Monoteizam
Aktivan član
- Poruka
- 1.159
Spomenici islamske kulture u Srbiji iz ugla beogradske politike
Petak, 26. Februar 2010.| 00:00
Što je za srpsku duhovnost Srpska pravoslavna crkva, za nauku i umjetnost Srpska akademija nauka i umjetnosti, to je među srpskim pisanim medijima drevni i dnevni list „Politika“. Ovaj dnevnik bio je i ostao uputstvo političke misli za srednji intelektualni stalež i šire novinsko čitalaštvo. Zato sadržaj edicije „Upoznaj Srbiju“ br. 38 pod naslovom „Spomenici islamske kulture u Srbiji“, objavljen kao poseban dodatak u „Politici“ od ponedjeljka 22.02.2010. god. u broju 34588, ne može se posmatrati kao obična edicija nastala iz površnog i neprofesionalnog pristupa uredništva.
Riječ je, zapravo, o dobro osmišljenom projektu koji samo na prvi pogled ima za cilj biti od pomoći turističkoj i široj javnosti Srbije, kako ne bi ostala uskraćena za činjenicu da u ovoj zemlji, pored Ustavom odabranog srpskog naroda, žive i oni koji to nisu, poput Bošnjaka, Albanaca i Roma sa islamskom vjerom, kulturom i tradicijom.
Pošto dosadašnje mape nisu uspjele sakriti istinu o ostacima nadmoćne islamske kulture i civilizacije koja je oblikovala Balkan od kraja 14. do početka 20. vijeka, a pošto je definitivno postalo jasno da dvjestogodišnji projekti čišćenja ovog prostora od muslimana (čitaj Turaka) nisu dali konačne rezultate, naprotiv, doživjeli su svoj apsolutni krah bezumnim genocidom u Srebrenici nad Bošnjacima 1995. i neuspjelim egzodusom Albanaca na Kosovu 1999., vrh je izabrao baš ovaj trenutak da prosvijetli znanje čitalaštva, posebno dizajniranom informacijom i ilustracijom „duhovnog i spomeničkog bogatstva muslimana u Srbiji“.
Na naslovnoj stranici prikazana je Husein-pašina džamija u Pljevljima u Južnom Sandžaku, tj. u Crnoj Gori. Kako je moguće da džamija u Pljevljima spada u kulturnu baštinu Srbije?
U uvodnom dijelu pod naslovom „Zapis“ kratko se, kao, predstavlja učenje islama sa tačnom formom, ali neskrivenim neislamski duhovnim nabojem, ponajviše biblijskim. „Anđeo“, „Duh sveti“, „Mojsije“, „Jevanđeoske“, „Isusom“, termini su koji ne pripadaju islamskoj duhovnosti i za sada niko od pravih, pa ni krivih predstavnika islamske uleme, ako se izuzme Jusufspahić nasljednik, nije takvom terminologijom predstavljao islam. A svako iole upućen zna da je terminologija osnov identiteta svakog vrijednosnog, bilo duhovnog, naučnog, filozofskog ili umjetničkog sistema.
Pod naslovom „Pregled“, predstavljajući istorijat dolaska islama na Balkan, jasno se implicira da su Srbi i drugi narodi „ognjem i mačem“ utjerani u islam, što i oni iole upućeni u povijest islama na ovom prostoru znaju da je najobičnija neistina, jer da je bilo prisilne islamizacije za petsto godina osmanske vladavine vjerovatno među Srbima danas ne bi bilo pravoslavaca.
Spominje se islamizacija Srba i domaćih naroda. Koji su to domaći narodi? Šta znače navodnici kod izraza domaći narodi? Još jednom teza o negaciji Bošnjaka kao naroda, ali izgleda i još nekih balkanskih naroda. Ovaj pasus predstavlja uvredu na račun bošnjačkog naroda i islamske vjere. Izraz „postoje kažu tendencije“ i ostatak ove rečenice predstavlja jeftino dnevno-politikantsko ismijavanje prava muslimana u Srbiji da svoju zajednicu urede prema svojim potrebama. Nabrojano je, pored Bošnjaka i Albanaca, više od deset naroda koji čine pripadnike islamske vjere u Srbiji.
Koji postotak, naprimjer, čine Indonežani ili Pakistanci u ukupnom broju muslimana u Srbiji? Ima li u Srbiji muslimana koji su Somalijci, Marokanci ili Hrvati i ako ima zašto nisu spomenuti? Cilj ovog nabrajanja je očito minimiziranje jake uloge bošnjačkog naroda i sandžačke regije u oblikovanju institucija Islamske zajednice u Srbiji.
Popis najznačajnijh hramova (čemu izraz hramovi) potpuno je proizvoljan. Neko je izgleda, sjedeći u kafani, nabrajao džamije koje su mu slučajno padale na pamet. Po čemu su, naprimjer, džamije u Sjenici važnije od onih u Preševu ili Bujanovcu. Stiče se veoma ružan utisak da džamije u predjelima gdje žive Albanci nisu važne.
Tema za sebe je pitanje ima li džamija na Kosovu i spadaju li one u kulturnu baštinu Srbije?
U sljedećem pasusu se nastavlja: „Mujezini se slobodno čuju i u Beogradu (na petnaest mesta u deset opština)...“. Kada se mujezini čuju to znači da se ezan uči glasno ili sa minare ili posredstvom ozvučenja. Da li je iko čuo ezan u Beogradu izvan džamije ili mesdžida? Nije i ne može ga čuti jer tamo nema vjerske slobode. Ezan se isključivo uči prigušenim glasom mujezina ili samo unutar vjerskog objekta.
A još jedna je u nizu neistina da u Prijepolju ima medresa, a u Beogradu medresa i islamska akademija. U Prijepolju postoji mejtep koji se po srbofilskoj projekciji predstavlja kao medresa, a u Beogradu u okviru Bajrakli džamije postoji samo porodica Jusufspahić, uvijek odana svakom režimu sa svojom porodičnom manufakturom koja raspolaže hrpom pečata kojima se po potrebi ovjeravaju diplome i sertifikati, a bogme i hamajlije po želji kupaca, ma kojoj vjeri, naciji ili orijentaciji pripadali.
Petak, 26. Februar 2010.| 00:00
Što je za srpsku duhovnost Srpska pravoslavna crkva, za nauku i umjetnost Srpska akademija nauka i umjetnosti, to je među srpskim pisanim medijima drevni i dnevni list „Politika“. Ovaj dnevnik bio je i ostao uputstvo političke misli za srednji intelektualni stalež i šire novinsko čitalaštvo. Zato sadržaj edicije „Upoznaj Srbiju“ br. 38 pod naslovom „Spomenici islamske kulture u Srbiji“, objavljen kao poseban dodatak u „Politici“ od ponedjeljka 22.02.2010. god. u broju 34588, ne može se posmatrati kao obična edicija nastala iz površnog i neprofesionalnog pristupa uredništva.
Riječ je, zapravo, o dobro osmišljenom projektu koji samo na prvi pogled ima za cilj biti od pomoći turističkoj i široj javnosti Srbije, kako ne bi ostala uskraćena za činjenicu da u ovoj zemlji, pored Ustavom odabranog srpskog naroda, žive i oni koji to nisu, poput Bošnjaka, Albanaca i Roma sa islamskom vjerom, kulturom i tradicijom.
Pošto dosadašnje mape nisu uspjele sakriti istinu o ostacima nadmoćne islamske kulture i civilizacije koja je oblikovala Balkan od kraja 14. do početka 20. vijeka, a pošto je definitivno postalo jasno da dvjestogodišnji projekti čišćenja ovog prostora od muslimana (čitaj Turaka) nisu dali konačne rezultate, naprotiv, doživjeli su svoj apsolutni krah bezumnim genocidom u Srebrenici nad Bošnjacima 1995. i neuspjelim egzodusom Albanaca na Kosovu 1999., vrh je izabrao baš ovaj trenutak da prosvijetli znanje čitalaštva, posebno dizajniranom informacijom i ilustracijom „duhovnog i spomeničkog bogatstva muslimana u Srbiji“.
Na naslovnoj stranici prikazana je Husein-pašina džamija u Pljevljima u Južnom Sandžaku, tj. u Crnoj Gori. Kako je moguće da džamija u Pljevljima spada u kulturnu baštinu Srbije?
U uvodnom dijelu pod naslovom „Zapis“ kratko se, kao, predstavlja učenje islama sa tačnom formom, ali neskrivenim neislamski duhovnim nabojem, ponajviše biblijskim. „Anđeo“, „Duh sveti“, „Mojsije“, „Jevanđeoske“, „Isusom“, termini su koji ne pripadaju islamskoj duhovnosti i za sada niko od pravih, pa ni krivih predstavnika islamske uleme, ako se izuzme Jusufspahić nasljednik, nije takvom terminologijom predstavljao islam. A svako iole upućen zna da je terminologija osnov identiteta svakog vrijednosnog, bilo duhovnog, naučnog, filozofskog ili umjetničkog sistema.
Pod naslovom „Pregled“, predstavljajući istorijat dolaska islama na Balkan, jasno se implicira da su Srbi i drugi narodi „ognjem i mačem“ utjerani u islam, što i oni iole upućeni u povijest islama na ovom prostoru znaju da je najobičnija neistina, jer da je bilo prisilne islamizacije za petsto godina osmanske vladavine vjerovatno među Srbima danas ne bi bilo pravoslavaca.
Spominje se islamizacija Srba i domaćih naroda. Koji su to domaći narodi? Šta znače navodnici kod izraza domaći narodi? Još jednom teza o negaciji Bošnjaka kao naroda, ali izgleda i još nekih balkanskih naroda. Ovaj pasus predstavlja uvredu na račun bošnjačkog naroda i islamske vjere. Izraz „postoje kažu tendencije“ i ostatak ove rečenice predstavlja jeftino dnevno-politikantsko ismijavanje prava muslimana u Srbiji da svoju zajednicu urede prema svojim potrebama. Nabrojano je, pored Bošnjaka i Albanaca, više od deset naroda koji čine pripadnike islamske vjere u Srbiji.
Koji postotak, naprimjer, čine Indonežani ili Pakistanci u ukupnom broju muslimana u Srbiji? Ima li u Srbiji muslimana koji su Somalijci, Marokanci ili Hrvati i ako ima zašto nisu spomenuti? Cilj ovog nabrajanja je očito minimiziranje jake uloge bošnjačkog naroda i sandžačke regije u oblikovanju institucija Islamske zajednice u Srbiji.
Popis najznačajnijh hramova (čemu izraz hramovi) potpuno je proizvoljan. Neko je izgleda, sjedeći u kafani, nabrajao džamije koje su mu slučajno padale na pamet. Po čemu su, naprimjer, džamije u Sjenici važnije od onih u Preševu ili Bujanovcu. Stiče se veoma ružan utisak da džamije u predjelima gdje žive Albanci nisu važne.
Tema za sebe je pitanje ima li džamija na Kosovu i spadaju li one u kulturnu baštinu Srbije?
U sljedećem pasusu se nastavlja: „Mujezini se slobodno čuju i u Beogradu (na petnaest mesta u deset opština)...“. Kada se mujezini čuju to znači da se ezan uči glasno ili sa minare ili posredstvom ozvučenja. Da li je iko čuo ezan u Beogradu izvan džamije ili mesdžida? Nije i ne može ga čuti jer tamo nema vjerske slobode. Ezan se isključivo uči prigušenim glasom mujezina ili samo unutar vjerskog objekta.
A još jedna je u nizu neistina da u Prijepolju ima medresa, a u Beogradu medresa i islamska akademija. U Prijepolju postoji mejtep koji se po srbofilskoj projekciji predstavlja kao medresa, a u Beogradu u okviru Bajrakli džamije postoji samo porodica Jusufspahić, uvijek odana svakom režimu sa svojom porodičnom manufakturom koja raspolaže hrpom pečata kojima se po potrebi ovjeravaju diplome i sertifikati, a bogme i hamajlije po želji kupaca, ma kojoj vjeri, naciji ili orijentaciji pripadali.