ostanu u hrišćanskoj državi, nemaju pravnu zaštitu svoje vere. Do Berlinskog kongresa 1878. postoji pravilo u svim dotadašnjim ratovima da muslimansko stanovništvo nema šta da čeka, kad dođe vojska hrišćanskih država.


Sutra: Muke svetske literature



Kosovo kratka istorija (16)
Muke svetske literature
Glavna slabost Malkolmove knjige jeste proiyvoljno tumačenje činjenica


Srpski istoričar danas nema moralno pravo da brani svoju vladu iz 1878. od vođenja napora da pokrene muslimansko stanovništvo, ali ima obavezu da kaže da je međunarodno pravo to nalagalo i da se muslimansko stanovništvo zadržalo samo u onim zemljama gde nije bilo predominantno varoško, koje se odmah pokrenulo čim je tuđa vojska počela da dolazi.

Tamo gde su muslimani bili seljaci, kao u Crnoj Gori, Bugarskoj, Bosni, tamo su ga zakoni i odredbe Berlinskog kongresa sačuvali. Srpski istoričar ne može bežati od činjenice da sve migracije imaju moralnu i humanu stranu, ali po čemu je obavezan da i on od ovoga mora praviti političku propagandu o naopakom karakteru svoga naroda.

Glavna slabost knjiga Noela Malkolma jeste što on vrlo proizvoljno tumači izgradnju nacionalne svesti i procese za stvaranje nezavisne nacionalne države. U celoj dosadašnjoj naučnoj literaturi o Albancima osnovno pitanje jeste odnos islamskih i sekularnih motiva u onome što se naziva "Nations Building Process". Verujem da je to sada najbolje ostvareno u knjizi Stavra Skendija The Albanian National Awkening 1878/1912. iz 1967.

Cela svetska literatura muku muči pitanjem zašto se nacionalni preporod, kao istorijski proces za osamostaljenje nacionalne države, javio sa zakašnjenjem u svim islamskim društvima. Da bi ideja o samostalnosti mogla da pobedi, mora da se u društvu pojavi nova socijalna struktura, jer feudalno ustrojstvo zajednice ne stvara nezavisnu naciju.

Umesto sumiranja dosadašnje naučne literature o odnosu islama i nacije, Noel Malkolm jednostavno polazi od toga da su Albanci vazda bili poseban narod jer su imali svoje običajno pravo u "Kanonu Leke Dukaćina" i svuda su se od drugih balkanskih naroda štitili proglašavanjem šerijatskog prava u svojim velikim pobunama.

Ja sumnjam da je Malkolm pročitao "Kanon Leke Dukaćina" koji je nedavno objavljen i u našem prevodu 1986. I drugi koji taj zakon uzimaju kao argument mogli bi ići samo do one granice do koje nauka može ići, a to je da su postojali veliki zakoni u prošlosti naroda, a ne da su oni postigli nezavisnu državu zato što su u borbi za njeno ostvarenje ponovo uveli u život te stare zakone.

To bi bilo isto kao kad bi Srbi posle Berlinskog kongresa ponovo uveli u život "Zakonik cara Dušana" ili "Vasojevićki zakon od 12 točaka", koji ovom albanskom kanunu priliči.

A upravo tako Noel Malkolm objašnjava kako je postala moderna albanska nacionalna država. On veli da je proglašenje šerijatskog prava i "Kanona Leke Dukađina" pre i posle Prizrenske lige 1878. bio poduhvat za stvaranje nove države odvojene od turskog carstva.
Milorad Ekmečić
Sutra: "Epohalno otkriće" Malkolma



Kosovo kratka istorija (17)
"Epohalno otkriće" Malkolma
Piše: Milorad Ekmečić

Moglo bi se dokazivati suprotno. Savremenici ovih događaja su uvek isticali da je albanski nacionalni pokret bio opterećen islamskim ciljevima i da se zbog toga nije mogao na vreme afirmisati kao nacionalni pokret.

Naučnik i politički emisar Baldaći Antonio je još 1899. godine pisao da su Albanci "gotovo nesposobni za nacionalnu ideju i zauzvrat su fanatično religiozni", pa nacionalni pokret pocepali u tri verska krila. Moralo bi se zaključiti da je objavljivanje zakonika običajnog prava, bilo više smetnja nacionalnoj nezavisnosti nego obratno.

Ostaje i pitanje šta je u "Kanonu Leke Dukađina" verodostojno iz 15. veka, a šta su dopune i dodaci iz kasnijih stoleća. U ovoj verziji koja je kod nas objavljena pominje se obaveza prosaca kad idu na pogađanje oko kupovine devojke, da moraju poneti kafu, šećer i jestivo ulje. Tačno se određuju cene lepših devojaka u austrijskom novcu početkom ovog veka.

Donosi se jedna filozofska definicija nacije. Postoje odredbe o drumovima svog plemena, ali i "velikim putevima" koji se odnose na narodnu celinu.

Ako Malkolm zaključuje da je taj zakon ostao nepromenjen od 15. do 19. veka onda je on napravio epohalno otkriće za svetsku civilizaciju, da kafu u Evropi nisu doneli turski trgovci sredinom 17. veka, nego je ona bila upotrebljavana u Malisorima dvesta godina pre toga.

Isto bi tako trebao zaključiti da je definicija nacije racionalističke filozofije, postojala kod albanskih plemena u njihovom kanunu, koji je propisivao pravila krvne osvete i bese, u 15. veku. Na Balkanu ima dosta domaće gluposti, pa ne vidim razloga da bi i to trebalo da uvozimo iz civilizovanije od nas Britanije.

Moderna albanska nacija je izrasla iz osnova toga naroda koje su stajale na raspolaganju kao tekovina istorijskog razvoja. I prednost i tragedija albanskog naroda je u tome što je u njegovoj borbi za samostalnost uvek neka velika svetska sila igrala vrlo istaknutu ulogu. Kao što se moglo očekivati, gospodin Malkolm ne zna za ulogu austrougarske administracije na podsticanju početnih koraka u albanskom procesu nacionalnog osvešćenja.

U Sarajevu i Dubrovniku su postojala središta u kojima su se obrađivali projekti standardizacije nacionalnih jezika, alfabeta, i prvih priručnika za istoriju. Ta središta su delovala pod nadzorom istaknutog istoričara Leopolda Talocija iz Beča. On je organizovao izradu nacrta nacionalnih simbola, kao što je grb i zastava. Crvena zastava sa dvoglavim crnim orlom je bila izabrana.
nastaviće se
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (19)
Mišljenje Stojana Novakovića
Početkom 20.veka on je rekao da je to stočarsko stanovništvo

Ostaje pitanje da li se slovenski naziv Vlaha za sve stanovnike koji su govorili latinskim, ili latinizovanim jezikom odnosio zaista na jednu jedinstvenu etničku grupu. Vlasima se u Sloveniji i Poljskoj i danas nazivaju Italijani, a taj je naziv stanovnika prisutan u slučaju rumunske pokrajine Vlaške, Valonije i Velsa.

Očigledno to nije slovenska reč, kako se misli. Da li je celo ilirsko stanovništvo u rasulu Rimskog carstva imalo istu varijantu latinizovanog jezika i da li je opravdano da se misli da su svi bili samo jedna etnička grupa? A najveselije je da on ne koristi izvore koje citira i za ova pitanja. On je citirao Lazara Soranca iz 1598. Za pitanje razlika između Rascijana i Srba, ali zašto ne i podatke o Vlasima i geografskoj rasprostranjenosti albanskog stanovništva.

Soranco je bio poreklom iz oblasti Veneta, funkcioner u rimskoj kuriji i opisivao je Balkan zbog mogućih planova o pokretanju ustanka hrišćana i širenju unije. Njegov opis više govori da se nije radilo o jednoj etničkoj grupi, nego nomadskoj stočarskoj zajednici koja ni sama nije bila jedna etnička grupa, slavizovala se u jeziku, a naziv zadržala kao socijalni fenomen.

U ovoj knjizi iz 1598. (L Ottomano. Dove si da pieno ragguaglio, non solamente della potenua del Signor de Turci… ma ancora di varii popoli, siti, citta, e viaggi con altri particolari di stato, necessarii a sapersi), Soranco veli za Morlake i Vlahe: "ali kako sam pomenuo Morlake ne bih želeo da ostane da ne kažem ko su oni.

U onim krajevima se Morlacima nazivaju svi hrišćani stanovnici planina, a naročito oni koji naseljavaju planinu u Lici, koja se nalazi između Novigrada i Senja. U načelu slovenska reč Marlakija vodi poreklo od kada su Varvari došli u Italiju, jer kad su prošli kroz Vlašku, oni su i narode na Jadranskom moru nazvali tim imenom, kao da su želeli da kažu da su stanovnici na moru. Jer su sa rečju Vlaki, ili Vuloski, kao što Turci sa rečju Franaka za Francuze, nazivaju sve Italijane".

To je gotovo isto mišljenje koje je Stojan Novaković početkom ovog veka rekao da je to stočarsko planinsko stanovništvo. Mogli bi jedino dodati da nema podataka da su bili ujedinjeni vezama jedne etničke grupe, nego im je srpski jezik, ranije nego se misli, postao taj unutrašnji instrument integracije. I sam Noel Malkolm veli da nije sačuvano ništa od tog vlaškog jezika, sem ličnih imena i toponima, iako bez dokaza kaže da je jezik postojao u 18. veku. Jezik, a ne međuženidbe, integriše sijaset plemena i govora.
Milorad Ekmečić


Kosovo kratka istorija (20)
Pitanje istorijskih granica
Albanci kao narod su kasno integrisani u jednu celinu. Ojačavanje plemenske strukture i običajnog prava nakon dolaska Turaka taj proces je odlagalo.

Samo ime Albanci je kasnog porekla. Prvi veliki albanski naučnik Vasa Efendi je 1879. god. mislio da je reč Albanija nastala od stranih putnika tek u 14. i 15. veku, da je pravi naziv "Šiptar", koja se reč takođe ne upotrebljava nego se kao identitet uvek daje religiozni naziv. Pre komunizma 1945. nije pobedilo jedno opšte osećanje zajednice i religija je uvek stajala tome na putu.

Ostaje pitanje istorijskih granica albanskog naroda prema Srbima. Soranco kaže da su Rasciani i Srbi isto, da su na koncilu u Konstanci "sono ditti Sirfi". Zatim je pod pojmom "Serviani" dao objašnjenje, da je to "narod koji stanuje od planina Albanije sve do Dunava. Od njih oni koji žive u Dardaniji i koji su bliže tim planinama mogu činiti određene pokrete (tj. Bune, "possono far molti moti").

To su Piperi, Kuči, Klementi, Belopavlići i drugi u zemlji Plave. Među njima je mnogo Albanaca koji žive kao katolici". Za Albance ili njihov deo koji naziva Dukađinima, kaže da "stanuju na Šar planini (Scardo) na granici Prizrena ili Prizderma, kako ga nazivaju Sloveni, ili Peronopolisa, kako je nazivan u antičko vreme, a nalazi se u Dardaniji na granicama Albanije, a naseljen je više Albancima nego Srbima. Od Jadranskog mora je Albanija zaokružena najvišim planinama". Soranco izričito dokazuje da na Albance ne treba računati u pobunama, jer su svi za tursku državu.

Hrvatski istoričar Milan Šuflaj je 1925. skicirao poreklo albanskog naroda, koga vizantijski pisci prvi put pominju u 11. veku. Poreklom su od antičkih Ilira i obnovili se "sa snažnim nukleusom oko Kroje". I vizantijski i latinski izvori ga nazivaju arbanaškim imenom, a od 1271. "gotovo isključivo" albanskim. Ptolomej u drugom veku ih pominje pod imenom Arben, a grad im Albanopolis je naziv za Kruju.

Iz toga centra su prema severu imali elastične granice, a prema jugu ukočene. Krajem 12. veka im je severna granica oko puta Skadar - Prizren, a u 15. veku su u Baru, do Kotora i Podgorice. Doživljavaju ekspanziju u 14. veku, pa obuhvataju "četvorokut Bar-Avlona-Ohrid-Prizren".

U četverokutu od Ulcinja, Dubrovnika i Prizrena, uz reku Drinu do Prokletija i Ljume, vrši se u srednjem veku simbioza albansko-vlaških stočara sa slovenskim poljodelcima. Turskim provalama, za tri stoleća nastupa pomicanje Srba i Hrvata prema Dunavu i Dravi, a sa juga za njima lagano nastupaju albanske migracije na sever.
sutra: Knjiga koja podstiče krizu
Milorad Ekmečić
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija(21)
Knjiga koja podstiče krizu
Upozorenje američkog presednika 1992. da će intervenisati na Kosmetu

Nauka je uvek davala značaj ratovima i nasilju kao faktorima menjanja demografske strukture ovih oblasti, ali je najveća depopulacija nastupila sa "modernizacijom poljoprivrede i uvođenjem čiftlika u 17. veku… ovde kao i drugde je cena progresa jasno u socijalnom ugnjetavanju. A veliki talas islamizacije među Albancima je počeo već od 1620. do 1650. Tada je više od 300.000 Albanca prihvatilo islam, a jedan papski legat je 1651. isticao propagandu zagrejanih hodža i mula. Veliki talasi seljenja su iza seobe 1690. i u narednom veku.

Ostaje pitanje koliko je tačna ocena Malkolma Noela u ovoj knjizi da su "Albanci Kosova danas na više načina politički mobilizovani narod, ali religija nije igrala gotovo nikakvu ulogu u ovoj mobilizaciji. Nema nijednog islamskog političkog pokreta među Albancima". Religija je kao politički faktor prisutna samo na pravoslavnoj strani. To stanovište ne potvrđuju drugi istraživači uloge islamske religije u današnjem albanskom nacionalnom pokretu. Obično se uzima za polazište da je muslimanski faktor osnovni stub društva, a islam kao religija instrument gradnje nacionalnog identiteta.

U narastanju krize oko Kosova, knjiga Noela Malkolma vrši vrlo značajnu funkciju. Kao i knjige koje se pišu o istoriji Bosne, ovo je takođe tekst koji nudi opravdanje za politiku mešanja i vojnu intervenciju. Američki predsednik Buš je u decembru 1992. opomenuo srpskog predsednika da će američka vojska intervenisati na Kosovu i u Srbiji, ako tamo dođe do konflikta zbog srpske akcije. To je novi predsednik Klinton ponovio 1993. do odašiljanja 500 američkih vojnika u Makedoniju 1998. Procvetala je i politička literatura za odgajanje onog dela javnog mnjenja zapadnih zemalja , koje se oslanja na svoje vlade. U skladu s tim je i Noel Malkolm u ovoj knjizi počeo svoju priču da nakon propasti Jugoslavije, "ratove u zemlji nisu počeli civili, nego vojne snage kojima je neko komandovao odozgo". U istoriji Bosne i Hrvatske, veli on, nije bilo etničkih ratova, sem nešto sukoba 1943-45. Te su ratove izazvali politički lideri, a cela je ta argumentacija okrenuta prema srpskoj strani i njenom političkom i kulturnom vođstvu. Slično kao dela Marka Vilera i Roberta Donbije, ova knjiga takođe je izvor za optužbe o srpskoj odgovornosti za krizu u Jugoslaviji 1992.

Sutra: analiza raspada Albanije



Kosovo kratka istorija (22)
Analiza raspada Albanije
Od svih istočnoevropskih zemalja, kod njih je najbrže izvršena tranzicija

U mnogim značenjima koja će buduća istorija otkrivati u kosovskoj krizi i ratu od 24. marta 1999. najznačajnije se odnosi na pitanje šta zapadne države očekuju od nje. Da li očekuju da će na ruševinama poretka koji je stvoren 1918, pa obnovljen 1945, stvoriti osnovu boljih društava i omogućiti tim narodima da se lakše uključe u zajednicu evropskih razvijenih zemalja.

Prema onome što su do sada stvorili, ne izgleda da su zapadne države stvorile zemlje demokratskim društvima budućnosti na tom prostoru. Pre bi se reklo da Malkolm i slična literatura u tome nemaju pravo.

Najbolju analizu posledica razaranja komunističke države u Albaniji je dao italijanski naučnik Moraco Dela Roka, 1998. Prirodno vitalna nacija, Albanci predstavljaju najmlađe evropsko stanovništvo. Ispod 15 godina uzrasta je 35 odsto naroda, a samo 7 odsto iznad 60. Po jednoj anketi u istočnoevropskim zemljama 1995. u Mađarskoj je samo 32 odsto naroda bilo ubeđeno da je kapitalizam bolji od propalog socijalizma, u Rusiji 35 odsto, Bugarskoj 46, Češkoj 62 i Albaniji 81 odsto.

Ipak su upravo ovi najoptimističkiji vernici kapitalizma imali ekonomiju, za koju je jedan analitičar zaključio da liči "na penzionera koji živi od međunarodne pomoći i pošiljki iseljenika". Od svih istočnoevropskih zemalja, u Albaniji je najbrže izvršena tranzicija prema kapitalističkoj privredi slobodnog tržišta. Na tržnici je jedini domaći proizvod luk i beli luk. Nova vlada je stvorila planove privredne obnove, zasnovane na trgovini.

Dok je u vreme komunizma, univerzitetska diploma smatrana socijalnom privilegijom, posle pada komunizma je obrazovni sistem najgore pogođen. Beži se iz škole, broj studenata opao. Najgore od svega, propalo je uverenje da nacija i država predstavljaju osnovno utočište političke bezbednosti. Iako veliki nacionalisti, Albanci se ne priklanjaju svojoj naciji u vreme nove krize, nego starom plemenu, zadružnoj porodici i običajnom pravu ("kanun").

Umesto u demokratske zakone koji se po potrebi improvizuju, pojedinac ima poverenja u kanune nekada pokopanog običajnog prava. Izvan svoje porodice i plemena ništa se ne poštuje. Za nacionalno jedinstvo su pravoslavni, a muslimanska većina joj daje otpor. Za pet godina posle raspada komunizma, stanovništvo prestonice se podvostručilo.
Piše: Milorad Ekmečić
Sutra: Miroljubivost zbog nevolja
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (23)
Miroljubivost pod moranje
Poruke knjige Noela Malkolma otvaraju kapije istorijskog beznađa
Piše: Milorad Ekmečić

Razlog je jednostavno u činjenici da se u rascvetaloj maloj trgovni, po kioscima i pijacama, tamo zarađuje oko hiljadu dolara godišnje, sedam put više nego po mestima u planini. Miroljubiva politika vlade i "pacifizam nisu došli od izbora, nego zbog nevolje", jer nema vojske. Industrija koju su komunisti mukom stvorili je propala.

Još se proizvode neki tekstilni proizvodi i cipele, gde se uglavnom zapošljavaju žene. Muško stanovništvo se bavi preprodajom. U Albaniji ima više "mercedes" automobila nego u Italiji. Postoji feudalizacija društva, gde je celo muško stanovništvo stalno naoružano, u uslovima opšteg propadanja svih središnjih državnih ustanova. Većina muškog stanovništva želi da emigrira u Italiju i zapadne zemlje, ali zaobilaženje zakona je i tu glavna mera.

U ovakvim okolnostima se mora zaključiti da je jedini istorijski poduhvat, da se udare temelji evropskom tipu društva, dolazio od propalog komunizma koji je pored sve političke tiranije, ipak uvodio solidne temelje urbanizacije i industrijske zajednice. Danas su tu ulogu preuzele strane vlade, a od njih posebno italijanska.

Svi se njihovi poduhvati završavaju u Tirani i Draču i jedini odušak koji na društvo pozitivno deluje je spremnost da se u Italiji prihvati albansko sezonsko radništvo. Bivši komunisti pravoslavnog juga su zaustavili opšti slom koji je pre njih proizvela muslimanska vlada.

Ova sumorna slika budućnosti nije albanski izuzetak. Slično je u današnjoj Jugoslaviji, posebno njenom crnogorskom delu, gde je feudalizacija, vraćanje svome plemenu i običajnom pravu, cvetanje crnog tržišta, jedini znak da se nešto menja.

Poruke knjige Noela Malkolma o Kosovu otvaraju kapije istorijskog beznađa, a ne prosperiteta oslobođenih nacija. Smisao knjiga o istoriji Bosne i Kosova, uz sumnjivu pozadinu finansijske i istraživačke podloge na kojima su one pisane, otkrivaju mi američki bombarderi, čiji dalek zvuk čujem kroz prozor.

Ako je u ovom mom prilogu nešto ostalo slabo rečeno, treba pripisati okolnostima da sam građu za njega pripremao u kraćim navratima februara 1999, a pisati sam počeo 24. marta, kada su američki bombarderi stali da riju tišinu našeg neba. I ova knjiga, i rat za koji je ovakva literatura stvorila neophodne ideološke temelje, sve ove narode barem privremeno vraćaju u prošlost kada je običajno pravo bila podloga društvene i državne organizacije.
nastaviće se


Kosovo kratka istorija (24)
Malkolm krivotvorac

Glavnu pažnju u ovom tekstu usmerićemo na stavove Noela Malkolma iznete u Uvodu, zatim u delu knjige koji se odnosi na period 1817-1918. i, u vrlo kratkim crtama, na neka zaključna razmatranja. Noel Malkolm je napisao knjigu za političke potrebe, ili kako on na jednom mestu kaže "za praktične potrebe engleskih čitalaca".

Istorija jedne srpske oblasti prikazana je kao istorija albanske nacionalne manjine u Srbiji. Knjigom je želeo da dokaže da su Kosovo i Metohija "albanska zemlja", i da kao takve treba i da ostanu. Sve je podređeno potrebama dnevnog trenutka, i taj duh provejava tako snažno čak i u onim delovima koji se tiču ranog srednjeg veka ili osmanskog perioda. Njegov metodološki pristup, načelne postavke, upotreba geografskih ili istorijskih naziva i pojmova, korišćenje izvora, i na kraju interpretacija - treba samo da dokažu njegovu unapred zadatu tezu.

Noel Malkolm nije naivan krivotvorac. Za širu publiku osim za uži krug specijalista, knjiga ima niz formalnih kriterijuma navodne temeljnosti i učenosti. Njegove fusnote su obimne i zahvataju 73 stranice knjige. Rukopisnu građu koristio je, prema navodu u knjizi iz petnaestak arhiva i naučnih centara uključujući Arhiv Ministarstva spoljnih poslova Francuske u Parizu, Arhiv Kongregacije za propagandu vere u Rimu, Tajni vatikanski arhiv, Državni i Ratni arhiv u Beču, Nacionalni arhiv u Vašingtonu, arhive u Londonu, kao i rukopisne fondove biblioteka u Vatikanu, Parizu, Veneciji, Oksfordu, Bolonji, sve do Škole za orijentalne i afričke studije u Londonu.

Bibliografija korišćenih radova iznosi preko 870 jedinica i to na engleskom, nemačkom, francuskom, italijanskom, turskom, srpskom, albanskom, makedonskom, ruskom, bugarskom i rumunskom. Pri tome je veoma mnogo bibliografskih jedinica na srpskom i albanskom jeziku. Cela koncepcija ilustrovana je istorijskim kartama, u službi osnovne autorove ideje.

Za nekoga ko nije po obrazovanju ni slavista ni balkanolog, i ko se do pre 4-5 godina nikada nije bavio bilo čim što se tiče istorije Balkana, izgleda krajnje neuverljivo, čak i fizički, da je za 2-3 godine mogao uspeti da savlada toliko ogromnu količinu različitih arhiva i arhivskih fondova na mnogim jezicima, i konsultovati toliko mnogo literature na 11 evropskih jezika, pri tom potpuno raznorodnih.

Ali, čak i da je to uspeo, uočljivo je i za površne poznavaoce istorije Jugoistočne Evrope, da ove tobože obimne arhivske građe u suštini nema u knjizi. I tamo gde je ponekad citat upotrebljen, očigledno je da više služi kao dokaz za piščevu unapred zadatu političku tezu, nego kao ilustracija složene slike prošlosti ovog dela Evrope.
Piše: Slavenko Terzić
Sutra: Po tezama Redžepa Ćosije
 
Poslednja izmena:
Kosovo kratka istorija (25)
Po tezama Redžepa Ćosje
Piše: Slavenko Terzić

Ali, čak i da je to uspeo, uočljivo je i za površne poznavaoce istorije Jugoistočne Evrope, da ove tobože obimne arhivske građe u suštini nema u knjizi. I tamo gde je ponekad citat upotrebljen, očigledno je da više služi kao dokaz za piščevu unapred zadatu političku tezu, nego kao ilustracija složene slike prošlosti ovog dela Evrope.

Zapanjuje činjenica da Noel Malkolm uz navodno konsultovanje tako brojne arhivske građe i literature nije otišao ni korak dalje od već mnogo puta ponovljenih velikoalbanskih teza iz pera nacionalnih ideologa iz Tirane i Prištine. Sve ključne Malkolmove teze mogu se naći u Memorandumu Foruma albanskih intelektualaca iz 1995. godine sa potpisom Redžepa Ćosje. Novo je jedino što se knjiga pojavila u Londonu na engleskom jeziku.

Suštinski, metodološki i stručni promašaj ove knjige, međutim, jeste način korišćenja izvora i interpretacija zbivanja: od istorijske građe pisac uzima samo ono što potvrđuje njegovu tezu. Primera radi, on citira skoro sva dela Meri Edit Daram, ali ne citira njeno prvo ozbiljnije delo Kroz srpske zemlje, u kome govori dosta o Metohiji. Sve upućuje na zaključak da je Noel Malkolm navođenjem toliko brojnih izvora i literature želeo, u stvari, da što jače prikrije svoje prave motive nastojeći da svoju misiju advokata separatističkog pokreta albanske nacionalne manjine u Srbiji prikrije oreolom tobožnje učenosti i temeljnosti.

Malo je primera nasilja nad istorijskim činjenicama i istorijskom istinom kakvo je nasilje Noela Malkolma nad istorijom Srba i cele oblasti Stare Srbije, današnje južne pokrajine Republike Srbije. Kosovo i Metohiju Malkolm ne posmatra u okviru istorije Srba, ili istorije Srbije, već u okviru istorije "albanskih zemalja".

Tokom cele knjige "Kosovo", kao termin koji on isključivo koristi za oblast Kosova i Metohije, tumači se kao odvajkada zaseban istorijski, politički, kulturni, pa čak i geografski identitet, uvek odvojeno od Srbije i istorije Srba. I, praktično od početka do kraja, on polemiše sa tezama "srpskih nacionalista" i "srpskim mitovima", nastojeći da ovu oblast po pravilu uvek prikaže kao tragičan pelen "srpskih zavojevača".

Već u Uvodu pisac odbacuje, kako kaže, "konfuznu upotrebu termina Kosovo i Metohija". Slično već odomaćenim propagandnim terminima "hrvatski Srbi", "bosanski Srbi", i Malkolm rado koristi pojam "kosovski Srbi". Kosovski Albanci su za njega "Kosovari" i deo su jedinstvene celine albanskog naroda, dok su "kosovski Srbi" označeni samo tom regionalnom odrednicom i izolovani od Srbije.

Uvodni deo Malkolmove knjige razotkriva, s jedne strane, nedvosmislen, jednostran i nesumnjivo jasan politički pristup, a s druge strane njegovo potpuno nerazumevanje istorije Balkana, i diletantsko pojednostavljivanje složenih istorijskih procesa i problema. On kaže da u istoriji ovog regiona nikada nije bilo etničkih ratova, da su Kosovo i Metohija oblast u kojima se dešavaju "najgore zloupotrebe ljudskih prava u celoj Evropi", i da su u stvari za savremena zbivanja krivi pre svega politički lideri.

Već pomenuta Meri Daram zabeležila je 1903. godine na svom putovanju kroz Metohiju: "Priča o Staroj Srbiji je jedan neprekidan bol. Patnja hrišćanskih naroda na Balkanu nije ništa novo. Ona je počela sa dolaskom Turaka, i trajaće sve dok su oni tu.

Još daleke 1690. godine nepodnošljiva sudbina Srba Stare Srbije dovela je do seobe u Ugarsku ništa manje nego 37.000 zadruga (porodičnih grupa koje uključuju i stričeve i njihovu decu). Albanci su se potom raširili po ispražnjenim posedima i bilo im je dozvoljeno da ih otad zauvek nekažnjeno pustoše".

Sutra: Šta piše Harlod Temperlej

http://www.glas-javnosti.rs/

Kosovo kratka istorija (26)
Šta piše Harold Temperlej


Kosovo kratka istorija (27)
Manjina u svojoj državi


Kosovo kratka istorija (28)
Knjiga Malkoma je čista improvizacija


Kosovo kratka istorija (29)
Zloupotreba istorije


Kosovo - kratka istorija (30)
Pisanje odoka, bez činjenica


Kosovo kratka istorija (31)
Odjeci na Zapadu
 
Poslednja izmena:
Među njima je najznačajniji ulomak krčaga 10. veka iz Čečana.

Na njemu je brojem šest, ispisanom glagoljskim slovima, označena zapremina; tim krčagom je plaćan porez u vinu. Kako je zapis glagoljski, a ne ćirilični, oblast Kosova polja morala je biti u sastavu Srbije, pošto je u Bugarskoj u isto vreme ćirilica već bila zvanično pismo.

Actually in Bulgaria the Glagolitic alphabet remained in parallel use along with the Cyrillic alphabet and was gradually abandoned.
 
Od ovakve propagande Jankovića, Miljkovića, Ekmečića, Terzića i slicnih nisu ispastali Albanci vec Srbi. Zelja da se falsifikuje istorija i da se lazima pokaze narod svoj kao najstariji, najbolji, najvredniji, najpametniji, najbogatiji, najhrabriji itd. je dovelo do toga da su danas Srbi neuki i injoranti sto se tice istorije, verujuci samo u lazima i mitovima koji dignu njih same u nebesima. Otuda i samoproglasenje nebeskim narodom!
 
Od ovakve propagande Jankovića, Miljkovića, Ekmečića, Terzića i slicnih nisu ispastali Albanci vec Srbi. Zelja da se falsifikuje istorija i da se lazima pokaze narod svoj kao najstariji, najbolji, najvredniji, najpametniji, najbogatiji, najhrabriji itd. je dovelo do toga da su danas Srbi neuki i injoranti sto se tice istorije, verujuci samo u lazima i mitovima koji dignu njih same u nebesima. Otuda i samoproglasenje nebeskim narodom!

Uvek kada se nemaju kontraargumenti koji pobijaju istinu, prelazi se na niske udarce, uvrede i provokacije.
Bravo, svaka cast, verovatno su i Siptari iz tih gore navedenih razloga poceli da prekrajaju i falsifikuju istoriju i samoproglasili narko tvorevinu.
Veoma nemoralno i nisko, a ocekivali smo validne kontraargumente.
A to ko se kiti tudjim perijem i pokusava da napravi istoriju na mitovima, da se videti iz prilozenog posta prepunog, mrznje, sovinizma, neobjektivnosti i ogranicenosti.
 
001gf.jpg

. .
002qyp.jpg

. .

003am.jpg

. .

004luh.jpg


;)
 
Albanci
Pominju se prvi put u današnjoj Albaniji u XII veku. Poreklo još nerazjašnjeno. Danas zastarela teorija ih je videla kao prežitak klasičnog balkanskog stanovništva (Ilira), što su arheologija, lingvistika i genetika opovrgle. Druga teorija zastupa njihovo preseljavanje sa Kavkaza u Južnu Italiju i Albaniju u XII veku. Genetska istraživanja pokazuju bliskoistočno poreklo, sa udelom asimilovanih Slovena i drugih Balkanaca. Većina Albanaca živi u matičnoj domovini Albaniji, dok na Kosovu čine većinu stanovništva, jer su u drugoj polovini XX v. brojčano prevagnuli. Ima ih u Makedoniji, Grčkoj, Crnoj Gori i dijaspori. Većina Albanaca su danas muslimani (suniti i bektaši), a deo ih je i pravoslavnih, katolika i ateista. Karakteristična albanska materijalna kultura na Kosovu i Metohiji, većinom iz XIX v., jesu kule, mala porodična utvrđenja raširena naročito u Metohiji, kao i novije džamije, podizane po sprovedenoj islamizaciji i albanizaciji. Albanci govore albanskim, zasebnim indoevropskim jezikom, koji se sastoji u praksi od dva dijalekta (geg i tosk) koji imaju u istorijskim slojevima uticaje grčkog, romanskog i slovenskog. Danas pišu latinicom, a prethodno su koristili i ćirilicu, grčko pismo i dve sopstvene abecede. Zanimljivo je, u slučaju da su kavkaske teorije o drevnim Albancima i Srbima tačne, da bi to značilo da su bili susedi i u praistoriji.
Srbi
Balkanski Srbi su južnoslovenski narod nastanjen prvenstveno u zemljama bivše Jugoslavije i okolnim zemljama. Verovatno najstariji i najrašireniji slovenski etnonim. Prvi put se spominju kod Plinija i Ptolomeja na prelazu u novu eru, ali na Kavkazu. Po pisanim izvorima, Sloveni su navodno naselili Balkansko poluostrvo u VI v., međutim nova arheološka i genetska istraživanja pokazuju za Srbe drugačije, možda starije balkansko poreklo. Postoji još nekoliko sekundarnih hipoteza porekla, uključujući i sarmatsku. Po sadašnjem stanju nauke, ovo pitanje još nije blizu svog razrešenja. U XX v. je definitivno završena podela po verskom ključu, tako da su katolički Srbi ušli u korpus nove hrvatske nacije, a islamski Srbi delimično unutar novijeg, tzv. bošnjačkog korpusa. Na Kosovu i Metohiji se, po današnjim arheološkim saznanjima, nalaze najkasnije od VI v., mada ozbiljnija istraživanja pokrajine tek slede.
Goranci
Goranci su Srbi islamizovani u većinom u XIX v., a govore starosrpskim dijalektom koji je prelazni oblik ka severozapadnom makedonskom. Gora je najrasprostranjenija od pet šarplaninskih župa. Nalazi se u kosovsko-metohijskoj oblasti oko gornjeg toka Ljume, između tetovske i prizrensko-metohijske kotline. Goranaca ima i u Albaniji i Makedoniji, kao i u brojnom rasejanju.
Muslimani („Bošnjaci“)
Južnoslovenska etnokulturna grupa, srpskog jezika. Poreklom Srbi islamske vere, ali po verskom ključu od 1974. postaju i zasebna politička nacija, koja se posle Dejtonskog sporazuma 1995. sve više samonaziva i Bošnjaci. Mada su Južni Sloveni imali intenzivne kontakte još sa ranim islamom u Maloj Aziji, pre turskih osvajanja na Balkanskom Poluostrvu muslimana nije bilo u znatnijem broju. U toku turske vladavine (1353-1912) njihov broj se uvećao islamizacijom balkanskog domorodačkog stanovništva. Samo neznatnim delom poreklom su od neslovenskih kolonista iz Prednje Azije; većinom su potomci poislamljenih Srba i delom Hrvata.
Hrvati
Balkanski Hrvati su južnoslovenski narod, većinom rimokatolici, nastanjen prvenstveno u bivšoj Jugoslaviji i okolnim zemljama. Kao i su slučaju Srba (sa kojima su u višestrukoj simbiozi), u pitanju je takođe stari etnonim, još nerazjašnjenog porekla, sa nekoliko etnogenetičkih teorija. Današnji standardni jezik im je isti kao srpski, mada se u Dalmaciji i Zagorju (Hrvatska) održavaju i originalne starohrvatske čakavske i kajkavske varijante. Današnji Kosovski Hrvati (Janjevci) su prežitak srednjevekovnih kolonija katoličkih Srba iz Dubrovnika, u moderna vremena deklarisanih kao Hrvati po verskom ključu. Međutim, mora se naglasiti da je nekih grupa izvornih starih Hrvata bilo na Južnom Balkanu i u ranom srednjem veku, kao što pokazuje toponomija Kosova i Grčke, te arheološke osobine Koman-Kruje kulture u Albaniji (kraj VII -IX vek, moguća tzv. „Crvena Hrvatska“).
Cincari
Jezički su srodni Vlasima i današnjim Rumunima, pravoslavni hrišćani. Žive na Južnom Balkanu, uglavnom severnoj Grčkoj, Albaniji, Makedoniji i kao emigrantska zajednica u Rumuniji (Dobrudža). Jedna teorija porekla je da je u pitanju romanizovano balkansko stanovništvo, mada nije isključeno na osnovu novih podataka da je u pitanju protoromanska grupa došla na Balkan u praistoriji sa Jadrana.
Jevreji
Jevrejsko prisustvo u pokrajini je dobro dokumentovano još sa pojavom Rimskog carstva na ovim prostorima. Nakon genocida u II sv. ratu i rata NATO-Jugoslavija 1999. skoro da ih više nema na Kosovu i Metohiji.
Romi
Heterogena etnička grupa, koja živi uglavnom u severnim i istočnim delovima Evrope, zapadnoj Aziji i Latinskoj Americi. Veruje se na osnovu najnovijih genetskih istraživanja da zaista potiču sa severnog dela Indijskog poluostrva. Počeli su da emigriraju u Evropu i severnu Afriku pre jednog milenijuma. Govore romski, indoevropski jezik, srodan klasičnom sanskritu. Pored svojih glavnih dijalekata, danas većina Roma govori jezikom države u kojoj žive, asimilirajući se tako sa dominantnim stanovništvom. Uglavnom su nomadi i danas, što uslovljava i način života.
Aškalije
Etnička manjina na Kosovu i Metohiji. Njihovo poreklo je diskutabilno. Po nekima oni su albanizovani Romi, dok drugi smatraju da su potomci Turaka ili Egipćana, dok im je kultura i albanska i romska. Postoji i teorija da su da su potekli od tzv. balkanskih Palestinaca. Ime izvode od Aškalona u Izraelu.
Turci
Matična država im je danas Turska, ali su brojno zastupljeni i na teritoriji Bugarske, Kipra i drugim zemljama bivšeg Otomanskog carstva.
Prema kineskim srednjevekovnim izvorima prva poznata turska država osnovana je 552. g. i vrlo brzo se proširila na teritorije Centralne Azije.
Pripadaju velikoj evroazijskoj altajskoj lingvističkoj grupi. Zauzimanjem prostora bivšeg Vizantijskog carstva i asimilacijom postali su kroz istoriju mediteranski pa i evropski narod.
Čerkezi
Srodni su, opšte gledano, narodima severozapadnog Kavkaza: Adihima, nestalim Ubima, Čečenima i narodima Dagestana. Otomansko carstvo ih je naseljavalo na raznim mestima u Evroaziji i Africi. Pretežno muslimani.
Sasi (Saksonci)
Nemački narod unutar indoevropske grupe, koji je u Srednjem veku naseljavan u Srpskom kraljevstvu, naročito kao rudari. Potpuno asimilovani u Srbe tokom srednjeg veka. Samo neki porodični običaji (zaštitnik sv. Martin) i antropološki tip ukazuju na ovu vezu.
 
Demografska istorija Kosova i Metohije
Istorijski i arheološki izvori srednjeg veka su dovoljno bogati da znamo etničku sliku Kosova i Metohiju. Ovde skraćeno dajemo demografsku sliku koja je počela da se menja sa turskom okupacijom.
XIV vek (srpsko carstvo)
Dečanska Povelja iz 1330. sadrži detaljan popis domaćinstava i sela unutar Metohije i severozapadne Albanije: 3 od 89 naselja su Albanska, ostali su nealbansko stanovništvo, apsolutnom većinom Srbi.
Od 2.666 zemljoradničkih domaćinstava sa kućama i gospodarskim zgradama, i 2.166 domaćinstava koja su se bavila stočarstvom, sa kućama i ispasištima, 44 su zabeležena kao Albanska (1,8%). Ostala su sva srpska.
XV vek (turska okupacija)
Prema turskim tefterima iz 1455. teritorija pod kontrolom Brankovićeve dinastije (što pokriva oko 80% sadašnje teritorije Kosova), zabeleženo je 480 sela. Od toga 13.693 odrasla muškarca, 1285 domaćinstava, 14.087 glava porodica (od toga 480 udovica i 13. 607 odraslih muškaraca).
Etnički: 12,985 srpskih domaćinstava u 480 sela i gradova, 75 vlaških u 34 sela, 46 albanskih unutar 23 sela, 17 bugarskih u 10 sela, 5 grčkih u Lauši, Vučitrn; 1 Jevrejsko u Vučitrnu, 1 Hrvatsko
Prema popisu iz 1487:
Vučitrnski okrug: 16,729 hrišćanskih domaćinstava (412 u Prištini i Vučitrnu), 117 muslimanskih (94 u Prištini, 83 u seoskom području)
Ipek: 68% Slovena, 121 hrišćansko domaćinstvo, 33 muslimanska
Suho Grlo, Metohija: 131 hrišćansko domaćinstvo od toga 52% su Sloveni Donja Klina: 50% Sloveni; Dečani: 64% Sloveni. Seoska područja: 6.124 hrišćanskih domaćinstava (99%), 55 muslimanskih (1%)
XVII-XVIII vek
Tokom rata između Otomanskog carstva i Habzburške monarhije 1683-1699, veliki deo Srba Kosova i Metohije je otišao na sever, ka užoj Srbiji i tadašnjoj Mađarskoj i Austriji. Kao posledica ovoga prostor u pokrajini je počeo da popunjava veliki broj muslimanskih Albanaca iz viših delova (Malesi), uglavnom u Metohiji. Ovaj proces se nastavio i tokom XVIII veka.
XIX vek
Podaci iz XIX v. su u dosta slučajeva protivurečni, ponekad je brojčana prednost davana Srbima, ponekad Albancima. Otomanske statistike se uglavnom smatraju nepouzdanim, obzirom da daju pregled po religiji, radije nego po narodnosti.
Studija austrijskog lekara iz 1838. Jozefa Milera je pokazala da je Metohija najvećim delom srpska. Miler je dao podatke za tri grada, Prizren, Peć i Đakovicu, što samo ugrubo pokriva teritoriju Metohije.
Od 195.000 stanovnika: 73,572 Pravoslavnih srba 38%, 5.120 katoličkih Albanaca 3%, 2.308 ostalih ne-muslimana (Janjevci itd); 114.000 Muslimana (58%), od kojih 38.000 Srba (19%), 76.000 Albanaca (39%)
Peć: 11.050 Srba, 500 Albanaca; Prizren: 16.800 Srba, 6.150 Albanaca; Đakovica: Većinsko stanovništvo je albansko, okruženo srpskim gradovima
Mapa koju je objavio francuski geograf G. Ležan iz 1861, pokazuje da Albanci žive na 57% današnje pokrajine, dok slična karta koju su objavili 1867. britanski putnici G. M. Mekenzi i I. P. Irbi, pokazuje nešto manje. Ove mape nisu pokazatelji koje je stanovništvo preovladavalo.
Jedna studija iz 1871. koju je uradi austrijski pukovnik Petar Kukulj za unutrašnje potrebe mađarske vojske pokazuje sledeće stanje: od 500.000 stanovnika: 318. 000 su Srbi (64%), 161.000 Albanaca (32%), 10.000 Roma i Čerkeza, 2.000 Turaka
Miloš S. Milojević koji je proputovao ceo region između 1871-1877 je ostavio svedočanstvo koje pokazuje da su Srbi činili većinu populacije, i bili dominantno stanovništvo u svim gradovima, dok su Albanci bili manjina i naseljavali uglavnom seoske delove. Prema njegovim podacima Albanci su činili većinsko stanovništvo isključivo unutar južne Drenice (muslimanski Albanci) i predela Đakovice (katolički Albanci), dok su u gradovima bili uglavnom Srbi. Zabeležio je takođe nekoliko turskih, romskih i čerkeskih naselja.
Procenjeno je da je oko 400.000 Srba proterano iz Kosovskog vilajeta između 1876-1901., naročito tokom Tursko-grčkog rata 1897.
Mape koje su objavili nemački istoričar Kipert, J. Han, i austrijski konzul K. Saks, pokazuju da Albanci žive na većini teritorije današnje pokrajine, međutim ne pokazuju koja je populacija u većini. Prema njima predeo Kosovske Mitrovice i Kosovog Polja naseljen je uglavnom Srbima, a većina teritorije zapadnog i istočnog dela je naseljen uglavnom muslimanskim Albancima. Prema ovoj statistici objavljenoj 1899: 182.650 Albanaca (47.88%), 166.700 Srba (43.70%)
XX vek
Britanski novinar H. Brejlsford procenio je da dve trećine populacije čine kosovski Albanci, dok jednu trećinu predstavljaju Srbi. Najnaseljeniji zapadni gradovi su Đakovica i Peć koji imaju između 20.000 i 25.000 albanskih domaćinstava, prema oko 5.000 srpskih.
Karta Alfreda Steda objavljena 1909. pokazuje da približno sličan broj Albanaca i Srba živi na ovoj teritoriji.
Nemački naučnik Gustav Vajgand je dao sledeću statističku analizu, na osnovu predratnog stanja iz 1912: Priština (opština): 67% Albanci, 30% Srbi; Prizren: 63% Albanci, 36% Srbi; Vučitrn: 90% Albanci, 10% Srbi; Uroševac: 70% Albanci, 30% Srbi; Gnjilane: 75% Albanci, 23% Srbi; K. Mitrovica: 60% Srbi 40% Albanci; Metohija sa Đakovicom je definisana kao skoro isključivo albanska.
Otomansko carstvo je sprovelo još jedno istraživanje, malo pre pada 1912: Srbi hrišćani 415.300; Srbi muslimani 236.420; Albanci 106.270; Turci (i Čerkezi i Juruci) 39.050; Romi 12.380; Jevreji 1.750; Cincari 1.170; Grka 20
Etnička slika je naglo promenjena tokom XX v.
Balkanski ratovi i period između dva rata:
Od 1921. od 439.010 stanovnika, 280.440 (64. 1%) su Albanci.
Turska i Jugoslavija su 1938. potpisale sporazum o iseljavanju oko 200.000 muslimana (Turaka i Albanaca) u Tursku. Iz logističkih razloga, Turska se kasnije povukla iz sporazuma, te se samo 4.000 osoba preselilo.
Srpske vlasti su u par navrata između 1922. i 1938. pokušale program rekolonizacije pokrajine pravoslavnim srpskim življem. Nekih 10.000 porodica je tada naseljeno većinom u severnom Kosovu, Kosovu Polju i duž reke Lab.
Popisi i drugi izvori variraju o etničkoj slici, tako da od 552,064 stanovnika Albancima se pripisuje između 40 i 62 odsto.
1941-1945.
U drugom svetskom ratu se zbog nasilja desetine hiljada nealbanskog stanovništva iseljava u užu Srbiju ili Crnu Goru, a albanskog doseljava iz Albanija
1945-1965.
Titova komunistička vlast zabranjuje povratak iseljenih lica na Kosovo i Metohiju, ali nove bezbednosne mere usporavaju nova iseljavanja.
1965-1971.
Iseljavanje i nasilje se ponovo pojačavaju. Službeni podaci su bili nepouzdani, sakrivani i falsifikovani. Useljavanje iz Albanije se pojačava. Slika popisa 1971: ukupno 1.243,693 stanovnika. 916,168 Albanci (73.7%); 228.264 Srbi (18.4%); 31.555 Crnogorci (2.5%); 26.000 srpskih muslimana (2.1%); 14.593 Roma (1.2%); 12.244 Turci (1.0%); 8.000 Hrvata (0.7%); 920 Jugosloveni (0.1%)
1981.
1.584, 558 ukupno stanovništvo od toga: 1.226,736 Albanci (77.42%); 209.498 Srbi (13. 2%); 27.028 Crnogorci (1. 7%); 2.676 Jugosloveni (0. 2%)
1991.
Popis 1991. je bojkotovala većina Albanaca, manji broj Roma i muslimana.
359.346 ukupan zbir stanovništva: 194,190 Srba (10%); 20,365 Crnogorci (1%); 9,091 Albanci; 57,758 Muslimani; 44,307 Romi; 10,445 Turci; 8,062 Hrvati (Janjevci, Letničani); 3,457 Jugosloveni
2000. (protektorat UN)
Grube procene, nakon ratova i etničkih čišćenja: 88% Albanaca (1.584,000 – 1.733,600); 7% Srba (126.000 – 140.000); 3% muslimana i Bošnjaka (54-60.000); 2% Roma (36—40.000); 1% Turaka (18—20.000)
2006.
Pokrajina tek treba da obavi zvanične popise. Važno je reći da se procene statističkih ustanova u Prištini i Beogradu drastično razlikuju oko današnjeg broja i strukture stanovništva (prištinska procena 1,800,000 do 2,000,000, a beogradska samo 1,378,980 ljudi). Sedam godina posle dolaska snaga NATO-a i UN-a, prognanih nealbanaca i dalje ima najmanje 250.000 van pokrajine, a iseljavanje i skromni povratak paralelno traju.
 
Englez N.Malcolm falsifikuje istoriju u službi albanskog ekstremnog nacionalizma

kosovo-i-metohija.jpg


Malcolm i Metohija

Reč metohija je stvarno ušla u srpski jezik iz vizantijsko-grčkog jezika, ali ne i toponim Metohija. Nisu Grci nazvali tako te predele. Metohiju su tako nazvali Srbi, najmanje od kad su tamo počeli da grade crkve i manastire, a to znači kad tamo nije bilo žive duše albanske. I Sveti Petar Cetinjski se naziva tako - Petar - po grčkom petra - “kamen”, ali ovaj Sv. Petar nije Grk, već čistokrvni Srbo-Crnogorac.


Englez Nöel Malcolm, falsifikujući istoriju albanskog naroda, svesno huška Albance protiv susednih naroda. Evo vam još jedna činjenica tog falsifikovanja i tog huškanja, iz njegove knjige KOSOVA, objavljena 2001. godine na albanskom jeziku u Prištini, preštampana u Tirani, pa joj je priređeno i drugo izdanje.

Na str. 3 N.Malkolm piše : « Obe polovine Kosova imaju svoja tradicionalna imena, koja, zbog raznih političkih i geografskih razloga, bila su izvor polemika i smutnji. Zapadni deo Kosova poznat je za Srbe kao Metohija. Ova reč potiče od reči metochia, jedna reč vizantijsko-grčkog jezika za posede manastira, i pretstavlja činjenicu da mnogim manastirima pravoslavne crkve behu poklonjeni ovde posedi (ferme, voćnjaci i čuveni vinogradi) od srednjevekovnih srpskih vladara. Albanci Kosova, sa njihove strane, ne upotrebljavaju ovo ime, pošto ono, kako izgleda, podrazumeva da se identitet teritorije vezuje sa srpskim pravoslavnim posedništvom teritorije. Ime koje upotrebljavaju Albanci za ovaj deo Kosova je Rrafshi i Dukagjinit. Dukađjinci su bili jedna albanska srednjevekovna vladajuća porodica, čije ime nosi jedna široka teritorija u Severnoj Albaniji ».


Falsifikati

Izvolite da analiziramo što se u ovom citatu kaže i falsifikuje.

Reč metohija je stvarno ušla u srpski jezik iz vizantijsko-grčkog jezika, ali ne i toponim Metohija. Nisu Grci nazvali tako te predele. Metohiju su tako nazvali Srbi, najmanje od kad su tamo počeli da grade crkve i manastire, a to znači kad tamo nije bilo žive duše albanske. I Sveti Petar Cetinjski se naziva tako - Petar - po grčkom petra - “kamen”, ali ovaj Sv. Petar nije Grk, već čistokrvni Srbo-Crnogorac.

U ta vremena - VIII ili IX vek - kako su Albanci zvali tu teritoriju? Ja sam dokumenima, činenicama i argumentima dokazao da Albanci nisu autohtoni ni u samoj Albaniji, kamoli u Metohiji i na Kosovu. Gospodinu Malcolm su poznate moje teze. Štoviše, iz njegovog dela vidi se jasno da se on složio sa njima, iako mi ni ime nigde ne spominje: moguće je i spomenuo, ali su to albanski redaktori i prepravljači njegovog dela skinuli! Pa i njegovo slaganje sa mojim tezama ne demostrira otvoreno (jer zna da je to za Albance tabu!): on ne samo da nigde ne spominje autohtoniju Albanaca, već na jednom mestu i kaže: nije važno ko je došao prvi u te krajeve! Ovime on faktički priznaje ono što ja kažem, da su Albanci u te krajeve stigli vekovima posle Srba.

Ja sam činjenicama i argumentima dokazao da su Albanci do kraja VII veka (679. godine!) bili na severu Dunava, u današnjoj Rumuniji. Krajem tog veka prelaze Dunav i žive u Trakiji, današnja Bugarska. Na teritori Mata, jedna mala oblast srednje Albanije, oni dolaze tek u IX-X veku i svoj nos po prvi put proviruju u istoriju u XI veku. I najveći albanski naučnik (albanolog) akademik prof. dr Eqrem Çabej priznao je da su Albanci do kraja VII veka bili u Rumuniji i da su u Mat stigli tek u X veku.

U Metohiji oni su masovno počeli da silaze sa albanskih gora tek posle turske okuacije, u XVIII veku, što g. Malcolm zna sasvim dobro, jer je citirao “albanske” sveštenike o tom silaženju njihovih Albanaca na teritoriji Kosova i Metohije.

N.Malcolm priznaje da su srpski vladari poklanjali crkvama i manastirima posede, metohe. A to znači da su te crkve i ti manastiri bili njihovi i da su oni tamo i vladali, a u te crkve i manastire se i ukopavali. Zaključak: Kosovo i Metohija su bili nastanjeni srpskim življem i činili su deo u srskoj državi, kad tamo nije bilo žive albanske duše.

Za vladare poznate imenom Dukađinci on nam kaže da su “albanska srednjevekovna vladajuća porodica”. Tako kažu i albanski falsifikatori istorije, ali ima i poštenih Albanaca (pa i na Kosovu!), koji su i javno, preko štampe, priznali da porodica Dukađini nije albanska, već nemačka: oni su iz Nemačke sišli prvo u Hercegovinu kao krstaši, pa pošto tamo nisu uspeli da osvoje njima potrebnu teritoriju, sišli su još niže, u današnju srednju (a ne severnu!) Albaniju, ispod reke Drim, gdje su uspeli da osvoje teritoriju, postavili svoju vlast, pa se po njima, vremenom, ta oblast i nazvala Dukađini. Je li moguće da g. Malcolm ne zna ovo?! Zna on zna to sasvim dobro, kao što zna da “široka teritorija (Dukađini, nije) u Severnoj Albaniji”, ali - da bi huškao Albance protiv susednih naroda - složio se sa albanskim falsifikatorima istorije, pa tako ponavlja ono što oni kažu. On zna i ovo: da je ta “široka teritorija” (koja je danas unutar teritorije Albanije), u vreme nemačkih vlastelina Dukađinaca bila nastanjena moguće više Srbima, negoli Albancima.


Rrafshi i Dukagjinit

Istina je da Albanci nazivaju Metohiju Rrafshi i Dukagjinit, ali od kada, kako i zašto?!

Posle turske okupacije Balkana, posebno u XVIII veku, sa gora Dukađina počeli su da silaze masovno u Metohiju stanovnici Dukađina (Albanci, ali i Srbi). Po njima turske vlasti su počele prve da nazivaju Metohiju Dukađinska Ravnica (naravno na njihovom, turskom jeziku), što su prihvatili i Albanci, prevodeći to na svoj jezik. Znaći: Metohija se nazvala od Turaka Dukađin, jer su se tu nastanili Dukađinci, stanovnici srednjo-albanske obasti Dukađin.

A zašto? Albanci, čim su silazili sa njihovih gora, menjali su njihovu katoličku veru sa muslimanskom, pa su se i istovetili sa turskim muslimanima, koji sigurno jedno “hrišćansko” ime te obasti nisu mogli da tolerišu. Nazivanje Metohije Dukađin od strane Albanaca svedoči nam da su oni tu došljaci posle turske okupacije i pošto su se muslimanizirali. Toponimski koncept DUKAÐIN i u samoj Albaniji je sa kraja XV i XVI veka. Mnogi Albanci, oslobođeni islamskog fundamentalizma, počeli su da nazivaju tu oblast kao i Srbi - Metohija. Posle DSR, sa razgaranjem albanskih ekstremno-nacionalističkih strasti, oni su insistirali i insistiraju da se ta oblast naziva Rrafshi i Dukagjinit i da se suzbije ime Metohija.

Po međunarodnim zakonima, došljaci, dijaspora-emigranti, nemaju pravo da menjaju nazive mesta, toponime, ponajmanje da denacionaliziraju teritorije, da ih prisvajaju i nacionaliziraju, u konkretnom slučaju - da je albaniziraju.

I u Engleskoj ima Albanaca. Ne verujem da im je g. Malcolm dozvolio da albaniziraju ni jedno selo, ni jednu ulicu, bože sačuvaj čitavu jednu oblast. On ni Severnoj Irskoj (Belfastu) ne dozvoljava da se otcepi od njegove Velike Britanije.

Isto tako ne verujem da je ma ko od nas pisao knjige kao N.Malcolm i da je ma ko od nas potsticao verske i nacionalne manjine Velike Britanije na neprijateljstvo sa njegovom verom i njegovim Englezima, bože sačuvaj i za ma kakvo otcepljenje. Na teritoriji Velike Britanije, sem Egleza, žive i druge nacije. Ni njih, mi - Jugosloveni, nikada nismo huškali za ništa protiv Engleza i nećemo ih huškati. Naprotiv, bili smo i jesmo za zbratimljenje, integriranje i slivanje, podržavajući ovako ono što je imperativ našeg vremena: zbliženje, bratimljenje, integriranje i slivanje, a preko naučne istine i radikalne demokratije, koju smo demostrirali u Jugoslaviji ne samo prema nacionalnim manjinama (pa i drugim nacijama!), već i prema dijasporama-emigraciji, pa i onda kada je za sebe nismo imali. Englezi, sa njihovom bogatom istorijom, naukom i kulturom, služili su za primer svim narodima sveta, pa i nama, jugoslovenskim narodima. Sa velikim žaljenjem konstatiram da u poslednje vreme, ne samo N.Malcolm, već i mnogi drugi Englezi kao on, demostriraju nam sasvim negativne primere, što nije u službi mira i čovečanstva. Napominjem g. Malcolmu i svima koji su kao on da, ko pali vatru u kući drugog, jednog će dana izgoreti od nje i u svojoj kući.

Dodajem: nije samo Englez Noel Malcolm koji podržava i potstiče Albance protiv susednih naroda na bazi jedne falsifikovane istorije. Učinili su i čine to i drugi: I Francuzi i Nemci i Austrijanci, pa i Švajcarci, koji nam pretendiraju i za svoju neutralnost. Svaka čast onima od pomenutih naroda, koji su se suprotstavili i svojim vlastima u vezi njihove saradnje sa albanskim emigrantima-separatistima Kosova.

Posebno naglašavam: Albanci nemaju potrebu za strane potstrekače njihovog ekstremnog nacionalizma, šovinizma i rasizma, jer imaju svoje “autohtone”(!) potstrekače na pretek. Na suprot njih, sred Tirane sada je već stvorena grupa objekivnih naučnika, istoričara, koji su prihvatili moje albanološke teze i smelo, ne samo usmeno, već i pismeno, preko svih medija, istupaju sa naučnom istinom da Albanci nisu ni autohtoni, niti Iliri, ponajmanje Pelazgi. Ovi albanski naučnici očekuju od svetskih naučnika podršku, a ne da im oni ruše ono što mukotrpno grade, da njihova nastojanja da Albance dešoviniziraju i derasiziraju miniraju antinaučnim pretenzijama, mitovima i neobjektivnim stavovima, kao i čisto političkom propagandom, koju hoće da im proturaju kao naučnu istinu, a sa ciljem da ih i dalje indoktriniraju, manipuliraju i upotrebljavaju kao topovsko meso u njihovim ratovima za gospodarenje svetom.

Pise: Prof. Dr KAPLAN BUROVIĆ, akademik


4.5.2010.

http://www.koreni.net/modules.php?name=News&file=article&sid=2058
 

Back
Top