Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
SMILJA AVRAMOV Genocid kao istorijski fenomen
2 Intervju | Uredništvo | januar 8, 2010 at 00:30
Razgovarala
Branka Čuljić
Smilja Avramov je dala veliki doprinos istinitom sagledavanju istorije bavila konkretnim slučajevima genocida i ratnih zločina, počinjenih uglavnom nad Srbima na prostoru bivše Jugoslavije od 1945.
Dvotomna kapitalna knjiga „Genocid u Jugoslaviji – 1941-1945, 1991…“, jednog od vrhunskih stručnjaka za međunarodno pravo, profesorke Smilje Avramov, bavi se tragičnom sudbinom Srba kroz dvadeseti vek, vek obeležen „mega smrću“. Za razliku od Jevreja koji su ćutanje o svojim stradanjima proglasili „zločinom protiv čovečnosti“, genocid nad Srbima izbrisan je kako iz svetske, tako i iz nacionalne istorije. Strategija „zaborava i prevazilaženja“ u posleratnom periodu vratila se Srbima kao bumerang krajem prošlog veka. Polazeći od postavke da „za srpski narod genocid predstavlja ključno pitanje njegove prošlosti i njegovog daljeg bitisanja“, profesorka Avramov je prvi deo svoje studije posvetila teorijsko-filozofskom razmatranju genocida, dok se u druga dva dela bavila konkretnim slučajevima genocida i ratnih zločina počinjenih uglavnom nad Srbima na prostoru bivše Jugoslavije od 1945, preko 1991. do danas. Posao dostojan divljenja veliki je doprinos istinitom sagledavanju istorije koja je danas u velikoj meri falsifikovana širom zapadnih meridijana. Knjiga koju su izdali Akademija za diplomatiju i bezbednost i izdavačka kuća IGAM iz Beograda, bila je i glavni povod za razgovor sa profesorkom dr Smiljom Avramov.
Srbi su verovatno jedini narod koji je u 20. veku tri puta bio suočen sa opasnošću totalnog uništenja. Nije li onda vrhunac cinizma da upravo Srbi početkom 21. veka budu tuženi kao počinioci genocida?
Optužba protiv srpskog naroda za genocid predstavlja vrhunac hipokrizije. Hrvati su, primenjujući napad kao najbolju odbranu, naumili da tužbom protiv nas prekriju sve ogromne zločine koje su počinili. Genocid kao fenomen „konačnog rešenja“ primenili su nad Srbima oba puta. I pored toga što je pravna nauka danas doživela totalni poraz, duboko sam uverena da ćemo taj spor dobiti. Veliku krivicu za hrvatsku tužbu snosimo i mi sami, odnosno naše vlasti, ove, ali i one iz moje generacije. Da smo kojim slučajem problem hrvatskog genocida nad Srbima na dnevni red postavili 1945. godine, ne bismo doživeli 1991, a ni tu tužbu. Mi smo umesto toga zatvarali oči pred stvarnošću. Srbi su naivno, da ne kažem glupo, uletali u razne međunarodne kombinatorike, a da prethodno nisu bili načisto sa motivima i pozadinom ponuđenih im rešenja.
Vaša nova dvotomna knjiga nosi naslov „Genocid u Jugoslaviji – 1941-45, 1991…“. Taj naslov već sam po sebi ukazuje na kontinuitet genocida, a one tri tačke na kraju zlokobno slute da proces nije završen.
Ono što sam nastojala da dokažem u ovoj tužnoj knjizi, upravo je kontinuitet genocida: 1991. je samo produžetak 1941. godine. Genocid nad našim narodom nije dovršen, još uvek doživljavamo ubijanje Srba i na Kosovu i u Hrvatskoj. I pojedinačni akti spadaju pod pojam genocida, ukoliko imaju za cilj da dokrajče i istrebe do kraja određenu grupu ili naciju. Postoji pre svega ideološki kontinuitet između 1941. i 1991. godine jer je ustaška ideologija vrlo pomno negovana u tom periodu. Oni su bili irkorporisani u zapadnim zemljama u gotovo sve strukture vlasti. Osim toga ustaše su imale svoje odvojene vojne i civilne organizacije. Onda se 1990. organizovano vraćaju u Hrvatsku, samo što tada raspuštaju svoju organizaciju i uključuju se u političke partije. Prikazala sam istorijat ustaškog pokreta od 1945. do 1990. godine akcentujući i dokumentujući njihove veze sa hrvatskim komunistima na najvišem nivou. I u državno-pravnom smislu postoji kontinuitet njihovih zločina. Tuđman je to otvoreno priznao da je struktura njegove države u velikoj meri kopija NDH.
To je i Mesić govorio. Čuvena je njegova izreka da su Hrvati, za razliku od svih drugih, pobedili tri puta. Treća pobeda je zapravo stvaranje NDH.
Tako je. Dakle, krivicu snose naši političari koji nisu sagledali pozadinu tog događaja. Danas čak i hrvatski teoretičari i istoričari, poput Dušana Bilanića, pišu o tome koliko je Broz gajio odioznost prema Srbima. Kada je nakon rata došao u Vršac, prvi njegov nalog bio je da se Srbija tretira kao okupirana zemlja. Drugi nalog odnosio se na likvidaciju srpske buržoazije, a posebno likvidaciju solunaca i srpske inteligencije. Ostala je prećutana knjiga Velibora Savića „Solunci na lomači“, pa onda likvidacija vojvode Bojovića i čitave njegove porodice, kao i unuka vojvode Putnika. Tragično je da ni danas nemamo tačan broj naših ratnih i poratnih gubitaka. Koliko je profesora fakulteta, glumaca, umetnika, uopšte ljudi koji su nosili uniforme, stradalo? Još jedna naša velika greška bila je ta što smo duboko verovali našim bivšim ratnim saveznicima koji su igrali dvostruku ulogu. Pre svih Velika Britanija. Pozivajući se na autentične izvore navela sam u drugom tomu da je Pavelić od 1926. godine radio za britansku obaveštajnu službu. Ovde se lako i lakoverno prelazilo preko angloamerikanskog bombardovanja Srbije 1944. godine, u vreme kada su se Nemci povlačili iz Srbije. I kada je najveća koncentracija Nemaca bila prema Zagrebu, na koji nije pala nijedna bomba. A Srbiju su temeljno razorili. Gotovo je zaboravljeno da su angloameričke snage pred kraj rata bombardovale zarobljeničke logore srpskih oficira i vojnika. U široj istorijskoj perspektivi postoji duboka veza između bombardovanja 1944. godine i bombardovanja naših saveznika 1999. godine. I jedno i drugo bez ikakvih pravnih osnova. Iza genocida nad Srbima u NDH stajala je nacistička Nemačka i Vatikan. Iza genocidne politike 1991. stajao je ujedinjeni Zapad, pobedničke i poražene zemlje u Drugom svetskom ratu.
Kako se desilo da su oba genocida prećutana?
Tačno, genocid nad srpskim narodom prećutan je i negiran 1991, kao i onaj 1941. Režiseri najprljavijeg rata u modernoj istoriji, onog protiv Jugoslavije, ne samo da su prećutali genocid, nego su licemerno Srbiju razapeli na krst srama i proglasili krivcem za razaranje SFRJ, pa i za genocid. Nama je danas potrebno suočavanje sa tom gorkom istinom. Genocid je u tom sklopu ključno pitanje, budući da osvetljava ne samo lokalne odnose unutar bivše zemlje, nego, pre svega, odnos Zapada prema srpskom narodu. Iako je Generalna skupština UN 1992. proglasila etničko čišćenje kao genocid, za „Oluju“ i „Bljesak“, kojima su konačno počišćeni Srbi iz Hrvatske, do danas nema kazne. Treba imati u vidu da su u tim akcijama Hrvatima pomagali američki generali. Amerikanac Piter Singer napisao je u svojoj knjizi da Hrvati nisu imali kapacitet da izađu na kraj sa Srbima. I još je priznao da su „Oluju“ oni, Amerikanci, izveli. Ja to citiram u knjizi. Idealan je trenutak u ovom istorijskom času da postavimo karte na sto, da prestanemo jednom sa dodvoravanjem, savijanjem kičme i samooptužbama. To narod više ne može da podnese. Treba videti kako su se Jevreji i Jermeni izborili za priznanje genocida nad njima. Oni su dobili svoje obeštećenje. Iako u to vreme nije postojala država Izrael, stradali Jevreji bili su državljani raznih zemalja. Ništa im to nije smetalo da postave odštetni zahtev koji se izvršava do dana današnjeg. Samo su Nemci državi Izrael isplatili 72 milijarde maraka, kao i doživotne penzije preživelim logorašima ili njihovim maloletnim naslednicima.
A mi? Kako komentarišete činjenicu da danas u Beogradu veliki broj ljudi pronalazi sve moguće razloge za nepodizanje protivtužbe za genocid Hrvatskoj.
Srpski narod nije dobio reparacije, niti obeštećenje za genocid počinjen nad njim. Mi ne znamo tačno do detalja u čemu se sastojao sporazum između Branta i Tita kojim su oproštene reparacije. Osim ako se ne računa izgradnja Krškog nemačkim kapitalom. Sporazum Tita i Branta postoji u tajnim arhivama, ali mi nije jasno zašto današnja vlast ne dozvoljava nama, naučnim radnicima, uvid u taj deo arhiva. Danas se pojedini naši pravnici pozivaju na retroaktivnost iz neznanja. Ili je nešto drugo u pitanju? Navodno, Konvencija o genocidu doneta je 1948. pa se ne može primeniti na događaje od 1941. godine. To je apsolutno netačno jer bi u tom slučaju ceo Nirnberški proces i akti koji su vezani za njega bili ništavni. Upravo je obrnuto. Generalna skupština UN je nirnberške principe kodifikovala i proglasila ih sastavnim delom univerzalnog međunarodnog prava.
Vi ste stručnjak za međunarodno pravo, ali je vaša knjiga o genocidu nad Srbima istovremeno i veliki doprinos srpskoj istoriografiji.
Ne mogu se praviti naučne sinteze bez empirijske građe za obradu nekog fenomena. Tako vam je i sa genocidom. Da bih izvršila klasifikaciju tih velikih zločina morala sam da uključim istorijske elemente. Istoričari su napisali brojne knjige o zločinima nad Srbima u 20. veku, ali su one uglavnom prećutane. Za naše političare ne postoje. Iz tih knjiga oni nisu izvukli nikakve zaključke. Ne postoji deo gde je živeo srpski narod u Hrvatskoj a da on nije naučno obrađen. Da je sve to sakupljeno na jednom mestu, na osnovu te građe moglo se doći do tačnog broja pobijenih Srba. Ali te knjige su odbačene. Ova vlast ne pokazuje nikakav interes za srpske žrtve. Svi mi pišemo po privatnoj inicijativi i vlastitoj savesti, da bi ostavili budućim generacijama trag o zločinima. Ako one uopšte budu zainteresovane za nju.
2 Intervju | Uredništvo | januar 8, 2010 at 00:30
Razgovarala
Branka Čuljić
Smilja Avramov je dala veliki doprinos istinitom sagledavanju istorije bavila konkretnim slučajevima genocida i ratnih zločina, počinjenih uglavnom nad Srbima na prostoru bivše Jugoslavije od 1945.
Dvotomna kapitalna knjiga „Genocid u Jugoslaviji – 1941-1945, 1991…“, jednog od vrhunskih stručnjaka za međunarodno pravo, profesorke Smilje Avramov, bavi se tragičnom sudbinom Srba kroz dvadeseti vek, vek obeležen „mega smrću“. Za razliku od Jevreja koji su ćutanje o svojim stradanjima proglasili „zločinom protiv čovečnosti“, genocid nad Srbima izbrisan je kako iz svetske, tako i iz nacionalne istorije. Strategija „zaborava i prevazilaženja“ u posleratnom periodu vratila se Srbima kao bumerang krajem prošlog veka. Polazeći od postavke da „za srpski narod genocid predstavlja ključno pitanje njegove prošlosti i njegovog daljeg bitisanja“, profesorka Avramov je prvi deo svoje studije posvetila teorijsko-filozofskom razmatranju genocida, dok se u druga dva dela bavila konkretnim slučajevima genocida i ratnih zločina počinjenih uglavnom nad Srbima na prostoru bivše Jugoslavije od 1945, preko 1991. do danas. Posao dostojan divljenja veliki je doprinos istinitom sagledavanju istorije koja je danas u velikoj meri falsifikovana širom zapadnih meridijana. Knjiga koju su izdali Akademija za diplomatiju i bezbednost i izdavačka kuća IGAM iz Beograda, bila je i glavni povod za razgovor sa profesorkom dr Smiljom Avramov.
Srbi su verovatno jedini narod koji je u 20. veku tri puta bio suočen sa opasnošću totalnog uništenja. Nije li onda vrhunac cinizma da upravo Srbi početkom 21. veka budu tuženi kao počinioci genocida?
Optužba protiv srpskog naroda za genocid predstavlja vrhunac hipokrizije. Hrvati su, primenjujući napad kao najbolju odbranu, naumili da tužbom protiv nas prekriju sve ogromne zločine koje su počinili. Genocid kao fenomen „konačnog rešenja“ primenili su nad Srbima oba puta. I pored toga što je pravna nauka danas doživela totalni poraz, duboko sam uverena da ćemo taj spor dobiti. Veliku krivicu za hrvatsku tužbu snosimo i mi sami, odnosno naše vlasti, ove, ali i one iz moje generacije. Da smo kojim slučajem problem hrvatskog genocida nad Srbima na dnevni red postavili 1945. godine, ne bismo doživeli 1991, a ni tu tužbu. Mi smo umesto toga zatvarali oči pred stvarnošću. Srbi su naivno, da ne kažem glupo, uletali u razne međunarodne kombinatorike, a da prethodno nisu bili načisto sa motivima i pozadinom ponuđenih im rešenja.
Vaša nova dvotomna knjiga nosi naslov „Genocid u Jugoslaviji – 1941-45, 1991…“. Taj naslov već sam po sebi ukazuje na kontinuitet genocida, a one tri tačke na kraju zlokobno slute da proces nije završen.
Ono što sam nastojala da dokažem u ovoj tužnoj knjizi, upravo je kontinuitet genocida: 1991. je samo produžetak 1941. godine. Genocid nad našim narodom nije dovršen, još uvek doživljavamo ubijanje Srba i na Kosovu i u Hrvatskoj. I pojedinačni akti spadaju pod pojam genocida, ukoliko imaju za cilj da dokrajče i istrebe do kraja određenu grupu ili naciju. Postoji pre svega ideološki kontinuitet između 1941. i 1991. godine jer je ustaška ideologija vrlo pomno negovana u tom periodu. Oni su bili irkorporisani u zapadnim zemljama u gotovo sve strukture vlasti. Osim toga ustaše su imale svoje odvojene vojne i civilne organizacije. Onda se 1990. organizovano vraćaju u Hrvatsku, samo što tada raspuštaju svoju organizaciju i uključuju se u političke partije. Prikazala sam istorijat ustaškog pokreta od 1945. do 1990. godine akcentujući i dokumentujući njihove veze sa hrvatskim komunistima na najvišem nivou. I u državno-pravnom smislu postoji kontinuitet njihovih zločina. Tuđman je to otvoreno priznao da je struktura njegove države u velikoj meri kopija NDH.
To je i Mesić govorio. Čuvena je njegova izreka da su Hrvati, za razliku od svih drugih, pobedili tri puta. Treća pobeda je zapravo stvaranje NDH.
Tako je. Dakle, krivicu snose naši političari koji nisu sagledali pozadinu tog događaja. Danas čak i hrvatski teoretičari i istoričari, poput Dušana Bilanića, pišu o tome koliko je Broz gajio odioznost prema Srbima. Kada je nakon rata došao u Vršac, prvi njegov nalog bio je da se Srbija tretira kao okupirana zemlja. Drugi nalog odnosio se na likvidaciju srpske buržoazije, a posebno likvidaciju solunaca i srpske inteligencije. Ostala je prećutana knjiga Velibora Savića „Solunci na lomači“, pa onda likvidacija vojvode Bojovića i čitave njegove porodice, kao i unuka vojvode Putnika. Tragično je da ni danas nemamo tačan broj naših ratnih i poratnih gubitaka. Koliko je profesora fakulteta, glumaca, umetnika, uopšte ljudi koji su nosili uniforme, stradalo? Još jedna naša velika greška bila je ta što smo duboko verovali našim bivšim ratnim saveznicima koji su igrali dvostruku ulogu. Pre svih Velika Britanija. Pozivajući se na autentične izvore navela sam u drugom tomu da je Pavelić od 1926. godine radio za britansku obaveštajnu službu. Ovde se lako i lakoverno prelazilo preko angloamerikanskog bombardovanja Srbije 1944. godine, u vreme kada su se Nemci povlačili iz Srbije. I kada je najveća koncentracija Nemaca bila prema Zagrebu, na koji nije pala nijedna bomba. A Srbiju su temeljno razorili. Gotovo je zaboravljeno da su angloameričke snage pred kraj rata bombardovale zarobljeničke logore srpskih oficira i vojnika. U široj istorijskoj perspektivi postoji duboka veza između bombardovanja 1944. godine i bombardovanja naših saveznika 1999. godine. I jedno i drugo bez ikakvih pravnih osnova. Iza genocida nad Srbima u NDH stajala je nacistička Nemačka i Vatikan. Iza genocidne politike 1991. stajao je ujedinjeni Zapad, pobedničke i poražene zemlje u Drugom svetskom ratu.
Kako se desilo da su oba genocida prećutana?
Tačno, genocid nad srpskim narodom prećutan je i negiran 1991, kao i onaj 1941. Režiseri najprljavijeg rata u modernoj istoriji, onog protiv Jugoslavije, ne samo da su prećutali genocid, nego su licemerno Srbiju razapeli na krst srama i proglasili krivcem za razaranje SFRJ, pa i za genocid. Nama je danas potrebno suočavanje sa tom gorkom istinom. Genocid je u tom sklopu ključno pitanje, budući da osvetljava ne samo lokalne odnose unutar bivše zemlje, nego, pre svega, odnos Zapada prema srpskom narodu. Iako je Generalna skupština UN 1992. proglasila etničko čišćenje kao genocid, za „Oluju“ i „Bljesak“, kojima su konačno počišćeni Srbi iz Hrvatske, do danas nema kazne. Treba imati u vidu da su u tim akcijama Hrvatima pomagali američki generali. Amerikanac Piter Singer napisao je u svojoj knjizi da Hrvati nisu imali kapacitet da izađu na kraj sa Srbima. I još je priznao da su „Oluju“ oni, Amerikanci, izveli. Ja to citiram u knjizi. Idealan je trenutak u ovom istorijskom času da postavimo karte na sto, da prestanemo jednom sa dodvoravanjem, savijanjem kičme i samooptužbama. To narod više ne može da podnese. Treba videti kako su se Jevreji i Jermeni izborili za priznanje genocida nad njima. Oni su dobili svoje obeštećenje. Iako u to vreme nije postojala država Izrael, stradali Jevreji bili su državljani raznih zemalja. Ništa im to nije smetalo da postave odštetni zahtev koji se izvršava do dana današnjeg. Samo su Nemci državi Izrael isplatili 72 milijarde maraka, kao i doživotne penzije preživelim logorašima ili njihovim maloletnim naslednicima.
A mi? Kako komentarišete činjenicu da danas u Beogradu veliki broj ljudi pronalazi sve moguće razloge za nepodizanje protivtužbe za genocid Hrvatskoj.
Srpski narod nije dobio reparacije, niti obeštećenje za genocid počinjen nad njim. Mi ne znamo tačno do detalja u čemu se sastojao sporazum između Branta i Tita kojim su oproštene reparacije. Osim ako se ne računa izgradnja Krškog nemačkim kapitalom. Sporazum Tita i Branta postoji u tajnim arhivama, ali mi nije jasno zašto današnja vlast ne dozvoljava nama, naučnim radnicima, uvid u taj deo arhiva. Danas se pojedini naši pravnici pozivaju na retroaktivnost iz neznanja. Ili je nešto drugo u pitanju? Navodno, Konvencija o genocidu doneta je 1948. pa se ne može primeniti na događaje od 1941. godine. To je apsolutno netačno jer bi u tom slučaju ceo Nirnberški proces i akti koji su vezani za njega bili ništavni. Upravo je obrnuto. Generalna skupština UN je nirnberške principe kodifikovala i proglasila ih sastavnim delom univerzalnog međunarodnog prava.
Vi ste stručnjak za međunarodno pravo, ali je vaša knjiga o genocidu nad Srbima istovremeno i veliki doprinos srpskoj istoriografiji.
Ne mogu se praviti naučne sinteze bez empirijske građe za obradu nekog fenomena. Tako vam je i sa genocidom. Da bih izvršila klasifikaciju tih velikih zločina morala sam da uključim istorijske elemente. Istoričari su napisali brojne knjige o zločinima nad Srbima u 20. veku, ali su one uglavnom prećutane. Za naše političare ne postoje. Iz tih knjiga oni nisu izvukli nikakve zaključke. Ne postoji deo gde je živeo srpski narod u Hrvatskoj a da on nije naučno obrađen. Da je sve to sakupljeno na jednom mestu, na osnovu te građe moglo se doći do tačnog broja pobijenih Srba. Ali te knjige su odbačene. Ova vlast ne pokazuje nikakav interes za srpske žrtve. Svi mi pišemo po privatnoj inicijativi i vlastitoj savesti, da bi ostavili budućim generacijama trag o zločinima. Ako one uopšte budu zainteresovane za nju.
Poslednja izmena: