Srbistika

[Mrkalj]

http://books.google.com/books?id=ShgEAAAAYAAJ&oe=UTF-8

Ivan Stojanović: Dubrovačka književnost

Srpska dubrovačka akademska omladina, 1900 - Croatian literature - 341 pages

Kako što Rim sadruži u se i Latine, i Sabince, i Volske, i Tirence, i Grke donje Italije (Magna Graecia), da se sastavi na taj način onaj „senatus, populusque Romanus" strahotan starome svijetu, i za to nazvan „mora, koja pritiskuje narode", tako i malahni Dubrovnik, primajući k sebi nove Slavene, a od ovijeh nadasve Srbe i prije i poslije bitke na Kosovu; — sa naobraženosti latinskom, koju je crpao iz bližnje Italije, sa duhom trgovačkijem, postade ognjištem razvitka slovinskog naroda, tako, da su ga spisatelji od onda vazda spominjali.
...

Dubrovnik je s početka bio sklop dvaju elemenata, biva, rimskoga i slovinskoga; prvi mnogo pitomiji od drugoga. S početka bijahu sastavljeni ali ne sliveni u jedno. Prvi nosi barjak i grb (gonfalone) sv. Zenobija, a drugi sv. Srgja. Ali kada mletački dužd Petar Orseolo II. posve svlada Hrvate u Dalmaciji, a Petar Orseolo III. od 942. do 969. godine ukroti Srbe Neretvane, koji bijahu gusari, kako kaže Lučio (De regno Dalmatiae t IL c. 2.) „naravno mnogi stanovnici iz tijeh primorskijeh gradova pregjoše i u Dubrovnik, gdje se naseliše, osim toga mnogi se presele i po dalmatinskijem otocima. Poslije opet s vremenom sidu razne porodice srpskoga plemena, a nadasve iza pada srpskoga carstva na Kosovu, kada se Srbi raspršaše ne samo po Dubrovniku nego još i preko Neretve po Dalmaciji.

...

Kad je car Dušan pohodio Durbrovnik, kažu hronike, da je više puta bio ponokovan od svojijeh, da napane na republiku i kad dogje usred grada da izvuče mač i da zavapi: „Ovo je srpska zemlja, i mora da bude moja”. Dušan u svojoj velikodušnosti, kad se uvjeri o golemoj obrazovanosti dubrovačkoj prama svojijem Srbima, ne htjede ni da se o tome misli, već odluči, da mnogi Dubrovčani dogju da upravljaju njegovijem carstvom, otvori rude i trgovine, ostavi knjižnicu srpskijeh rukopisa u manastiru sv. Jakoba na Pločama i naredi da srpska mladež za svoga života (što preporuči i svojijem nasljednicima) bude dohoditi u Dubrovnik na nauke i da manastiri dumana, (najviše manastir Sv. Klare) budu boravišta za srpske djevojčice, da se naobraze.

...
Andrija Zmajević, Kotoranin, arhijepiskop barski. Ovaj sazva sveti sabor crkveni, jedini sabor u latinskoj crkvi, koji se je držao i opisao slovinskijem jezikom. Napisa dramu i ep o bitkama Kotorana s Turcima godine 1664., jednu pjesmu s natpisom „Pakao", i „Zgode crkovne" s latinskijem prijevodom, kojijem se je služio poslije glasoviti Farlati. Rački ga nazivlje „glavom naučnjaka". Njeki ulomci tijeh spisa biše već štampani u Biogradu od našega Bogišića.

Vinko Zmajević, Andrijin brat, prvo je bio barski arhijepiskop, zatim bi premješten od Mlečića na mitropolitsku stolicu u Zadru. Mnogo je radio oko prevogjenja crkovnijeh knjiga u glagolicu, i za to posije u Rusiju glasovitoga Mateja Karamana, Spljećanina. Objelodanio je u Zadru mnogo dubrovačkijeh knjiga, da se u njima jezik uči.

...



Ako je ovo doba toliko glasovito za Dalmaciju, što je imalo biti za Dubrovnik? Ovdje već Čakavština u bijigama ustupa mjesto štokavštini i osobitom dubrovačkom nariječju koje su dotjerale mnogobrojne akademije, i radi trgovanja po slovinskijem stranama i radi prisvojenja mnogijeh srpskijeh zemalja, predanijeh od srpskijeh vladara, (kao na primjer Konavala) a najviše radi sve to većeg dolaska Srba u Dubrovnik. Ovo je narječje dubrovačko jekavština, čist hercegovački govor, jer je Hercegovina za Južne Slavene ono što Toskana za Italijance, Saksonija za Nijemce, Pariz za Francuze i Kastilija za Španjce.

U ovo zlatno doba ep procavtje Gundulićem a lirika Gjorgjićem. Palmotić, od kojega imamo 27 drama, zabaci stare pastirske igre. Jedina se je Gundulićeva "Dubravka" još prikazivala, jer je slična Palmotićevijem igrama. U epopeju i dramu uvlači se sada osmerac.

Grki udes, koji Dubrovnik zadesi trešnjom godine 1667. strpa pod ruševine više od polovine književnijeh djela ovoga doba. Budi napomenuto još, da Ivan Mattei, najegjen na republiku, pregje u Rim i tu postane jezuvitom. Na smrti u Rimu godine 1728. ostavi jezuvitima sve dubrovačke rukopise u prozi i pjesmi, koje je bio prije za sebe nabavio u Dubrovniku. Nikada se nije moglo doznati, što se je dogodilo sa tijem rukovetima dubrovačkijeh rukopisa iza ukinuća ovoga reda. Njeki drugi Mattei umrije u Dubrovniku 1788. i ostavi svoje rukopise povjesti dubrovačke fratrima Male Braće, ali pod uvjetom da to sve bude predano jezuvitima, ako bi se ikad opet nastanili u Dubrovniku. Ovome dodajmo još navale susjednijeh naroda u početku ovoga vijeka, jer znamo da je tada propala u manastiru sv. Jakoba na Pločama knjižnica kalugjera, veoma znamenita za vas narod, jer je imala na sahrani osim mnogo dubrovačkijeh rukopisa, još i mnogo srpskijeh spomenika u rukopisu, darovanijeh republici od cara Dušana, kad je dolazio u pohode Dubrovniku.

...

Po prilici istinito je mnijenje nekijeh sadašnjijeh književnika, koji govore, da je Gundulić, imajući osnov svekolike svoje epopeje, pisao pjevanje ne po brojnom redu već preskačući, te ga smrt omela, da ne svrši. Nadopunili su tu prazninu Petar Sorkočević (Sorgo), Dubrovčanin, i Ivan Mažuranić, Hrvat, na glasu radi svog remek-djela „Čengić-Age", proglašena po svemu svijetu. Ta dva spjeva Sorkočevića i po jeziku i po načinu pjevanja u velike su slična stilu Gundulićevu. Mažuranićeva je dopuna baš zgodna i u umjetnoj formi i u dubrovačkijem izrekama, ali pojmovi su poetski po novom kalupu, a u njekijem izrekama odmah uvigjaš, da nadavaju na duh sadašnjeg vremena. Poslije dvadeset godina nastojanja, da se pokupe po Dubrovniku različni rukopisi Osmana, Dubrovčani Volantić i Ambrosij Marković izdali su ga štampom istom godine 1826. Osman bi preveden na italijanski i na latinski od Vidovića, od Jakšića, od Getaldića po koji komad, i od Zamanje. Od Gundulića imamo još „Suze sina razmetnoga", „Mariju Kalandrić" i šest drama. „Dubravka" ostaje vazda originalna drama. Dodajmo još, da „Osman" nije bio prije štampan radi politike, jer je Dubrovnik bio pod zakriljem Visoke Kapije i sultanima harač plaćao, kao što je poznato.

[Mrkalj]

Dubrovčanin Luko Zore, navodeći poznatog istoričara Engela, ispisuje njegove reči povodom nekih tvrdnji da su Zlatarićeve pesme pisane „ilirsko-hrvatskim“ jezikom:

„Ako neki kao Zlatarić u predgovoru k svojim pjesmama, Mljetci 1597, dalmatinsko-ilirski (srpski) hrvackij jezik nazivaju, to nije tačno rečeno, to se samo zbilo zbog političke sveze s Hrvackom“.

[ccaterpillar]

Ђура Даничић је тврдио другачије, чак је и на речнику хрватског или српског језика радио..

[Urvan Hroboatos]

Dubrovčanin Luko Zore, navodeći poznatog istoričara Engela, ispisuje njegove reči povodom nekih tvrdnji da su Zlatarićeve pesme pisane „ilirsko-hrvatskim“ jezikom:

„Ako neki kao Zlatarić u predgovoru k svojim pjesmama, Mljetci 1597, dalmatinsko-ilirski (srpski) hrvackij jezik nazivaju, to nije tačno rečeno, to se samo zbilo zbog političke sveze s Hrvackom“.

Ne razumijem najbolje logiku ovim "umovanja".
Stavi se ponjeki stariji ili marginalni auktor, bubne citat i misli da se tim nješto dokazalo.
Dobro;

1. misli li doista postopisac da su - uzmimo sam Dubrovnik- reprezentativni
pisci (navest ću samo njih, ne i glazbenike it.d.) na raličnim poljima (beletristika, historiografija,..)
mislili da pišu ikojim jezikom osim hrvatskim, kad su pisali "svojim" jezikom ?
Govorim o modernom dobu, za staro se zna da je većina pisala da im je jezik slovinski ili
ilirski, oko četvrtina ili trećina da im je i hrvatski, a nijedan auktor nije napisao da mu je jezik srpski.
U zadnjih oko 100 godina vrijedni prinosnici kulturi pisane riječi iz Dubrovnika, ili podrijetlom od tamo,
su- Milan Rešetar, Fran Supilo, Feđa Šehović, Stijepo Obad, Luko Paljetak, Ivo Banac, Bernard Stulli,
Slobodan Prosperov Novak, ... da li je itko od njih, osim eventualno Milana Rešetara koji je imao
"šarenu" karijeru, mislio da je njegov jzik išta drugo do hrvatski ?

2. ili, šire područje- misli li postopisac da su, recimo, Vjekoslav Klaić, Tomo Maretić,
Vladimir Nazor, Ivo Pilar, Ferdo Šišić, Josip Tabak, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Dalibor Brozović,
Ranko Marinković, Tomislav Ladan, Nada Klaić, Miroslav Brandt, Franjo Tuđman, Tomislav Ladan,
Radoslav Katičić, ..(ako komu nije jasno tko su ti ljudi, njeka progugla) mislili
da je jezik kojim govore i pišu nešto što nije hrvatski ? Jel' to uistinu njetko misli, ozbiljno,
a ne s figom u džepu ili tek šege radi ?

[Bastiani]

Ne razumijem najbolje logiku ovim "umovanja".
Stavi se ponjeki stariji ili marginalni auktor, bubne citat i misli da se tim nješto dokazalo.
Dobro;

1. misli li doista postopisac da su - uzmimo sam Dubrovnik- reprezentativni
pisci (navest ću samo njih, ne i glazbenike it.d.) na raličnim poljima (beletristika, historiografija,..)
mislili da pišu ikojim jezikom osim hrvatskim, kad su pisali "svojim" jezikom ?
Govorim o modernom dobu, za staro se zna da je većina pisala da im je jezik slovinski ili
ilirski, oko četvrtina ili trećina da im je i hrvatski, a nijedan auktor nije napisao da mu je jezik srpski.
U zadnjih oko 100 godina vrijedni prinosnici kulturi pisane riječi iz Dubrovnika, ili podrijetlom od tamo,
su- Milan Rešetar, Fran Supilo, Feđa Šehović, Stijepo Obad, Luko Paljetak, Ivo Banac, Bernard Stulli,
Slobodan Prosperov Novak, ... da li je itko od njih, osim eventualno Milana Rešetara koji je imao
"šarenu" karijeru, mislio da je njegov jzik išta drugo do hrvatski ?

2. ili, šire područje- misli li postopisac da su, recimo, Vjekoslav Klaić, Tomo Maretić,
Vladimir Nazor, Ivo Pilar, Ferdo Šišić, Josip Tabak, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Dalibor Brozović,
Ranko Marinković, Tomislav Ladan, Nada Klaić, Miroslav Brandt, Franjo Tuđman, Tomislav Ladan,
Radoslav Katičić, ..(ako komu nije jasno tko su ti ljudi, njeka progugla) mislili
da je jezik kojim govore i pišu nešto što nije hrvatski ? Jel' to uistinu njetko misli, ozbiljno,
a ne s figom u džepu ili tek šege radi ?

Mislili su da im je jezik hrvatski. S tim da su, za razliku od tebe, smatrali da ih to što su govorili hrvatski čini bliskim pa i identičnim sa Srbima, a ne kao što ti smatraš, da ih to razlikuje. Već sam ti rekao. To što prizivaš Tina Ujevića ili Vladimira Nazora u svoje argumente je vrhunski falsifikat, nemoral i vređanje dela tih ljudi. A to što u istom horizontu vidiš i Ujevića i Paljetka i Tuđmana samo govori o tome kakav je taj horizont.

[Urvan Hroboatos]

Mislili su da im je jezik hrvatski. S tim da su, za razliku od tebe, smatrali da ih to što su govorili hrvatski čini bliskim pa i identičnim sa Srbima, a ne kao što ti smatraš, da ih to razlikuje. Već sam ti rekao. To što prizivaš Tina Ujevića ili Vladimira Nazora u svoje argumente je vrhunski falsifikat, nemoral i vređanje dela tih ljudi. A to što u istom horizontu vidiš i Ujevića i Paljetka i Tuđmana samo govori o tome kakav je taj horizont.

Ne skretati s teme. Ovdje je pitanje o hrvatskome, i Srbi nisu tu ni spomenuti.
Tin Ujević je pisao u jugonacionalističkim novinama uoči i tijekom 1. svj.rata, ubrzo se razočarao u politiku- svaku- a jezičnom pogledu nasljeduje, osim svjetske, staru hrvatsku književnost, o čem svjedoči poznati sonet Zoraniću i Maruliću

PETAR ZORANIĆ

A. G. Matošu

Hrvatina bašćinca, krune slavne,
jezika i versa harvatskoga, glas
blažen i slovući biti će, i čas'
Harvata do njega pisni starodavne.

Dokole planine i doline prem ravne,
naše župne bašte baštinit će slas'
jabuka u krilu dekle Vile, i stas
živući bude harvatskih. Zač davne

netlačene staze sada put su naš
proz gizdav perivoj. Pastira Marula
začinjavca, druže, poju svirale

milipojke tebi, i gremo k tebi baš
naresit cvićem mirisnih te jarula,
ča lipe su ga ruke deklic birale.

Savremenik, 1910

OPROŠTAJ

Oudi usrid luche nasa mlada plafca
usduigla ie iidra voglna, smina i noua.
I hotechia poiti putom sfoieg ploua
gre pres chog uoiuode al sachonodafca.

Budi da smo uirni chriuouirna prafca,
nistar magnie chtimo (chocho i semglia oua)
— chi ua uersih libar mnos haruacchi schoua
Marulichia Marca, splitschog sachigniafca.

V lipom iasichu, gdi »chia« slaie sfoni,
mi dobrochiasimo garb slouuchieg greba
i tocoi ti napis diacchi i stari.

Sbogom, o Marule! Poiti chemo, poni
saiu imimo uelu sunchenoga neba:
chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari!

Hrvatska mlada lirika, 1914.

OPROŠTAJ (u današnjoj transkripciji)

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
ništar manje čtimo (koko i zemlja ova)
— ki va versih libar množ harvacki skova -
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi »ča« slaje zvoni,
mi dobročasimo garb slovućeg greba
i tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
žaju imimo velu sunčenoga neba:
korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari

Politički, Tin je 2. svjetski rat proveo udobno u NDH, za razliku od Nazora i Tuđmana.

Vladimir je Nazor bio jasan o jeziku:
HRVATSKI JEZIK


U tebi sam vijek svoj proživio,

Drevni i lijepi jeziče Hrvata;

Rođen na morskom pragu tvojih vrata,

Polako sam te, uz trud, osvojio.


Povede ti me i gdje nisam bio.

Na vrhu gore i na kraju gata,

U kolibici, u kući od zlata

Svuda je meni glas tvoj žuborio.


Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

Rojevi riječi u govoru tvome.


Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,

Da u tebi dišem i da živim s tobom,

I onda kad me više biti neće.


Vladimir Nazor, 1942

Godine 1945. izrijekom je tražio da se u Hrvatskoj službeno upotrebljava hrvatski jezik, što je Rankoviću raportirao UDBA-ški oficir, njeki Nedeljković (možda je i Subotić, sve mi je to isto).

Glede Tuđmana- on je ostvario što su ovi mladci htjeli (dok su bili mladi), a sam je bio sjajnim arhaiziranim hrvatskim- iako ne toliko koliko n.pr. pokojnji Tomislav Ladan ili sada profesori Ježić i Bučan.

[Mrkalj]

Ne razumijem najbolje logiku ovim "umovanja".
Stavi se ponjeki stariji ili marginalni auktor, bubne citat i misli da se tim nješto dokazalo.
Dobro;

1. misli li doista postopisac da su - uzmimo sam Dubrovnik- reprezentativni
pisci (navest ću samo njih, ne i glazbenike it.d.) na raličnim poljima (beletristika, historiografija,..)
mislili da pišu ikojim jezikom osim hrvatskim, kad su pisali "svojim" jezikom ?
Govorim o modernom dobu, za staro se zna da je većina pisala da im je jezik slovinski ili
ilirski, oko četvrtina ili trećina da im je i hrvatski, a nijedan auktor nije napisao da mu je jezik srpski.
U zadnjih oko 100 godina vrijedni prinosnici kulturi pisane riječi iz Dubrovnika, ili podrijetlom od tamo,
su- Milan Rešetar, Fran Supilo, Feđa Šehović, Stijepo Obad, Luko Paljetak, Ivo Banac, Bernard Stulli,
Slobodan Prosperov Novak, ... da li je itko od njih, osim eventualno Milana Rešetara koji je imao
"šarenu" karijeru, mislio da je njegov jzik išta drugo do hrvatski ?

2. ili, šire područje- misli li postopisac da su, recimo, Vjekoslav Klaić, Tomo Maretić,
Vladimir Nazor, Ivo Pilar, Ferdo Šišić, Josip Tabak, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Dalibor Brozović,
Ranko Marinković, Tomislav Ladan, Nada Klaić, Miroslav Brandt, Franjo Tuđman, Tomislav Ladan,
Radoslav Katičić, ..(ako komu nije jasno tko su ti ljudi, njeka progugla) mislili
da je jezik kojim govore i pišu nešto što nije hrvatski ? Jel' to uistinu njetko misli, ozbiljno,
a ne s figom u džepu ili tek šege radi ?

'Ajde ne pravi se nevěšt. Kakav Rešetar, kada ti je iznad (nešpotpun spisak) Srba katolika, književnika? Uostalom već sam ti odgovorio.

Mene savršeno ne interesuje kako pisac X zove svoj jezik i da li je naklonjen srpskom narodu i državi jer je to njegova proizvoljnost a ne pozivanje na naučne reference. Mene interesuje uključivost jezičkog tipa u srpski jezik-sistem.

Što bi rek'o Šojić - ima ko hoće... Tekst je inače iz Hrobijevog uzorka "atipične 'kradene latinice' novijega vrjemena".

Niko ne spori da „sva književnost stvarana na srpskom jeziku jeste književnost srpskog jezika”.

Gornji stav utvrdila je Komisija za odnose s javnošću i rešavanje neodložnih pitanja Odbora za standardizaciju srpskog jezika na sednici održanoj 21. septembra 1998. godine. Sednici su prisustvovali: akademik Pavle Ivić, dr Drago Ćupić, prof. dr Novica Petković, dopisni član ANURS, mr Branislav Brborić i prof. dr Slobodan Remetić.

I, objasni čitaocima na kojem su jeziku Krležina děla pisana ekavskim izgovorom?

[ccaterpillar]

I, objasni čitaocima na kojem su jeziku Krležina děla pisana ekavskim izgovorom?

Или писанија Анте Старчевића, који не само да је користио екавицу, већ се залагао да Хрвати пређу на њу..

[Urvan Hroboatos]

'Ajde ne pravi se nevěšt. Kakav Rešetar, kada ti je iznad (nešpotpun spisak) Srba katolika, književnika? Uostalom već sam ti odgovorio.







I, objasni čitaocima na kojem su jeziku Krležina děla pisana ekavskim izgovorom?

1. Rešetar je bio jugo-unitarist, pa su mu pojmovi hrvatski isrpski bili zamjenjivima.
Nu, da ne idem u razglabanja oko njega, s plusevima i minusevima- stavimo ga na stranu.
On njeka ostane protuslovna osoba po svomu djelovanju.

2. svi ostali su ljudi koji pisahu na hrvatskom i znali su da su pisali na hrvatskom.
Krleža kad je pisao na ekavskom, pisoa je u svojoj fantaziji na "jugoslavenskom", koji je ekavski
imao samo oblik u refleksu jata, dok je tekst bio na latinici i hrvatskoj sintaksi i morfolofiji
(kemija, unatoč, ...). Kad ga je prošla jugoslavenska omama, vrati oje to jednostavno na književni hrvatski
s jekavskim refleskom jata, dok ostalo nije ni trebao mijenjati. Nije razlika između hrvatskoga i
srpskoga samo u jatu, poznato je.

3. Laszlo je, kao u drugim okolnostima i drugim motivima Starčević, pisao njekim
svojim privatnim jezikom koji nije šire prihvaćen ni od koga, iako je imao i ima niz
dobrih zamisli o pojedinim jezičnim rješenjima. Laszlo, koji sam nema ni jedne grafije
(n.pr. njekad jat piše kao ie/je, njekad kao ie/ie, a njekad kao ě/ė), piše esencijalno- kad se odstrane
naglasci koji su njegov izum- pravopisom zagrebačke škole, uz vlastite novotvorenice koje
uglavnom i nisu ušle u standardni jezik. Njegovi su učenici simpatizeri Tomislav Ladan
i Stjepan Babić ipak cijelo vrijeme bili svjesni da je njegov program, program povratka na jezik
zagrebačke škole- kojeg je izjednačio s hrvatskim, podpuno svojevoljno- nerealan i nepotrjeban.

Još su svjesniji da su njegove rezolutne tvrdnje o naravi hrvatskohga neistinite i promašene, a
Laszlova djelatnost, prevoditeljska, iako zanimljiva- nije dala nješto jače i uvjerljivije, niti ostavila
traga u hrvatskom.

[Urvan Hroboatos]

Или писанија Анте Старчевића, који не само да је користио екавицу, већ се залагао да Хрвати пређу на њу..

Starčević je odličan pisac, ali njegov jezik- kao ni n.pr. onaj Frana Kurelca-zapravo je
jezik jednoga autora, privatni jezik u gramatici i leksiku. dat ću nekoliko primjera, kasnije, Starčevića i Kurelca, da se vidi
kako su to uglavnom razumljivi nestandardni jezični tipovi. U drugoj je polovici u Hrvatskoj postojao
dominantni tip zagrebačke škole, uz njega daničićevski koji je promovirala Akademija i filolozi kao Armin Pavić, Tomo Maretić it.d.,
te razni miješani jezični tipovi. T.zv. Riječka škola dala je jedino specifičan jezični tip Frana Kurelca, dok
Starečević nije ostavio traga u jeziku- njegovi su suradnici i nasljednici (Eugen Kvaternik, Ante Kovačić,
August Harambašić, Vjekoslav Klaić, Ivo Pilar, ..) pisali uglavnom tipovima zagrebačke škole ili Akademije, koja
je u velikom dijelu rješenja nasljedovala Karadžića i Daničića (sinkretizirani padeži u množini, većinom fonološki pravopis).

[Mrkalj]

Ево мало Крлежине (Карлеушине) српске екавице, чисто да прĕдочимо и тай тип йезика:

U razorno buntovnom eseju “Hrvatska književna laž” 1919. je napisao:

“I ako postoji linija jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta, ona se probija od Bogumila na Križanića i od Križanića na Kranjčevića duhovnih svetlonoša, koji su nam ostavili u močvari plamena znamenja, da nađemo pravi Izlaz i Spas i da ne zalutamo na varavom svetlu ognja močvarnih. Na nama je, da zabrtvimo uši voskom, da ne čujemo sirensku pesan nacionalnih laži, praznine i fraza, da se smiono odbijemo od svega što znači Srednji Vek.”

Упечатљив овай хрватски йезик...

[Mrkalj]

Да видимо йош койи тип "хрватскога" йезика:

Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićevog ubistva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini).

Хроби јеси ти писао ово у Википедији?

Обйасни ми зашто се Уйевићева пĕсма на српской екавици не би могла третирати узорком српског йезика? Ах да, зато што йе и Уйевић сматрао да пише "йугославенским йезиком". Нема фрке.

Dve Tinove najbolje zbirke pesama Lelek sebra i Kolajna (Beograd 1926) objavljene su ekavski. U izdanjima pesama Tina Ujevića posle Drugog svetskog rata sve te pesme prenesene su na ijekavicu.

Tin Ujević
Svakidašnja jadikovka
(iz zbirke Lelek sebra)

Kako je teško bili slab,
kako je teško biti sam,
i bili slar, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igde ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvezde na nebu.

Bez sjaja zvezde udesa,
što sijaše nad kolevkom,
sa dugama i varkama.

- O Bože, Bože, seti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, seti se
i ljubavi, i pobede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom sveta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
a noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigde nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja reč,
i tesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta beseda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam kriješ na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna reč,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je venac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam -
(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag) -
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Ćist onak...

[Urvan Hroboatos]

Jednostavno. I Krleža i Ujević su pisali na hrvatskom jeziku, ali ekavski, nekoliko godina nakon 1. vj.rata.
Da se radi o hrvatskom, vidi se i iz leksičkih značajki (mučnina, ilinštak, pesan,kalež, jugoslavenski, svjetlonoša,..).
U poeziji- kao i drugim funkcionalnim stilovima, od znanstvenog do publicističko-novinarskoga- jasno se razlikuju
asocijativni sklopovi u hrvatskom i srpskom jeziku. Oni se ostvaruju na svim razinama, od leksika i naglasaka do
frazeologije i sintakse.
Istaknutu srpski pjesnici koa Đura Jakšić, Laza Kostić, Milan Rakić,.. ne nsaljeduju hrvatski pjesnički idiom, frazeologiju
poteklu iz renesansnoga doba (a koja je pertrarkistički preoblikovani imaginarij vjerske glagoljsške književnosti).

Nu, ne vjerujem da je ovo razumljivo za nekoga tko misli da su identiteti hrvatskoga i srpskoga usidereni jedino
u refleksu jata i sličnim stvarima. Dublji je identitet tih jezika, a on počiva na različitosti funkcionalnih stilova
koja se ponajviše iskazuje u teroretskolingvističkij granama, akcentuacije, leksikologije, frazeologije, sintakse i semantike.
Zato su, primjera radi, lako prepoznatljivi kao srpski, eminentni pjesnici poput navedenih, ali i njeki noviji kao Rastko Petrović
ili Vladislav Petković Dis, i Sima Pandurović (noviji znači stari 70i nješto godina).
A kao hrvatski ne samo Kranjčević, Vidrić il iMatoš, nego i oni koji su neko vrijeme pisali ekavski, poput Krleže, Ujevića,
Cesarića ili Cesarca.

No, i njih je prošlo. Jer, kao što veli Sv. Pavao u Poslanici Korinćanima:

Kad sam bio dijete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.

[Mrkalj]

Jednostavno. I Krleža i Ujević su pisali na hrvatskom jeziku, ali ekavski, nekoliko godina nakon 1. vj.rata.
Da se radi o hrvatskom, vidi se i iz leksičkih značajki (mučnina, ilinštak, pesan,kalež, jugoslavenski, svjetlonoša,..).
U poeziji- kao i drugim funkcionalnim stilovima, od znanstvenog do publicističko-novinarskoga- jasno se razlikuju
asocijativni sklopovi u hrvatskom i srpskom jeziku. Oni se ostvaruju na svim razinama, od leksika i naglasaka do
frazeologije i sintakse.
Istaknutu srpski pjesnici koa Đura Jakšić, Laza Kostić, Milan Rakić,.. ne nsaljeduju hrvatski pjesnički idiom, frazeologiju
poteklu iz renesansnoga doba (a koja je pertrarkistički preoblikovani imaginarij vjerske glagoljsške književnosti).

Nu, ne vjerujem da je ovo razumljivo za nekoga tko misli da su identiteti hrvatskoga i srpskoga usidereni jedino
u refleksu jata i sličnim stvarima. Dublji je identitet tih jezika, a on počiva na različitosti funkcionalnih stilova
koja se ponajviše iskazuje u teroretskolingvističkij granama, akcentuacije, leksikologije, frazeologije, sintakse i semantike.
Zato su, primjera radi, lako prepoznatljivi kao srpski, eminentni pjesnici poput navedenih, ali i njeki noviji kao Rastko Petrović
ili Vladislav Petković Dis, i Sima Pandurović (noviji znači stari 70i nješto godina).
A kao hrvatski ne samo Kranjčević, Vidrić il iMatoš, nego i oni koji su neko vrijeme pisali ekavski, poput Krleže, Ujevića,
Cesarića ili Cesarca.

No, i njih je prošlo. Jer, kao što veli Sv. Pavao u Poslanici Korinćanima:

Kad sam bio dijete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.

Dobro Hrobi, petrarkističko-glagoljaška frazeologija na srpskoj ekavici = hrvatski jezik. Jasna stvar. Nego, jesi li ti odbacio onaj falsifikat koji si prikeljio na Wikicu:

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920) i “Kolajna” (1926), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom.

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?...%87&oldid=2373

Meni je jasno da kad něko stalno muti ne može da drži u glavi kako je gdě smutio. Tako je tebi danas Ujević pisao "hrvatski ekavicom" (mada neopetrarkističko-glagoljaškom frazeologijom) a u Wikipediji si implicite napisao da su mu pěsme štampane srpski, ekavicom. Koje je istina, je li Hrobi?

Elem, šta to na hrvatskom jeziku znači lelek sebra, odnosno kad sebar zaleleče?

sebar - u srpskoj srednjovjekovnoj državi čovjek nižeg društvenog položaja; onaj koji nije pripadao svećenstvu ili plemstvu

Ad hoc i en passant hohštapleraj internet ne trpi.

[Александар Невски]

Да видимо йош койи тип "хрватскога" йезика:

Хроби јеси ти писао ово у Википедији?

Обйасни ми зашто се Уйевићева пĕсма на српской екавици не би могла третирати узорком српског йезика? Ах да, зато што йе и Уйевић сматрао да пише "йугославенским йезиком". Нема фрке.

Баш лѣпо од тебе Мркаљу, прихватити, макар на кратко, праве врѣдности и писати за промѣну србским писмом. Штета само што не потрая.

А што се тиче екавице, погрѣшно йе сматрати да Срби имайу искључиво право на њу. Иначе бисмо и Русе и Словенце морали у Србе рачунати.

Има поприлично хрватских говора имайућих екавски изговор Ѣ-а. Рецимо славонски, и неки чакавски и кайкавски.
Чак се на Истри могу наћи екавски изговори мѣстнога падежа:
йед: "на бреге" (од "на брѣгѣ"), множ: "на брегех" (од "на брѣгѣхъ")

[Mrkalj]

Баш лѣпо од тебе Мркаљу, прихватити, макар на кратко, праве врѣдности и писати за промѣну србским писмом. Штета само што не потрая.

А што се тиче екавице, погрѣшно йе сматрати да Срби имайу искључиво право на њу. Иначе бисмо и Русе и Словенце морали у Србе рачунати.

Има поприлично хрватских говора имайућих екавски изговор Ѣ-а. Рецимо славонски, и неки чакавски и кайкавски.
Чак се на Истри могу наћи екавски изговори мѣстнога падежа:
йед: "на бреге" (од "на брѣгѣ"), множ: "на брегех" (од "на брѣгѣхъ")

Nevski, na stranu srpsko porěklo slavonske ekavice, ali zašto Tin i Krleža onda pisahu ekavicom Stojana Novakovića, ekavizovanom "prostotršicom"?

[Urvan Hroboatos]

Dobro Hrobi, petrarkističko-glagoljaška frazeologija na srpskoj ekavici = hrvatski jezik. Jasna stvar. Nego, jesi li ti odbacio onaj falsifikat koji si prikeljio na Wikicu:

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920) i “Kolajna” (1926), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom.

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?...%87&oldid=2373

Meni je jasno da kad něko stalno muti ne može da drži u glavi kako je gdě smutio. Tako je tebi danas Ujević pisao "hrvatski ekavicom" (mada neopetrarkističko-glagoljaškom frazeologijom) a u Wikipediji si implicite napisao da su mu pěsme štampane srpski, ekavicom. Koje je istina, je li Hrobi?

Elem, šta to na hrvatskom jeziku znači lelek sebra, odnosno kad sebar zaleleče?

sebar - u srpskoj srednjovjekovnoj državi čovjek nižeg društvenog položaja; onaj koji nije pripadao svećenstvu ili plemstvu

Ad hoc i en passant hohštapleraj internet ne trpi.

Nisam zano za taj podatak- koji je vjerojatno istinit, jer jugoomladina toga
vrjemena nije pisala ćirilicom. Ni Ujević nije, nikad kasnije, ni ekavicom ni ćirilocom
Iiako su mu pjesme objavljuvane i u Srpskom književnome glasniku).

A opet- možda se čovjek bojao.
Možda mu se zbilo što i Marinu Držiću:
http://www.*********/showthread.php?t=378304
.................................................. .....
Pa rekao bi on odavno da je Srbin i svetosavac samo da mu nisu pretili ustaše, Vatikan i Nemci.

[Bastiani]

А што се то збило Марину Држићу, по твоме мишљењу?

[Mrkalj]

Banovaše branitelja...

[Mrkalj]

Elem, Hrobi, ako Ujevića smatraš hrvatskim ekavskim pěsnikom, gdě onda ubrajaš Vladana Desnicu?

[Urvan Hroboatos]

Elem, Hrobi, ako Ujevića smatraš hrvatskim ekavskim pěsnikom, gdě onda ubrajaš Vladana Desnicu?

Ne skreći s teme, i ne trivijaliziraj.
Pitanje je bilo i jest: da li itko pri zdravoj pameti uistinu, ozbiljno misli da su
Ivan Mažuranić, Eugen Kvaternik, Franjo Rački, August Šenoa, A.G. Matoš, Vladimir Nazor,
Tin Ujević, Miroslav Krleža, Vjekoslav Klaić, Ivo Pilar, Dalibor Brozović, Ranko Marinković, Radoslav Katičić,
Franjo Tuđman, Slobodan Prosperov Novak, Tomislav Ladan,... pisali ili pišu na njekom drugom jeziku, a ne hrvatskom ?
Naravno da ne govorim oiziuzetcima kad pišu ili govore na njemačkom, engleskom itd., ili kad likovi.kao
u Krležinim "Zastavama"- govore na srpskom.

Tričavo pitanje za besputnike tumarajuće bespućima srbistike Petra Milosavljevića, Radmila Marojevića i slične:
misle li uistinu da je jezik ovih knjiga njeki "preimenovani" srpski ili "varijanta" srpskog ?
I pri tom zadrže, bez napora, ozbiljanizraz lica ?

[Bastiani]

Ne skreći s teme, i ne trivijaliziraj.
Pitanje je bilo i jest: da li itko pri zdravoj pameti uistinu, ozbiljno misli da su
Ivan Mažuranić, Eugen Kvaternik, Franjo Rački, August Šenoa, A.G. Matoš, Vladimir Nazor,
Tin Ujević, Miroslav Krleža, Vjekoslav Klaić, Ivo Pilar, Dalibor Brozović, Ranko Marinković, Radoslav Katičić,
Franjo Tuđman, Slobodan Prosperov Novak, Tomislav Ladan,... pisali ili pišu na njekom drugom jeziku, a ne hrvatskom ?

Pitanje je bilo i jest: zašto njeki Hrvati negiraju da je standardni jezik Srba i Hrvata jedan jezik?

O tome je reč. Ja, naravno, odgovor znam. Ustvari, svi ga znamo.

[Mrkalj]

http://www.movimentoragazzi.org/arsellina/142.pdf

I serbi cattolici hanno il messale nella loro lingua.

Na koji misal misle?

[Mrkalj]

MEDO PUCIĆ

Pucićevo je literarno obrazovanje zasnovano i izvedeno na temelju klasičkih studija — pa ipak se za prvo izrazito obeležje njegova pevanja može navesti uticaj srpske narodne poezije. Taj uticaj u vezi s Pucićevim izučavanjem stare prošlosti srpske učinio je da se ton narodne pesme u punoj harmoniji s umetničkim oblikom proveo kroza sve glavne pesničke radnje Pucićeve. A to je opet donelo kao posledicu toplo srpsko osećanje pesnikovo. Znamo sta se i s koje se strane može prigovoriti ovim poslednjim rečima. Ali mi stajemo kod fakta da osem Zmaja Jovana Jovanovića niko nije znao tako odusevljeno i pesnicki lepo pozdraviti pojavu, srpske vojske na Kosovu 1878, onda kad je bilo brace koja su o tome drukcije mislila i osecala:

Tvrdom stopom Srbin stade
na Kosovo kobno polje,
stari krstaš razavio
nakon pečat crn'jeh ljeta
otkad zgazi Ture gadno
ture gadno,
polje jadno...
Oj davori! Kosovo je
naše, naše, navjek naše!
Življim zrakom zar ga grije
devet tića
Jugovića...
-----------------------
-----------------------

A vako srpsko srce bije,
srce bije
suze lije.
Slava, slava dični rode,
staru pamet okrenite,
Življim dahom vjetar bije
živo drhću od radosti
od radosti svete kosti;
što su kosti tu ledinom?
Moći srpskih mučenika!
S Vucitrna, sa Prištine,
s Nerodilja, s Kačanika,
sa Sitnice pitne vode,
pitne vode
rad slobode,
gle, ustaju drevne s'jenke,
ta gospocka vedra lica!
Car Lazare, vodja Miloš,
s Kosančićem drug Toplica,
stari Bogdan s devet tića,
zemsko carstvo zavolite
na Kosovu g' utvrdite!
Srpskom kralju, Kosov-polje
Kosov-polje, daj prestolje!
-----------------------
-----------------------
ove r'ječi, sto od srca lete
sa slavnog njegda Dubrovnika grada,
u v'jenac vi na spomen uplete
Lazarevih vrsnika potomak,
ta "otpusti svoga roba, Bože,
pošt' uočih Spasitelja", sada
uskliknuti pod sjedinam' može
Milanove mladosti nastavnik.

Opevajući Švajcarsku, njenu slobodu i vrline, pesnik ne odoleva duši već upliće pri kraju svoje srpsko osećanje, te veliča Srbiju:

No svakako još mi nešto treba
prije nego gusle mi s'ohlade;
ko zna hoću l' imat' gdje priliku
da još drnem gudalom u strune?
Sv'jet sadašnji malo pjesme pazi
a još manje tukove guslare;
pa baš valja prije neg' umuknem
da pozdravim barem jednu zemlju,
krasnu zemlju, zemlju plemenitu
uzvišenu u planinske vise,
natopljenu vod'ma i barama,
pašnjacima gojnu i šumama,
što u prvom razvoju vrlina
rado bi se s Helveckom takmila
a to jeste Srpska Kneževina. —

Ali vrh svega stoje njegove "Bosanske davorije", koje su nebrojeno puta potresle srpsko srce jer su iz iskrene duše srpske potekle.

Pesnik ne zaboravlja odati dostojnu hvalu slavnom Kolaru, koji je, kad su se 1841. godine poznali u Padovi, dosta pomogao da Pucić tako svesrdno podje stazom narodnom... Kad je pesnik osetio svoje pesničko srce, onda mu se javio Kolar kao "pesnik nebeski":

Meni doš'o i rek'o mi: pjevaj!
Pjevaj diku junačkoga puka,
mrznju braće, narodno proklestvo,
svakojake tuge i nevolje:
no daleko na tavnome nebu
kazi zv'jezu slabe još svjetlosti,
ona veća te veća postaje,
približa se, žarke medje zrake
dok zasija životvorno sunce,
pjevaj sinko, Slav se preporadja!

[Mrkalj]

Medo Pucić


ŽIVOT

Šta je život? njeka l'jepa nada
Uživanja božijega svijeta.
Časti, ljubve, slave blagih ljeta,
Koja hoće da te smami mlada.

Šta je život? spomena nerada
Njekog čara, njekog amaneta,
Njekog časa obožanja sveta
Što nijesi kušao nikada.

Šta je život? časovno primirje;
Međ silama boreće prirode,
Cv'jeće zemno, nebesko ljepirje;

Šta je život? ta, odušak ubah
Kojim narav kroz svakakve zgode
Vraća bogu stvoriteljni uzdah.


MORE

Il u sjajnoj nekretnoj tišini
Ogledalo ponoćna čudesa,
Ili dahom kom se budi resa
Ljuljalo se u svoj površini,

Il uzavriv sl'jepoj u dubljini
Rastresalo zemlju i nebesa
I osudom nepraštnog udesa
Trud platilo lakomoj svjetini,

Ja sam tebe sveđ ljubio, more,
I smirenim duše zadivljenjem
Gledao ti bezdne i ponore.

Paček želim kada moj čas dođe
U najkrajnjim sv'jetom rastavljenjem
da tvoj talas preko mene prođe.