Kriza identiteta

nataschahn

Obećava
Poruka
81
Čini mi se da nema slične teme, a iskreno me zanima šta Vi mislite o tome. Ja sam imala tu fazu sa 22 godine, tipa koju muziku volim da slušam, koje knjige volim, koje filmove da gledam, ko mi je omiljeni glumac...ta banalna pitanja su me bukvalno opsjedala i mučila. Ovo stanje je išlo uz depresiju. Ali ja sam to nazvala krizom identiteta. Čitala sam površno i našla da ljudi od toga pate oko 30 te godine života. Jeste li prošli nešto slično kao tinejdzeri, ili u 20 im ili u 30 im i ako jeste u kom intezitetu Vas je to mučilo?
 
AKo je riječ o krizi identiteta u onom ospoljenom,onda sa sigurnošću i tugom mogu da kažem da me takva kriza pratila negdje do 25-te godine mog života.
Jednostavno,kompleks djevojke iz malog grada koja dolazi u velegrad,nesigurna i uplašena studentica koja ne osjeća pripadnost kulturološkom miljeu u kojem se našla.
Sve što bih obukla,bilo je pogrešno..kao da je na svakom mom komadu odjeće pisalo odakle sam..taj osjećaj neprisajedinjenosti i nepripadanja modnom,urbanom,oduzimao je malo po malo moje samopouzdanje..
Znala sam da rješenje nije bilo u tome da kopiram djevojke koje su bile svud oko mene.Ocjene iz indeksa bile su te koje mi nisu dale da potonem.I počela sam da radim na sebi,da izgrađujem sebe i vlastiti stil,ali trebalo je da se iznutra oformim da bih mogla da odaberem čak i nešto tako banalno kao što je ruž za usne.
 
Huh, ne znam da li to prozivljavam sada. Ponekad se zapitam ko sam ja. Nekad mi je sve super, a nekad sam depresivna. Sto se muzike tice u to ne sumnjam, knjige mi nisu problem, filmovi takodje. Ima perioda kada se ne osecam sigurno u sopstvenoj kozi. Kada sam nezadovoljna sobom, svojom visinom, tezinom, fizickim izgledom uopste. Tada se zatvorim u sobu i bedacim. Ne znam da li je ovo kriza identiteta ili nesto drugo.
 
Pojam ''kriza identiteta'' pripada socijalnim i epigenetičkim psihološkim teorijama u kojoj dolazi do individualnog gubitka osjećaja sopstvenog kvaliteta i kontinuiteta. Termin je sastavio psiholog Erik Erikson.

Identitet je '' subjektivni osjećaj kao i sposobnost sagledavanja svog sopstvenog stanja i kontinuiteta (gdje smo i kuda idemo); uvjerenja o sopstvenom kvalitetu i kontinuitetu su u relaciji (povezana) sa trenutnim svjetskim imidžom. Kao sastavni dio nesvjesnog, najbolji prikaz je mlada osoba koja je pronašla sebe pronalazeći svoje mjesto u društvu.Tu možemo vidjeti kako izlazi na vidjelo jedinstveni proces formiranja prirodno datog--to je, građa tijela i temperament, darovitost i vulnerabilnost, nezrele modele zamjenjuju stečeni ideali-- s obzirom na više izbora dostupnih životnih uloga, profesionalnih sposobnosti, ponuđenih kriterija vrijednosti, izbora mentora,načina sklapanja prijateljstva i prvih sexualnih iskustvenih uticaja. (Erikson, 1970)."

Prema Eriksonu, kriza identiteta se javlja u tinejdžerskim godinama (u pubertetu), i samo one osobe koje uspješno riješe ovu krizu će biti sposobne da se suoče sa životnim izazovima. Ali kriza identiteta se može ponoviti, s obzirom na promjene svjetskih zahtjeva prema nama, zahtjevajući od nas da konstantno redefinišemo sebe.Erikson sugeriše da se kriza identiteta pojavljuje kada ''izgubimo osjećaj sopstvenog stanja (kvaliteta sebe) i kontinuiteta (gdje smo i kuda idemo)''. S obzirom na današnji ubrzani tehnološki razvoj, globalnu ekonomiju, dinamičnost lokalne i svjetske politike, možemo očekivati da će se krize identiteta javljati mnogo češće u današnje vrijeme, nego prije trideset godina, kada je Erikson formirao svoju teoriju.
 
Krizu identiteta mozemo imati u bilo kom zivotnom razdoblju.
Obicno je podstakne neka nagla i neprijatna, (mada moze i prijatna) promena
Odjednom vise nismo sigurni ni u sta u sta smo verovali do juce.
Ili pak ne znamo kojim pravcem dalje
Ili nismo sigurni kako da na novom putu ne izgubimo sebe.

Mislim da su promene, prilagodjavanja pa i krize, svojstvene svesnim ljudima, ljudima koji osecaju i razmisljaju o svetu oko sebe, onima koji umeju da prime povratnu informaciju i koriguju put kojim zele da idu.
Oduvek su mi najsmesniji bili ljudi koji se nisu promenili od puberteta pa do zrelih godina, cak do starosti.
Za mene licno nije nikakav kvalitet imati iste stavove o zivotu u 18-toj i 48-oj godini zivota.
To je naprotiv, dokaz rigidnog karaktera, tvrdoglavosti, sujete i negiranja realnosti.
 
Zar vam cela ta "kriza identiteta", ne sigurnost u to sta ste vi ustvari, koju muziku volite, koje filmove i bla bla truc....nije dovoljan dokaz da vas pravi identitet nije nista od toga i da ga ustvari trazite na pogresnom mestu?
Vasi stavovi, ono sto volite i ono sto ne volite, sta oblacite, koji ruz za usne koristite, ko ste i gde idete....nista od toga niste vi tj. to nije vas "identitet". Sve ovo su promenjive cinjenice i menjaju se usled nekih uticaja. Ono sto vi ustvari stvarno jeste, to nije vezano ni za jednu od stavki koje vas muce.

Zbog cega se opterecivati stvarima koje se sigurno menjaju dok zivot prolazi pored nas?
 
Krizu identiteta mozemo imati u bilo kom zivotnom razdoblju.
Obicno je podstakne neka nagla i neprijatna, (mada moze i prijatna) promena
Odjednom vise nismo sigurni ni u sta u sta smo verovali do juce.
Ili pak ne znamo kojim pravcem dalje
Ili nismo sigurni kako da na novom putu ne izgubimo sebe.

Mislim da su promene, prilagodjavanja pa i krize, svojstvene svesnim ljudima, ljudima koji osecaju i razmisljaju o svetu oko sebe, onima koji umeju da prime povratnu informaciju i koriguju put kojim zele da idu.
Oduvek su mi najsmesniji bili ljudi koji se nisu promenili od puberteta pa do zrelih godina, cak do starosti.
Za mene licno nije nikakav kvalitet imati iste stavove o zivotu u 18-toj i 48-oj godini zivota.
To je naprotiv, dokaz rigidnog karaktera, tvrdoglavosti, sujete i negiranja realnosti.

Skroz realno i meni blisko objašnjenje!
 
Sad tek videh, mada sam, živeći uz Oprah i političku korektnost, trebala da naslutim.

Ali moje misli prate svoje tokove.

Naravno da sa sedamnaest nećeš imati iste stavove kao sa trideset, naopako bilo. U svojoj sedamnaestoj, ja sam verovala da je najniži pad čoveka ovekovečen porodičnim filmovima nedeljom popodne. Verovala sam da čovek ovisi o adrenalinu.

Danas, naprimer, znam da je obrnuto.

I, isto tako, da je ma čiji suprotan sud - samo to, suprotan sud.

Istine nisu uklesane u kamenu.

Istina je individualna.
 
Čini mi se da nema slične teme, a iskreno me zanima šta Vi mislite o tome. Ja sam imala tu fazu sa 22 godine, tipa koju muziku volim da slušam, koje knjige volim, koje filmove da gledam, ko mi je omiljeni glumac...ta banalna pitanja su me bukvalno opsjedala i mučila. Ovo stanje je išlo uz depresiju. Ali ja sam to nazvala krizom identiteta. Čitala sam površno i našla da ljudi od toga pate oko 30 te godine života. Jeste li prošli nešto slično kao tinejdzeri, ili u 20 im ili u 30 im i ako jeste u kom intezitetu Vas je to mučilo?

Nije me to mucilo.Odmalena tacno znam i sta hocu i sta zelim.I gde sebe vidim i ko sam.Druga je stvar neraspolozenje zbog istog,ako nisam mogla odmah i tog trenutka da realizujem sto zelim ...:)
 
Čini mi se da nema slične teme, a iskreno me zanima šta Vi mislite o tome. Ja sam imala tu fazu sa 22 godine, tipa koju muziku volim da slušam, koje knjige volim, koje filmove da gledam, ko mi je omiljeni glumac...ta banalna pitanja su me bukvalno opsjedala i mučila. Ovo stanje je išlo uz depresiju. Ali ja sam to nazvala krizom identiteta. Čitala sam površno i našla da ljudi od toga pate oko 30 te godine života. Jeste li prošli nešto slično kao tinejdzeri, ili u 20 im ili u 30 im i ako jeste u kom intezitetu Vas je to mučilo?

Ja te potpuno razumem! Isto ali isto se meni desava! Sa 17 sam pocela da se zapitkujem kako u stvari zelim da se oblacim,sa kim bi trebala da se druzim i tako ta pitanja. Da li da budem ono sto sam odmalena zelela ili da se okrenem onome sto me sad privlaci! Ili i jedno i drugo.Vec skoro 2 godine se tako zapitkujem,u nekim periodima popusti,pa onda opet. Takodje uz depresiju :confused:
Ta kriza se javlja uglavnom u kasnoj adolescenciji i ranim 20-im,tako su nam rekli na faxu.
Kako je tebe to proslo? Kako si prestala da se zapitkujes oko tih gluposti?
 
Čini mi se da nema slične teme, a iskreno me zanima šta Vi mislite o tome. Ja sam imala tu fazu sa 22 godine, tipa koju muziku volim da slušam, koje knjige volim, koje filmove da gledam, ko mi je omiljeni glumac...ta banalna pitanja su me bukvalno opsjedala i mučila. Ovo stanje je išlo uz depresiju. Ali ja sam to nazvala krizom identiteta. Čitala sam površno i našla da ljudi od toga pate oko 30 te godine života. Jeste li prošli nešto slično kao tinejdzeri, ili u 20 im ili u 30 im i ako jeste u kom intezitetu Vas je to mučilo?

Иначе слушам све и свашта, волим доста различитих ствари, мислим да је погрешно када људи покушавају да се сврстају негде, "ја слушам само ту музику, дружим се само са оваквим и онаквим људима и то одређује мене тј моју личност". Одређује нас наш карактер, а не оно што смо обукли или тако нешто. Такве ствари су углавном одраз раположења а не наше личности и особина.
 
Ja te potpuno razumem! Isto ali isto se meni desava! Sa 17 sam pocela da se zapitkujem kako u stvari zelim da se oblacim,sa kim bi trebala da se druzim i tako ta pitanja. Da li da budem ono sto sam odmalena zelela ili da se okrenem onome sto me sad privlaci! Ili i jedno i drugo.Vec skoro 2 godine se tako zapitkujem,u nekim periodima popusti,pa onda opet. Takodje uz depresiju :confused:
Ta kriza se javlja uglavnom u kasnoj adolescenciji i ranim 20-im,tako su nam rekli na faxu.
Kako je tebe to proslo? Kako si prestala da se zapitkujes oko tih gluposti?

Ma zapitkujem se ja još uvijek, ali nije to taj intezitet da ne mogu da mislim ni o čemu drugom :dash: kako je to bilo uzasno. Sada uglavnom shvatam neke stvari vezane za sebe, sta zelim a sta ne u zivotu. Na tom putu upoznavanja sebe mnogo mi je pomogla i astrologija, bas na ovom forumu sam našla puno o tome šta znači koja planeta u kojoj kući i ima smisla. Npr. meni je venera planeta ljubavi u djevici i to mi daje objašnjenje zašto je meni lijepo samo ono što je savršeno. I tako neke stvari. Ima logike.
 
Identitet... pa još i kriza...
Ono što sam pročitao nije kriza identiteta (ako tako nešto postoji u opšte, sumnjam).
To su stanja koja su prouzrokovana iskrivljnom slikom sveta oko sebe i prioreteta bivstvovanja.
Mislim da je to sve nastalo usled previše anksioznosti i nedovoljno opuštenosti ili, jednostavno, to je bio proces učenja koji je shvaćen drastično (ili kao kriza). Da niste znali da postoji tako nešto kao što je identitet (a ne postoji) verovatno bi bila depresija, ili možda nešto još "gore".
Mislim, kriza identiteta... iskreno, još nisam upoznao čoveka/ženu sa tako nečim.
 
Identitet... pa još i kriza...
Ono što sam pročitao nije kriza identiteta (ako tako nešto postoji u opšte, sumnjam).
To su stanja koja su prouzrokovana iskrivljnom slikom sveta oko sebe i prioreteta bivstvovanja.
Mislim da je to sve nastalo usled previše anksioznosti i nedovoljno opuštenosti ili, jednostavno, to je bio proces učenja koji je shvaćen drastično (ili kao kriza). Da niste znali da postoji tako nešto kao što je identitet (a ne postoji) verovatno bi bila depresija, ili možda nešto još "gore".
Mislim, kriza identiteta... iskreno, još nisam upoznao čoveka/ženu sa tako nečim.

Hard core :D Nemoj ljude da bacis u depresiju.....skoro sam imao primer osobe koja je ukapirala to o cemu govoris pa je posle razmisljala da se ubije :D Srecom, vraca se u zivot polako ;)
 
Nije svako sposobodan i kadar da se svrsta u neku "grupu". Uopste samo postojanje grupa je stvoreno usled toga da bih ljudi ili lakse uzivali u necemu ili bili postovani u necemu ili bili lakse razumeni od nekog.

Daklem, samo grupisanje na osnovu toga koju muziku slusas ili kako se oblacis ili dr., nema mnogo smisla za ono sto mi zaista jesmo. To zapravo i nema neku ulogu u nasem sazrevanju. To je samo kao i putovanje kroz zemlju. Nije bitno u kakvoj kulturi zivimo, to ne bih smelo da utice na to kakvi smo mi.

Mada ja mislim da tu postoji jedan dublji problem, gde nastaje opste nerazumevanje sveta i onda prisilno prilagodjavanje sredini. Mnogi ljudi i ne razmisljaju o tome...

Ali, ako vec razmisljash, onda razmisljaj malo i sire. Evo ja ti mogu reci da se ja nikada nisam opterecivao time sta nosim i sta predstavljam za nekog u drustvu. Ja jesam sebi bio enigma, ali nisam se time opterecivao da se razumem. Shvatao sam da nisam trenutno sposoban da razumem sebe, sto i jeste bio slucaj.

Ali da bih razumela problem, moras izaci iz standardnog svakodnevnog razmisljanja. Ako kanis resiti problem, onda ga prvo moras tacno ustanoviti, a ja ti sigurno kazem da neces to moci tako sto ces biti u enigmi pitanja "ko sam ja?"
 
Sveukupna sreća se povećava kada je osoba spremna biti to što je! Nadjoh ovu izreku na forumu. I tačna je. Ma ta kriza postoji ja garantujem, a meni se desila jer sam morala da donesem jednu odluku (vezanu za emotivni zivot) i da napravim izbor koristeći racio a ne srce. Pa plus taj odlazak na fakultet (mada mi se ta kriza desila na drugoj godini). Tako da me ovo prvo toliko uzdrmalo i izbacilo iz kolosjeka da sam izgubila pravac i sebe a dobila niz pitanja ko sam ja, šta sam ja...nije bila samo klasična depresija (a bilo je depresije). Jednostavno nešto te poljulja do srži, a to samo ljubav moze i počneš da se pitaš ko sam ja ustvari? A onda i shvatiš da si u drugoj sredini u kojoj ljudi drugačije žive, misle, rade, razmišljaju...Kad bolje razmislim bilo je tu više faktora. Što je i logično.
 
Čini mi se da nema slične teme, a iskreno me zanima šta Vi mislite o tome. Ja sam imala tu fazu sa 22 godine, tipa koju muziku volim da slušam, koje knjige volim, koje filmove da gledam, ko mi je omiljeni glumac...ta banalna pitanja su me bukvalno opsjedala i mučila. Ovo stanje je išlo uz depresiju. Ali ja sam to nazvala krizom identiteta. Čitala sam površno i našla da ljudi od toga pate oko 30 te godine života. Jeste li prošli nešto slično kao tinejdzeri, ili u 20 im ili u 30 im i ako jeste u kom intezitetu Vas je to mučilo?

Danas me je uhvatila ta kriza. Samo ne odjednom, vec duze vreme raste u meni. Polako, iz dana u dan postajala je sve veca, a danas me je potpuno obuzela. Naravno, sama sam kriva. Kako? Dopustila sam da mi se svest suzi u jednu malenu tacku. Tako da sad nista ne znam, ono sto sam znala, zaboravila sam. Skrenucu.
 
kriza identiteta...pa verovatno postaje traumatično ako se previše ravnamo prema očekivanjima drugih a ne prema sopstvenim željama...nema šorkatova...jedini put je metodom sopstvene kože
 
Te banalnosti (za mene) tipa vrste muzike,filmova,sportskog tima itd. sam davno prosao,ali primetio sam da se sad suocavam sa mnogooo tezim izborima.,osecaj kao da nisi na pravom putu vec lutas nekim manjim, krivudavim koji ne vode nikud. ipak mislim da je to proizvod sukoba realnosti i zelja.
 

Back
Top