Politički najvažnija funkcija u britanskom sistemu vladavine je funkcija premijera. Britanski premijeri su jako moćni. Raspolažu velikim patronažnim potencijalom koji im, naprimjer, dopušta da preko 100 poslanika vladajuće stranke imenuju ministre unutar ili izvan svoga kabineta te da ih unapređuju u drugim vladajućim službama, počev od javne službe zdravstva, preko unapređenja strane trgovine i prometa, pa do BBC-ja. Njihova moć počiva na lojalnosti njihove stranke, čiji su oni predsjednici, u parlamentu i na tome što oni uglavnom formiraju vlade koje nisu koalicije.
Premijeri danas sve više traže podršku za svoju politiku i u izravnom kontaktu s narodom, i to putem medija. Utjecati na izvještaje koji se pojavljuju u medijima, voditi brigu o vlastitoj slici koja se o njemu stvara u javnosti, danas je za šefa britanske vlade postalo isto toliko važno kao i bit njegove vladajuće djelatnosti. Tradicionalno se za "menadžment" javnog mnijenja koristi držanje informacija u tajnosti te selektivna i taktička predaja informacija. Za taj posljednji dio veoma je prilagođeno lobi-novinarstvo. O ulasku u "klub" od oko 150 novinara koji svakodnevno od glasnogovornika vlade dobivaju "povjerljive" informacije čiji se izvor ne smije priopćiti, odlučuje vlada. Tony Blair je do te mjere perfekcionizirao svoj utjecaj na novinske izvještaje da ni jednom članu njegovog kabineta nije dopušteno davati izjave za novine bez izričite dozvole. Osobe koje su zadužene za rad s javnošću (takozvani "spin doctors") trebaju što više preuzimati inicijativu te, kao u vrijeme izborne borbe, pokušati osvojiti naslovne stranice s temama koje odgovaraju vladi. Parlament je jednako kao i ministri u pozadini, što je karakteristika političkog stila koji se veže za američkog predsjednika.
Rad vlade orijentise se na tri tradicionalna principa:
Prvi princip, dominantan položaj premijera, s jedne strane sadrži kompetenciju određivanja osnovnih linija i smjerova politike. Osim toga, dominatna uloga premijera odražava se i na proces odlučivanja unutar vlade same. Premijer može podijeliti mnoge ad hoc organizirane kabinetske krugove, koje onda kontrolise ili on ili njegove osobe od povjerenja. Ti interni procesi odlučivanja mnogo su više prikriveni od očiju javnosti nego što je to slučaj u Njemačkoj. Međutim, mnogo važnija je sposobnost premijera da održi široku kompetenciju odlučivanja koju mu ne ograničavaju ni koalicijski partneri, ni ustavni tekst, ni ustavni sud, ni vladar države ni parlament. Britanski sistem vladavine zbog toga se označava kao vladavina premijera (prime ministerial government) ili čak kao i "izborna diktatura" (elective dictatorship), o čemu se mnogo polemizira. Na koji način će dotični premijer provoditi svoju dužnost, ovisi, naravno, o osobi koja je na tom mjestu. Margaret Thatcher je u doba svoje vladavine, kao šef vlade iz Konzervativne stranke od 1979. do 1990. godine, bila poznata po svom oštrom kabinetskom režimu te po svojim čvrstim političkim principima usmjerenim prema formiranju političke volje. Tony Blair provodi sličnu, jako oštru kontrolu svog kabineta, iako se dosad ne čini toliko ideološki odlučujućom ličnošću kakva je bila Margaret Thatcher.
.. (Аца и Катарина)
