Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
Rasrbljivanje Crnogoraca (1)
Preci se u grobu prevrću[/COLOR]
Svedočenja predaka današnjih Crnogoraca o svom srpskom nacionalnom osećanju u vreme dinastije Petrović Njegoša
Mitropolit Danilo, rodonačelnik dinastije Petrović Njegoš, napisao je svojom rukom na rukopisnom jevanđelju, izrađenom na pergamentu, sledeće:
"Danilo, vladika cetinjski, Njegoš, vojevodič srpskoj zemlji, kupi ovo svetoje jevangelije cenoju zlatnu 5 u Ivana Kaluđerovića s Risna, preneseno od zemlji moldavskije njekotorim kupcem. I semu mi od našega truda upravismo srebro - obraz Hritov i 4 jevanđelista i s druge strane počeh od srebra pet - u sve pečah 10 i priložih ga u Patrijaršiji pećkoj hramu Voznesenija Hristova..." (Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, Beograd, knjiga úú, strana 91).
U cetinjskim "Zapisima", za oktobar 1939, objavljen je prepis sledećeg teksta, pisanog rukom mitropolita Danila:
"Va ljeto 7207 (1698) mjeseca julija 17 na neđelju Svetih otec, da jet vjedomo kako kupih siju duše spasniju knjigu Žitije Svetogo Savi, prvago arhiepiskopa i učitelja srbskago az grešni i smireni Danil, narečeni vladika cetinjski..."
Na Mitrovdan 1714. godine, mitropolit Danilo je uputio ovu poruku Crnogorskom zboru i glavarima:
"Mila bi mi bila smrt da ste vi htjeli da svi ujedinjeni izginemo časno i slavno, kao što je to učinio sam Knez Lazar i Miloš Obilić koji ubi cara na Kosovu, pa najzad i sam pogibe sa svojim gospodarom i svih sedam hiljada boraca - što nas Crnogorce dovelo u ove krše - ostavivši poslije sebe slavu i čast... Kao što sami znate, u vaše vrijeme, za teškog bečkog rata, koliko je hrabrih Srba, Grka i Bugara, Ugara i Njemaca propalo.." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Vladike Danila, Cetinje, 1955).
Mitropolit Danilo piše u Beču, 2. decembra 1714, Gavrilu Golovkinu, predstavniku ruskog cara Petra Velikog, kod cara Austrije:
"A sada mene su ovdje zaustavili... Ne znam šta će biti od mog života u tuđem carstvu, jer bih ja prvo sebe obeščastio, a zatim naša srpska plemena, kada bih molio pomoć od drugih država, i rugale bi nam se druge vjere..." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Vladike Danila, Cetinje, 1955).
Mitropoliti Sava i Vasilije. U pismu patrijarha srpskog Atanasija i crnogorskog mitropolita Save Petrovića Njegoša, datiranom 25. maja 1752, na Cetinju u "Rezidenciji cetinjskih mitropolita", koje je u Rusiju nosio arhimandrit (potonji mitropolit) Vasilije Petrović Njegoš, uz ostalo, piše:
"... Naročito je svakog saučešća dostojna srpska zemlja koja ne samo da je svakog svog prava lišena, nego i stalno leži pod nogama protivnika, i njena stradanja i uzdahe teško je opisati...
Jedina slobodna knjaževina crnogorska koja je svoju vjeru i hrabrost, kao i ranije, uvjek gotova pokazati cijelom našem slovenosrpskom narodu..." (Politički i kulturni odnosi Rusije sa jugoslovenskim zemljama u XVII veku, Moskva, 1984, str. 159).
Mitropolit Vasilije Petrović Njegoš, u svojoj "Istoriji o Crnoj Gori", koja je odštampana u Moskvi, na ruskom jeziku, 1754, uz ostalo, kaže:
"Za velike grijehove naše, a osobito za ubistvo mladoga cara Uroša, Bog se je razgnjevio i dopuštio te su Turci zavladali gotovo cijelijem srpskim carstvom...
... Crna Gora naseljena je većinom doseljenicima, koji u ove gore dobježaše poslije propasti carstva srpskoga. Svako takvo pleme pamti i svog rodonačelnika koji se je preselio u Crnu Goru, svako pleme ima, u narodnom predanju, svoju istoriju; svako priča kad su se doselili u Crnu Goru njegovi stari, ko su oni bili, odakle su se doselili itd. Privešću nekoliko primjera. Njegoš na primjer pričaju kako su ispod Njegoša planine, iz Hercegovine (to je sada nikšićki kraj - B.J.), došla dva brata - Erak i Raič, pa se naselili u Njeguše od kojijeh se je i prozvalo mjesto Njeguši, a od ova dva brata postala su dva jaka sela: Erakovići i Raičevići...
... Pri izboru knjaza Lazara za cara srpskoga, bili su svi srpske velmože, osim zetskoga i crnogorskoga ercoga, koji je u to vrijeme bio Balša, sin Stracimirov, koji je naslijedio ercogstvo, poslije Jovana I ercoga, koji je proizilazio od familije knjaza Vukana, Simeona Nemanje sina, i zvao se Jovan I Crnojević...
Balša, kojega sam prije spomenuo, došao je na Kosovo treći dan poslije one nesrećne bitke 897. od stvorena svijeta, od rođenja Hristova 1389. junija 15. Balša je bio odveć žalostan što nije stigao da bude u boju na Kosovu..."
Posle toga se u ovoj istoriji govori da je mitropolit Vasilije "stupio u političku i bratsku svezu sa okolnijema Crnoj Gori srpskijema plemenima. On je stupio u bratsku svezu sa Srbima Boke Kotorske, nekijema plemenima Hercegovine, sa junačkijema Brđanima...
Piše: Batrić Jovanović
Sutra: Pismo carici Mariji Tereziji
http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/14/srpski/F03101301.shtml
Preci se u grobu prevrću[/COLOR]
Svedočenja predaka današnjih Crnogoraca o svom srpskom nacionalnom osećanju u vreme dinastije Petrović Njegoša
Mitropolit Danilo, rodonačelnik dinastije Petrović Njegoš, napisao je svojom rukom na rukopisnom jevanđelju, izrađenom na pergamentu, sledeće:
"Danilo, vladika cetinjski, Njegoš, vojevodič srpskoj zemlji, kupi ovo svetoje jevangelije cenoju zlatnu 5 u Ivana Kaluđerovića s Risna, preneseno od zemlji moldavskije njekotorim kupcem. I semu mi od našega truda upravismo srebro - obraz Hritov i 4 jevanđelista i s druge strane počeh od srebra pet - u sve pečah 10 i priložih ga u Patrijaršiji pećkoj hramu Voznesenija Hristova..." (Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, Beograd, knjiga úú, strana 91).
U cetinjskim "Zapisima", za oktobar 1939, objavljen je prepis sledećeg teksta, pisanog rukom mitropolita Danila:
"Va ljeto 7207 (1698) mjeseca julija 17 na neđelju Svetih otec, da jet vjedomo kako kupih siju duše spasniju knjigu Žitije Svetogo Savi, prvago arhiepiskopa i učitelja srbskago az grešni i smireni Danil, narečeni vladika cetinjski..."
Na Mitrovdan 1714. godine, mitropolit Danilo je uputio ovu poruku Crnogorskom zboru i glavarima:
"Mila bi mi bila smrt da ste vi htjeli da svi ujedinjeni izginemo časno i slavno, kao što je to učinio sam Knez Lazar i Miloš Obilić koji ubi cara na Kosovu, pa najzad i sam pogibe sa svojim gospodarom i svih sedam hiljada boraca - što nas Crnogorce dovelo u ove krše - ostavivši poslije sebe slavu i čast... Kao što sami znate, u vaše vrijeme, za teškog bečkog rata, koliko je hrabrih Srba, Grka i Bugara, Ugara i Njemaca propalo.." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Vladike Danila, Cetinje, 1955).
Mitropolit Danilo piše u Beču, 2. decembra 1714, Gavrilu Golovkinu, predstavniku ruskog cara Petra Velikog, kod cara Austrije:
"A sada mene su ovdje zaustavili... Ne znam šta će biti od mog života u tuđem carstvu, jer bih ja prvo sebe obeščastio, a zatim naša srpska plemena, kada bih molio pomoć od drugih država, i rugale bi nam se druge vjere..." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Vladike Danila, Cetinje, 1955).
Mitropoliti Sava i Vasilije. U pismu patrijarha srpskog Atanasija i crnogorskog mitropolita Save Petrovića Njegoša, datiranom 25. maja 1752, na Cetinju u "Rezidenciji cetinjskih mitropolita", koje je u Rusiju nosio arhimandrit (potonji mitropolit) Vasilije Petrović Njegoš, uz ostalo, piše:
"... Naročito je svakog saučešća dostojna srpska zemlja koja ne samo da je svakog svog prava lišena, nego i stalno leži pod nogama protivnika, i njena stradanja i uzdahe teško je opisati...
Jedina slobodna knjaževina crnogorska koja je svoju vjeru i hrabrost, kao i ranije, uvjek gotova pokazati cijelom našem slovenosrpskom narodu..." (Politički i kulturni odnosi Rusije sa jugoslovenskim zemljama u XVII veku, Moskva, 1984, str. 159).
Mitropolit Vasilije Petrović Njegoš, u svojoj "Istoriji o Crnoj Gori", koja je odštampana u Moskvi, na ruskom jeziku, 1754, uz ostalo, kaže:
"Za velike grijehove naše, a osobito za ubistvo mladoga cara Uroša, Bog se je razgnjevio i dopuštio te su Turci zavladali gotovo cijelijem srpskim carstvom...
... Crna Gora naseljena je većinom doseljenicima, koji u ove gore dobježaše poslije propasti carstva srpskoga. Svako takvo pleme pamti i svog rodonačelnika koji se je preselio u Crnu Goru, svako pleme ima, u narodnom predanju, svoju istoriju; svako priča kad su se doselili u Crnu Goru njegovi stari, ko su oni bili, odakle su se doselili itd. Privešću nekoliko primjera. Njegoš na primjer pričaju kako su ispod Njegoša planine, iz Hercegovine (to je sada nikšićki kraj - B.J.), došla dva brata - Erak i Raič, pa se naselili u Njeguše od kojijeh se je i prozvalo mjesto Njeguši, a od ova dva brata postala su dva jaka sela: Erakovići i Raičevići...
... Pri izboru knjaza Lazara za cara srpskoga, bili su svi srpske velmože, osim zetskoga i crnogorskoga ercoga, koji je u to vrijeme bio Balša, sin Stracimirov, koji je naslijedio ercogstvo, poslije Jovana I ercoga, koji je proizilazio od familije knjaza Vukana, Simeona Nemanje sina, i zvao se Jovan I Crnojević...
Balša, kojega sam prije spomenuo, došao je na Kosovo treći dan poslije one nesrećne bitke 897. od stvorena svijeta, od rođenja Hristova 1389. junija 15. Balša je bio odveć žalostan što nije stigao da bude u boju na Kosovu..."
Posle toga se u ovoj istoriji govori da je mitropolit Vasilije "stupio u političku i bratsku svezu sa okolnijema Crnoj Gori srpskijema plemenima. On je stupio u bratsku svezu sa Srbima Boke Kotorske, nekijema plemenima Hercegovine, sa junačkijema Brđanima...
Piše: Batrić Jovanović
Sutra: Pismo carici Mariji Tereziji
http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/14/srpski/F03101301.shtml
Poslednja izmena od moderatora: