Preživljavanje raspeća
Isus je u Jeruzalem ušao na magarcu. To se doima kao sporedni djelić infor¬macije. Nešto ranije, tijekom puta iz Jerihona u Jeruzalem na proslavu Pashe, Isus se odmorio na Maslinskoj gori. Zamolio je dvojicu svojih sljedbenika da mu pronađu magarca. To mu je bilo važno, a Matej (21,4) objašnjava zašto: »To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku.« Nažalost, ogoljena Matejeva izjava više skriva no što otkriva. Moramo je malo jače odškrinuti.
Starozavjetni proroci itekako su se zanimali za Mesiju. U najsitnije su detalje opisivali kako će ući u Jeruzalem da bi osnovao kraljevstvo i oslobodio narod. Također su opisivali kako će se ponašati: prorok Zaharija (9,9) predvidio je da će kralj Izraela stići pobjedonosno, a opet ponizno, jašući na malenoj životinji poput magarca. Iz spisa se jasno vidi daje Isus slijedio to proročanstvo. Tog se dana, kad je stigao u Jeruzalem, gomila ljudi okupila kako bi ga vidjela dok ulazi kroz vrata grada i jaše kroz masu ulicama što vode prema Hramu. Dok je prolazio, klicali su: »Hosana Sinu Davidovu!« Isusov je ulazak u grad ubrzo postao javni događaj. Pred njim se masa skupljala na ulicama. Mnogo gaje ljudi slijedilo u procesiji. Grad je opisan kao da je posrijedi kakav metež. I narod i uprava znali su što se događa i, što je još važnije, važnost svega toga. Obećani osloboditelj Izraela bio je tu, pred njihovim očima, jahao je kroz Jeruzalem do Hrama, gdje će, koliko su znali - ili očekivali - preuzeti kontrolu.
Sva je ta svjetina morala unaprijed biti obaviještena o tome što će se dogoditi, ali u Novom zavjetu nigdje nije zabilježeno što se doista zbilo. Klicanje mase opisano je tako da ostavi dojam spontanosti pa, ipak, možemo biti sigurni daje Isusov dolazak bio najavljen, a klicanje poticano.
Jedva primjetan nagovještaj toga pojavljuje se u Ivanovu evanđelju (11,56-57). On piše da su mnogi ljudi koji su došli u Jeruzalem na Pashu »tražili Isusa«, pitajući se hoće li doći u Hram za blagdan Pashe, jer svi su znali da su vodeći svećenici izdali zapovijed da ga treba uhititi. Vladajući je sloj u njemu očito već uočio prijetnju. Ivan (12,12-13) nam nadalje otkriva da su tog dana, kad su oni u gradu čuli da Isus dolazi u Jeruzalem, uzeli palmine grančice i pošli mu u susret. Sigurno su ga očekivali - kao i nevolju.
Isus i njegova sve veća pratnja ispunili su ulice. Potom se odigrao poznati incident, povorka se kretala prema Hramu iz kojega je Isus istjerao trgovce. To djelo upućuje na još jedno obilježje kralja Izraela, meshiha, koje su spominjali proroci: Izaija (56,7) je govorio da je Hram čista kuća molitve, a Jeremija (7,11) izriče riječi Božje: »Zar je dom ovaj, koji se zove mojim imenom, u vašim očima pećina razbojnička?« To proročanstvo izrijekom navodi Matej (21,13). Nikakva otklona nije bilo: Isus je svojevoljno ušao u Jeruzalem i pritisnuo svu potrebnu dugmad kako bi sebe prikazao izabranim mesijom Izraela, pomazanim kraljem kojega su dolazak naviještali proroci.
Znao je što čini i to je činio posve otvoreno.
Svi su mesije, po definiciji, bili pomazani. Kada je Isus pomazan? Evanđelja po Mateju, Marku i Luki ne spominju nikakvo pomazanje prije ulaska u Jeru¬zalem, što u tehničkom smislu znači da on za njih u tom trenutku još nije bio mesija. Prema njihovim izvještajima, prije bi se moglo reći da je on namjerio dopuniti posljednje djeliće koji su nedostajali njegovoj ulozi, a za to su mu trebali javno priznanje i podrška.
Postoje Isus izbacio trgovce iz Hrama, slijepi i hromi pristupili su mu moleći ga da ih izliječi, a djeca su povikala: »Hosana sinu Davidovu!« Tada je po treći put ispunio tradicionalne zahtjeve što su se postavljali pred mesijanskog vodu, izliječio je bogalje i djeca su mu klicala (»u ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio« [Psalam 8,3] i »Jer je mudrost otvorila usta nijemima i obdarila djecu nejaku jezikom rječitim« [Knjiga Mudrosti 10,21]). I Matej (21,16) opisuje Isusa pozivajući se na ta dva teksta.1 Nakon te treće demonstracije uloge za koju je pre¬dodređen, Isus je napustio Jeruzalem i otputovao u Betaniju gdje će provesti noć.
Ujutro se vratio u Jeruzalem. Počeo je poučavati u Hramu govoreći u prispo¬dobama svjetini koja gaje došla slušati. Time je dodatno razdražio neprijateljski raspoložene svećenike koji su budno pratili njegove aktivnosti. Upravo se tijekom toga drugog dana odigrao ključni događaj koji je izravno zadirao u problem od vitalne važnosti za Judeju - pitanje plaćanja poreza caru.
Isus je bio dobro upoznat s političkom situacijom u Judeji pod rimskom vlašću. I kasnijim je piscima evanđelja bila poznata osjetljiva priroda te situa¬cije. Prema Mateju (22,17) farizeji i herodijanci - i jedni i drugi podržavali su prorimsku vlast - otišli su do Isusa i upitali ga jasno i glasno:
»Je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Mora nam biti jasno daje to bilo krajnje teško pitanje. U kontekstu vremena, bilo je od najveće važnosti i vrlo eksplozivno. Upravo je pitanje plaćanja ili neplaćanja poreza potaknulo prvu pobunu protiv Rima, koju je 6. g. n. e. poveo Juda Galilejac. Bila je to pobuna koja je pokrenula polustoljetno prolijevanje krvi. Za zelote - ali i za manje vjerne Židove - porez je bio simbol svega nevaljalog u Rimu. Isus je morao oprezno koračati jer ga je svaki odgovor mogao odvesti u sukob s jednom od frakcija. Ako odgovori potvrdno, imat će problema sa zelotima, a ako odgovori niječno, osudit će ga Rimljani, a s njima i svećenici pristalice Rima.
Što je Isus učinio? Svi znamo odgovor. Zamolio je za kovanicu. Dali su mu rimski denar. Isus ga je pogledao i upitao: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.«
Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« (Matej 22,19-21)
U to vrijeme, na tome mjestu, to ne samo da je bio mudar i lijep retorički odgovor - svojevrstan judejski ekvivalent modernom sound biteu - nego i uvred¬ljiva i provokativna pljuska zelotima.
Zamislite sljedeći problem: zeloti, čija je posvemašnja pažnja bila usmjerena na protjerivanje ili uništenje rimske vlasti u Judeji, organizirali su dinastijski brak između Josipa, muškarca koji je potjecao od Davidove kraljevske loze, i Marije, žene koja je potjecala od Aronove svećeničke loze, kako bi dobili dijete, Isusa - Spasitelja Izraela - koji se rodio sa svim kraljevskim i svećeničkim pravima.
Isus je rođen kako bi ispunio zadaću; ušao je u Jeruzalem kao mesija, djelovao sukladno svim proročanstvima, činio je sve što se od njega očekivalo - do toga ključnog trenutka. Sve do tada zeloti su bili vrlo zadovoljni razvojem događaja. A onda, neočekivanim potezom, njihov Mesija iznenada mijenja brzinu.
Platite porez«, govori. »To ne znači ništa«, jer - kako je često govorio - njegovo kraljev¬stvo nije od ovoga svijeta.
Zeloti, Isusovi pristalice, vjerojatno su bili izvan sebe od bijesa, ostali su bez riječi prilikom ovoga javnog i iznenadnog preokreta događaja. Mesija, kojega su pažljivo iskonstruirali, odbacio ih je - izdao. Obuzeti bijesom, i oni su odbacili njega.
Postoje i drugi dan proveo u Hramu, Isus se ponovno vratio u Betaniju pro¬vesti noć.
Isus je u Jeruzalem ušao na magarcu. To se doima kao sporedni djelić infor¬macije. Nešto ranije, tijekom puta iz Jerihona u Jeruzalem na proslavu Pashe, Isus se odmorio na Maslinskoj gori. Zamolio je dvojicu svojih sljedbenika da mu pronađu magarca. To mu je bilo važno, a Matej (21,4) objašnjava zašto: »To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku.« Nažalost, ogoljena Matejeva izjava više skriva no što otkriva. Moramo je malo jače odškrinuti.
Starozavjetni proroci itekako su se zanimali za Mesiju. U najsitnije su detalje opisivali kako će ući u Jeruzalem da bi osnovao kraljevstvo i oslobodio narod. Također su opisivali kako će se ponašati: prorok Zaharija (9,9) predvidio je da će kralj Izraela stići pobjedonosno, a opet ponizno, jašući na malenoj životinji poput magarca. Iz spisa se jasno vidi daje Isus slijedio to proročanstvo. Tog se dana, kad je stigao u Jeruzalem, gomila ljudi okupila kako bi ga vidjela dok ulazi kroz vrata grada i jaše kroz masu ulicama što vode prema Hramu. Dok je prolazio, klicali su: »Hosana Sinu Davidovu!« Isusov je ulazak u grad ubrzo postao javni događaj. Pred njim se masa skupljala na ulicama. Mnogo gaje ljudi slijedilo u procesiji. Grad je opisan kao da je posrijedi kakav metež. I narod i uprava znali su što se događa i, što je još važnije, važnost svega toga. Obećani osloboditelj Izraela bio je tu, pred njihovim očima, jahao je kroz Jeruzalem do Hrama, gdje će, koliko su znali - ili očekivali - preuzeti kontrolu.
Sva je ta svjetina morala unaprijed biti obaviještena o tome što će se dogoditi, ali u Novom zavjetu nigdje nije zabilježeno što se doista zbilo. Klicanje mase opisano je tako da ostavi dojam spontanosti pa, ipak, možemo biti sigurni daje Isusov dolazak bio najavljen, a klicanje poticano.
Jedva primjetan nagovještaj toga pojavljuje se u Ivanovu evanđelju (11,56-57). On piše da su mnogi ljudi koji su došli u Jeruzalem na Pashu »tražili Isusa«, pitajući se hoće li doći u Hram za blagdan Pashe, jer svi su znali da su vodeći svećenici izdali zapovijed da ga treba uhititi. Vladajući je sloj u njemu očito već uočio prijetnju. Ivan (12,12-13) nam nadalje otkriva da su tog dana, kad su oni u gradu čuli da Isus dolazi u Jeruzalem, uzeli palmine grančice i pošli mu u susret. Sigurno su ga očekivali - kao i nevolju.
Isus i njegova sve veća pratnja ispunili su ulice. Potom se odigrao poznati incident, povorka se kretala prema Hramu iz kojega je Isus istjerao trgovce. To djelo upućuje na još jedno obilježje kralja Izraela, meshiha, koje su spominjali proroci: Izaija (56,7) je govorio da je Hram čista kuća molitve, a Jeremija (7,11) izriče riječi Božje: »Zar je dom ovaj, koji se zove mojim imenom, u vašim očima pećina razbojnička?« To proročanstvo izrijekom navodi Matej (21,13). Nikakva otklona nije bilo: Isus je svojevoljno ušao u Jeruzalem i pritisnuo svu potrebnu dugmad kako bi sebe prikazao izabranim mesijom Izraela, pomazanim kraljem kojega su dolazak naviještali proroci.
Znao je što čini i to je činio posve otvoreno.
Svi su mesije, po definiciji, bili pomazani. Kada je Isus pomazan? Evanđelja po Mateju, Marku i Luki ne spominju nikakvo pomazanje prije ulaska u Jeru¬zalem, što u tehničkom smislu znači da on za njih u tom trenutku još nije bio mesija. Prema njihovim izvještajima, prije bi se moglo reći da je on namjerio dopuniti posljednje djeliće koji su nedostajali njegovoj ulozi, a za to su mu trebali javno priznanje i podrška.
Postoje Isus izbacio trgovce iz Hrama, slijepi i hromi pristupili su mu moleći ga da ih izliječi, a djeca su povikala: »Hosana sinu Davidovu!« Tada je po treći put ispunio tradicionalne zahtjeve što su se postavljali pred mesijanskog vodu, izliječio je bogalje i djeca su mu klicala (»u ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio« [Psalam 8,3] i »Jer je mudrost otvorila usta nijemima i obdarila djecu nejaku jezikom rječitim« [Knjiga Mudrosti 10,21]). I Matej (21,16) opisuje Isusa pozivajući se na ta dva teksta.1 Nakon te treće demonstracije uloge za koju je pre¬dodređen, Isus je napustio Jeruzalem i otputovao u Betaniju gdje će provesti noć.
Ujutro se vratio u Jeruzalem. Počeo je poučavati u Hramu govoreći u prispo¬dobama svjetini koja gaje došla slušati. Time je dodatno razdražio neprijateljski raspoložene svećenike koji su budno pratili njegove aktivnosti. Upravo se tijekom toga drugog dana odigrao ključni događaj koji je izravno zadirao u problem od vitalne važnosti za Judeju - pitanje plaćanja poreza caru.
Isus je bio dobro upoznat s političkom situacijom u Judeji pod rimskom vlašću. I kasnijim je piscima evanđelja bila poznata osjetljiva priroda te situa¬cije. Prema Mateju (22,17) farizeji i herodijanci - i jedni i drugi podržavali su prorimsku vlast - otišli su do Isusa i upitali ga jasno i glasno:
»Je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Mora nam biti jasno daje to bilo krajnje teško pitanje. U kontekstu vremena, bilo je od najveće važnosti i vrlo eksplozivno. Upravo je pitanje plaćanja ili neplaćanja poreza potaknulo prvu pobunu protiv Rima, koju je 6. g. n. e. poveo Juda Galilejac. Bila je to pobuna koja je pokrenula polustoljetno prolijevanje krvi. Za zelote - ali i za manje vjerne Židove - porez je bio simbol svega nevaljalog u Rimu. Isus je morao oprezno koračati jer ga je svaki odgovor mogao odvesti u sukob s jednom od frakcija. Ako odgovori potvrdno, imat će problema sa zelotima, a ako odgovori niječno, osudit će ga Rimljani, a s njima i svećenici pristalice Rima.
Što je Isus učinio? Svi znamo odgovor. Zamolio je za kovanicu. Dali su mu rimski denar. Isus ga je pogledao i upitao: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.«
Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« (Matej 22,19-21)
U to vrijeme, na tome mjestu, to ne samo da je bio mudar i lijep retorički odgovor - svojevrstan judejski ekvivalent modernom sound biteu - nego i uvred¬ljiva i provokativna pljuska zelotima.
Zamislite sljedeći problem: zeloti, čija je posvemašnja pažnja bila usmjerena na protjerivanje ili uništenje rimske vlasti u Judeji, organizirali su dinastijski brak između Josipa, muškarca koji je potjecao od Davidove kraljevske loze, i Marije, žene koja je potjecala od Aronove svećeničke loze, kako bi dobili dijete, Isusa - Spasitelja Izraela - koji se rodio sa svim kraljevskim i svećeničkim pravima.
Isus je rođen kako bi ispunio zadaću; ušao je u Jeruzalem kao mesija, djelovao sukladno svim proročanstvima, činio je sve što se od njega očekivalo - do toga ključnog trenutka. Sve do tada zeloti su bili vrlo zadovoljni razvojem događaja. A onda, neočekivanim potezom, njihov Mesija iznenada mijenja brzinu.
Platite porez«, govori. »To ne znači ništa«, jer - kako je često govorio - njegovo kraljev¬stvo nije od ovoga svijeta.
Zeloti, Isusovi pristalice, vjerojatno su bili izvan sebe od bijesa, ostali su bez riječi prilikom ovoga javnog i iznenadnog preokreta događaja. Mesija, kojega su pažljivo iskonstruirali, odbacio ih je - izdao. Obuzeti bijesom, i oni su odbacili njega.
Postoje i drugi dan proveo u Hramu, Isus se ponovno vratio u Betaniju pro¬vesti noć.
Не, не знам ни о коме се ради али треба узети са резервом и књиге написане од поменутих аутора, као и свитке јер се озбиљно доводи у питање њихова аутентичност.