vracaracc
Buduća legenda
- Poruka
- 38.315
Posebno licemernu, pa i nečasnu ulogu, tzv. „Druga Srbija“ je odigrala kada je reč o „suočavanju“ Srbije sa ratnim zločinima. Ona se sastojala u sistematskom relativizovanju ratnih zločina činjenih prema Srbima – od Knina do Kosova, i od Klečke do Dobrovoljačke, kao i u nekrofilskoj apsolutizaciji zločina koji su činili Srbi i u proširivanju odgovornosti za te zločine na sve Srbe – uključiv čak i na još nerođenu decu („U Srbiji samo kamen nije kriv!“ – Pavel Domonji, šef kancelarije Helsinškog odbora za Vojvodinu, na Okruglom stolu „Šta blokira proces suočavanja u Srbiji“, Beograd, 5. decembar 2006). Finale tog projekta trebalo bi da bude najavljena rezolucija Skupštine Srbije kojom se priznaje „genocid“ u Srebrenici i time, praktično, daje konačna legitimacija NATO agresiji na Srbiju, 1999. godine (koja je i preduzeta s opravdanjem da se njome sprečavaju Srbi da počine još jedan „genocid“). Ako imamo u vidu da je „Druga Srbija“ danas na čelu kampanje za ulazak Srbije u NATO, onda drugosrbijanski projekat
„suočavanja“ Srba sa svojom „genocidnom“ prošlošću dobija svoj jasan strateško-politički kontekst.
Obnova ideje „Druge Srbije“ (i, istovremeno, njena revizija) započela je 2002. godine kada je Helsinški odbor za ljudska prava objavio knjigu „Druga Srbija – deset godina posle (1992-2002)“. U prvom od tri predgovora, Aljoša Mimica navodi da je „jedan od dobrih razloga da se na uvid javnosti stave tekstovi izgovoreni i objavljeni na marginama ondašnjeg preovlađujućeg mišljenja“ taj što „tih starih knjiga odavno nema, čak ni u antikvarnoj prodaji“. Međutim, dodaje on, tu su i neke „značajnije pobude“ o kojima će, u dodatna dva predgovora, čitaoca da obaveste Latinka Perović i Radomir Konstantinović.
TOTALITARIZAM KAO SUDBINA
Latinka Perović u svome predgovoru, zatim, govori o „nacional boljševičkoj ideologiji u Srbiji“, koja je „do ludila fanatizovala mase“. Kao glavnog zagovornika te ideologije Latinka je imenovala svoj stari predmet fiksacije – Dobricu Ćosića. Nakon pada Miloševićevog režima, po Latinki Perović, Drugoj Srbiji se kao novi cilj na horizontu pojavljuje „preumljenje u Srbiji, koje znači i pokajanje i novo mišljenje“. Latinka zatim kaže da je Drugu Srbiju svojevremeno napadala ne samo vlast, već i „umerena opozicija“ („videvši u tome ‘apsurdnu i opasnu’ podelu na dve Srbije“), a zatim dodaje da je upravo „danas u Srbiji na vlasti ta `umerena` opozicija“. „Da li je totalitarizam sudbina Srbije?“, pita se već u sledećoj rečenici Latinka Perović, i tako, implicite, formuliše poznatu drugosrbijansku optužbu da nove vlasti, po pitanju srpskog nacionalizma i odnosa prema ratnim zločinima, nisu ništa bolje od starog režima.
To u trećem predgovoru direktno kaže Radomir Konstantinović. On kao najnoviji oblik koji je poprimio zloćudni srpski nacionalizam vidi „`demokratski nacionalizam` Vojislava Koštunice“. „Srpski nacionalizam ne pristaje na Haški tribunal onako kako ne pristaje na suočavanje sa sopstvenim zločinima“, veli Konstantinović, i zato je Druga Srbija „i dan-danas …jedina moguća budućnost Srbije“. „Ako vas pitaju šta je `Druga Srbija` (šta je bila, šta jeste, šta će biti)“, završio je svoj predgovor Konstantinović, „slobodno recite: `Druga Srbija` je Srbija koja se ne miri sa zločinom“.
Obnavljanje ideje „Druge Srbije“ u njenom radikalnom obliku tako je započelo ovim predgovorima Latinke Perović i Radomira Konstantinovića. Njima su tekstovi sa početka devedesetih stavljeni u novi kontekst. Iste godine, u nedeljniku Vreme, od 1. avgusta do 21. novembra, vođena je polemika tokom koje je došlo do konačnog izdvajanja i uobličavanja najradikalnije grupacije među nekadašnjim kritičarima nacionalističkog autoritarizma. Polemiku je izazvala izjava Sonje Biserko u zagrebačkom „Feralu“ (17. avgust 2002), u kojoj se optužuje „srbijansko društvo, ili da budem preciznija, njegova elita, da sve organizovanije čini napor da se zločin ne samo relativizuje već i deetnifikuje“. Reč je o „srpskim zločinima“ koji se tako moraju i nazivati, a svaki pokušaj da se oni individualizuju (tj. osuđuju kroz individualne krivce) jeste njihova „relativizacija“ i „deetnifikacija“. Biserkova je izjavila i to da je „totalitarni način mišljenja, nažalost, u srbijanskom društvu sada glavna opstrukcija demokratizaciji društva, što se najbolje vidi kroz interpretaciju bliske prošlosti“. Ona je optužila čak i B92 i ‘Vreme’ da učestvuju u „deetnifikaciji“ srpskih zločina.
Odgovorio joj je glavni urednik „Vremena“, Dragoljub Žarković koji je, u ime redakcije, spremno priznao „nastojanje da deetnifikujemo zločin. Mi radimo u najboljem uverenju da zločinci imaju ime i prezime i da je totalitaran svaki način mišljenja koji je spreman da čitav jedan narod optuži za zločin“. „Da sam zloban, rekao bih da iza ovoga stoji želja gospođe Biserko da otvori šalter na kome bi se prodavale indulgencije, a te oproštajnice mogli bismo samo kod nje da pazarimo i u globalnim tokovima pravde bio bi nedužan samo onaj kome to uverenje bude overeno pečatom Helsinškog odbora“.
U odbranu Sonje Biserko odmah je stala Latinka Perović. Ona je optužila njene kritičare da zapravo hoće „zaobilaženje mesta svežih zločina; [...] prenebregavanje položaja manjina koje čine trećinu stanovništva Srbije; prećutkivanje antisemitizma [...]; zatvaranje očiju pred širokom lepezom pojava socijalne patologije u Srbiji“. Latinka je Žarkovića upozorila da se „reagovanje na svaku, pa čak i neopravdanu primedbu na proces suočavanja s istinom o počinjenim zločinima [...] pretvara u relativizovanje nasilja“. I Nataša Kandić je podržala Biserkovu. Ona je osudila „lavež iz medija koji su važili za nezavisne od politike Slobodana Miloševića“ i ta glasila optužila da su još u doba NATO agresije, 1999. godine, sklopila „đavolji savez“ sa Miloševićem, koji je „još uvek neraskinut“. I Svetlana Slapšak se priključila odbrani Biserkove, objašnjavajući da je jako malo intelektualaca ostalo verno borbenim idealima iz devedesetih: „Nataša Kandić obavlja istraživanja kojih se nisu sposobne latiti velike državne institucije, Sonja Biserko pokazuje šta može da kaže usamljeni aktivistički glas, a Petar Luković ismejava, i to samo one najodvratnije. [...] To što u svojim tekstovima ponekog strelja ili veša spada u žanr i praksu karnevalizacije“.
TAČKA RAZLAZA
U polemici koja je u narednih nekoliko meseci vođena, kritičari nacionalizma i autoritarizma, iz devedesetih, definitivno su se podelili. Žarkovićevu umerenu poziciju, koja je podrazumevala odbijanje kolektivne odgovornosti, načelno su podržali Stojan Cerović, Ljubiša Rajić, Ljiljana Smajlović, Nenad Stefanović, Frano Cetinić, Milan Milošević, Mihajlo Mihajlov i drugi. Naspram njih, stav Sonje Biserko o kolektivnoj odgovornosti za „srpske zločine“ branili su Petar Luković, Srđa Popović, Lazar Stojanović, Bogdan Bogdanović, Nenad Daković, Svjetlana Rašić, Dragoljub Todorović i drugi. Ova podela je učvršćena kada je Helsinški odbor za ljudska prava objavio knjigu o ovoj polemici, sa karakterističnim naslovom: Tačka razlaza (2003).
Takođe, pošto se procenilo da srpski kritički intelektualci potcenjuju opasnost od „srpskog nacionalizma“, u oktobru 2002. godine, Mirko Đorđević, Milan Đorđević, Filip David, Dragan Velikić, Predrag Čudić, Vladimir Arsenijević, Bogdan Bogdanović, Radmila Lazić i Laslo Vegel uputili su „Pismo upozorenja srpskoj kulturnoj javnosti“. U pismu su tvrdili da je u Srbiji „sve prisutnije ponovno oživljavanje radikalnog nacionalizma“ i da „sprega struktura moći od SANU do Generalštaba i Crkve, uz učešće partijskih moćnika, stvara atmosferu (…)novog jednoumlja“. Zato su pozvali „intelektualnu javnost i intelektualnu elitu Srbije na suprotstavljanje populizmu i ekstremističkom nacionalizmu“. Pismo su podržali i Borka Pavićević, Mirjana Miočinović, Gorčin Stojanović, Nenad Daković i drugi. Tako se u Srbiji, ovoga puta bez ikakvih realnih osnova, ponovo počela stvarati atmosfera u kojoj se od srpskih intelektualaca zahtevalo da ustanu u odbranu „ugroženih nacionalnih manjina“ i da nastave sa ritualom neprestane osude „srpskog nacionalizma“ i „srpskih zločina“.
„suočavanja“ Srba sa svojom „genocidnom“ prošlošću dobija svoj jasan strateško-politički kontekst.
Obnova ideje „Druge Srbije“ (i, istovremeno, njena revizija) započela je 2002. godine kada je Helsinški odbor za ljudska prava objavio knjigu „Druga Srbija – deset godina posle (1992-2002)“. U prvom od tri predgovora, Aljoša Mimica navodi da je „jedan od dobrih razloga da se na uvid javnosti stave tekstovi izgovoreni i objavljeni na marginama ondašnjeg preovlađujućeg mišljenja“ taj što „tih starih knjiga odavno nema, čak ni u antikvarnoj prodaji“. Međutim, dodaje on, tu su i neke „značajnije pobude“ o kojima će, u dodatna dva predgovora, čitaoca da obaveste Latinka Perović i Radomir Konstantinović.
TOTALITARIZAM KAO SUDBINA
Latinka Perović u svome predgovoru, zatim, govori o „nacional boljševičkoj ideologiji u Srbiji“, koja je „do ludila fanatizovala mase“. Kao glavnog zagovornika te ideologije Latinka je imenovala svoj stari predmet fiksacije – Dobricu Ćosića. Nakon pada Miloševićevog režima, po Latinki Perović, Drugoj Srbiji se kao novi cilj na horizontu pojavljuje „preumljenje u Srbiji, koje znači i pokajanje i novo mišljenje“. Latinka zatim kaže da je Drugu Srbiju svojevremeno napadala ne samo vlast, već i „umerena opozicija“ („videvši u tome ‘apsurdnu i opasnu’ podelu na dve Srbije“), a zatim dodaje da je upravo „danas u Srbiji na vlasti ta `umerena` opozicija“. „Da li je totalitarizam sudbina Srbije?“, pita se već u sledećoj rečenici Latinka Perović, i tako, implicite, formuliše poznatu drugosrbijansku optužbu da nove vlasti, po pitanju srpskog nacionalizma i odnosa prema ratnim zločinima, nisu ništa bolje od starog režima.
To u trećem predgovoru direktno kaže Radomir Konstantinović. On kao najnoviji oblik koji je poprimio zloćudni srpski nacionalizam vidi „`demokratski nacionalizam` Vojislava Koštunice“. „Srpski nacionalizam ne pristaje na Haški tribunal onako kako ne pristaje na suočavanje sa sopstvenim zločinima“, veli Konstantinović, i zato je Druga Srbija „i dan-danas …jedina moguća budućnost Srbije“. „Ako vas pitaju šta je `Druga Srbija` (šta je bila, šta jeste, šta će biti)“, završio je svoj predgovor Konstantinović, „slobodno recite: `Druga Srbija` je Srbija koja se ne miri sa zločinom“.
Obnavljanje ideje „Druge Srbije“ u njenom radikalnom obliku tako je započelo ovim predgovorima Latinke Perović i Radomira Konstantinovića. Njima su tekstovi sa početka devedesetih stavljeni u novi kontekst. Iste godine, u nedeljniku Vreme, od 1. avgusta do 21. novembra, vođena je polemika tokom koje je došlo do konačnog izdvajanja i uobličavanja najradikalnije grupacije među nekadašnjim kritičarima nacionalističkog autoritarizma. Polemiku je izazvala izjava Sonje Biserko u zagrebačkom „Feralu“ (17. avgust 2002), u kojoj se optužuje „srbijansko društvo, ili da budem preciznija, njegova elita, da sve organizovanije čini napor da se zločin ne samo relativizuje već i deetnifikuje“. Reč je o „srpskim zločinima“ koji se tako moraju i nazivati, a svaki pokušaj da se oni individualizuju (tj. osuđuju kroz individualne krivce) jeste njihova „relativizacija“ i „deetnifikacija“. Biserkova je izjavila i to da je „totalitarni način mišljenja, nažalost, u srbijanskom društvu sada glavna opstrukcija demokratizaciji društva, što se najbolje vidi kroz interpretaciju bliske prošlosti“. Ona je optužila čak i B92 i ‘Vreme’ da učestvuju u „deetnifikaciji“ srpskih zločina.
Odgovorio joj je glavni urednik „Vremena“, Dragoljub Žarković koji je, u ime redakcije, spremno priznao „nastojanje da deetnifikujemo zločin. Mi radimo u najboljem uverenju da zločinci imaju ime i prezime i da je totalitaran svaki način mišljenja koji je spreman da čitav jedan narod optuži za zločin“. „Da sam zloban, rekao bih da iza ovoga stoji želja gospođe Biserko da otvori šalter na kome bi se prodavale indulgencije, a te oproštajnice mogli bismo samo kod nje da pazarimo i u globalnim tokovima pravde bio bi nedužan samo onaj kome to uverenje bude overeno pečatom Helsinškog odbora“.
U odbranu Sonje Biserko odmah je stala Latinka Perović. Ona je optužila njene kritičare da zapravo hoće „zaobilaženje mesta svežih zločina; [...] prenebregavanje položaja manjina koje čine trećinu stanovništva Srbije; prećutkivanje antisemitizma [...]; zatvaranje očiju pred širokom lepezom pojava socijalne patologije u Srbiji“. Latinka je Žarkovića upozorila da se „reagovanje na svaku, pa čak i neopravdanu primedbu na proces suočavanja s istinom o počinjenim zločinima [...] pretvara u relativizovanje nasilja“. I Nataša Kandić je podržala Biserkovu. Ona je osudila „lavež iz medija koji su važili za nezavisne od politike Slobodana Miloševića“ i ta glasila optužila da su još u doba NATO agresije, 1999. godine, sklopila „đavolji savez“ sa Miloševićem, koji je „još uvek neraskinut“. I Svetlana Slapšak se priključila odbrani Biserkove, objašnjavajući da je jako malo intelektualaca ostalo verno borbenim idealima iz devedesetih: „Nataša Kandić obavlja istraživanja kojih se nisu sposobne latiti velike državne institucije, Sonja Biserko pokazuje šta može da kaže usamljeni aktivistički glas, a Petar Luković ismejava, i to samo one najodvratnije. [...] To što u svojim tekstovima ponekog strelja ili veša spada u žanr i praksu karnevalizacije“.
TAČKA RAZLAZA
U polemici koja je u narednih nekoliko meseci vođena, kritičari nacionalizma i autoritarizma, iz devedesetih, definitivno su se podelili. Žarkovićevu umerenu poziciju, koja je podrazumevala odbijanje kolektivne odgovornosti, načelno su podržali Stojan Cerović, Ljubiša Rajić, Ljiljana Smajlović, Nenad Stefanović, Frano Cetinić, Milan Milošević, Mihajlo Mihajlov i drugi. Naspram njih, stav Sonje Biserko o kolektivnoj odgovornosti za „srpske zločine“ branili su Petar Luković, Srđa Popović, Lazar Stojanović, Bogdan Bogdanović, Nenad Daković, Svjetlana Rašić, Dragoljub Todorović i drugi. Ova podela je učvršćena kada je Helsinški odbor za ljudska prava objavio knjigu o ovoj polemici, sa karakterističnim naslovom: Tačka razlaza (2003).
Takođe, pošto se procenilo da srpski kritički intelektualci potcenjuju opasnost od „srpskog nacionalizma“, u oktobru 2002. godine, Mirko Đorđević, Milan Đorđević, Filip David, Dragan Velikić, Predrag Čudić, Vladimir Arsenijević, Bogdan Bogdanović, Radmila Lazić i Laslo Vegel uputili su „Pismo upozorenja srpskoj kulturnoj javnosti“. U pismu su tvrdili da je u Srbiji „sve prisutnije ponovno oživljavanje radikalnog nacionalizma“ i da „sprega struktura moći od SANU do Generalštaba i Crkve, uz učešće partijskih moćnika, stvara atmosferu (…)novog jednoumlja“. Zato su pozvali „intelektualnu javnost i intelektualnu elitu Srbije na suprotstavljanje populizmu i ekstremističkom nacionalizmu“. Pismo su podržali i Borka Pavićević, Mirjana Miočinović, Gorčin Stojanović, Nenad Daković i drugi. Tako se u Srbiji, ovoga puta bez ikakvih realnih osnova, ponovo počela stvarati atmosfera u kojoj se od srpskih intelektualaca zahtevalo da ustanu u odbranu „ugroženih nacionalnih manjina“ i da nastave sa ritualom neprestane osude „srpskog nacionalizma“ i „srpskih zločina“.