Гностицизам, једно виђење хришћанства

gost 102443

Buduća legenda
Poruka
31.186
Mislim da bi bilo dobro da se povede diskusija o gnostickom hriscanstvu i razlikama u odnosu na institucionalizovano hriscanstvo, odn. organizacije hriscanskih egzoternih crkava.
Mora biti naglašeno da gnostičke hrišćanske crkve imaju jednako pravo na duhovno nasleđe Majstora
Isusa Hrista kao što ga imaju egzoterne hrišćanske crkve. To nasleđe temelji se na liniji apostolskog
nasleđa, koja je najstarija na svetu i vodi poreklo direktno od Isusa Hrista; ova linija vođena je kroz
vekove od strane Katoličke i Pravoslavne Crkve, jednako kao i od strane gnostičkih Crkvi.
U kasnom devetnaestom veku, ta linija prenesena je mnogim nezavisnim crkvenim grupama u Evropi,
Velikoj Britaniji i Americi, uz negodovanje rimske i drugih službenih crkvenih hijerarhija. Posle dugih
bitaka u crkvenim i sekularnim sudovima, Katolička i Pravoslavna crkva bile su prinuđene da priznaju
pravo na nasleđe i drugim nezavisnim crkvenim grupama. Pomenuto apostolsko nasleđe obezbeđuje jaku
vezu direktno sa Isusom Hristom i Njegovim Apostolima, što je u vezi još starijom tradicijom. Ona nam
omogućuje da radimo sa duhovnim energijama datim nam od Isusa Hrista u cilju postizanja lične
duhovne transformacije i slobode. Jedini cilj svakog Gnostika jeste lični preobražaj i duhovna svesnost.
Ne bi li postigao stanje pomenute transformacije i svesnosti, svaki Gnostik slobodan je da koristi bilo koju
duhovnu tehniku, iz ma koje duhovne tradicije, za koju nađe da je korisna i da služi toj uzvišenoj i
plemenitoj svrsi. Ipak, unutar gnostičkih Crkava osnovni stub postizanja duhovnog preobražaja ostaje
linija apostolskog nasleđa kao središnje sakramentalno i inicijacijsko osnaženje. Linija apostolskog
nasleđa je Inicijacija i PosvećenjeJesamo u Misteriju Isusa Hrista, budući da nije opterećena dogmatskim
i statičnim tumačenjem koje preovladava u egzoternim hrišćanskim Crkvama, jer ova linija predstavlja
prenos čiste duhovne energije odJesamog Isusa Hrista, i kao takva, nezavisna je od bilo kakvih
organizacija.
Gnostička crkva bazira svoje učenje i prenos linije nasleđa na sakramentima. Sakramenata ima sedam, i
izvedeni su iz gnostičkog Jevanđelja po Filipu iz spisa Nag Hammadi biblioteke. Sakramenti se dele na
Inicijatičke, kojih ima pet, i dva koja se nazivaju "običnima"<
Inicijatički Sakramenti su:
1. Krštenje
2. Krizma ili Sveto Miro
3. Sveta Euharistija
4. Consolamentum ili Iskupljenje
5. Bračna Ložnica
Preostala dva su:
1. Miropomazanje
2. Sveti Red
Od pet Inicijatičkih Sakramenata, prva dva, Krštenje i Sveto Miro predstavljaju mističnu ravnotežu,
ujedinjenje suprotnosti, coniunctio oppositorum, budući je Krštenje inicijacija Vode, a Sveto Miro
inicijacija Vatre. Unutar Gnoze, Krštenje predstavlja prvi korak na duhovnom putovanju ka primanju

gnosis­a i održavanju iste živom u svakom trenutku nasih života. Krštenje predstavlja povezivanje sa
gnostičkim kontinuumom čiji smo deo, primanje čoveka u Crkvu, u egzoternom i ezoternom smislu.
Takođe, voda kojom se čovek krsti predstavlja simboličko čišćenje i oslobađanje uma i tela od kontrole
arhonata; u drevnim spisima, arhonti su opisani kao gospodari lažne stvarnosti, sile koje nastoje da zarobe
čoveka unutar zidova materije, pogrešno usmerenih emocija i statičnog i rigidnog uma. Krštenje je prvi
pokusaj da se čovek oslobodi mreže ovih sila i zadobije iskustvo Duha Svetog i počne život Gnostika. Još
jedan veoma bitan aspekt Krštenja jeste simbolična smrt stare ličnosti, i novi čovek koji izranja iz vode,
primajući život koji je večan i nevezan za fizičko telo ili ograničenja intelekta. Sveto Miro ili Krizma je
prirodan nastavak Sakramenta Krštenja koje, kao što kaže Jevanđelje po Filipu, jeste "život, svetlo, krst i
vaskrsenje".
Smisao Sakramenata jeste oslobađanje božanske iskre u svakom od nas, odnosno dovođenje čoveka u
prirodno stanje ispoljavanja te božanske iskre u kreativnosti, slobodi, znanju i mističnom iskustvu;
oslobađanje čoveka od neznanja i mraka, pretvaranje mračne grobnice u plodnu matericu u kojoj je, u
Duhu, začet novi život.
Misterija Krštenja primljena je od čoveka na dva načina: vertikalni i horizontalni. Vertikalni aspekt
ceremonije Krštenja jeste KrštenjeJesamo po sebi, bivajući krucijalna tačka u prostorno­vremenskom
kontinuumu krštenog. Moć transformacije koju Krštenje sobom nosi, nije, međutim, proces koji se
završava za sat vremena, godinu dana ili u ma kom vremenskom roku; Sakrament Krštenja je pre svega
način za ličnu transformaciju koja se postiže dugim procesom meditacije nad Sakramentima,
kontemplacijom istih, učenjem, unutrašnjim i spoljašnjim, i iznad svega, življenjem tih Sakramenata u
svakodnevnom životu, u svakom trenutku. Tek tada, transformacija i mistično iskustvo sjedinjenja sa
Duhom Svetim mogu da se u potpunosti ispolje.
Šta je najvažnija posledica Krštenja? Po primanju Krštenja, život osobe koja je Krštenje primila radikalno
se menja; osoba više nije ista kao pre ovog čina; nije vezana neznanjem i slepilom; sada ima na
raspolaganju sredstva koja je vode do svetlosti i razumevanja, do konačnog Vaskrsenja u Svetlosti i Slavi
Nebeskoj.
Sakramenti su, dakle, suština Gnoze. Međutim, Gnostici ne posmatraju Sakramente kao konačne i
dogmatske kategorije koje se nameću ljudima. Sakramenti su sredstva oslobođenja, sredstva za postizanje
i realizaciju sopstvene sudbine i komunikaciju sa istinskim Sopstvom.
Sakramenti su potpuno lično, individualno iskustvo; nedokučivi, sredstvo pomoću kojeg svako od nas
doživljava svoje lično, intimno iskustvo Božanskog.
Svima je poznato da se shvatanja gnostičkog i institucionalizovanog hrišćanstva unekoliko razlikuju.
Ovde cemo izložiti neke krucijalne razlike u poimanju Božanskog.
 
Osnovne i temeljne razlike su:
1. Shvatanje Vaskrsenja
Gnostici ne veruju u fizičko Vaskrsenje posle fizičke smrti koje sledi kao nagrada za dobro ponašanje u
životu. Gnostici uviđaju potrebu za Vaskrsenjem dok još živimo život u fizičkom svetu; i tumače

Vaskrsenje kao anamnesis, odnosno vraćanje svesnosti o božanskoj, besmrtnoj iskri, kao simbolu
večnosti koja je na dohvat ruke. Ova anamnesis se tumači kao metanoia, odnosno "okretanje oka" ka
unutrašnjem svetu i poniranju u dubineJesamoga sebe kao vida komunikacije i načina za oživljavanje
rečene božanske iskre.
2. Isus Hrist
Egzoterne hrišćanske Crkve doživljavaju Isusa Hrista kao nešto što je odvojeno od nas samih, nešto što
dolazi spolja, i imaju veru u Hrista koja se temelji na konačnom i statičnom tumačenju Pisma, dogmatske
doktrine i “vjeruju”.
Gnostici, međutim, veruju u nešto što se definiše kao Gnoza Kosmičkog Hrista, dakle Hrista kao
kosmičke pojave, nevezane isključivo za spasenje ljudskog roda. To znači veru u Hrista kao sastavnog
dela nasJesamih, konačne istine svake duše i Božanskog Sopstva, Hrista kao nečega što mora da se iskusi,
spozna i manifestuje ka spolja, dakle življenje svesnosti o Hristu u svakodnevnom životu. Gnostici se,
dakle, ne ograničavaju na veru u Hrista kao inkarniranog božanskog bića i Spasitelja, već insistiraju na
Gnozi Isusa Hrista, što znači inkarniranju Hrista u nama, i svesnu evoluciju ka Hrist­svesnosti koju
manifestujemo i zračimo oko sebe u svakodnevnom životu.

Koncept gnostičke vere veoma se razlikuje od koncepta vere ortodoksnih hrišćana. Za gnostike, vera je
osećaj misterije i intuicija iskustva. Kroz inicijaciju Krštenjem u ovu misteriju, vera produkuje stanje više
svesti iz dana u dan sve više i više, i privlači svest ka ličnom iskustvu Istine i Svetla – Gnoze – koja
omogućuje stepenovano napredovanje kroz nivoe prosvetljenja, sve dok se ne postigne stanje svesti Hrista
koje manifestujemo ka dobru drugih i sebe samih.
Gnostici, dakle, nisu hrišćani u smislu u kojem se taj termin vezuje pretežno za institucije egzoternih i
ortodoksnih hrišćanskih crkava kao organizacija. Ipak, jedan od najvažnijih stubova Gnoze nalazi se u
ranom hrišćanskom svetu.
Naglašavanje značaja linije apostolskog nasleđa ponovo naglašava pripadnost gnostičke crkve ranom
hrišćanskom svetu. Sa druge strane, iako Gnoza sadrži i dozvoljava sve načine postignuća koji vode ka
Svetlu i Istini, najvažniji je upravo vezan za hrišćanstvo u njegovom istinskom značenju. Neki članovi
gnostičke crkve izražavaju svoju potragu za Istinom, odnosno Gnozom, u budističkim terminima, većina
u hrišćanskim; međutim, sve su to samo vidovi potrage – različiti izrazi jedne božanske Istine.
Suština se, ipak, zasniva na Sedam Sakramenata osnaženih apostolskim nasleđem. Gnostici te
Sakramente ne doživljavaju na isti način kao egzoterne hrišćanske Crkve, ali priznaju da oni mogu biti
preneseniJesamo od posvećenih Đakona, Sveštenika i Biskupa. Gnostici su uvereni da je izvor tih
Sakramenata Isus Hrist, čiju je Misteriju preneo svojim Apostolima, oni opet svojim učenicima i veruju
da je ta linija nasleđa ključ za aktivaciju tih Sakramenata koji su, opet, ključ za postizanje Gnoze.


1. Gnoza je vrhovna religiozna nauka, istinsko znanje o sva tri sveta, božanskom, duhovnom i
materijalnom, kao i o odnosima izmedu tih svetova, kroz fokus individualnog iskustva postignutog
meditacijom, kontemplacijom i postizanjem više svesnosti. Takode je poznata kao ezotericno
hrišcanstvo; hrišcanstvo zbog toga što je izvor GnozeJesam Isus Hrist, a ezotericno zbog toga što
je Hrist Gnozu preneo samo malom broju svojih ucenika.
2. Hrist je takode preneo mali deo ezotericnog znanja i svim ljudima, u vidu moralnih nacela i nešto
prakticnog znanja u vidu parabola.
3. Hrist je Gnozu preneo svojim Apostolima i malom broju drugih ucenika koji su tvorili prvobitnu
Crkvu.
4. Deo Gnoze otkriven je i u kanonskom Jevandelju Svetog Jovana.
5. Pre dolaska Hrista, Gnoza jeste postojala medu ljudima, ali u drugacijem i izmenjenom obliku.
6. Istinska uloga Hristova bila je da procisti svet iznošenjem istinske Gnoze.
7. Deo Gnoze je zapisan u Vedama, Zend­Avesti, Psalmima, Knjizi Danijelovoj, Knjizi Mudrosti,
Eklezijastima, Knjizi Enohovoj i kabalistickim Spisima.
8. Proucavanje recenih Knjiga je veoma korisno, jer omogucuje pojašnjenje odredenih delova ucenja
Hristovih, istovremeno pokazujuci jedinstvo i time istinu sakrivenu u Gnozi od drevnih vremena
do dolaska Hrista.
9. Gnoza se u današnje vreme zasniva na Hriscanskim i drugim tradicijama i znanju.
10.Gnoza se sastoji od sledeceg:
­ Iluminacije odnosno otkrivanja Misterija koje su tajna za vecinu ljudi i koje objašnjavaju
stvari vezane za tri sveta i time iluminiraju um.
­ Procišcenja, odnosno Sakramenata koji otklanjaju grehove, procišcavaju i beatifikuju
dušu i omogucavaju duši da se uzdigne do spoznaje istinske Gnoze.
 
Гностицизам



Гностичке секте, тако назване из грчке речи „gnosis” – знање, настале су у зору Хришћанства. До трећег века, представљали су велику препреку за Цркву. Учење ових секти је био покушај да се Хришћанство „подигне“ и да се дода ризници паганске културе – источњачких окултних веровања и грчке философије.

Гностички учитељи се описују као источњачки, сиријански, западни или александријски. Прва група укључује Офита, Сатурнилуса, Василида, Церда и Марсиона; другу – Карпократа и Валентина. Источни облик Гностицизма показује утицај персијског дуализма, који учи да постоји два принципа: добри Бог, Творац духовног света, и зли бог, који је створио физички свет.

Западни облик Гностицизма показује јасне трагове до Платонизма и Неоплатонизма, са њиховим бројним степенима еманација Божанства. Гностици сматрају да на врхунџу свих ствари постоји Врховно Биће, коме дају различита имена, означавајући његову апсолутност: Највиши, Свемогући, Неупоредиви, Бесконачни, Самодовољни. У исто време, гностик је пред собом видео свет који је поремећен и хаотичан, и морао је да објасни узрок тога.

Гностицима је изгледало немогуће да је овај свет, могао бити творевина Највишег Бога; иначе, би извор свог зла у свету, морао бити тражен у Њему. Умест тога, гностици су сматрали да супстрат овог света мора бити материја, коју источни гностици виде као независни, живи и зли принцип, а западни као еманацију или сенку Апсолута, које поседује само фантомско постојање.

Сама инертна материја, међутим, није могла створити свет у коме се очигледно налази и део највижег божанства. На тај начин, све струје гностицизма су поставиле себи задатак у објашањавању света који се састоји из искри светлости, зароњених у мрак материје.

Да реши овај проблем, гностик сматра неопходним да изађе са сложеним системом еона, бића која потичу или истичу из Апсолута, слично низовима водопада. У неким гностичким системима, број посредника између Великог Непознатог и материјалног света достизао је тридесетдва, магијски број извучен из кабале. Што је даље еон био од Апсолута, имао је слабији утицај на њега, са сразмерним повећањем таме материје. Први еон који је проистекао из Апсолута, назвали су Демиург. Демиург је био тај који је створио свет, састављен из духовних елемената помешаних са материјом. Материја је најнижи еон и сматра се једнаком злу.

Људи који трагају за духовним животом су под ланцима таме, пошто су невољно учињени затвореницима нижег света. Њихова жеља је да досегну виши стање бића и да се уједине са животом Апсолута. Таква заједница се задобија знањем о тајни постојања – гнозом.

Пошто су гностици материју сматрали злом, нису били способни да прихвате стварност Оваплоћења Месије, Христа. Било је немогуће духовном бићу, као што је Христос да дође у директни додир са злом материјом. Одатле се појавила јерес докетизам (из речи dokeo – појавити или изгледа), која је учила да је Христос само наизглед био човек, док је у стварности био дух.

До краја трећег века секте гностика су отишле у постепено опадање, али су њихове идеје извршиле велики утицај на бројне, касније окултне покрете, као што је Масонерија, Теозофија, Антропозофија, а такође и на философске школе Јакова Бемеа, Шопенхауера, Сведенборга, Парацелзуса, Шелинга и других.

Гностицизам нам онда, представља посредна бића, еоне, између Бога, Апсолута и нижег света. У неким школама, Демиург је био само биће посредник, док је у другим био Логос (Реч), Софија (Мудрост), душа света, „женски принцип“, или нека друга ствар.

Сва ова учења су прилично збуњујућа и чак противуречна у неким стварима; оно што им је заједничко, јесте идеја о проистицању из Божанства – другим речима, још једна варијанта истог, старог окултног пантеизма.

Треба да се примети, нажалост, да је искушење да се направи мост између свесавршеног Творца и Његове творевине овде ниже, такође утицала на руско богословље, захваљујући философским писањима Владимира Соловјова. Један део руских религиозних писаца, укључујући протојереја Флоренског, протојереја Сергеја Булгакова, професора Николаса Берђајева и неки од богослова Париске школе богословља, покупило је гностичке идеје Соловјова и писало целе главе о Софији, светској души и „женском начелу Бога“.
 
Желео бих да напоменем да ово није тема којој је намера да једно веровање претпостави другом, тако да се не треба сматрати изазовом другим верницима.
Идеја је да се представи и овај религијски правац.
Одабрани су уводни постови из друге теме о гностицима као полазни.
 
Sta ti je namera, a sta ce biti tumacenje, to su nebo i zemlja......
Ovo je srbija,pa ce ti i u veri biti prisutni primitivni modeli ponasanja.
Nije redak fizicki obracun ispred crkve oko toga ko ce uci prvi....
Gnostik vernik je po tome prosecno uzdignutiji (ne znam koju rec upotrebiti) od prosecnog hriscanskog ortodoksnog vernika, jer Hriscanstvo ne pravi razliku,pa i sam vernik ne pravi razliku u svojim naporima na intelektualnom planu da bi bio u svojim ocima dobar vernik....On se koncentrise na smirenost svoje duse, a nju smiruje tako sto je hrani...(i onim sto je greh i onim sto nije, "bori se" "na putu je" i ostale postapalice).

Zar iz licnog fonda znanja i samosvesti i ne sledi drugacije ponasanje i tumacenje vere?
Izvoriste i kanoni ostaju isti , ali smisao, vrednost,prozimanje sve to menja potpuno svoje znacenje i kvalitet u zavisnosti od znanja (iako je ono donekle suprotnost veri) i samosvesti.
 
Учење ових секти је био покушај да се Хришћанство „подигне“ и да се дода ризници паганске културе – источњачких окултних веровања и грчке философије.

Ne baš. Ne radi se o dodavanju hrišćanstva paganskoj kulturi, jer su gnostici, kao i drugi hrišćani, posmatrali hrišćanstvo kao sledeći korak u evoluciji ljudske svesti.

Гностицизам нам онда, представља посредна бића, еоне, између Бога, Апсолута и нижег света. У неким школама, Демиург је био само биће посредник, док је у другим био Логос (Реч), Софија (Мудрост), душа света, „женски принцип“, или нека друга ствар.

Сва ова учења су прилично збуњујућа и чак противуречна у неким стварима; оно што им је заједничко, јесте идеја о проистицању из Божанства – другим речима, још једна варијанта истог, старог окултног пантеизма.

Demiurg nikad i nigde nije bio posmatran kao Logos. Logos je isključivo Hrist. Ženski princip Boga jeste Sveti Duh, ili Sofia. Možda će pomoći članak "Opšta gnostička kosmogonija" koji ću postovati.

Osnovna razlika između hrišćanstva i gnostičkog hrišćanstva jeste u tri stvari:

-gnostičkom stanovištu da nisu potrebni posrednici između Boga i čoveka, odnosno da je sveštenik ili biskup koji daje sakrament Krštenja onaj koji usađuje duhovno seme u čoveka, dok je isključivo stvar čoveka da li će to seme da neguje ili će ga pustiti da umre, kao što je Hrist i rekao u paraboli o semenu koje pada na plodno il neplodno tle.

-žene imaju puno pravo na čin sveštenika i biskupa, jer su jednako sposobne da prime i tumače uticaj Svetog Duha.

-gnosticizam ne veruje u fizičko vakrsenje posle smrti, već smatra da je neophodno duhovno vaskrsenje još za ovog života, a koje se bazira na duhovnom semenu dobijenom Krštenjem.
 
Opšta gnostička kosmogonija

.Podaci o ovim stvarima mogu se naći izloženi u tri apokrifa, ili gnostička teksta: u "Apokrifu Jovanovom", "Hipostazi Arhonata" i "O poreklu sveta", te sam te tekstove i koristio u pisanju ovog eseja.

Početak i Hrist Autogenes

Gnoza nam kaže da je u početku postojao samo jedan nevidljivi Duh, savršen, svet, bezgrešan, devičanski, ni telesan ni netelesan. Bivajući nevidljiv, on je stvorio čisto, nemerljivo svetlo: on je večan i neuništiv. Spasitelj ga je definisao kao istinski Vrhovno Biće, Prvi Aeon, i Boga. U apokrifu po JOvanu prema njemu se odnosi kao prema "nevidljivom Duhu", ili "nevidljivom Duhu". U ovom eseju, zvaćemo ga Duh.
Duh je pogledao u izvor života i pomoću moći svoje misli, stvorio žensko biće, čija je svetlost nalikovala njegovoj, i njena moć kao njegova. Ona je bila njego ženski parnjak, njegova emanacija i nazvana je Barbelo, promisao svega, savršeni Aeon.
Duh je pogledao u izvor života i pomoću moći svoje misli, stvorio žensko biće, čija je svetlost nalikovala njegovoj, i njena moć kao njegova. Ona je bila njego ženski parnjak, njegova emanacija i nazvana je Barbelo, promisao svega, savršeni Aeon.I bi joj dato pet moći: slika nevidljivog Duha, prvospoznaja, neuništivost, večni život i istina. Iz čistog svetla koje je zračilo iz nje i okruživalo Duh, iskra se zažarila u Duhu i ona stvori još jednu svetlost -"jedinorodnog Sina" Njegovog, božanskog Autogenesa, Pomazanika, Hrista.
Kao i Njegovi Majka i Otac, i Autogenes (Hrist) bio je svet i čist. Sve što Sin (Autogenes-Hrist) radi, radi u slavu Oca svojega Duha i Majke svoje Barbelo. Ovo je gnostičko Sveto Trojstvo: Otac, Majka i Sin: tri savršena Aeona.
Otac i Sin stvorili su četiri Svetla ili Videla, ili Svetlosna Aeona. Svako od četiri Svetla vladalo je nad tri manja, i tako činilo ukupno dvanaest Svetala.
Prvi svetlosni aeon, (H)Armozel, vlada nad milošću, istinom i oblikom.
Drugi svetlosni aeon, Oriel ili Oroaiel, vlada nad koncepcijom, precpecijom i memorijom.
Treći svetlosni aeon Daivethai, vlada nad shvatanjem, ljubavlju i idejom.
Četvrti svetlosni aeon, Eleleth, vlada nad savršenstvom, mirom i mudrošću.
I sva četiri svetlosna eona i dvanaest aeona služila su Hrista Autogenesa, jer Hrist radi po volji Duha, a Duh deluje kroz Hrista. Još i četiri druga bića obitavala su u svetlu, zajedno sa Videlima: Pigera-Adamas, savršeno ljudsko biće, Kosmički Čovek, živeo je sa (H)Armozelom; Seth, sin Adamasov, obitavao je sa Orielom; Potomstvo Sethovo, odnosno duše svetih ljudi, živeli su sa Daivethai-em; i konačno, poslednji aeon, poznat kao Duše onih koji nisu spoznali svetlo i gnozu odmah, već kasnije, živeli su sa Eleleth-om.

Pistis Sophia i Demijurg- Prvi Arhont

Možda najvažnija kategorija u gnostičkoj kosmogoniji, posle Duha i Autogenesa, jeste Sophia. U prevodu sa grčkog, ime Sophia znači mudrost, i uz to ide i ime Pistis, što znači vera. Dakle, Pistis Sophia je važna pre svega jer je ona uzrok materijalnog stvaranja sveta. Verovatno zbog ponosa, znajući da je čista i sveta, Sophia je odlučila da stvori savršeno biće koje će biti pandan Barbelo, ali uspela je da stvori ništa drugo do sliku same sebe. U želji da sama stvori svoje potomstvo, bez svog parnjaka i uticaja Duha Svetog,m stvorila je anomaliju, jer nije bila savršena kao Duh Sveti i Autogenes. Videvši svog sina, uplašila se, budući je to bilo stvorenje sa licem lava i telom zmije, i nazva ga Yaltabaoth, i izbaci ga iz plerome, i sakri ga od drugih aeona u svetlosni oblak, budući uplašena i postiđena svojim delom.
Yaltabaoth tako postade prvi od arhonata, arhontskih sila, i on ukrade moć svoje majke; i uprkos tome, on je bio slab, ali ambiciozan i gladan još više moći. Budući je bio androgino biće, on je stvorio dvanaest drugih arhonata, dajući svakome pomalo od svoje moći. Njihova imena bila su: Athoth, Harmas, Kalila-Oumbri, Yabel, Adonaiou (ili Sabaoth), Cain, Abel, Abrisene, Yobel, Armoupieel, Melceir-Adonein i Belias.On ih postavi nad sedam nebesa, i nad Bezdanom koji bi stvoren, i stvoriše još 365 anđela da im pomažu u vladanju.
U apokrifu "O poreklu sveta" navodi se da je zaltabaoth stvorio i područje zvano materija, što bi značilo da je on stvoritelj ovog našeg sveta.
U tami svog neznanja, Yaltaboth nije znao da postoji sila koja je veća od njega; i sagrešio je bivajući ubeđen u to, i zato bi nazvan Samael, "slepi bog", i Saklas, "neprijatelj". A u apokrifu "Hipostaza Arhonata" navodi se da mu je sama Sophia nadenula ime Samael:

"Pogrešio si, Samaele." (II 87:2)

I ponovo, u "Hipostazi Arhonata", navodi se da je on istrajo u svom grehu, uzviknuvši u odgovor svojoj majci:

"Ako išta postoji stvoreno pre mene, neka mi to bude pokazano!" (II 94:25)

I njegova majka, Sophia, ispružila je prst i dovela bezgranično svetlo u kraljevstvo tame i materije, i Yaltabaoth je zadrhtao od straha. I kad su on i drugi arhonti čuli glas, nisu mogli, zbog svog neznanja, da prate glas do njegovog izvora, već pomisliše da glas dolazi iz Bezdana, i pogledaše u njega, i videše odraz Sophijine koji se ogledo u vodama. I oni pokušaše da zarobe odraz, ali ne mogoše, jer bili su slabi i u neznanju, i nisu znali da je to samo odraz, a ne istinska Sophia.
I u tom trenutku Sophia shvati šta je učinila u potpunosti, i pokaja se. I pomoli se Duhu Svetom da joj oprosti, i dobi oproštaj, iako je njena svetlost tamnela, jer njen sine ukrade deo njene moći. I Duh Sveti prekori Yaltabaotha i arhonte, i oni zadrhtaše od straha, i videše, ogledanu u vodama, Božiju sliku i priliku u ljudskom obličju.

Ljudska bića: Adam i Eva

Videvši taj oblik, arhonti pokušaše da stvore biće nalik Kosmičkom Čoveku, i uspeđe da stvore oblik, ali beživotan i bez žive duše u njemu.
Sophia, u nadi da će vratiti deo svoje moći koji joj njen sin ukrade, zamoli Duha Svetog i Barbelo da joj pomognu, i savetova Yaltabotha da pusti svoj dah na lice beživotnog oblika kako bi mu udahnuo život. I on u svom neznanju uradi tako, i moć koju on oduze svojoj majci uđe u telo i ono oživi, i i najveći od arhonata nazva ga Adam.
Ali po "Hipostazi Arhonata" i "Poreklu sveta", Yaltabaoth je uzalud pokusavao da udahne život u telo Adamovo, a svrha beše da u telo udahnu i tako zarobe Božiji oblik.
I kad Adam ustade, Yaltabaoth ga smesta zamrze, jer je Adam bio superiorniji, moćniji i inteligentniji; i kao test, dovedoše pred Adama sve vrste životinja i pokazaše mu sve vrste biljaka, i on ih nazva njihovim pravim imenima, i arhonti uvideše da je Adamova duša sačinjena od svetla i slobodna od svakog zla, i zbog toga i njihove mržnje, baciše ga u najniži, materijalni plan postojanja- Zemlju.
Ali u milosti svojoj, Duh Sveti naredi Barbelo da pošalje Adamu pomagača: Epinoia-u, takože poznatu i kao Zoe (Život), kako bi Epinoia pružila pomoć Sophiji da povrati moć i mesto. Epinoia bi skrivena u Adamovom telu i u tajnosti mu podari znanje o tome kako je stvoren, i kako da se vrati u pleromu, istinski dom ljudskog duha.



Arhonti htedoše da zarobe Adama, i stoga njegovu dušu baciše u tamnicu mesa, i fizičko telo učiniše smrtnim. Postaviše Adama u zemaljski raj, Edenski vrt, i uspavaše ga i prekriše ga zaboravom.
I dok je Adam spavao, Yaltabaoth pokuša da ga liši Epinoie, i to preko jednog Adamovog rebra; međutim, Epinoia uteče, i vrhovni arhont stvori još jedno telo od krvi i mesa, da naliči Epinoii, i nazva to telo ženom, i Epinoia uđe u to telo.
Žena se prva probudi, i ugleda Adama kako leži pored nje. I moćnim glasom kaza mu "Adame, Adame, ustani". I Adam se probudi, i kako je bio prekriven zaboravom od strane vrhvonog arhonta, pomisli da mu je žena podarila život, i obrati joj se ovako:
"Ti si ona koja mi dade život i bićeš zvana "majkom živih"".
A pravo ime ženino beše Zoe, život, ali je on nazva Evom.
I Zaltabaoth, vrhovni arhon, hoteći da ih učini svojim robovima, dade im da jedu od sveg voća u raju, ali zabrani im da jedu sa drveta poznanja dobra i zla, kako ne bi saznali istinu, ali njegov plan se izjalovi.Sam Autogenes, Hristos Autogenes, sažali se nad ovom dvoje i navede ih da jedu od tog drveta; dakle, beše to on koji ih navede da jedu, ne zmija. I arhonti baciše prokletstvo na Adama i Evu, i izbaciše ih iz Raja, i Yaltabaoth vide da Epinoia sjaji u Evinom telu, i on oduze Evu od Adama; ali Epinoia ponovo uteče, pre nego što vrhovni arhont uze Evu i zače s njom dva sina, Eloim-a i Yave-a, koje mi poznajemo kao Kaina i Avelja. Međutim, u drugim apokrifima, Eloim je Evin sin, a Yave Adamov.
Nadalje, po apokrifu "Hipostaza arhonata", Yaltabaoth uze Evu pre nego su ona i Adam jeli sa drveta poznanja dobra i zla, i Epinoia uđe u zmiju, koja zauzvrat navede ovo dvoje da uzmu ploda od drveta.
I, kao u egzoternoj Knjizi Postanja, Kain ubi Avelja, i Bog ga prokle. Ali, Adamov sin Seth, kojeg Eva dobi umesto Avelja, imaće potomstvo koje će biti upoznato sa Gnozom, i koje čini srž Nepokolebljive rase.I kao što Tajno Otkrovenje Jovanovo kaže, Sophia je pripremila mesto na Nebesima koje će ispuniti duše koje će putem Isusa, inkarnacije aeona Hrista, izdržati sve, prebroditi sve i izbeći zamke arhonata, i biće izlečene od svake manjkavosti i postati sveti i bezgrešni.
Ovde otkrovenje Jovanovo prestaje; međutim, tamo gde je Otkrovenje stalo, nastavljaju "Hipostaza Arhonata" i "O poreklu sveta".
 
Već nam je poznato da je Seth sin Adama i Eve, predak svetih ljudi, dobar čovek i sledbenik gnoze.On imaše sestru po imenu Norea, koja beše još mudrija od njega. Po njenom rođenju, Eva reče:
"On zače u meni devicu koja će biti pomoć mnogim naraštajima ljudi."

Kad mnogi naraštaji prođoše, arhonti odlučiše da unište čovečanstvo potopom i spasu samo Nou, kojeg podučiše da napravi arku; on ne htede da pusti Noreu u brod, ali ona ga spali plamenim dahom, tako da Noa beše prisiljen da napravi i drugu arku.
Videvši Noreinu moć, arhonti odlučiše da je iskoriste. Ona ih prkosno odbi, i izjavi da Yaltabaoth nije njen bog, već biće tame. Yaltabaoth odluči da je siluje, ali ona zavapi za pomoć Istinskom Bogu, i arhonti u strahu pobegoše pred aeonom Elelethom.
On joj reče da nije ovde da je spasi, već da je poduči o njenom poreklu, i prirodi Neprijateljevoj-Yaltabaothovoj, te da ona ima veću moć no što je njegova.
Međutim, i tada Yaltabaoth zavika da je on istinski bog svega stvorenog, te se sam život, Zoe, pobuni i obaspe ga plamenim dahom, koji se pretvori u plamneog anđela koji veza Yaltabotha i baci ga u Tartarus, područje koje leži ispod Bezdana.
Tada, videvši na delu moć aeona, jedan od arhonata se pokaja i pređe na stranu aeona, a ime njegovo beše Sabaoth. Sophia i Zoe ga nagradiše učinivši ga vladarem sedmog neba, i Zoe sede sa njegove desne strane kako bi ga učila o osmom nebu, a sa njegove leve strane večno sedi anđeo besa.

Yaltabaoth vide nagradu i sjaj kojom beše nagrađen njegov sin, i pozavide mu, kao i svim bićima koja borave u svetlu, i prokle ih, i iz zavisti stvori Smrt, a Smrt stvori mnoge druge potomke, i ljudi postadoše smrtni.

Ali Eleleth prorokova da će ljudima biti dat ključ kojim će moći da se oslobode ropstva rhontima, laži i smrti, i da će se to desiti u trenutku kad aeon Hrist bude inkarniran kao čovek Isus, koji će objaviti Istinu-gnosis.
 
Gnosa (grčki: γνώσις gnosis - znanje, saznanje, spoznaja, uvid) je grčka reč, izvorno korišćena u Platonovim filozofskim spisima. Gnosa se najčešće upotrebljava da označi duhovno znanje prosvetljenog čoveka, koje se opisuje kao neposredno iskustveno saznanje o natprirodnom ili božanskom.
Gnosticizam je termin koji su zapadni naučnici skovali u 19. i 20. veku sa ciljem da obuhvate ogromnu raznolikost grupa iz ranohrišćanskog doba koje su postojale mimo zvanične hrišćanske hijerarhije. Istoričari religije još uvijek raspravljaju o tome treba li se gnosticizam shvatiti kao pokret unutar hrišćanstva ili kao mnogo širi i nezavisan pokret, koji je hrišćanstvu čak prethodio. Govori se o postojanju judejskog gnosticizma. Neki gnostički spisi iz Nag Hamadija se temelje isključivo na Starom zavetu.

tako kaze wikipedija npr
 
moje misljenje je da je ovaj gnosticizam kakav je iznesen u prethodnim postovima zapravo proizvod prilagodjavanja hriscanstvu zarad opstanka..
st akazu gnostici o tome
„Ne smatrasmo sebe jereticima već božjim ljudima, kojima je Gospod dao pamet da misle, a ne samo da slepo veruju. Da bi mogli verovati moramo sumnjati. Tragali smo za savršenim saznanjem (gnosa), onim koje doseže s druge strane privida, i omogućuje objašnjenje svih stvari i pojava.“[7]
 
moje misljenje je da je ovaj gnosticizam kakav je iznesen u prethodnim postovima zapravo proizvod prilagodjavanja hriscanstvu zarad opstanka..
st akazu gnostici o tome
„Ne smatrasmo sebe jereticima već božjim ljudima, kojima je Gospod dao pamet da misle, a ne samo da slepo veruju. Da bi mogli verovati moramo sumnjati. Tragali smo za savršenim saznanjem (gnosa), onim koje doseže s druge strane privida, i omogućuje objašnjenje svih stvari i pojava.“[7]
Jeste,morali su da se kriju od progona sa tri strane.Jevreja,hrišćana i muslimana...
Očigledno je ipak da su bili još živi u vreme krstaša jer inače templari nikad ne bi pokupili čist gnosticizam i preneli ga u Evropu:)
 
ako su se gnostici bavili odnosno tragali za tim sasznanjem kojim se mogu objasniti svi dogajdaji i sve pojave..ne znaci li to da su se bavili zapravo..naukom?
naucnici danas recimo tragaju za velikom objedinjavajucom teorijom iz koje se izvodjenjem mogu objasniti sve stvari dogadjaji i pojave

zanimljiva paralela:think:
Jesu...Alhemičari odnosno kasnije Rozenkrojceri su bili gnostici...
Hipatija
hipatia%5B1%5D.jpg
koja je bila upravnik Alexandrijske biblioteke i koju su tadašnji hrišćani rastrgli,skidajući joj meso sa kostiju jednom vrstom oštre školjke takođe je bila gnostik:cool:
 
Gnostici su bili prvi pustinjaci...Živeli su izolovano uglavnom na Bliskom Istoku.Bilo je i među njima različitih sekti poput Manihejaca,Kainita...Mada mislim da su svi više manje verovali u isto,a to je lična sloboda i indvidualnost.Takođe,negirali su pojam ''greha'',na način kako ga vide hrišćani,i tvrdili da je Isus čovek,zbog čega su često i bili na meti napada...''Verbalni delikt''...Kopti imaju dosta gnosticizma u sebi,počev od Krsta koji koriste do prikaza Isusa bez brade,što je ipak krajnje neuobičajeno:cool:
 
da ..i nema samo hriscanskog gnosticizma vec i islamskog npr..taj pokret se javlja i u drugim religijama..gde god da su ziveli izgleda da su zvanicno prilagodjavali svoje ucenje religiji koja je tu bila na snazi..s obzirom da su te religije obicno uterivane ognjem i macem..cini se da su gnostici bili pametni pa se sakrili iza prihvatanja tih zvanicnih religija i izbegavali tako spaljivanje na lomaci..a cime su se zaista bavili ..to je sasvim druga prica..:think:
 

Back
Top