vracaracc
Buduća legenda
- Poruka
- 38.315
Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji
slobodan antonić, filozofski fakultet, beograd
U ovom radu govorim o misionarskoj inteligenciji u postmiloševićevskoj Srbiji*. Pošto odredim sam pojam misionarske inteligencije i opišem ideologiju koju je domaća misionarska inteligencija stvorila, izneću i svoje mišljenje o toj pojavi
Najpre, šta je misionarska inteligencija? Sam pojam inteligencije podrazumeva različitost ove grupe i ostatka društva. Ta različitost, po pravilu, znači veću obrazovanost pripadnika te grupe (kulturne i naučne elite), veću zaokupljenost javnim dobrom, pa i bolje razumevanje javnog interesa od "običnog čoveka". Privrženost opštim ("višim") vrednostima takođe podrazumeva i želju da se što više ostalih ljudi iz zajednice u njih uputi, da se neko znanje ili verovanje učini opštim dobrom svih članova društva. Tako inteligencija, pogotovo u nerazvijenijim društvima, često razvija prosvetiteljske sklonosti, nastojanje da se običan svet upozna sa znanjima ili vrednostima koje deli i sama inteligencija.
Problem, međutim, nastaje onda kada zajednica pruža otpor usvajanju vrednosti koje zastupa inteligencija (ili jedan njen deo). To je najčešće slučaj kada su u pitanju za zajednicu važne vrednosti, osnovna verovanja koja čine identitet zajednice. Religija je, recimo, takav skup verovanja, odnosno vrednosti. Strane prosvetitelje ("civilizatore", misionare) taj otpor ne iznenađuje, budući da o domorodačkom stanovništvu ionako nemaju previsoko mišljenje ("to su ipak samo divljaci"). Zato stranci na otpor odgovaraju dodatnim strpljenjem i naporima koje ulažu u širenje svojih vrednosti. Međutim, poneke domaće prosvetitelje, koji svoje saplemnike zarad njih samih žele da "prosvetle", "modernizuju", "uvedu u civilizovani svet", taj otpor često ume sasvim da razgnevi. Oni iskreno žele dobro svojoj okolini, jer hoće da sa svojom zajednicom podele najbolje vrednosti. Zato sa nerazumevanjem gledaju na svako odbijanje u zajednici da se prihvate njihove vrednosti. Tada često umeju sasvim da se naljute i da stanu iracionalno da se ponašaju. Recimo, počinju da grde saplemenike i da sve gorljivije i nervoznije zastupaju svoje ideje. A kako svaka gorljivost ili nervoza vode u preterivanje i grubosti, to se nove vrednosti zajednici počinju prikazivati u sve lošijem svetlu. Tako otpor okoline domaćim misionarima – jer oni su se stvarno pretvorili u misionare u sopstvenoj zemlji, pošto neki drugi grad ili zemlju doživljavaju kao svoj duhovni zavičaj, dok podneblje u kom žive osećaju kao tuđinu (Vukadinović, 2001:59-60) – dakle, otpor sve više raste, a time, povratno, i misionarska gorljivost i razdraženost.
Na kraju, domaći misionari se prečesto moraju suočiti sa potpunim odbijanjem zajednice. Kada se to desi, oni doživljavaju vrstu ličnog udara, sloma. Počinju da veruju kako zapravo sa njihovim saplemenicima nešto nije u redu, da je čitava zajednica na neki način defektna. Ogorčeni su na okolinu, preziru je, i na kraju zamrze čitavu zajednicu. Život završavaju stalnim, zamornim i sasvim neplodnim ruženjem ljudi iz svog naroda (kraja, grada...), ili čak otvorenim prizivanjem okupacije "civilizovanih stranaca". A ako se ta okupacija dogodi, i pruži li im se prilika da uzmu učešće u vlasti, nažalost niko autoritarnije i okrutnije ne upravlja zajednicom od njih samih, niko nije "vreliji" u nasilju, nametanju, zabranama, progonima, isključivosti...
* * *
Simptome ovakvog misionarstva u postmiloševićevskoj Srbiji mislim da možemo naći u delu inteligencije trenutno usredsređenom oko listova "Danas", "Republika" i "Helsinška povelja". Taj deo inteligencije nije prevelik, ali je poprilično uticajan, naročito među medijskom, kulturnom pa i političkom (pod)elitom. Kolumne koje pišu pripadnici ove grupacije (recimo: svakodnevni redakcijski uvodnik u "Danasu", uvodnici Ivana Torova u "Politici", Gordane Logar ili Nataše Odalović takođe u "Danasu", Dragoša Ivanovića ili Nebojše Popova u "Republici", Teofila Pančića u "Vremenu", Sonje Biserko u "Helsinškoj povelji"...) često imaju tipičnu ideološku funkciju. Oni obične čitaoce koji, nakon revolucije i suštinske promene nacionalne političke strategije, nemaju još "do kraja izoštren politički stav" (tj. nesigurni su u tome šta jeste a šta nije ispravno) žele da upoznaju sa "linijom" u vezi sa nekim pitanjem, kritikuju i "demaskiraju" pojedine "neprihvatljive" pojave i pozivaju nadležne da isprave "nepravilnosti". Naravno da ne postoji nekadašnja Partija koja diktira liniju, ali tu su sada, sa istom funkcijom, pojedine nevladine organizacije za ljudska prava ili instituti za demokratiju i tranziciju iz Vašingtona ili Brisela. Oni, preko svojih godišnjih programa finansiranja ovdašnjih medija, NGO, sindikata itd. određuju prioritete koje se kroz razne kampanje nameću domaćoj javnosti: suočavanje sa srpskim zločinima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, izgradanja Srbije kao multietničke i multikulturne države, borba protiv terorizma (razume se – antiameričkim), Romi, homoseksualci, deca sa posebnim potrebama, humanizacija pitanja pasa i mačaka lutalica itd. (Đurković, 2002). Ipak, ideološki rečnik je često gotovo istovetan kao pre dvadeset godina:
"Inicijativu ponovo preuzimaju destruktivne snage u društvu, ostaci bivšeg režima postaju sve dominantniji i, naravno, osioniji, dižu glavu već dobro poznati nacionalisti i rasisti, ... preko medija i na sve druge načine obnavlja se pogubni govor mržnje, rasizma i netolerancije, ksenofobija ponovo dobija na snazi, a više je nego alarmantno što su danas glavni protagonisti novog srljanja Srbije u ambijent konzervativizma, primitivizma, prekopavanja biografija i nacionalnog porekla, upravo neki istaknuti lideri 'najdemokratskije vlasti na svetu'" (Ivan Torov, "Politika", 14. april 2002, str. 8).
Ova uticajna frakcija naše inteligenicije vodi svoje poreklo iz jedne mnogo veće grupacije prozapadne i kritičke inteligencije koja je, početkom devedesetih godina, bila iskreno zgrožena nacionalističkom euforijom koja je zahvatila Srbiju. Nacionalizam je doista bio omamio zdrav razum vladajuće političke elite, starije inteligencije, ali i običnog sveta. U atmosferi nacionalističke zaluđenosti i ratobornosti, čitava zajednica je neumitno srljala u propast. I propast se, bez obzira na upozorenja ove šire grupacije prozapadnih intelektualaca – okupljenih oko tadašnjeg udruženja Beogradski krug i oko glasila "Borba", "Vreme", B92, "Republika"... – na kraju i dogodila. Izbili su krvavi ratovi u Hrvatskoj i Bosni, a Srbija je doživela svetsku izopštenost i privredni slom 1992. i 1993. godine. No, iako je nacionalni kolaps nesumnjivo doveo do kolektivnog učenja najvažnijih društvenih grupa – političke i kulturne elite, ali i običnog sveta – manji deo prozapadne inteligencije nikako nije bio zadovoljan brzinom tog učenja. Činjenica da je nacionalizam u Srbiji ubrzano gubio tlo pod nogama (naročito posle 1995. godine), da je Milošević 1993. i 1997. godine praktično izgubio izbore i da je Srbija u zimu 1996/7. bila poprište verovatno najvećih i najdužih građanskih demonstracija u istoriji (vidi Antonić, 2002b: 165-242), nije ostavljala preteran utisak na "mondijalističke pasardane" (kako su ih nazvali kritičari). Oni su i dalje ponavljali mantre o tome kako su ovdašnji narod i elita nepopravljivo zaraženi nacionalizmom, kako narod ima upravo onakvu vlast kakvu zaslužuje i da je celokupno srpsko društvo (i narod i elita) suštinski defektno za demokratsku transformaciju:
"Uporno odolevanje makar i započinjanju procesa transformacije srpskog društva može se posmatrati ne samo kao institucionalna blokada (dakle, kratkoročan fenomen) već znatno više kao efekat procesa dugog trajanja u vidu političke kulture koja se pokazuje kao suštinski parohijalna i neparticipativna... Srbija će, sva je prilika, još (ne)izvesno dugo ostati prikovana za poziciju neadaptiranog, odnosno društva pogrešno prilagođenog stalno promenljivim uslovima u svojoj okolini" (Gredelj, 2000: 221-222).
"Izvorni potencijali za demokratsku tranziciju danas su u Srbiji vrlo slabi, da ne kažem posve ograničeni... Posmatrano na nešto duži rok, Srbija ne samo da neće biti u stanju da provede demokratsku tranziciju već će se morati boriti za svoj goli opstanak i opstanak same srpske nacije... Nema dokaza da bi se Srbija mogla skoro uključiti u procese demokratske tranzicije, pa makar to bilo i sa zakašnjenjem od jedne decenije..." (Inić, 2000: 50; 58; 61).
Pošto je Srbija, dakle, bila "demokratski insuficijentna" zajednica, jedini način, po ovim društvenim misliocima, da se u njoj uspostavi demokratski poredak bila je – strana uprava!
"Srbija ne može sama i na autentičan način provesti demokratsku tranziciju... U Srbiji bi od koristi bila izvjesna ksenokratska politička forma društva i nacionalnog stanja pod kojima je moguće najefikasnije započeti provoditi demokratsku tranziciju s bitnim oslonom na Pakt o stabilnosti... Stoga, valja očekivati nove ratne avanture ovog režima što može biti vrlo pogodna prilika da međunarodna zajednica pređe iz faze ‘suzbijanja beogradskog režima’ u fazu njegovog direktnog uklanjanja sa ciljem uspostavljanja neke vrste protektoratske (helping hand) forme u direkciji zemlje" (Inić, 2000:63; sva podvlačenja su iz izvornika; vidi takođe i zalaganja Sonje Biserko za okupaciju Srbije navedena u Antonić, 2002b: 274-5).
Ovakvi tekstovi su objavljivani još u proleće i leto 2000. godine, a već na jesen iste godine ta "insuficijentna" Srbija podigla se i zbacila svog samodršca. Ali, umesto da se otrezni, umeri i prizna demokratske potencijale srpskom društvu, ovaj deo naše kulturne elite nastavio je sa optužbama na račun naroda i ostatka elite, optužbama koje su često bile sasvim nepravedne i neistinite. Tako smo dobili "misionarsku inteligenciju", grupaciju koja sebe shvata kao svojevrsne misionare Atlantskog sveta i njegovih vrednosti u Srbiji.
slobodan antonić, filozofski fakultet, beograd
U ovom radu govorim o misionarskoj inteligenciji u postmiloševićevskoj Srbiji*. Pošto odredim sam pojam misionarske inteligencije i opišem ideologiju koju je domaća misionarska inteligencija stvorila, izneću i svoje mišljenje o toj pojavi
Najpre, šta je misionarska inteligencija? Sam pojam inteligencije podrazumeva različitost ove grupe i ostatka društva. Ta različitost, po pravilu, znači veću obrazovanost pripadnika te grupe (kulturne i naučne elite), veću zaokupljenost javnim dobrom, pa i bolje razumevanje javnog interesa od "običnog čoveka". Privrženost opštim ("višim") vrednostima takođe podrazumeva i želju da se što više ostalih ljudi iz zajednice u njih uputi, da se neko znanje ili verovanje učini opštim dobrom svih članova društva. Tako inteligencija, pogotovo u nerazvijenijim društvima, često razvija prosvetiteljske sklonosti, nastojanje da se običan svet upozna sa znanjima ili vrednostima koje deli i sama inteligencija.
Problem, međutim, nastaje onda kada zajednica pruža otpor usvajanju vrednosti koje zastupa inteligencija (ili jedan njen deo). To je najčešće slučaj kada su u pitanju za zajednicu važne vrednosti, osnovna verovanja koja čine identitet zajednice. Religija je, recimo, takav skup verovanja, odnosno vrednosti. Strane prosvetitelje ("civilizatore", misionare) taj otpor ne iznenađuje, budući da o domorodačkom stanovništvu ionako nemaju previsoko mišljenje ("to su ipak samo divljaci"). Zato stranci na otpor odgovaraju dodatnim strpljenjem i naporima koje ulažu u širenje svojih vrednosti. Međutim, poneke domaće prosvetitelje, koji svoje saplemnike zarad njih samih žele da "prosvetle", "modernizuju", "uvedu u civilizovani svet", taj otpor često ume sasvim da razgnevi. Oni iskreno žele dobro svojoj okolini, jer hoće da sa svojom zajednicom podele najbolje vrednosti. Zato sa nerazumevanjem gledaju na svako odbijanje u zajednici da se prihvate njihove vrednosti. Tada često umeju sasvim da se naljute i da stanu iracionalno da se ponašaju. Recimo, počinju da grde saplemenike i da sve gorljivije i nervoznije zastupaju svoje ideje. A kako svaka gorljivost ili nervoza vode u preterivanje i grubosti, to se nove vrednosti zajednici počinju prikazivati u sve lošijem svetlu. Tako otpor okoline domaćim misionarima – jer oni su se stvarno pretvorili u misionare u sopstvenoj zemlji, pošto neki drugi grad ili zemlju doživljavaju kao svoj duhovni zavičaj, dok podneblje u kom žive osećaju kao tuđinu (Vukadinović, 2001:59-60) – dakle, otpor sve više raste, a time, povratno, i misionarska gorljivost i razdraženost.
Na kraju, domaći misionari se prečesto moraju suočiti sa potpunim odbijanjem zajednice. Kada se to desi, oni doživljavaju vrstu ličnog udara, sloma. Počinju da veruju kako zapravo sa njihovim saplemenicima nešto nije u redu, da je čitava zajednica na neki način defektna. Ogorčeni su na okolinu, preziru je, i na kraju zamrze čitavu zajednicu. Život završavaju stalnim, zamornim i sasvim neplodnim ruženjem ljudi iz svog naroda (kraja, grada...), ili čak otvorenim prizivanjem okupacije "civilizovanih stranaca". A ako se ta okupacija dogodi, i pruži li im se prilika da uzmu učešće u vlasti, nažalost niko autoritarnije i okrutnije ne upravlja zajednicom od njih samih, niko nije "vreliji" u nasilju, nametanju, zabranama, progonima, isključivosti...
* * *
Simptome ovakvog misionarstva u postmiloševićevskoj Srbiji mislim da možemo naći u delu inteligencije trenutno usredsređenom oko listova "Danas", "Republika" i "Helsinška povelja". Taj deo inteligencije nije prevelik, ali je poprilično uticajan, naročito među medijskom, kulturnom pa i političkom (pod)elitom. Kolumne koje pišu pripadnici ove grupacije (recimo: svakodnevni redakcijski uvodnik u "Danasu", uvodnici Ivana Torova u "Politici", Gordane Logar ili Nataše Odalović takođe u "Danasu", Dragoša Ivanovića ili Nebojše Popova u "Republici", Teofila Pančića u "Vremenu", Sonje Biserko u "Helsinškoj povelji"...) često imaju tipičnu ideološku funkciju. Oni obične čitaoce koji, nakon revolucije i suštinske promene nacionalne političke strategije, nemaju još "do kraja izoštren politički stav" (tj. nesigurni su u tome šta jeste a šta nije ispravno) žele da upoznaju sa "linijom" u vezi sa nekim pitanjem, kritikuju i "demaskiraju" pojedine "neprihvatljive" pojave i pozivaju nadležne da isprave "nepravilnosti". Naravno da ne postoji nekadašnja Partija koja diktira liniju, ali tu su sada, sa istom funkcijom, pojedine nevladine organizacije za ljudska prava ili instituti za demokratiju i tranziciju iz Vašingtona ili Brisela. Oni, preko svojih godišnjih programa finansiranja ovdašnjih medija, NGO, sindikata itd. određuju prioritete koje se kroz razne kampanje nameću domaćoj javnosti: suočavanje sa srpskim zločinima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, izgradanja Srbije kao multietničke i multikulturne države, borba protiv terorizma (razume se – antiameričkim), Romi, homoseksualci, deca sa posebnim potrebama, humanizacija pitanja pasa i mačaka lutalica itd. (Đurković, 2002). Ipak, ideološki rečnik je često gotovo istovetan kao pre dvadeset godina:
"Inicijativu ponovo preuzimaju destruktivne snage u društvu, ostaci bivšeg režima postaju sve dominantniji i, naravno, osioniji, dižu glavu već dobro poznati nacionalisti i rasisti, ... preko medija i na sve druge načine obnavlja se pogubni govor mržnje, rasizma i netolerancije, ksenofobija ponovo dobija na snazi, a više je nego alarmantno što su danas glavni protagonisti novog srljanja Srbije u ambijent konzervativizma, primitivizma, prekopavanja biografija i nacionalnog porekla, upravo neki istaknuti lideri 'najdemokratskije vlasti na svetu'" (Ivan Torov, "Politika", 14. april 2002, str. 8).
Ova uticajna frakcija naše inteligenicije vodi svoje poreklo iz jedne mnogo veće grupacije prozapadne i kritičke inteligencije koja je, početkom devedesetih godina, bila iskreno zgrožena nacionalističkom euforijom koja je zahvatila Srbiju. Nacionalizam je doista bio omamio zdrav razum vladajuće političke elite, starije inteligencije, ali i običnog sveta. U atmosferi nacionalističke zaluđenosti i ratobornosti, čitava zajednica je neumitno srljala u propast. I propast se, bez obzira na upozorenja ove šire grupacije prozapadnih intelektualaca – okupljenih oko tadašnjeg udruženja Beogradski krug i oko glasila "Borba", "Vreme", B92, "Republika"... – na kraju i dogodila. Izbili su krvavi ratovi u Hrvatskoj i Bosni, a Srbija je doživela svetsku izopštenost i privredni slom 1992. i 1993. godine. No, iako je nacionalni kolaps nesumnjivo doveo do kolektivnog učenja najvažnijih društvenih grupa – političke i kulturne elite, ali i običnog sveta – manji deo prozapadne inteligencije nikako nije bio zadovoljan brzinom tog učenja. Činjenica da je nacionalizam u Srbiji ubrzano gubio tlo pod nogama (naročito posle 1995. godine), da je Milošević 1993. i 1997. godine praktično izgubio izbore i da je Srbija u zimu 1996/7. bila poprište verovatno najvećih i najdužih građanskih demonstracija u istoriji (vidi Antonić, 2002b: 165-242), nije ostavljala preteran utisak na "mondijalističke pasardane" (kako su ih nazvali kritičari). Oni su i dalje ponavljali mantre o tome kako su ovdašnji narod i elita nepopravljivo zaraženi nacionalizmom, kako narod ima upravo onakvu vlast kakvu zaslužuje i da je celokupno srpsko društvo (i narod i elita) suštinski defektno za demokratsku transformaciju:
"Uporno odolevanje makar i započinjanju procesa transformacije srpskog društva može se posmatrati ne samo kao institucionalna blokada (dakle, kratkoročan fenomen) već znatno više kao efekat procesa dugog trajanja u vidu političke kulture koja se pokazuje kao suštinski parohijalna i neparticipativna... Srbija će, sva je prilika, još (ne)izvesno dugo ostati prikovana za poziciju neadaptiranog, odnosno društva pogrešno prilagođenog stalno promenljivim uslovima u svojoj okolini" (Gredelj, 2000: 221-222).
"Izvorni potencijali za demokratsku tranziciju danas su u Srbiji vrlo slabi, da ne kažem posve ograničeni... Posmatrano na nešto duži rok, Srbija ne samo da neće biti u stanju da provede demokratsku tranziciju već će se morati boriti za svoj goli opstanak i opstanak same srpske nacije... Nema dokaza da bi se Srbija mogla skoro uključiti u procese demokratske tranzicije, pa makar to bilo i sa zakašnjenjem od jedne decenije..." (Inić, 2000: 50; 58; 61).
Pošto je Srbija, dakle, bila "demokratski insuficijentna" zajednica, jedini način, po ovim društvenim misliocima, da se u njoj uspostavi demokratski poredak bila je – strana uprava!
"Srbija ne može sama i na autentičan način provesti demokratsku tranziciju... U Srbiji bi od koristi bila izvjesna ksenokratska politička forma društva i nacionalnog stanja pod kojima je moguće najefikasnije započeti provoditi demokratsku tranziciju s bitnim oslonom na Pakt o stabilnosti... Stoga, valja očekivati nove ratne avanture ovog režima što može biti vrlo pogodna prilika da međunarodna zajednica pređe iz faze ‘suzbijanja beogradskog režima’ u fazu njegovog direktnog uklanjanja sa ciljem uspostavljanja neke vrste protektoratske (helping hand) forme u direkciji zemlje" (Inić, 2000:63; sva podvlačenja su iz izvornika; vidi takođe i zalaganja Sonje Biserko za okupaciju Srbije navedena u Antonić, 2002b: 274-5).
Ovakvi tekstovi su objavljivani još u proleće i leto 2000. godine, a već na jesen iste godine ta "insuficijentna" Srbija podigla se i zbacila svog samodršca. Ali, umesto da se otrezni, umeri i prizna demokratske potencijale srpskom društvu, ovaj deo naše kulturne elite nastavio je sa optužbama na račun naroda i ostatka elite, optužbama koje su često bile sasvim nepravedne i neistinite. Tako smo dobili "misionarsku inteligenciju", grupaciju koja sebe shvata kao svojevrsne misionare Atlantskog sveta i njegovih vrednosti u Srbiji.