Pogriješih. Evo naslova.
Stjepan Ivšić: Uz "Pravopisne prijedloge" Povjerenstva za hrvatski jezik i "odvojeno mišljenje" dra. Marijana Stojkovića; Jezik, god.38, br.3, Zagreb, veljača 1991. (prvi je put otisnut tekst iz 1941.)
Evo dijela teksta:
»...Isticanje dra. Marijana Stojkovića, da je fonetski pravopis kod Hrvata samo djelo Vukovo, nije na mjestu. Istina je da je Vuk u početku pisao etimološki, pa je i svoju prvu gramatiku "Pismenicu serbskoga jezika" (1814) napisao etimološkim pravopisom, i da je istom u gramatici uz "Rječnik" iz godine 1818., za koji je upotrijebio i "šokačke" rjecnike, udesio fonetski pravopis. No fonetsko je pisanje bilo u običaju kod Hrvata od najstarijih vremena. Mjesto mnogih drugih dokaza za to prilažem ovdje u prijepisu jednu pjesmu Dubrovčanina Dominka Zlatarića prema originalnom izdanju njegovih pjesama iz godine 1597., preštampanu u SPH (Stari pisci hrvatski) XXI,*
U smrt gospodina Tomka Vodopića
Smrt meni novi plač pripravi i suze,
ka tebe naglo tac, VODOPIĆU, uze,
jer ne imam pokoja, što s tobom općiti
ovdi već neću ja, ni te kad viditi;
zač odkle vrijedni moj ZLATARIĆ cvijet ođe,
ti me sam pri nijednoj zgodi vik ne ođe,
ni te strah zdrža vik, ni druzijeh prijazan,
da meni pomoćnik ne budeš noć i dan.
Ti svakom radosti mojom se veseli,
i svakom žalosti bez himbe dreseli.
Sa mnom te sveđ imah. Ljubežljiv i viran
biješe mi, tijem se zvah pokojan i miran.
Ali me i ti sad prije reda ostavi,
neka me gorki jad i boles zla davi.
Bolim se još dosta dicom tvom i ljubi,
žalosna ka osta pokle te izgubi.
I toj me usili, da tužno sveđ cvijelju,
rodjače moj mili, srčani prijatelju,
a ne ka druga čes: jer si ti u slavi
koju kralj od nebes izbranim pripravi.
(iz "Pjesni u smrt od razlicijeh", štamp. u Mlecima 1597., str. 94; preštamp. u SPH XXI, 155)
u kojem se osim fonetskih primjera, kakvi su označeni u prilogu: ob- > op-, s- > z-, stn>sn, tc>c, dc>c, nb>mb, nalaze i ovakvi: dk>tk (slatka 35, rijetke 153), žk>šk (tešku 151), iz->is- (ishodeći 91, istok 32), raz->ras- (rascviljena 37, raspravlja 16), uz->us- (uspreda 33. uspomena 125), ob->op- (optekal 146,) zs>s (rasap 19, raspa 33, rasjekoše 9. rastavi 27), zš>š (raširat 95), žsk>šk (muški 144), žst>št (uboštvo 92. društvo 118). čb>džb (srdžba 12.19.27.28.43.79.88.120.130.164 i drugdje), stn>sn (usne 87), stb>zb (gozbe 15), zt>st (uljesti 5), tč>č (svečane 42), dd>d (devedeset 162), dt>t (potičeš 13), f'ut. tć>ć (platićeš 28), ts>c (hrvacki 5, bogactvo 8. t. 29) i dr. Tako su eto pisali u hrvatskoj Ateni u zlatno doba njezine književnosti.
A daje opravdano, da se obaziremo i na njezine književnike, mogao bih se pozvati na Dinka Ranjinu, koji je vec godine 1563., u posveti svojih pjesama "knjižniku" Mihu Menčetiću, rekao osim drugoga i ovo: "slidimo ovi put, u koji smo uljezli s pomoću spijevalac, zašto oni svijem nami voci su i oci svakoga razuma" (str. VI; originalnoga izdanja, u SPH XVII], 4).
Da spomenem još samo nešto iz hrvatske pravopisne tradicije. U najstarijoj hrvatskoj ispravi s otoka Brača iz godine 1185., sačuvanoj u ćirilskom prijepisu iz godine 1250., čitamo ime Draško (mjesto Draž'hko), prema čemu je i poslije u hrvatskoj glagoljskoj ispravi iz godine 1490. Drašković (v. Šurmin, Hrv. spom. 9 i 345). Našoj fonetskoj tradiciji odgovara i pisanje Bošković (mjesto Božković), a da se bosanski kralj Tvrtko pisao tako, a ne Tvrdko, to zna svatko, tko je imao prilike čitati njegove isprave Prema tome je jasno, zašto se već odavno u nas spominju Grupkovići, Vlatkovići, Latkovići, pa i Ratkovići. ..»
..................
No, odlutasmo s teme, be-ha imenoslov ....
