kako god bilo, onaj prevremeni klimaks je zaustavljen i nastupio je posle deset godina manje-više bezbolno, pošto više nije bilo iritantnih likova oko nje, a u međuvremenu je s menopauzom stigla i penzija, te je mogla mirno da se preseli u svoj stančić koji je sama (pomalo ishitreno) odabrala...
(prestale su joj i nesnosne migrene, zbog kojih je umela da pije po desetak kafetina za dva dana)
pomenuti hormonalni poremećaj možda ima, ali verovatno ipak nema nikakve veze sa demencijom: radi se samo o tome da bolesnici ispoljavaju slične psihotične osobine koje su prethodno imali, samo sad malo (pre)naglašene... i kao što nisam mogla pre dvadeset godina da prodrem do njene svesti i da je ubedim da nema razloga da plače, tako ne bih mogla ni sad!
a taj neki bezrazložni plač imam i ja poslednjih meseci, povremeno samo, ali to je to isto: strah od starosti, uopšte bolesti kao takve, od smrti - na kraju krajeva!
--- znamo da nas sve to čeka, ali o tome ne razmišljamo svaki dan... i upravo u bekstvu od tih prostih činjenica dolazi očaj: čini mi se da je to jedina zajednička tačka između one situacije sa hormonalnim poremećajem i ovog sada: kao da se ona podsvesno (da, samo podsvesno!) suočava sa tim užasom...
jer predoseća kraj, oko sebe vidi samo raspad, najavu starenja, opasnost da će biti napuštena (takva je atmosfera u svakom staračkom domu!)
- ali upravo demencija sad štiti moju majku od te svesti: ona tvrdi da je tamo u domu -
najmlađa (ne zna koliko ima godina),
najzdravija, da
najlepše ume da hoda, da ona jedina ovo i ono... ... tralala
- i prethodnih godina imala je običaj da mi se hvali nekim banalnim stvarima, kako je nekom pomogla, ponavljajući do besvesti istu priču sa oduševljenjem -
uf! /ima toga još/