Kako su nas opljačkali

luckywin

Domaćin
Poruka
3.950
Bivša Jugoslavija u trenutku raspada dugovala je oko 16 milijardi dolara ili radi lakšeg računanja ako to po današnjem kursu preračunamo oko 11,5 milijardi evra. Posle 17 godina od raspada, krajem 2008 godine države, članice bivše jugoslovenske federacije dugovale su ukupno 117,3 milijardi evra, a po nezvaničnim podacima početkom jula ove godine duguju frapantnih 133 milijarde evra. Kažem frapantnih jer je ovo državni dug, kome treba dodati još bar isto toliki, nastao zaduživanjem preduzeća kod banaka u inostranstvu, ali i samih građana kod opet inostranih banaka koje posluju na ovim prostorima.

Tada te 1990-te, Vlada SFR Jugoslavije koju je vodio Ante Marković, nije mogla da dobije nove kredite, jer su strani poverioci kao MMF i SB procenjivali da je Jugoslavija prezadužena. Kada tih 16 milijardi $ uporedite sa današnjim stepenom zaduženosti cela stvar izgleda neverovatna. Postavlja se pitanje da li su ljudi iz MMF, SB, kao i ostali poverioci u međuvremenu poludeli ili je sve urađeno da bi se nepostojećim parama (lažnim novcem, bez pokrića) opljačkala realna imovina zemalja bivšeg socijalističkog bloka. Putem nametnutih „privatizacija“ i gramzivošću zapada spirala zaduživanja se sve više ubrzavala sve do momenta kada je svet finansija uleteo u neke virtualne vode koje su na kraju dovele celu planetu do praga finansijskog i monetarnog sloma. Ali da to razmotrimo malo kroz brojke.

Prema podacima Ministarstva finansija Hrvatske raspodela duga eks Jugoslavije od 11,5 milijardi evra najvećim delom sprovodila se po ključu MMF-a i odlukama „Badinterove komisije“. Tako je SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) nasledila 36,5 odsto (4,198 milijardi evra), Hrvatska je preuzela 28,5 odsto (3,278 milijardi evra) duga, Slovenija 16,4 odsto (1,886 milijardi evra), Bosna i Hercegovina 13,2 (1,518 milijardi evra) i Makedonija 5,4 odsto (621 miliona evra). To je prema sadašnjim dugovanjima više nego skromno zaduženje i prava Božija blagodet.

U oči konačnog raspada SFR Jugoslavije u oktobru 1991, prema podacima Narodne banke Hrvatske (NBH), bivša država bila je dužna oko 11,5 milijardi evra odnosno oko 16 milijardi $ preračunato po sadašnjem odnosu dolara i evra. I tada nas je MMF (Međunarodni monetarni fond) kao i SB Svetska banka) proglasila visoko zaduženom zemljom kojoj se više ne bi trebali odobravati međunarodni krediti. Insistirajući da se sa SFR Jugoslavijom mora uraditi obiman reprogram otplate duga uz obavezne reforme celog finansijskog sistema. Ali to je bilo tada. Što se novih zaduživanja tiče danas bi cela stvar trebala da bude mnogo teža, jer iste te države koje su činile bivšu Jugoslaviju prema preseku NBH na dan 30. juna 2008 godine dugovale su ni manje ni više nego 94,8 milijardi evra. U januaru 2009. godine ta cifra se popela na 117,3 milijardi evra da bi 01. jula 2009 iznosila 133 milijardi evra (procenjena vrednost) ili neverovatnih 184,98 milijardi $. Deo ovog ubrzanog zaduživanja od 94, 8 na više od 133 milijardi evra sve država i njihove političke „elite“ pravdaju finansijskom krizom, ali kako pravdati ovoliku zaduženost do pojave finansijske krize? Ali gle čuda. MMF i SB sada ne procenjuju da su zemlje proistekle iz eks Jugoslavije, sa pokidanom i rasparčanom privredom prezadužene, već dele kredite i kapom i šakom. Tačno, najčešće za popunu takozvanih deviznih rezervi, koje mi kao i ostale navedene države opet čuvaju u njihovim velikim zapadnim bankama.

Da prvo malo razjasnimo slučaj Srbije. Kada su 1992 SR Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) uvedene sankcije mi smo prema MMF, SB, Londonskom i Pariskom klubu dugovali oko 6,944 milijardi $ ili 4,991 milijardi evra prema današnjem kursu. S obzirom da smo bili u blokadi te da je platni promet sa inostranstvom bio blokiran SR Jugoslavija nije mogla redovno da otplaćuje svoj dug niti da se zadužuje. No ipak mi smo preko privatnih ili navodno privatnih firmi (zbog niske cene duga) otkupili deo duga pa smo 2000 godinu dočekali sa ukupnim dugom od oko 5,600 milijardi $ odnosno 4,026 milijardi evra.

Gotovo svima je poznato da je zapad u rušenje Miloševića uložio veliki novac a da je samo za organizaciju 05 oktobra potrošeno oko 70 miliona $. Ali zapad ne baca pare. Odmah po dolasku „demokratske vlasti“ samozvani „eksperti“ iz G-17+ preuzimaju obimne radnje da se mentorima koji su ih doveli na vlast, te uložene pare u rušenju Miloševića vrate. Tako je Miroljub Labus kao potpredsednik Savezne vlade nonšalantno potpisao da SR Jugoslavija prihvata da plati sve redovne, zatezne i kaznene kamate MMF-u, SB, i ostalim gore pomenutim poveriocima. Još nonšalantnije je prihvatio da se SR Jugoslavija odriče svih kamata na naša blokirana sredstva u stranim bankama, koja uzgred rečeno ni do danas nisu vraćena - a radilo se o sumi od oko 1,7 milijardi $. Znao je Labus, a i zapadnjaci, da su nas oni uvođenjem sankcija i prekidanjem platnog prometa sa inostranstvom blokirali i onemogućili da redovno servisiramo dugove, te da mi u tom delu ne snosimo nikakvu krivicu - već isključivo oni. Ali zato je Labus i doveden na mesto potpredsednika Vlade, a asistent Dinkić za guvernera NB Jugoslavije, kako bi sve te činjenice ignorisali i svojim zapadnim mentorima omogućili debelu pljačku Srbije. Tako su zapadni lešinari preko noći samo na naplaćenim kamatama „zaradili“ oko 8,6 milijardi dolara, pa se naš dug sa 5,6 popeo na 14,2 milijarde $.

Od strane zapada, perfektno urađen posao. U rušenje „neposlušne“ Miloševićeve vlasti uložiš oko 70 miliona $, a onda instaliraš svoje podanike i odmah si „zaradio“ 12,4 milijardi $. Da ne bude zabune, 8,6 + 1,7 otetih sredstava + 2,1 po istoj metodologiji proračunatih kamate na naša zamrznuta sredstva iznosi 12,4 milijarde $ koje danas svi mi ubrzano otplaćujemo. Onda nam uz „posebne pregovaračke sposobnosti“ Labusa i Dinkića navedeni poverioci širokogrudo otpišu 2,8 milijardi $ duga, pa Labus i Dinkić poberu političke poene kod građana. U čitavu obmanu građana aktivno učestvuju i „demokratskih“ mediji pod kontrolom Soroša lažno informišući građane da je SR Jugoslaviji otpisan veliki deo duga – a to nije čak ni onaj iznos koji nam je otet. Pa umesto da pomenuti „eksperti“ krivično odgovaraju za ogromnu štetu nanetu državi, oni i dalje ekspertuju, uništavajući zemlju.

Druga etapa pljačke nastupa odmah. Sobzirom da su nas bombardovanjem temeljno razorili, onesposobili i ono malo privrede koja je nešto radila, zemlja nije u mogućnosti da redovno vraća tranše prekomponovanog zaduženja od 9,6 milijardi $, i mora da od MMF i SB uzima nove kredite kako bi redovno servisirala dugove i popunila budžet. I sa „dobrog“ zapada krediti stižu, ali uz uslove - naravno.

Tu uz uslove počinje treća faza pljačkanja Srbije. Prvi uslov je da Dinkić i Labus likvidiraju sve naše značajnije banke kako bi se otvorio prostor za ulazak zapadnih stranih banaka. One će onda pokupiti štednju građana i našim parama lomiti privredu, selektirajući koju će proizvodnju kreditirati, a koja će preduzeća neodobravanjem kredita oterati u stečaj - da bi ih u četvrtoj fazi pljačke kupili što jeftinije. Pored otvaranja prostora stranim bankama za pljačku privrede i građana koja se i danas sprovodi putem enormnih kamata, važnost likvidacije domaćih banaka bila je i u tome što su one imale kao garanciju svojih potraživanja vlasništvo nad velikim delom privrednih subjekata, koji se pod hipotekama domaćih banaka nisu mogli prodati zapadnim kupcima. Naši već navedeni „eksperti“ dovedeni na vlast da to sprovodu, preduzimaju odlučne korake i za samo dva dana zatvaraju sve naše značajnije banke, a na ulicu šalju oko 9.200 bankarskih činovnika. Čak su ih i u MMF-u pohvalili da je posao urađen perfektno, temeljno, i krajnje efikasno. Nisu ostali samo na pohvalama, već su Labusu, Dinkiću i Jelašiću obezbedili mesta, ako nešto pođe po zlu, a i odvojili dobre milionske iznose na njihovim računima u stranim bankama kako bi u svakom slučaju bili obezbeđeni.

Da bi bankarska pljačka trajala što duže svetski bankari su odvojili i nekoliko desetina miliona evra da bi ovi „eksperti“ formirali svoju stranku, koja će kroz Skupštinu i Vladu u kojoj učestvuju, sada institucionalno nastaviti pljačkanje Srbije. U našoj političko-vladajućoj „eliti“ svi igrači imaju svoje uloge, od „umerenih nacionalista“ preko pragmatičara, do onih koji su direktno antisrpski orijentisani – pa na izborima imamo široku lepezu izbora. Ali kada sve njih prema onome što su uradili proanalizirate shvatite da je to isti ološ ofarban samo različitim bojama. Pre nekoliko godina napisao sam tekst „Četiri jahača apokalipse“ opisujući pred izbore, ko su i šta su ti naši vodeći kandidati i stranke.

Ubrzana privatizacija
Labus i Dinkić su svoje zadatke odradili valjano i otvorili prostor tako da je sada mogla da otpočne četvrta faza pljačkanja Srbije - ubrzana privatizacija. U skladu sa zapadnim programima sada na scenu stupa druga pripremljena ekipa sa Đinđićem kao premijerom, Đelićem kao ministrom finansija i ekonomije, Aleksandarom Vlahovićem ministrom za prestruktuiranje privrede i privatizaciju, čijem ministarstvu ujedno pripada i vladina Agencija za privatizaciju. Goran Novaković postaje ministar energetike i rudarstva, Goran Pitić ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom, Marija Rašeta Vukosavljević za saobraćaj i telekomunikacije i da ne nabrajam sve te eksperte lopovluka. Za Đelića, Novakovića, Pitića gotovo niko nije ni čuo, jer upravo kao „eksperti“ doleću iz inostranstva pravo u ključne ministarske fotelje. Vlahović i Đelić su se kao eksperti konsultanti već „proslavili“ u Poljskoj, Češkoj…pa su ih otuda i bukvalno proterali, ali su za našu ubrzanu privatizaciju, odlični - jer su se za zapadne mentore već dokazali.
 
nastavak

U socijalističkom sistemu gotovo su svi živeli su od svojih plata koje nisu omogućavale sticanje značajnijeg bogatstva. Stoga u ubrzanoj privatizaciji građani Srbije nisu mogli ni da učestvuju jer nisu raspolagali kapitalom kojim bi mogli kupiti bilo koje preduzeće. Novac su jedino imale strane zapadne kompanije za koje je ubrzana privatizacija kroz sve ove gore navedene poteze i pripremana. Brzo je „kupljeno“ sve ono za šta su stranci bili zainteresovani, po bagatelnim cenama koje čak ne prelaze ni samu vrednost zemljišta na kojoj se neka fabrika nalazila. Tako su od strane zapada instalirani Vlahovići, Đelići… odrađivali poslove za koje su na vlast i dovedeni. Navešću neke primere koji mnogo toga govori i objašnjava zašto je Srbija danas u bezizlaznoj privrednoj situaciji osuđena da živi isključivo na kreditima MMF, SB, i stranih poverilaca.

Kad „Sartid“-u (železara, nova i stara, fabrika belih limova, valjaonica…) skinete 650 miliona deviznih kredita obaveza i to prebacite da vraća država, a onda ga prodate za 26 miliona to je više nego pljačka. Jer ste Srbiju odštetili za više od 2,5 milijardi dolara. Kako? Sartid je strancima bio interesantan jer je to bila relativno nova železara, dobro lociran pored Dunava čime je transport koncentrata gvožđa olakšan, i koja je u svom sastavu imala i valjaonicu limova, kao i valjaonicu traženih belih limova. Ono što je bilo posebno interesantno je, da se u Srbiji posle bombardovanja nalazilo oko 11 – 15 miliona tona najkvalitetnijeg otpadnog gvožđa, od srušenih mostova, hala i drugih objekata. To je značilo da se sirovina sa preko 90% metal nalazi u prečniku od svega nekoliko stotina kilometara od železare, i kada se to pretopi ostvariće se ogroman profit - jer je cena gvožđa na svetskom tržištu bila odlična. Ujedno to otpadno gvožđe je perfektna sirovina za kontinuirani rad železare od 6-7 godina punom parom. Železara danas ne radi jer zalihe otpadnog gvožđa su gotovo istopljene, cena gvožđa na tržištu je pala, a ogroman profit „US Steel Serbia“ je odavno prebacio na račune u SAD. Srbiji je ostalo ogromno ekološko zagađenje o kojemu su vlasti ćutale, hiljade otpuštenih radnika, a sada i preostali radnici železare na prinudnom odmoru, sa neizvesnom budućnošću kada će se rad, i da li će se rad uopšte nastaviti. Država je građane i radnike obmanjivala uspešnim radom „US Steel Serbia“ najvećim izvoznikom u Srbiji koja od tog izvoza nema ništa jer novac od tog izvoza ne ostaje u Srbiji. Privatizacioni „eksperti“ nisu objasnili da su takvom privatizacijom debelo opljačkali Srbiju i da će strani vlasnik u Srbiji nešto raditi dok mu taj posao donosi dobar profit, kada toga više ne bude ili kada se on izjednači sa zemljom iz koje dolazi, zatvoriće fabriku i sve radnike otpustiti. To je privatno, sada njegovo, i Vlada ga u tome ne može ničim sprečiti.

Drugi biser privatizacije je prodaja obe fabrike cigareta u Nišu i Vranju za oko 850 miliona $, ali pod uslovom da 5 godina oni imaju potpuni monopol na tržištu cigareta u Srbiji, pa samim tim kontrolišu i uvoz cigareta. Ako znamo da građani Srbije godišnje na cigarete troše oko 1,2-1,3 milijardi $. Lako možete izračunati za koliko će strani kupci otplati kupljene fabrike i kakav će onda profit zgrtati godinama. Ono što je tu još katastrofalnije „DIN-Philip Morris“ i „British American tobacco“, čim su fabrike kupili otpustili su skoro polovinu radnika i prebacili ih na naš i onako preopterećen penzijski fond. Doveli su i svoje dobavljače pa se u Srbiji više ne proizvode kartonske paklice, polipropilen za pakovanje, dok se i duvan uvozi iz Turske… ili kratko rečeno u srpskim cigaretama nema vi S od proizvoda iz Srbije. Koliko je u tom lancu proizvodnje cigareta ljudi ostalo bez posla možete videti u Mačvi, Posavini, južnoj Srbiji, gde se duvan više i ne seje, a hiljade seoski domaćinstava je ostalo bez značajnih prihoda. Zatvorena je „Viskoza“ u Loznici, jer svoj polipropilen i celofan više nema kome da proda, a „Kartonka Avala“ se svela na radionicu sa 50-tak zaposlenih.

„Strana ulaganja“ sam stavio pod znake navoda jer se radi o čistoj prevari građana iza koje se krije neviđena pljačka Srbije, a koja samo nosi privlačno ime. Kad prodate svoj stan ili kuću i odete da budete podstanar, smatrate li to dobitkom ili gubitkom, i nazivate li to stranim ulaganjem. Možda bi se strano ulaganje moglo nazvati kada bi Srbija prodala 40% deonica „Sartida“ ili 30% deonica fabrika duvana i taj novac bio uložen u revitalizaciju ili osavremenjivanje tih fabrika. Da je država na sebe preuzela 650 miliona duga „Sartid“-a on bi gotovo isto uspešno mogao da posluje kao i „US Steel Serbia“ jer ga je to preveliko dugovanje i gušilo - ali bi ogroman profit ostao u Srbiji. Kod duvanskih fabrika to nije ni bilo potrebno jer su one ionako vrlo uspešno poslovale – ali su ekspresno morale biti prodate jer su počele da izvoze cigarete na veliko rusko tržište – što se svetskim multinacionalnim kompanijama nikako nije dopalo. Pod „strana ulaganja“ se jedino mogu smatrati Grinfild investicije (Greenfield investment) za koje je karakteristično, da se sa poslom počinje od početka, bez prethodne infrastrukture, poslovnih prostora i radnika. Na livadi kako to i mi i Englezi kažemo.

Bilo je kod nas i takvih Grinfild investicija ali su one bile isključivo u sektoru trgovine, kao dodatni oblik pljačkanja Srbije. U Srbiji je od 2000. izgrađeno na desetine velikih tržnih centara raznih svetskih kompanija koje su te megamarkete napunile pretežno stranom robom. Da bi se ta strana roba široke potrošnje mogla isplativo uvoziti priskakale su „naše“ marionetske Vlade i donosile „povoljne“ zakone, a sve pod izgovorom neophodnog približavanja Evropskoj Uniji - u koju sigurno nećemo nikada ući, ili bar ne dok to ne bude i njihov interes. Dinkić je kao ministar ekonomije uveo kreditiranje građana da bi se ta uvozna roba široke potrošnje masovno kupovala, a i da bi strane banke lihvarskim kamatama koje su i četiri puta veće od sličnih kredita u Evropi dobro zaradile. Guverner Jelašić je u sferi monetarne politike odradio svoj deo zadatog posla. Dinar je držao daleko iznad njegovih realnih vrednosti u odnosu na $ i evro što je uvoznu robu činilo jeftinijom, a zbog nepovoljnog kursa izvoz iz Srbije je bio praktično neisplativ. Naravno, i guverner Jelašić je sve to radio za „naše dobro“. „Čuvao je vrednost domaće valute i obuzdavao inflaciju“. Lepo zvuči samo da je još istinito. Tako se Srbija našla u viru „demokratskih lopina“ koji su za sebe ipak pokrali mrvice u odnosu na obim pljačke koju su omogućili svojim zapadnim mentorima.
 
A radnici koji bi ovo trebali da chitaju su sad na ulici bez posla i nemaju ni za struju a kamoli za internet. Od muke su prestali i da glasaju a demokrate ih u svojoj obesti i cinizmu nazivaju gubitnicima tranzicije.......kakav chudan izraz za pljachku......
 
A radnici koji bi ovo trebali da chitaju su sad na ulici bez posla i nemaju ni za struju a kamoli za internet. Od muke su prestali i da glasaju a demokrate ih u svojoj obesti i cinizmu nazivaju gubitnicima tranzicije.......kakav chudan izraz za pljachku......

jel to pricas o oni radnici sto su gundjali i kod tita i kod antu markovic i kod slobu i kod tadic...........? njima bre niko ne valja. to je gomila mesa koju svaki diktator meze sutirati di oce. dokazalo se.
 

Back
Top