Edgar Alan Po

Lepo je sto ti bezis od siroko rasprostranjenih misljenja,ali ove dve pesme su toliko dobre da ih masa nije mogla odbaciti,da nisu mogle izgubiti na vrednosti i ako ih vole i siroke mase.
Obicno u knjizevnosti ono sto voli sira publika,to ima malu vrednost.U retkim slucajevima to nije tako.
Isti je slucaj recimo sa pesmom Barbara od Prevera,ili sa Apolinerovom pesmom Most Mirabo.
 
Filozofija kompozicije:

«Filozofija kompozicije» nastala je kao objašnjenje nastanka njegove pesme «Gavran» i u ovom textu on izlaže i svoju poetiku, dok u «Pesničkom načelu» samo izlaže svoje teorijske ideje.
Po smatra da bi bilo veoma zanimljivo kada bi svaki pisac izložio korak po korak, način na koji su nastala njihova dela, on misli da je posledica taštine što pisci ne žele da otkriju način na koji stvaraju, ali ima i razumevanja za njih jer je svestan da se retko dešava da pisac može da se vrati korak po korak na početak procesa stvaranja. Zbog toga je on odlučio da napiše takav esej o nastanku «Gavrana» kao njegovog najpoznatijeg dela, a da bi pokazao kako se nijedan do pesme ne može pripisati slučaju ili podsvesti, čime polemiše sa tradicionalnim stavom o nadahnuću kao vrsti plemenitog ludila.
Proces stvaranja započinje razmišljanjem o utisku koji želi da postigne, bira neki «nov i snažan utisak» za koji traži dalje dogadjaj ili izraz koji bi najviše odgovarali za proizvodjenje takvog utiska. Željeni utisak može se postići naročitim dogadjajima i običnim izrazom, ili obrnuto kada je akcenat na izrazu, ili istovremeno naročitim dogadjajem i izrazom.
Posle ovoga razmatra problem «dužine dela». Kraća pesma, koja se može pročitati u jednom dahu bolja je od dugačke koja zbog dužine gubi na jedinstvu predstave. Snažno uzbudjenje koje uzdiže dušu je ... psihičkoj nužnosti kratko, a pesma postiže svoju svrhu samo ako snažno uzbudjuje, jedinstvo utiska razbija se ako se izmedju dva navrata čitanja upliću poslovi svakodnevice. Ova dva načela kratkoću i jedinstvo efekta Po obrazlaže iz pozicije čitaoca prelazeći u teoriju percepcije. Dužina pesme treba da bude u srazmernom odnosu sa njenom vrednošću, stepenom pesničkog utiska koji želi da proizvede, jer je kratkoća u pravoj razmeri sa jačinom željenog utiska.
Kada je odredio dužinu pesme, prelazi na područje kojim će se baviti njegova pesma, a to je «lepota». Smatara da je lepota jedino pravo područje pesme zbog toga što se u posmatranju lepog nailazi na najveće zadovoljstvo, čisto i snažno uzdizanje duše (ne razuma i srca). Ovo uzdizanje duše najlakše se postiže pesmom, dok se istina kao predmet razuma i predmet srca najlakše postiže svoje zadovoljenje u prozi. Pošto je poezijapredmet duše i način za otkrivanje lepote, ona ne mora da unosi u pesmu istinu ili strast ili ih može podrediti osnovnoj svrsi – lepoti. Na svom najvišem stepenu razvitka lepota uzbudjuje osetljivu dušu do suza, tako da je izraz koji bi najviše ispolji lepotu «tuga». Od svih tužnih predmeta za čoveka kao najtužnija jeste smrt, a najpesničkiji predmet je smrt lepe žene.Motiv «umrle drage» je čest u Poovojpoeziji(Lenora, Anabel Li) njega fascinira smrt kao mogućnost ulaska u drugi , bolji svet, a ovaj motiv spaja ovu opsesiju sa bolom koji smatra kao pozitivnu stvaralačku snagu. Njegova ljubavna poezija uvek je upućena onim koje je voleo i izgubio, a najpozvaniji da govori o tom predmetu je ožalošćeni ljubavnik.
Kao osnovni motiv pri stvaranju pesme, stožer oko koga će ona biti sagradjena Po uzima Pripev ili Refren. Refren je zbog svoje masovne upotrebe izabrao kao najadekvatnije umetničko sredstvo i primetivši da se nalazi na niskom stupnju razvoja, razmišlja o mogućnosti njegovog usavršavanja. Refren je ograničen na lirski stih i umetničko dejstvo postiže ponavljanjem i zvuka i misli, on želi da unese raznolikost misli ostajući pri ponavljanju zvuka. Zbog primene pripeva koji je trebalo više puta menjati sam pripev je morao biti kratak, najbolje onaj koji se sastoji iz jedne reči koja će se nalaziti na kraju svake strofe i koja treba da bude zvučna i pogodna za otegnuto svečanonaglašavanje – bira «nevermore». Ova reč pokazala se najviše u skladu sa izrazom tuge koji je izabrao.
Da bi motivisao stalno ponavljanje ove reči bira stvorenje koje može da govori, a nije čovek, obdaren razumom i prvi impuls je bio da izabere papagaja, ali ga je zamenio sa gavranom koji je više u skladu sa izrazom pesme.
Povezuje zamisao o ljubavniku koji oplakuje umrlu dragu i gavrana koji ponavlja «nikad više» na jedini način koji bi odgovarao upotrebi različitog značenja ovih reči tako što gavran odgovara na pitanja ljubavnika. Pitanja i odgovore rasporedjuje po principu gradacije, od uopštenih pitanja do veoma ličnih i potresnih koja se tiču sudbine dvoje ljubavnika. Prvo piše zaključnu strofu, ono pitanje koje predstavlja klimaks pesme, da bi ostvarivši krajnji stepen tuge i očajanja mogao prema njemu da rasporedi prethodne strofe, tako da ni jedna od njih ne prevazidje poslednju. Pesmu ustvari piše od kraja, potom dovodi u vezu ljubavnika i gavrana . Odlučuje se za sobu ljubavnika(naučnika?) zbog toga što smatra da je za postizanje utiska izdvojenog dogadjaja važno ograničavanje prostora koje onda deluje kao okvir na neku sliku, čime se usredsredjuje pažnja. Kada je odredio mesto na kome će se nalaziti naučnik uvodi pticu kroz prozor motivišući njen ulazak olujom, koja ima i efekat kontrasta na mir u sobi u kojoj je ljubavnik zadubljen u svoje misli. Kontrast predstavlja i slika gavrana koji seda na kip Palade, beli u predjenju crnom pticom, zatim se istim sredstvom služi u sredini pesme kada gavrana opisuje kako smešno ulazi kočopereći se i lepršajući i naučnik zbija šalu sa njim. Sledeći deo pesme ima suprotan ton koji odgovara preokretu u raspoloženju i predstavama ljubavnika – on shvata da su reči besmislene i da ih je ptica naučila od prethodnog gospodara, ali njegovo sujeverje i sladostrasno mučenje ga nagoni da mu postavlja takva pitanja koja bi mu zadala najveći bol. Pošto je na ovaj način završio pripovedanje i postigaospoljašnji smisao, Po traži sad dublji smisao, izvesnu moć nagoveštavanja smatrajući ga neophodnim da proizvede utisak bogatstva u pesmi. Zbog toga dodaje dve završne strofe sa prenesenim značenjem da bi učinio gavrana znamenjem tužne i večite uspomene.
Smatra da su za složenost i celishodnost pesme važniji nagoveštaji – podtext, oni moraju ostati skriveni u donjem sloju pesme inače se ona pretvara u prozu. Ovo njegovo merenje da je neodredjenost, maglovitost osnovna u poeziji primenjuje i na druge pesme.
Jedan od važnih elemenata kojim se postiže nagoveštenje željenog je sloj zvukova i sugestije koje on stvara. Po pažljivo bira reč koja će predstavljati refren koja mora da bude zvučna i pogodna za otegnuto svečano naglašavanje i zbog toga mu se nameću dugo «O» i «R» kao najotegnutiji samoglasnik i najbogatiji suglasnik. Reč sastavljena iz ovih slova treba da asocira svojom zvučnošćuna setu, tugu koju je izabrao za izraz u pesmi. Na drugom mestu u ogledu on pominje da je izabrao Paladino poprsje za mesto na koje će sleteti gavran zbog zvučnosti same reči Palada. Očigledno je da mnogo polaže na zvukovni aspekt i smatra da zvuci mogu imati sugestivno značenje pri čemu se oslanja na muzički princip.
 
Ne kazem da ove pesme imaju malu knjizevnu vrednost, ali mnogi ljudi znaju samo te dve i uopshte se ne trude da prochitaju josh neku i misle da mogu da govore o Pou.

Te dve i jesu njegove najbolje , Romansa , Tamerlan , El Dorado i ( e sad mi stade mozak ne mogu da se setim one pesme sa stihom "Sve je san u snu samo" ) su veoma dobre pesme , ne kazhem da su njegove pesme loshe , ali Anabel Li i Gavran su ubedljivo najbolje .
 
"Gavran" me je ostavio bez daha kada sam ga prvi put pročitao, i zauvek me "navukao" na gotski horor, ali od mnogih prevoda, valjda zbog navike, dopada mi se jedino onaj prvi koji sam pročitao, ali ne mogu da se setim čiji je
 
ne mogu da se setim one pesme sa stihom "Sve je san u snu samo" )
San u snu

Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku, sad kad je kraj,
Ovo mi barem reći daj –
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al' ako iščezla je nada
Danju, il' noću, bilo kada,
U snoviđenju, il' bez toga
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
Valova što obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnca zlatnog pijeska –
Koliko ih je! Ali gle kako
Curi mi u dubinu svako,
Dok plačem tako – dok plačem tako!
Ne može ih zadržat. Bože?
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu?

Autor: Edgar Allan Poe
Preveo: Luko Paljetak

Take this kiss upon the brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me avow—
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream;
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision, or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.
I stand amid the roar
Of a surf-tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand-
How few! yet how they creep
Through my fingers to the deep,
While I weep— while I weep!
O God! can I not grasp
Them with a tighter clasp?
O God! can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?
 
Poslednja izmena:
Meni su dve najbolje njegove pesme Usnula i Sam. Prvu pesmu imam a drugu sam zaboravio :(

Usnula

Noc je junska koju preseca
blistanje mistichnog meseca.
Zanosna, tamna, vlazna para
u zlatnom mu se krugu stvara,
i blago pada, kap po kap,
na vrh planine kao slap,
te melodichna i sanjiva
u svetsku se dolinu sliva.
Ruzmarin crnu raku zove;
ljiljani plove niz valove;
puneci mrakom prsa shuplja
stara se kula u san skuplja;
gle! slichna Leti crnog vala
jezerska voda u san pala,
i za svet, ne bi taj san dala.

Sva spi Lepota! - i smirena
(okna joj k nebu rahirena)
s Kobima svojim spi Irena.
O gospo sjajna! je li mudro
uz prozor otprt chekat jutro?
Luckaste slutish li lahore
shto s kroshnji lete u zastore,
nestvarni dashci, vrazje jato,
shto sobom blude cudnovato,
tvog baldahina ticu velo
jezivo tako - tako smelo-
nad tvojim dugim trepavkama
gde tvoja dusha spava sama,
tako da stropom i po zidu
kao da mrachni dusi idu.
O gospo mila! zar strah nemash?
Shta, i o cemu sada snevash?
Ti daljnjih mora prede crtu
da chudish stabla u tom vrtu!
Chudna je tvoga lica boja!
I haljina ti chudnog kroja!
Chudno je duga kosa tvoja,
i svechan izgled tog spokoja!

Gospodja spava! O, da sam san taj,
shto dugo traje, i nema kraj!
O, Nebo, ti joj zashtitu daj!
Nek soba bude josh svetija,
postelja njena josh setnija,
dva oka njena josh snenija,
nek nepomichna tako bude
dok sve u belom dusi blude!

Spi moja draga! O, da san taj,
shto dugo traje, i nema kraj!
Nek crvi blago nishte njen sjaj!
U staroj shumi punoj mraka
nek otvori se za nju raka-
grobnica shto je cesto skrila,
otvarajuci mrachna krila,
znamenje mnogo najmilije
gospodske njene familije-
raka skrivena usred hlada
na chija vrata, kad bI mlada,
kamencic hitnu pokatkada-
grob s chijih vrata koja zvuche
ni jek sad nece da izvuche,
drshcuc od misli, igre dechje!
da to iznutra mrtvi jeche.
 
Sam

Od djetinjstva ja ne bjeh kao,
Drugi–ja gledati nisam znao.
Kao drugi–dusa nije htjela.
Strasti iz skupnog primati vrela.

Iz istog vrutka nisam jad,
Pio-u istom tonu mlad.
Budio nisam srca plam,
I sve sto voljeh–voljeh sam.

Tad se–u djetinjstvu–u zori,
Burnog zivota moga–stvori.
U bezdanu dobra ili zla,
Tajna sto jos me mami sva;
U bujici sto se pjeni.
U crvenoj gorskoj stijeni.
U suncu sto kupa svojom.
Jesenjom me zlatnom bojom.

U munji sto nebo prene,
I proleti pokraj mene.
U oluji, groma rici.
U oblaku sto po slici.
Za me (nasred neba plavog)
Lici na demona pravog.
 
Puno hvala na pesmi, ali, nadam se da necu zvucati kao neki namcor :), mislim da je prepev koji sam citao bio drugaciji i meni lepsi. Onda pomislim koliko se pesma razlikuje od prepeva do prepeva, i koliko je uopste to ta pesma u odnosu na prvobitnu verziju na meni stranom jeziku. Mada, nije da ne razumem engleski, nego mi je na mom jeziku nekako bliza srcu.

Cini mi se da je zvucalo umesto Strasti iz skupnog primati vrela - Sa istog vrela piti. Ili tako nekako.

Volim i Bodlera, ali jos vise volim Bodlera iz poslednjeg Danojlicevog prepeva :).
 
Poslednja izmena:
Povodom 200-godišnjice rođenja Edgara Alana Poa pojavilo se reprezentativno izdanje svih prevoda pesme "Gavran" na srpski. Pretpostavljam da će većinu iznenaditi, kao i mene što je, saznanje da postoji čak devet prevoda i praktično svaki je izuzetno zanimljiv. Nika Grujić Ognjan (1878), Milorad (Popović) Šapčanin (1882), Svetislav Stefanović (1903), Jovan Ćirilov (1952), Trifun Đukić (1965), Vladeta Košutić (1972), Kolja Mićević (1972), Branimir Živojinović (1979), Kolja Mićević (2006).

Kao što se može videti, Kolja Mićević je preveo ovu pemu čak dva puta. Značajno je da je u poslednjem prevodu pripev "Nikad više" (nevermore) izmenio u "Sve je mora". Izuzetno je zanimljiv, i što se mene tiče, izvanredan, prepev Milorada Popovića Šapčanina, koji jedini nije pesmu nastojao da prevede oponašajući orginalni stih i ritam, nego je sledio sopstveni.

Takođe je fascinantno saznanje da prvi prepev "Gavrana" na srpski datira još iz 1978. godine.
 


MECENGERŠTAJN
Pestis eram vivus - moriens tua mors ero.
Martin Luther

Kuga bejah živ - umirući tvoja smrt ću biti.
Martin Luter

Svuda su se, u svim vremenima, prikrivali zlokobnost i užas. Zašto, onda, davati datum priči koju nameravam da ispričam? Neću. A, pored toga, postoje i dragi razlozi za prikrivanje. Dovoljno je da se kaže da je u Mađarskoj, u periodu o kojem govorim, postojalo ustaljeno, mada skriveno, verovanje u doktrine metempsihoze.1 Ne govorim ništa o samim učenjima - o njihovoj netačnosti ili o njihovoj verovatnoći. Tvrdim, međutim, da mnogo naše sumnjičavosti - kao što La Brijer kaže o našim nesrećama - vient de nepouvoir etre seuls.2
No neke stvari u sujeverju Mađara umnogome naginjahu besmislici. Oni - Mađari - u osnovi su se dosta razlikovali od svojih istočnih izvora. Na primer. „Duša“ - kazao je prethodni - iznosim reči jednog pronicljivog i inteligentnog Parižanina - ne demeure qu'une seulefois dansun corps sensible: au reste - un cheval, un chien, un homme meme, n'est que la ressemblance peu tangible de ces animaux.3 Porodice Berlifiding i Mecengerštajn behu vekovima u svađi. Nikad ranije, dve kuće, tako ugledne, ne behu obostrano zagrižene tako strašnim neprijateljstvom. I, zaista, u vreme ove pripovesti, ispijena i zlokobna stara veštica je primetila da se „vatra i voda pre mogu pomešati nego što će se Berlifiding rukovati sa Mecengerštajnom“. Izgleda da se poreklo ove mržnje nalazilo u starom proročanstvu - „uzvišeno ime će pasti, ispunjeno strahom, kada, kao jahač na svom konju, smrtnost Mecengerštajna bude trijumfovala nad besmrtnošću Berlifidinga“.
Sigurno da, same za sebe, ove reči imaju malo ili čak nikakvo značenje. Ali su još trivijalniji uzroci - i to od nedavna - doveli do posledica isto tako punih događaja. Pored toga, imanja, koja behu međašnja, dugo su vršila suparnički uticaj na poslove vlade. A, osim toga, bliski susedi su retko prijatelji - a stanovnici zamka Berlifiding su mogli, sa njegovih visokih, izbočenih potpornih stubova, gledati pravo u prozore zamka Mecengerštajn. A najmanje je, više nego feudalna veličanstvenost, koja je tako sračunato otkrivena, moglo da ublaži razdražena osećanja manje starih i manje bogatih Berlifidinga. Nije, onda, ni čudo što su reči proročanstva, ma koliko bile smešne, uspele da, sa podsticanjem nasledne zavisti, izazovu i održe u svađi dve porodice već predodređene da se svađaju. Proročanstvo je, izgleda, značilo - ako je bilo šta značilo - krajnju pobedu već snažnije kuće; i, naravno, da ga se slabija i manje uticajna strana sećala sa gnevnom mržnjom.
*
Vilhelm, grof Berlifiding, mada časnog i uzvišenog roda, bio je, u vreme ove priče, nemoćan i podetinjio starac, ni po čemu osobit, sem po prekomernoj i okoreloj ličnoj odvratnosti prema suparničkoj porodici i po tako strasnoj ljubavi prema konjima i lovu da ga ni telesna slabost, starost, niti, pak, mentalna nesposobnost, nisu mogle sprečiti da svakodnevno učestvuje u opasnostima lova.
S druge strane, Fridrih, baron Mecengerštajn, još nije bio ni punoletan. Njegov otac, ministar G... umro je mlad. Njegova majka, ledi Meri, ubrzo je pošla za njim. Fridrih je u to vreme imao petnaest godina. Petnaest godina nije mnogo u gradu - dete još uvek može biti dete u svom trećem lustrumu4 ali u divljini - u tako veličanstvenoj divljini, te tako stare kneževine, petnaest godina imaju daleko dublje značenje.
Lepa ledi Meri! Kako je ona mogla umreti? - od tuberkuloze! A to je staza koju moljah da sledim. Želeo bih da svi koje volim umru tom smrću. Tako slavno (!) otići, u radosnom uskliku mlade krvi - sa srcem punim strasti - maštom punom vatre - usred sećanja na srećnije dane - pri kraju godine - i biti tako zauvek zakopan u raskošnom jesenjem lišću!
Tako je umrla ledi Meri. Mladi baron, Fridrih, stajao je bez ijednog rođaka pored kovčega svoje mrtve majke. Položio je ruku na njeno bezbrižno čelo. Njegovo nežno telo nije ni uzdrhtalo - niti se čuo uzdah iz njegovih snažnih grudi. Bezdušan, samovoljan i plah od detinjstva, dostigao je godine o kojima govorim bezosećajnom i nepromišljenom raskalašnosti; i odavno se, u potoku svih svetih misli i nežnih osećanja, podigla brana.
*
Čudnim sticajem okolnosti, mladi baron je još za vreme bolesti svog oca nasledio ogromne posede. Malo je bilo mađarskih plemića kojima je bila podarena takva raskoš. Njegovi zamkovi behu bezbrojni - a po sjaju, lepoti i veličini isticao se „zamak Mecengerštajn“. Granična linija njegovih poseda nikad nije bila jasno određena - ali je njegov glavni park zahvatao krug od pedeset milja.
Pošto je vlasnik tako mlad - sa tako dobro poznatom naravi, sa tako jedinstvenim bogatstvom - nasledio imanje, počela su da kruže grozničava nagađanja u vezi s njegovim ponašanjem. I, zaista, u roku od tri dana, ponašanje naslednika, koje je bilo gore i od Herodovog, poprilično je nadmašilo očekivanja i njegovih najoduševljenijih poštovalaca. Sramne razvratnosti - skandalozna verolomstva - nečuvena zločinstva - ubrzo su, od tada pa nadalje, stavila do znanja njegovim preplašenim vazalima da više nikakva ropska pokornost sa njihove strane - i nikakva trunčica savesti s njegove, nisu obezbeđivale zaštitu od nemilosrdnih i krvavih kandži bednog Kaligule. U toku četvrte noći otkriveno je da su štale zamka Berlifiding u plamenu: susedi su jednodušno dodali ovu paljevinu već gnusnom spisku baronovih zločina i prekršaja.
No za vreme pometnje izazvane ovim događajem, mladi plemić je sam sedeo u ogromnoj i pustoj gornjoj odaji porodične palate Mecengerštajn, na izgled utonuo u misli. Bogate, mada izbledele tapiserije, koje su se sumorno njihale na zidovima, predstavljahu senovite i dostojanstvene figure hiljade slavnih predaka. Ovde su papski velikodostojnici i sveštenici u bogatim hermelinskim krznima domaćinski sedeli sa autokratom i suverenom, stavljajući veto na želje kralja, - ili naredbom papske vrhovne vlasti obuzdavali buntovni skiptar zakletih neprijatelja. Tamo, mračne, visoke statue Mecengerštajnovih prinčeva - njihove mišićave figure, kako neustrašivo nadiru preko leša palog neprijatelja - koje su svojim energičnim izrazom uznemiravale i najsmirenije nerve; i ovde su opet, kao labudovi, likovi pohotljivih dama iz prošlih dana lebdeli, uz zvuke neke zamišljene melodije, po vijugama neke nestvarne igre.
Ali dok je baron slušao, ili se pretvarao da sluša, postepeni porast galame u Berlifidingovim štalama - ili, dok je, možda, razmišljao o nekom novijem - nekom odlučnijem činu drskosti -oči su mu se nesvesno prikovale za figuru ogromnog i neprirodno obojenog konja, koji na tapiseriji beše predstavljen kao da pripada saracenskom pretku suparničke porodice. Sam konj je stajao, kao statua, u prednjem planu slike, nepokretan - dok je u pozadini, njegov pobeđeni jahač umirao od Mecengerštajnovog bodeža.
Na Fridrihovoj usni se pojavi vraški izraz kad postade svestan pravca u kojem mu se pogled, nehotice, zadržao. A ipak ga nije skrenuo. Daleko od toga - nikako nije mogao savladati jedinstvenu, snažnu i uništavajuću strepnju koja se, padajući kao mrtvački pokrov, pojavila u njegovim čulima. Jedva je svoje zbrkane i sanjalačke osećaje pomirio sa sigurnošću da je budan. Što je duže gledao, postajao je sve opijeniji mađijom - i izgledalo je sve manje moguće da će ikad moći skrenuti pogled sa ove opčinjujuće tapiserije. Sa vrstom prinudnog i očajnog napora skrenuo je pažnju, ali ne zbog toga što je graja postala jača, prema blesku rumene svetlosti, koja je sa plamtećih štala padala na prozore odaje.
Ali to beše samo tren - pogled mu se mehanički vratio zidu. Na njegov krajnji užas i zaprepašćenje, glava ogromnog ratnog konja je, u međuvremenu, promenila položaj. Vrat životinje, pre nadvijen, u tuzi, nad mrtvim telom gospodara, bio je sada punom dužinom okrenut prema baronu. Oči, maločas nevidljive, sada su dobile, dok su sjale vatrenim i neobičnim crvenilom, odlučan i ljudski izraz: raširene usne, očigledno razdraženog konja, otkrivale su pogledu njegove mrtvačke i odvratne zube.
Obuzet užasom, mladi plemić se doteturao do vrata. Kako ih je naglo otvorio, tako je blesak crvene svetlosti potekao u sobu, bacivši njegovu jasno ocrtanu senku prema treptavoj tapiseriji; i naježi se primetivši da senka - dok je posrtao na pragu - zauzima potpuno tačan položaj i precizno ispunjava konturu nemilosrdnog i pobedonosnog ubice Saracena Berlifidinga.
Ne bi li olakšao duhovnu utučenost, baron je požurio na čist vazduh. Na glavnoj kapiji zamka susreo je trojicu konjušara. Uz mnogo muka i izlažući svoje živote opasnosti, obuzdavali su neprirodno i grčevito ritanje ogromnog i vatreno obojenog konja.
- Čiji je to konj? Gde ste ga pokupili? - zapitao je mladić, ispitivačkim i hrapavim glasom, istovremeno postavši svestan da je tajanstveni ratni konj u odaji sa tapiserijama bio prava kopija besne životinje ispred njegovih očiju.
- On je vaše vlasništvo, sire - odgovorio je jedan od konjušara - jer nijedan drugi vlasnik ne polaže pravo na njega. Uhvatili smo ga, sveg u dimu i zapenušenog od besa, kako beži iz zapaljenih štala zamka Berlifiding. Smatrajući da pripada ergeli stranih konja staroga grofa, poveli smo ga natrag kao begunca. Ali tamo su konjušari poricali bilo kakvo vlasništvo nad ovim stvorom - što je čudno, s obzirom na to da nosi očigledne ožiljke koje je zadobio pobegavši za dlaku iz plamena.
- Slova V.F.B., utisnuta žigom, takođe su vrlo jasna na njegovom čelu - upao je drugi konjušar. - Naravno, pretpostavio sam da su to inicijali Vilhelma fon Berlifidinga - ali su u zamku svi odlučno poricali da bilo šta znaju o konju.
- Sasvim jedinstveno! - rekao je mladi baron zamišljeno, očigledno nesvestan značenja svojih reči. - To je, kao što kažete, izuzetan konj - čudesan konj! Mada, dobro ste zaključili, sumnjičave i nepredvidljive naravi. Neka bude moj, - dodao je, posle pauze - možda jahač, kao što je Fridrih od Mecengerštajna, može da ukroti čak i đavola iz Berlifidingovih konjušnica.
- Grešite, moj gospodaru - konj, kao što smo to spomenuli, nije iz grofovih štala. Da je to bio slučaj, ne bi nam ni palo na pamet da ga dovodimo dok su prisutni plemići iz vaše porodice.
- Tačno! - zaključio je suvo baron. U tom trenutku je navrat-nanos dotrčao uzbuđeni paž iz njegove spavaće sobe. Prošaputao je u gospodarevo uvo priču o čudesnom i iznenadnom nestanku malog parčeta tapiserije iz odaje koju je lično baron uredio: ulazeći istovremeno i u precizne pojedinosti i u okolnosti - a sve to, mada je saopšteno tihim glasom, nije izmaklo uzbuđenoj radoznalosti konjušara.
Mladi Fridrih je za vreme ovog saopštavanja izgledao potresen različitim emocijama. Ubrzo je, ipak, povratio pribranost, i dok je davao odsečne naredbe da se ta soba odmah zaključa i da mu se lično preda ključ, na njegovom licu se pojavio snažan, opak izraz.
*
- Jeste li čuli za nesrećnu smrt starog lovca Berlifidinga? - rekao je baronu jedan od njegovih podanika, dok se, posle neprijatnog doživljaja sa pažom, ogroman i tajanstveni ratni konj, koga je taj mladić prisvojio kao svoga, sa dvostrukim i natprirodnim besom, ritao i poskakivao duž dugačke avenije, što se pružala od štala do zamka Mecengerštajn.
- Ne! - rekao je baron, naglo se okrenuvši prema govorniku. - Mrtav! Kažeš?
- Zaista je to istina, moj gospodaru, i mislim da će plemenitosti vašeg imena to biti dobrodošlo obaveštenje.
Brz osmeh, čudnog i nejasnog značenja, preleteo je preko lepog lica slušaoca. - Kako je umro?
- Bedno je poginuo u plamenu dok je brzopleto pokušavao da spase deo svojih ljubimaca iz lovačke ergele!
- Stvarno! - izustio je baron, lagano i promišljeno, kao da je bio impresioniran značenjem neke uzbuđujuće ideje.
- Stvarno - ponovio je vazal.
- Nečuveno - uzvratio je mladić hladno, i mirno se okrenuo prema zamku.
*
Od toga dana se ponašanje raspusnog, mladog barona Fridriha fon Mecengerštajna naglo promenilo. Zaista je razočarao sva očekivanja. I dok njegovo ponašanje uopšte nije bilo u saglasnosti sa stavovima majki koje htedoše da udaju svoje kćeri - dotle njegove navike i maniri, još manje nego ranije, nisu imali nikakvih sličnosti sa manirima susedne aristokratije. Niko ga nije video van granica njegovog imanja, i u ovom širokom i društvenom svetu, beše potpuno bez druga - osim, možda, tog neprirodnog i žestokog riđana, koga je od tada neprestano jahao, i koji je imao nekakvo tajanstveno pravo da se naziva njegovim prijateljem.
Međutim, ipak su, dugo, s vremena na vreme, dolazili mnogi pozivi jednog dela susedstva:
- „Hoće li baron, svojim prisustvom, počastvovati naše festivale?“ - „Hoće li nam se baron pridružiti u lovu na veprove?“ - „Mecengerštajn ne lovi.“ - „Mecengerštajn neće prisustvovati“
- bili su oholi i lakonski odgovori.
Gospodstveno plemstvo nije htelo da neprestano podnosi ove uvrede. Takvi pozivi postadoše manje srdačni - manje česti - i vremenom potpuno prestadoše. Čak se i čulo da je udovica nesrećnog grofa Berlifidinga izrazila nadu „da baron ne želi da bude kod kuće, kada bi mogao biti, jer prezire društvo sebi ravnih: i jaše kad ne želi da jaše, jer više voli društvo konja“. Ovo je sigurno bio vrlo smešan izliv nasledne razdraženosti; i samo je dokazao kako naše izreke postaju besmislene kada želimo da budemo neobično energični.
Ali, i pored toga, milosrdni su, ipak, promenu u ponašanju mladog plemića pripisivali prirodnoj tuzi sina zbog prevremenog gubitka roditelja - zaboravljajući, međutim, njegovo užasno i bezobzirno ponašanje za vreme kratkog perioda neposredno posle tog gubitka. Bilo je, zaista, onih koji su predlagali i suviše oholu ideju samosvesti i dostojanstva. Drugi pak, među kojima se može pomenuti i porodični lekar, nisu sumnjali da je reč o morbidnoj melanholiji i naslednoj bolesti: dok su među mnoštvom bili aktuelni crni nagoveštaji još sumnjivije prirode.
Zaista, baronova perverzna privrženost svom kasno stečenom ubojnom atu - privrženost koja je, izgleda, sa svakim novim primerom okrutne i demonske sklonosti životinje sticala novu snagu - na kraju je, u očima svih razumnih ljudi, postala mrska i neprirodna strast. U blesku podneva - u mrtvom času noći - bolestan ili zdrav - po hladnoći ili po buri - na mesečini ili u senci - mladi Mecengerštajn je bio kao prikovan za sedlo tog džinovskog konja, čija je neukrotiva smelost tako dobro pristajala duhu njegovog vlasnika.
Štaviše, bilo je okolnosti koje su, povezane sa kasnijim događajima, dale maniji jahača i sposobnosti konja vanzemaljski i zloslutan karakter. Rastojanje koje je riđan prelazio u jednom skoku bilo je tačno izmereno i prevazilazilo je, sa zapanjujućom razlikom, najsmelija očekivanja najmaštovitijih. Osim toga, baron nije imao posebno ime za životinju, mada su se sve ostale u njegovoj ogromnoj ergeli razlikovale po karakterističnim imenima. Njegova je štala, takođe, bila postavljena na izvesnom rastojanju od ostalih, sa pogledom na konjušarske i ostale potrebne prostorije, tako da niko, osim lično vlasnika, nije smeo da se bavi oko njega, ili da čak uđe u ograđeni prostor oko štale. Takođe se primetilo da, mada su tri konjušara koja su uhvatila konja kad je pobegao iz požara u Berlifidingu uspela da zaustave njegov galop pomoću uzde od lanca i omče - ipak, nijedan od njih nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je, za vreme te opasne borbe ili u bilo kom periodu posle toga, stvarno položio ruku na telo te životinje. Primeri posebne oštroumnosti u ponašanju nekog plemenitog i rasnog ata nisu bili dovoljni da izazovu neku naročitu pažnju - pogotovu ne među ljudima koji su mogli, svakodnevno zauzeti oko konja i lova, dobro poznavati pametne konje - ali su izvesne okolnosti uznemirile i naj skeptičnije i najflegmatičnije među njima. Govorilo se da je bilo trenutaka kada je duboki i upečatljivi, strahoviti topot ove jedinstvene i tajanstvene životinje izazivao uzmicanje zapanjene gomile, koja je stajala u tihom užasu - da je bilo trenutaka kada bi se mladi Mecengerštajn sav skupio i prebledeo zbog brzog i ispitivačkog izraza njegovog ljutitog i skoro ljudskog oka.
Nije se, međutim, među svom baronovom svitom našao niko ko bi sumnjao u toplinu te čudesne ljubavi, koja je kod mladog plemića postojala prema vatrenim osobinama svog konja -skoro niko, izuzev jednog beznačajnog i nakaznog malog paža, koji je bio unakažen u svakom pogledu, i čije je mišljenje bilo od najmanje moguće važnosti. On je - ako su mu misli uopšte vredne pominjanja - imao dovoljno drskosti da potvrdi da njegov gospodar nije nikad skočio u sedlo bez neobjašnjive i skoro neprimetne jeze - i da je nakon svakog povratka sa dugotrajnog i uobičajenog jahanja izraz trijumfalne zlobe iskrivljivao svaki mišić na njegovom licu.
Jedne olujne noći, probudivši se iz teškog i gušećeg sna, Mecengerštajn je kao manijak sišao iz svoje sobe i, uzjahavši u velikoj žurbi, odgalopirao prema lavirintu šume. Događaj tako uobičajen da nije privukao ničiju pažnju - ali povratak je deo domaćinstva očekivao sa jakom uznemirenošću, pošto je nekoliko časova posle baronove odsutnosti počelo krckanje i ljuljanje u samim temeljima ogromnog i veličanstvenog utvrđenja zamka Mecengerštajn, koje je nastalo pod uticajem guste i pomodrele mase nesavladive vatre.
Kako su plamen ugledali tek kada je on već bio toliko napredovao da su svi napori da se spase bilo koji deo zdanja očigledno bili uzaludni, zapanjeni susedi su besposleno, u tišini i apatičnom čuđenju, stajali okolo. Ali je uskoro pažnju gomile privukao nov i zastrašujući prizor, pokazujući da pogled na ljudsku agoniju izaziva u gomili mnogo veće uzbuđenje nego najstravičniji prizor nekog predmeta.
Ugledali su, duž duge avenije starih hrastova, koja je vodila od šume do glavnog ulaza zamka Mecengerštajn, ratnog konja koji je, noseći gologlavog jahača sa odelom u neredu, galopirao žestinom koja je prevazilazila samog demona oluje, i koja je u svakom zaprepašćenom posmatraču izazivala uzvik - „užas“.
Konjanik, očigledno, nije gospodario ovim ludim trkom. Lice u agoniji i grčevita borba njegovog tela pružali su dokaz nadljudskog naprezanja: ali ni zvuk se nije čuo, osim usamljenog krika, koji je umakao sa njegovih rascepljenih usana, koje behu, zbog ogromnog straha, potpuno izgrižene. U jednom trenu, topot kopita je jasno i prodorno nadjačao urlanje plamena i vrištanje vetrova - u drugom se, preskačući u jednom skoku ulaznu kapiju i šanac, konj visoko uzvinuo uz stepenice palate i nestao sa svojim jahačem usred vihora rasplamtale vatre.
Bes oluje se smesta stišao i nastala je mrtva tišina. Beli plamen koji je još uvek, kao mrtvački pokrov, obavijao zgradu, gubeći se daleko u mirnoj atmosferi, dobio je sjaj neprirodne svetlosti; oblak dima se teško spuštao preko utvrđenja u obliku jasne i ogromne figure - konja.
1832.
Preveo Sveta Bulatović
 


RUKOPIS PRONAĐEN U BOCI
Qui n'aplus qu'un moment a vivre N'aplus rien a dissimuler

Onaj kome je preostao samo tren života, više nema šta da skriva.
Outnault - Atys5.

Nemam mnogo da kažem o svojoj zemlji i o svojoj porodici. Zlopaćenje i duge godine odvojili su me od prve i otuđili od druge. Nasleđena imovina omogućila mi je obrazovanje višeg reda, a duh sklon razmišljanju pomogao mi je da sredim saznanja vredno sricana u mladosti. Iznad svega, radovi nemačkih moralista pružali su mi veliko zadovoljstvo; ne toliko što sam nerazumno obožavao njihovu rečitu ludost, koliko zbog lakoće kojom sam, vođen navikom da strogo mislim, otkrivao njihove greške. Često sam bivao prekorevan zbog jalovosti mog genija; oskudnost mašte uzimana mi je kao zločin, a pironizam mojih shvatanja u svakoj prilici me je skupo koštao. Zaista, bojim se da je snažna sklonost natur-filozofiji prožela moj duh zabludom veoma uobičajenom za ovo vreme - mislim na običaj da se svi slučajevi, čak i oni koji nemaju nikakve veze sa njom, zasnivaju na načelima te nauke. Uglavnom, niko ne bi teže nego ja dopustio da ga ignes fatui sujeverja odvede sa ozbiljnih područja istine. Mislim da je umesno što sve ovo unapred iznosim, kako neverovatnu priču koju moram da ispričam ne biste smatrali buncanjem nezrele mašte, već stvarnim iskustvom duha kome je fantaziranje oduvek bilo prazno i mrtvo slovo na papiru.
Posle mnogih godina provedenih u obilaženju stranih zemalja, isplovio sam 18.. godine iz Batavije, luke na bogatom i naseljenom ostrvu Java, ka ostrvima Arhipelaga. Išao sam kao putnik - nemajući neki drugi podstrek osim naročitog živčanog nemira koji me je gonio kao zloduh.
Naš predivni brod, težak oko četiri stotine tona i bakrom okovan, bio je sagrađen u Bombaju, od tikovine sa Malabara. Bio je natovaren pamukom i uljem sa Lakadivskih ostrva. Ukrcali smo takođe i kokosovo vlakno, palmin sok, topljeno maslo, kokosov orah i nekoliko sanduka opijuma. Zbog nespretnog skladištenja brod se kretao pomalo nesigurno.
Pošli smo na put tek sa daškom vetra, pa smo više dana stajali pokraj istočne obale Jave, bez ijednog događaja koji bi razbio monotoniju naše plovidbe, osim povremenih susreta sa ponekim beznačajnim gusarom sa Arhipelaga prema kome smo se zaputili.
Jedne večeri, nagnut preko ograde palube, primetio sam na severozapadu sasvim jedinstven usamljen oblak. Bio je uočljiv, kako zbog boje, tako i zbog toga što je to bio prvi oblak koji smo uopšte ugledali od našeg polaska iz Batavije. Posmatrao sam ga usredsređeno sve do zalaska sunca, kada se odjednom raširio i na istok i na zapad, opasujući horizont uskom trakom magle koja je izgledala kao dugačka linija neke niske obale. Malo posle, moju pažnju je privukla mrko-crvena pojava meseca i neobičan izgled mora. Na njemu su se dešavale brze promene, i činilo se da je voda prozirnija nego obično. Mada se dno jasno videlo, uz pomoć viska sam utvrdio da je brod na dubini od oko petnaest stopa. Vazduh je odjednom postao nepodnošljivo vreo, prezasićen uzvitlanim isparenjima nalik na ona koja se dižu sa usijanog gvožđa. Kako je padala noć, svaki dah vetra je izumro, i beše nemoguće zamisliti potpunije zatišje. Plamen sveće goreo je na krmi bez najmanjeg uočljivog treptaja, a dugačko vlakno visilo je između palca i kažiprsta, i nije se moglo zapaziti da i najmanje podrhtava. Pošto je, međutim, kapetan izjavio da po njegovoj proceni nema nikakvih znakova opasnosti, i kako smo bili nošeni sasvim prema obali, on naredi da se vežu jedra i baci sidro. Nikakva straža nije postavljena; posada, sastavljena uglavnom od Malajaca, polegala je svojevoljno po palubi. Siđoh pod palubu - već sasvim obuzet slutnjom nekog zla. Naravno, sve što sam opažao utvrđivalo me je u predosećanju samuma. Poverio sam kapetanu svoja strahovanja, ali on nije obratio pažnju na moje reči i okrenuo se, ne udostojivši me odgovora. Ipak, pošto mi uznemirenost nije dala da spavam, popeh se oko ponoći na palubu. Tek što spustih stopalo na poslednju prečku stubišta, trgnu me glasno brujanje, nalik onom koje proizvodi brzo okretanje mlinskog točka, i, pre nego što sam bio u stanju da ustanovim odakle potiče, shvatio sam da se brod trese do samog svog središta. U sledećem trenu divlje penušanje zavitla nas na brodske grede, pa se strovali na nas sa svih strana, i zbrisa sve sa palube od pramca do krme.
Užasna snaga udara pokazala se, u velikoj meri, kao spas za brod. Iako potpuno ispunjen vodom i, štaviše, polomljenih jarbola, brod se posle samo jedne minute tromo podiže iz mora, pa se, posrćući nakratko pod navalom oluje, konačno ispravi.
Nemoguće je objasniti kakvim sam čudom izbegao propast. Ošamućen naletom vode, pošto sam se malo povratio, našao sam se uklješten između krmenog stuba i kormila. Sa velikim naporom se vratih na noge i dok sam unezvereno gledao okolo, u prvi mah mi se učini da smo se našli između silnih valova plime; tako je bio strašan, iznad najluđe mašte, vrtlog gorostasnog, zapenušanog okeana koji nas je progutao. U tom sam začuo glas nekog starog Šveđanina, koji se ukrcao baš u času kad smo napuštali luku. Odgovorio sam mu vičući iz sve snage, te mi se on uskoro primače zanoseći se. Uskoro otkrismo da smo mi jedini preživeli nesreću. Osim nas samih, sve sa palube bilo je odneseno; kapetan i njegovi momci verovamo su nastradali u snu, jer su kabine bile napunjene vodom. Bez pomoći nismo mogli mnogo da učinimo za sigurnost broda; naši napori su u početku bili paralisani stalnim očekivanjem da smesta potonemo. Lanac za sidro pukao je, naravno, kao konac, još pri prvom naletu orkana; inače bismo u trenutku bili potopljeni. More nas je nosilo stravičnom brzinom, a voda se prolamala iznad nas. Kostur broda bio je načisto razglavljen i bili smo, skoro u svakom pogledu, znatno oštećeni; ali, na našu najveću radost, ustanovili smo da pumpe nisu propale i da nije došlo do nekog velikog pomeranja tereta. Glavna žestina udara vetra već je prešla preko nas, tako da smo predviđali malu opasnost od siline vetra; ali smo sa užasom iščekivali njegovo potpuno smirenje, s razlogom se plašeći da bismo ovako skrhani neizbežno propali u stravičnom kovitlacu koji bi se stvorio. Ipak, izgledalo je da se ova opravdana zebnja neće uskoro potvrditi. Čitavih pet dana i noći - tokom kojih se naš opstanak zasnivao na maloj količini palminog soka, s teškom mukom dovučenog s pramca - olupina broda je letela brzinom koja se ne da proceniti, pred naletima vetra koji su se brzo sustizali i koji su, iako ne uvek tako žestoki kao onaj prvi udar, ipak još uvek bili strašniji od svakog nevremena sa kojim sam se ikada pre suočio. Prva četiri dana naš kurs, sa neznatnim odstupanjima, bio je jugoistok i prema jugu; mora da smo jurili niz obalu Nove Holandije. Petog dana nastupi velika hladnoća, iako je vetar promenio pravac nešto više na sever. Sunce izroni sa bolesno žutim sjajem i pope se tek nekoliko stepeni iznad horizonta - ne zračeći jasnim svetlom. Nisu se mogli uočiti oblaci; pa ipak, vetar je postajao sve jači, duvajući nestalnim i ćudljivim besom. Oko podne, kako smo približno mogli da procenimo, našu pažnju opet privuče pojava sunca. To nije bila svetlost u pravom značenju, već neko mutno zlokobno sijanje bez odsjaja, kao da su svi zraci sunca bili polarizovani. Neposredno pre no što će potonuti u nabreklo more, ugasi se njegov središnji plam, kao da ga je neka tajanstvena sila užurbano utrnula. Ostade samo nejasan srebrnast venac, kada se strovali u neizmerni okean.
Uzalud smo čekali da svane šesti dan - taj dan meni još nije svanuo, a Šveđanin ga ni neće dočekati. Od tada pa nadalje bili smo okruženi mrakom crnim kao katran, kroz koji se nije videlo ništa na dvadeset koraka od broda. Nastavila je da nas obavija večna noć, neublažena fosfornim svetlucanjem na koje smo navikli u tropima. Primetili smo, takođe, iako je nevreme i dalje besnelo nesmanjenom snagom, da se nije više moglo opaziti uobičajeno zapljuskivanje talasa i njihove pene. Svuda oko nas bio je užas i duboka tama, crna sparna pustinja ebonovine. Sujeverni strah postepeno se uvlačio u dušu starog Šveđanina, a moju obuze neko tiho divljenje. Odbacismo svaku brigu o brodu, kao nešto sasvim beskorisno, pa, pošto smo se pričvrstili što je moguće bolje za trupac jarbola, gledali smo ogorčeno u beskraj okeana. Nismo imali načina da računamo vreme, niti smo mogli da uobličimo makar kakvu predstavu o svom položaju. Ipak, bili smo sasvim svesni da smo doprli na jug dalje od ijednog prethodnog moreplovca i grdno se začudismo što se nismo susreli sa uobičajenim preprekama leda. U međuvremenu, svaki trenutak pretio je da bude poslednji - svaki gorostasni talas hrlio je da nas smlavi. Nadolaženje mora prevazišlo je sve što sam dotad smatrao mogućim, i samo zahvaljujući čudu nismo trenutno bili preplavljeni. Moj sapatnik govorio je o lakoći našeg tereta i podsećao me je na izvanredne kvalitete našeg broda; ali nisam mogao da ne osetim krajnju beznadežnost i samog nadanja, i pripremao sam se turobno za tu smrt koju, mislio sam, ništa neće moći da spreči u roku od samo jednog sata; jer, sa svakim čvorom koji je brod prelazio, nadolazak crnog zastrašujućeg mora postajao je sve jeziviji i stravičniji. Povremeno smo hvatali vazduh na visini većoj od albatrosove, - a onda smo dobij ali vrtoglavicu od brzine spuštanja u nešto kao vodeni pakao, gde je vazduh bio umrtvljen, i nikakav zvuk nije prekidao dremež vodenih nemani.
Bili smo na dnu jednog od takvih ponora, kada se kratak krik mog sapatnika strahovito prolomi kroz noć: „Gledaj! Gledaj!“ - vikao je, zaglušujući mi uši, „Svemogući Bože! Gledaj! Gledaj!“ Dok je on vikao, postadoh svestan mutnog i nejasnog bleska crvenog svetla koje se slivalo ka dnu ogromnog bezdana gde smo ležali, i bacalo nestalne odsjaje na našu palubu. Pogledavši uvis, spazih prizor od koga mi se zaledi krv u žilama.
Na užasnoj visini, baš iznad nas i na samoj ivici strmoglavog bezdana, lebdeo je džinovski brod od nekih četiri hiljade tona. Iako uzdignut na vrh talasa stotinu puta većeg od njega, on je svojom znatnom veličinom još uvek prevazilazio sve postojeće brodove linijske ili istočnoindijske plovidbe. Njegov golemi trup bio je zagasito crne boje, bez rezbarija uobičajenih za većinu brodova. Samo jedan niz tučanih topova pomaljao se iz otvora na trupu, odražavajući svojim sjajnim površinama plamen bezbrojnih bojnih svetiljki koje su se ljuljale napred-nazad na katarkama. Ali, najviše nas užasnu i zaprepasti to što se brod probijao pod pritiskom jedara kroz samo grotlo tog natprirodnog mora i tog nesavladivog orkana. Kad smo ga prvi put spazili, video se samo pramac kako polako izranja iz mutnog i strašnog vrtloga. Za jedan stravičan trenutak, brod zastade na vrtoglavom vršku talasa kao da razmatra svoju sopstvenu uzvišenost, onda zadrhta, zanese se - i siđe.
U tom času, ni sam ne znam kakva iznenadna samouverenost obuze moj duh. Teturajući, da budem što mogu bliže krmi, iščekivao sam bez straha propast koja će nas sasvim smrviti. Naš brod se na posletku okanuo borbe i počeo tonuti pramcem. Udar survane vodene mase pogodio ga je tačno u onaj deo njegovog sklopa koji je bio skoro sasvim pod vodom, i neminovno je bilo da me odbaci, neodoljivom silinom, na jedra i katarke stranog broda.
Kako padoh, taj brod se zanese, pa, ne uspevši da uhvati vetar, okrenu se; zahvaljujući pometnji koja nastade, izmakoh pažnji posade. Bez većih teškoća i neprimećen, pronađoh put do glavnog prolaza na palubi, koji je bio delimično otvoren, i sačekavši zgodnu priliku, uskoro se sakrih u potpalublju. Teško mogu da objasnim zašto sam baš tako postupio. Neki neobjašnjiv osećaj strahopoštovanja ispunio mi je dušu pri prvom pogledu na posadu tog broda i verovatno me je to nateralo da se sakrijem. Nisam bio voljan da se prepustim na veru takvoj vrsti ljudi koji su na prvi letimičan pogled budili utisak tolike neobičnosti i izazivali sumnju i strah. Zato sam smatrao da je ispravno ako pronađem neko skrovište u potpalublju. To sam i učinio, pomerivši malo jednu pokretnu pregradu, što mi je pružilo zgodan zaklon između velikih brodskih greda.
Jedva sam završio svoj posao, kad me neki koraci u potpalublju nateraše da to utočište i iskoristim. Pored mog zaklona prođe čovek iznemoglog i nesigurnog hoda. Nisam mogao da mu vidim lice, ali ipak sam uspeo da steknem nekakav opšti utisak o njegovom izgledu. Bio je po svemu sudeći veoma star i nemoćan. Pod teretom godina kolena su mu klecala, i ceo telesni sklop drhtao je pod tim bremenom. Promuklim i isprekidanim glasom mrmljao je sebi u bradu neke reči na jeziku koji nisam razumevao, preturao nešto u uglu po hrpi instrumenata čudnog izgleda i propalih navigatorskih karata. Njegov izgled i ponašanje bili su sumanuta mešavina zlovolje drugog detinjstva i uzvišenog dostojanstva Boga. Konačno, on se pope na palubu, i više ga nisam video.
*
Osećanje, za koje nemam imena, obuzelo mi je dušu - osećanje koje se opire analizi, kojem su znanja iz davnih vremena neprimerena, i za koje mi, zebem, ni sama budućnost neće pružiti ključ. Za duhovni sklop kao što je moj, kobno je ovo drugo saznanje. Neću nikad - znao sam da neću nikad - dokučiti prirodu tih svojih misli. Ipak, nije sasvim čudno što su ove moje misli neodređene, jer potiču iz sasvim novih izvora. Novi osećaj - neka nova suština - uvećali su mi dušu.
*
Već je puno vremena prošlo od kad sam prvi put stupio na palubu ovog strašnog broda, i zraci moje sudbine, mislim, pribiraju se u svoju žižu. Neshvatljivi ljudi! Obuzeti razmišljanjima kakva ja ne mogu da prozrem, prolaze pored mene ne primećujući me. Skrivanje je, s moje strane, bilo čista ludost, jer ti ljudi prosto ne žele da vide. Upravo maločas prođoh neposredno ispred očiju jednog oficira; malo pre toga usudio sam se da uđem u kapetanovu ličnu kabinu i uzmem odande pribor kojim sada pišem. S vremena na vreme nastavljaću ovaj dnevnik. Tačno, možda neću naći priliku da ga isporučim svetu, ali neću prestajati da nastojim. U zadnjem času, rukopis ću zatvoriti u bocu i baciti je u more.
*
Jedan događaj me je podstakao na nova razmišljanja. Da li su takvi događaji tek delovanje neuhvatljivog slučaja? Drznuh se da izađem na palubu pa, ne izazivajući ičiju pažnju, provukoh se kroz hrpu konopaca i starih jedara i bacih se na dno čamca za spašavanje. Mozgajući o neobičnosti svoje sudbine, nehotice zamazah nakatranisanom četkom krajeve čvrsto savijenog pobočnog jedra koje je ležalo tu na jednom buretu. To bočno jedro sada se vijori na brodu, a nesvesni potezi četkom složili su se u jednu reč: OTKRIĆE
Odskora sam se okrenuo razmišljanjima o sklopu ovog broda. Iako je dobro naoružan, mislim da to nije ratni brod. Njegove katarke, građa i celokupna oprema, sve je protivno takvoj pretpostavci. Šta taj brod nije, lako mi je da uočim, ali šta on zaista jeste, bojim se da nije moguće reći. Ne znam kako, ali dok proučavam njegov neobičan model i jedinstven oblik jarbola, njegovu ogromnost i moćna platna jedara, njegov strogo jednostavan pramac i starinsku krmu, neumitno mi kroz misli i osećanja iskrsavaju poznate i prisne stvari, i to se uvek meša sa nejasnim senkama uspomena, sa neobjašnjivim pamćenjem nekakvih drevnih hronika o nepoznatim zemljama i davno prohujajim vremenima.
*
Pregledao sam i kostur broda. Sastavljen je od materijala koji mi je sasvim nepoznat. Drvo je posebnog tipa i ostavlja utisak kao da je nepodesno za svrhu kojoj je namenjeno. Imam u vidu njegovu veliku poroznost koja se zapaža nezavisno od crvotočnosti kao posledice duge plovidbe po ovim morima i nezavisno od natrulosti koja dolazi sa starošću. Možda će ovo moje zapažanje delovati preko mere neobično, ali to drvo je po svemu nalikovalo španskom hrastu, ako zamislimo da je španski hrast nabubrio na jedan sasvim neprirodan način.
Dok čitam prethodnu rečenicu, izranja iz mog sećanja neobična izreka jednog starog, nevremenom prekaljenog nemačkog moreplovca: „Istina je“ - imao je običaj da kaže, kad god bi bila izražena sumnja u istinitost onoga što govori, „istina je kao što je istina da postoji more u kome brod raste u obimu kao živo telo mornara.“
*
Pre jednog sata okuražio sam se i umešao u grupu mornara. Nisu na mene nimalo obraćali pažnju, pa iako sam stao usred njih, izgledali su sasvim nesvesni mog prisustva. Kao i onaj čovek koga sam prvog video u potpalublju, svi su oni nosili žig drevne starosti. Kolena su im klecala od slabosti; ramena su im bila povijena od oronulosti; njihova smežurana koža šuštala je na vetru; glasovi su im bili promukli, drhtavi i isprekidani; iz očiju im je sjajuckala staračka sluz, a njihova seda kosa grozno je vijorila u oluji. Svuda naokolo po palubi ležali su razbacani matematički instrumenti sasvim starinske i začuđujuće konstrukcije.
*
Spomenuo sam, pre izvesnog vremena, podizanje bočnog jedra. Od tada, držeći se vetra, brod nastavlja svojim strašnim smerom prema krajnjem jugu, razapevši svako parče jedra, od vršnog kotura do najnižih jedrenih motaka, i svaki čas okreće krst svoga gornjeg jedra ka najgroznijem vodenom paklu koji je ikada mogao da se javi u nečijoj mašti. Shvativši da je nemoguće održati se na nogama, upravo sam napustio palubu; iako se čini da posada oseća samo malu nelagodnost. Izgleda mi kao čudo nad čudima što ogromna masa broda nije već progutana odjednom i zauvek. Kao da smo osuđeni da neprekidno lebdimo na rubu večnosti, a da se nikada konačno ne sunovratimo u bezdan. Sa talasa, hiljadu puta ogromnijih od svih koje sam ikada video, kliznuli bismo kao strele sa lakoćom galeba; a džinovska vodurina uzdizala bi svoju glavu iznad nas kao demon dubine, ali kao demon zauzdan da prosto zastrašuje, a ne da uništava. Prinuđen sam da ovo često izbegavanje propasti pripišem jednom prirodnom razlogu. Pretpostavljam da se brod nalazi pod uticajem ili neke snažne struje, ili neke žestoke podvodne protivstruje.
*
Video sam se sa kapetanom, lice u lice, i to u njegovoj sopstvenoj kabini - ali, kao što sam i očekivao, on nije na mene obratio pažnju. Iako u njegovom izgledu, za površnog posmatrača, nema ničeg što bi govorilo da je on nešto više ili manje od čoveka; ipak, dok sam ga posmatrao, osećanje neodoljivog strahopoštovanja mešalo se u meni sa osećanjem čuđenja. Dok stoji, on je gotovo moje visine; to je otprilike, blizu šest stopa. Čvrste građe i zbijenog telesnog sklopa, on u sebi nema ničeg robustnog, niti po ičemu drugom upadljivog. Ali, posebnost izraza koji vlada njegovim licem - to je snažno, divno, potresno svedočanstvo starosti, tako potpuno, tako vrhunsko, da pobuđuje u mom duhu neki sasvim neiskaziv osećaj. Njegovo čelo, iako sasvim malo naborano, izgleda kao da na sebi nosi pečat mirijarda godina. Njegova seda kosa je svedočanstvo prošlosti, a njegove još sivlje oči su proročice budućnosti. Po podu kabine bila je rasuta gomila čudnih, gvožđem učvršćenih tabaka, raspadnutih naučnih instrumenata i zastarelih, davno zaboravljenih mapa. Glave oslonjene na ruke, on je zažareno i uznemireno piljio u spis za koji smatram da je bio nekakva naredba, a u svakom slučaju nosio je potpis nekog monarha. Mrmljao je sebi u bradu - kao što je to činio i onaj mornar koga sam prvog video u potpalublju - neke mukle i mrzovoljne slogove meni nepoznatog jezika; pa iako mi govornik beše vrlo blizu, činilo se da njegov glas stiže do mojih ušiju sa udaljenosti od jedne milje.
*
Brod i svi na njemu prožeti su duhom Eldorada, članovi posade nečujno prolaze tamo-amo kao duhovi davno pokopanih vekova. Njihove oči gledaju žudno i nespokojno; a kad njihovi prsti popreče moju putanju, u sumanutoj svetlosti bojnih svetiljki, osećam se kao što se nisam osećao nikada pre, iako sam celog veka trgovao antikvitetima i upio u sebe senke srušenih štabova Balbeka, Tadmora i Persepolisa, sve dok i sama moja duša nije postala ruševina.
*
Kad pogledam oko sebe, osećam stid zbog svojih nekadašnjih bojazni. Ako sam drhtao pred udarima mora koji su nas dosada pratili, zar neću stati u užasu pred borbom vetra i okeana za koju su reči tornado i samum suviše tričave i slabe da je izraze? Sve u neposrednoj blizini mora mrak je večite noći i haos nezapenušane vode; ali, na oko milju od nas mogu se videti, nejasno i u razmacima, džinovski bedemi leda, koji paraju sumorno nebo i liče na zidove svemira.
*
Kao što sam i mislio, brod je bio nošen strujom - ako bi taj naziv tačno odgovarao za plimu koja zavija i urla u belini leda, bučeći prema jugu brzinom kojom se strmoglavljuje vodopad.
Pretpostavljam da je sasvim nemoguće sebi predstaviti užas mojih doživljaja; ali, radoznalost da prodrem u misterije ovih strašnih predela prerasla je čak i moj očaj, i pomiriće me sa najgroznijim oblicima smrti. Očigledno je da jurimo napred ka nekom uzbudljivom saznanju - nekoj tajni koja ne sme biti izrečena i do koje dopreti znači propast. Možda nas ova struja vodi do samog južnog pola. Mora se priznati da je ova, retko sumanuta pretpostavka, u stvari i najverovatnija.
*
Posada prelazi palubu nemirnim i klecavim korakom; ali njihovo držanje izražava više žarku nadu nego ravnodušno očajanje.
U međuvremenu, vetar je još uvek u krmi, i pošto su nam raširena ogromna jedra, brod se povremeno bodro uzdiže iz mora. O, užas za užasom! - iznenada, led se otvara desno i levo, i mi se vrtoglavo kovitlamo u neizmernim koncentričnim krugovima, ukrug i ukrug, zidovima džinovskog amfiteatra, čiji se vrhovi gube u tami i daljini. Ali, ostaje mi malo vremena da lupam glavu zbog svoje sudbine! Krugovi se ubrzano smanjuju - luđački vrtlog nas hvata i guta - i usred rike, huke i grmljavine okeana i oluje, brod se trese i - o, Bože! - tone!

Beleška. - Rukopis pronađen u boci” izvorno je objavljen 1831. Neku godinu kasnije upoznao sam se sa Merkatorovim mapama, u kojima je okean predstavljen kao silan tok koji se iz četvoro usta uliva u (severni) Polarni zaliv, da bi ga potom progutala utroba zemlje; sam Pol prikazan je kao jedna crna stena, gorostasno ustremljena u visinu.
1833.
Prevela Vuka Adamović
 


UGOVORENI SASTANAK
Stay for me there! I will not fail.
To meet thee in that hollow vale.
(Exequy on the death of his wife, by Henry King, Bishop of Chichester.)

Čekaj me onde, i veruj u to:
doći ću k tebi u duboki do.
(Pogrebna pesma povodom smrti njegove supruge.)
Henri King6 biskup čičesterski

Tajanstveni i zle kobi čoveče! - smeten sjajem svoje sopstvene uobrazilje, i sažežen ognjevima svoje sopstvene mladosti! Opet te u mašti vidim! Još jednom tvoj se lik ukazao preda mnom! - ne - oh, ne onakav kakav jesi - u hladnoj dolini i senci - već onakav kakav bi trebalo da jesi - traćeći život blistavog razmišljanja u onome gradu mutnih snoviđenja, tvojoj Veneciji -koja je Elizijum mora zaljubljenih zvezda, čiji široki prozori sa paladinskih dvoraca gledaju dole sa dubokim i gorkim razumevanjem na tajne njenih nemih voda. Da! Ponavljam to - onakav kakav bi trebalo da jesi. Ima izvesno drugih svetova osim ovoga - drugih misli osim misli mnoštva - dragih umovanja osim umovanja sofista. Ko onda da ospori tvoje ponašanje? Ko da te kudi zbog tvojih vidilačkih časova, ili da osudi kao traćenje života ona zanimanja koja bejahu samo prelivanja tvojih večitih delotvornosti?
Bilo je to u Veneciji, ispod pokrivenog zasvođenog prelaza koji tamo zovu Ponte di Sospiri7, gde sam po treći ili četvrti put sreo osobu o kojoj govorim. Zbrkanih sećanja dozivam u svoj um okolnosti toga susreta. No ipak pamtim - ah! kako bih zaboravio? - duboku ponoć, Most uzdisaja, lepotu žene, i Duh romantike koji je dostojanstveno stupao gore-dole uskim kanalom.
Bila je noć neobične tmine. Veliki sat na Pijaci bio je oglasio peti čas italijanske večeri. Trg Kampanile prostirao se nem i pust, a svetlosti u Duždevom dvoru umirale su brzo. Vraćao sam se kući sa Pijaćete, Velikim Kanalom. Ali kad je moja gondola doplovila prema ušću kanala San-Marko, neki ženski glas prolomio se odjednom u noći iz njegovog zalaza, u pomamnom, histeričnom i dugom vrisku. Trgnuvši se na taj krik, skočio sam na noge: dok je moj gondolijer, ispustivši jedino veslo, izgubio ga nepovratno u kao katran crnoj tmuši bili smo ostavljeni nošenju matice koja ovde prelazi iz velikog u manji kanal.
Kao neki ogroman kondor vranih pera polako smo klizili nadole ka Mostu uzdisaja, kad tisuću buktinja, blesnuvši sa prozora i niza stepenica Duždevog dvora, pretvori odjednom tu duboku tminu u modrikast i natprirodan dan.
Jedno dete, skliznuvši iz naručja svoje majke, bilo je palo sa jednog od gornjih prozora visokog zdanja u duboki i mračni kanal. Tihe vode behu se mirno sklopile nad svojom žrtvom; i, premda je moja gondola bila jedina na vidiku, mnogi odvažni plivač, već u vodi, uzalud je tražio po površini blago koje se već nalazilo, avaj! u ponoru. Na širokim crnim mermernim pločama kod ulaza u dvor, nekoliko stepenika nad vodom, stajala je jedna prilika koju niko ko je tada video ne može nikad zaboraviti. To je bila markiza Afrodita - predmet obožavanja cele Venecije
- Najradosnija međ radosnim - najljupkija onde gde su sve divne - no još uvek mlada supruga starog i spletkarskog Mentonija, i majka onog ubavog čeda, njenog prvenca i jedinca, koje je sad duboko ispod tamnih voda mislilo u ojađenosti srca na njena nežna milovanja, i iscrpljivalo svoj mali život mučeći se da dozove njeno ime.
Stajala je sama. Njena mala, bosa, i srebrnasta stopala bleštala su na crnom ogledalu mermera pod njom. Njena kosa, sad još upola raspletena za noćni počinak posle gizdanja za plesnu dvoranu, padala je, usred obilja dijamanata, oko njene klasične glave, u uvojcima kao što su cvetovi mladog zumbula. Neka snežnobela kao izmaglica svilena tkanina bila je kanda bezmalo jedina odeća koja je pokrivala njeno nežno telo; ali letnji ponoćni vazduh bio je vreo, tmuran, i tih, i na kipu podobnom obličju nije se micao ni jedan nabor tog haljetka od same izmaglice koji je padao oko njega kao što teški mermer pada oko Niobe. Pa ipak - čudno je reći!
Pogled njenih krupnih sjajnih očiju nije bio usmeren dole u onaj grob u kojem je njena najsvetlija nada ležala sahranjena - već bio je prikovan u posve različnom pravcu! Tamnica stare republike je, čini mi se, najveličajnije zdanje cele Venecije - no kako je ta gospođa mogla tako netremice da zuri u nj, kad je ispod nje ležalo daveći se njeno jedino čedo? Onaj mračni, sumorni udubak, isto tako, zjapi upravo prekoputa prozora njene odaje - pa šta onda može biti u njegovim senkama - u njegovom građevinarstvu - u njegovim u bršljan obraslim dostojanstvenim vencima, a da se tome markiza di Mentoni nije već pre toga tisuću puta divila? Nesmisao! Ko se ne seća da, u prilici kao što je ova, oko, kao razbijeno ogledalo, umnožava slike svoje žalosti, i vidi u bezbrojnim dalekim mestima onaj jad koji je blizak.
Mnogo stepenika iznad markize, a ispod luka kapije koja vodi kanalu, stajala je, u večernjem odelu, satirska spodoba samoga Mentonija. On se na mahove zabavljao udaranjem u gitaru, i izgledao je do krajnosti ennuye8, dok je s vremena na vreme davao uputstva za spašavanje svoga deteta. Zabezeknut i preneražen, nisam bio kadar da se maknem iz uspravnog stava koji sam zauzeo u trenutku kad sam čuo vrisak, i očima usplahirene grupe ljudi morao sam pružati sablasnu i zlokobnu sliku, dok sam, bleda lica i ukočenih udova, plovio naniže pored njih u toj pogrebničkoj gondoli.
Svi napori pokazali su se uzaludni. Mnogi najrevnosniji u traganju posustajali su u svojim naporima, i predavali su se tmurnoj žalosti. Izgledalo je da ima malo nade za dete; (koliko manje nego za majku!) ali sad, iz unutrašnjosti mračnog udubka koji je već pomenut kao sastavni deo stare republičke tamnice, i nalazio se prekoputa markizinog rešetkastog prozora, jedna prilika, umotana u ogrtač, kročila je napolje na domak svetlosti, i, zastavši jedan čašak na ivici vrtoglavog nagiba, zaronila je glavačke u kanal. I kad je, trenutak docnije, kročila na mermerne prilazne ploče i stala pored markize, sa još živim detetom koje je disalo na njenim rukama, njen ogrtač, otežao od upijene vode, otkopčao se, i pavši u naborima oko njenih nogu, otkrio je zadivljenim posmatračima ljupku osobu jednog veoma mladog čoveka, čije je glasovito ime tada zvonko brujalo u većem delu Evrope.
Ni reči ne izusti spasilac. Ali markiza! Ona će sad primiti svoje dete - priviće ga ni svoje srce - pripiće se uz njegovo malo telo, i gušiće ga svojim milovanjem. Vaj! druge ruke su ga prihvatile od neznanca - druge ruke su ga oduzele, i odnele su ga daleko, neprimećeno, u dvor! A markiza! Njena usna - njena divna usna dršće: suze naviru u njene oči - one oči što su, kao Plinijev akantus,9 „blage i bezmalo tečne“. Da! suze naviru u te oči - gle! cela je žena ustreptala do same duše, i kip je počeo da živi! Bledilo mermernog lika, nabujale mermerne grudi, samu čistotu mermernih stopala odjednom je ozarila plima nesavladive rumeni; i lak drhtaj treperi po njenom nežnom telu, kao što raskošni srebrni ljiljani u travi dršću na lako ćarlijanje napuljskog povetarca.
Zašto bi oblio rumen tu gospođu! Na to pitanje nema odgovora - sem što je, ostavivši u nagloj hitnji i užasu materinskog srca, osamljenost svog boudoira,10 zapostavila da svoja majušna stopala zasužnji papučama, i potpuno zaboravila da preko svojih mletačkih ramena prebaci ovaj šal koji im pripada. Kakav je drugi mogućan razlog mogao postojati što nju tako obliva rumen?
- Što njene oči tako raspamećeno i molećivo gledaju? što su njene grudi tako uskomešane i srce tako snažno tuče? što njena uzdrhtala ruka tako grčevito steže - ona ruka koja se, kad je Mentoni ušao u dvor, slučajno, spustila na ruku neznančevu. Kakvog je razloga moglo biti za onaj tihi -čudesno tihi glas nepojamnih reči koje je gospođa žurno izustila opraštajući se s njim? „Ti si pobedio“ - kazala je ona, ili me je žubor vode varao - „ti si pobedio - jedan sat posle izlaska sunca - videćemo se - neka tako bude!“
Metež se stišao, svetlosti zgasnuše u dvoru, a neznanac, koga sad poznah, stajaše sam na kamenoj ploči. Stresao se od nepojmljivog nemira, i osvrtao se okolo tražeći neku gondolu. Najmanje što sam mogao da učinim bilo je da mu ponudim da se posluži mojom; i on primi tu uslugu. Pošto smo kod kapije koja vodi kanalu pribavili jedno veslo, zaplovili smo zajedno ka njegovom obitavalištu, a on se brzo pribrao, i govorio o našem pređašnjem neznatnom poznanstvu rečima na izgled vrlo srdačnim.
Ima nekih predmeta o kojima uživam da govorim u tančine. Osoba neznančeva - dopustite da ga zovem tim imenom, jer on je za ceo svet još uvek bio neznanac - osoba neznančeva je jedan od tih predmeta. Rastom je mogao biti ispod pre negoli iznad srednje visine: premda bilo je trenutaka žestoke strasti kada se njegov telesni sastav stvarno širio i uterivao u laž to tvrđenje. Laka, bezmalo tanušna simetrija njegovog tela obećavala je više one spremne delotvornosti koju je ispoljio kod Mosta uzdisaja, nego one herkulovske snage po kojoj je bio poznat i umeo da gospodari njome bez napora u prilikama opasnije nužde. Sa ustima i bradom nekog božanstva -čudesnim, žudnim, krupnim, bistrim očima, čija se tama prelivala od kestenjaste do sjajne i kao gagat crne - i obiljem kovrdžave crne kose, iz koje je na mahove zračilo neobično visoko čelo, sve od svetlosti i slonovače - takve behu njegove crte, da ih klasično pravilnijih nisam video, osim, možda, mermernih crta cara Komoda.11 Ipak, njegovo je lice bilo jedno od onih koje je svako video jednom u svome životu, i potom ga nikad više nije video. Ono nije imalo neke osobenosti - nije imalo nekog utvrđenog preovladujućeg izraza koji bi se urezao u pamćenje; to je bio lik koji se vidi i trenutno zaboravi - ali zaboravi se sa prisenkom neprestane želje da se opet dozove u sećanje. Ne zato što duh svake nagle strasti, ni u jednoj prilici, nije bacao svoj jasni odblesak na ogledalo toga lica - već zato što ogledalo, baš kao ogledalo, nije zadržavalo traga o strasti, kad je strast minula.
Opraštajući se od njega te noći našeg doživljaja, on me je zamolio, na način vrlo usrdan, da ga posetim veoma rano sledećeg jutra. Shodno tome, uskoro po izlasku sunca našao sam se pred njegovim palazzom12, jednim od onih ogromnih zdanja sumornog mada fantastičnog sjaja koja se uzdižu nad Velikim Kanalom u blizini Rialta. Uz široke zavojite stepenice sa mozaicima beh poveden ka jednoj dvorani čiji neuporedivi sjaj sinu kroz otvorena vrata sa takvim bleskom, da obnevideh i osetih vrtoglavicu od te raskošnosti.
Znao sam da je moj poznanik bogat. Govorilo se o njegovoj imovini rečima koje sam se usuđivao da nazovem smešno preteranim. Ali dok sam zurio okolo, nisam mogao da nateram sebe da verujem da bi bogatstvo ma kojeg podanika u Evropi moglo da pribavi taj vladarski sjaj koji je bleštao i buktao svud okolo.
Iako je, kao što kažem, sunce već bilo izašlo, odaja je još uvek bila sjajno osvetljena. Po toj okolnosti, kao i po izgledu iscrpljenosti na licu moga prijatelja, sudim da on nije legao u postelju čitave prethodne noći. Građevinarstvo i ukrašenost dvorane očevidno su bili smišljeni da zasene i iznenade. Malo pažnje bilo je poklonjeno dekoru onog što se stručno naziva skladnost, ili svojstvenosti narodnosti. Pogled je lutao s predmeta na predmet, ne zaustavljajući se ni na jednom - ni na groteskama grčkih slikara, ni na skulpturama iz najboljih italijanskih dana, ni na ogromnim rezbarijama neukog Egipta. Raskošne draperije u svakom delu sobe podrhtavale su uz treperenje tihe setne muzike, čije se poreklo nije dalo otkriti. Čula su gušili neki pomešani i oprečni mirisi, koji su isparavali iz čudesnih uvojitih kadionica, zajedno sa nebrojenim plamsavim i treperavim jezicima smaragdne i ljubičaste vatre. Zraci novorođenog sunca rasipali su se po svemu, kroz prozore načinjene od po jednog okna rujno obojenog stakla. Odsijavajući ovde-onde, u tisuću odblesaka, sa zavesa koje su padale sa svojih venaca kao vodopadi istopljenog srebra, zraci prirodnog sjaja stapali su se najzad, na mahove, sa veštačkom svetlošću, i padali su uskomešani u prigušenim mlazevima po raskošnom ćilimu kao od žeženog zlata.
- Ha! ha! ha! - ha! ha! ha! - smejao se vlasnik, pokazujući mi gde da sednem kad uđoh u sobu, a sam se svom dužinom baci na jednu sofu. - Vidim - reče on, opažajući da ne mogu odmah da se priviknem na bienseance13 tako čudne dobrodošlice - vidim da se divite mome stanu - mojim kipovima - mojim slikama - mojoj originalnosti poimanja građevinarstva i kućnog nameštaja - potpuno ste opijeni, zar ne, mojom divotnošću? Ali oprostite mi, moj dragi gospodine (ovde njegov glas dobi prizvuk sušte srdačnosti), oprostite mi što se ovako nemilosrdno smejem. Izgledali ste tako iskreno zadivljeni. Sem toga, neke su stvari tako savršeno apsurdne da čovek mora da se smeje ili da umre. Umreti smejući se zacelo je najslavnija od svih slavnih smrti. Ser Tomas Mor - krasan je čovek bio ser Tomas Mor - ser Tomas Mor je umro smejući se, sećate se. Isto tako, u Besmislenostima Ravizija Tekstora ima dug spisak lica čiji se život okončao na isti velelepan način. Znate li vi, međutim - nastavi on zamišljeno - da u Sparti (koja je sad Paleohori), u Sparti, velim, zapadno od citadele, usred haosa jedva vidljivih ruševina, nalazi se jedna vrsta cokle na kojoj se još mogu razabrati slova LASM. Ona su bez sumnje deo reči GELASMA14. U Sparti, pak, bilo je hiljadu hramova i svetilišta posvećenih hiljadama različitih božanstava. Koliko je to preko mere čudesno što je oltar Smeha nadživeo sve druge! No u sadašnjem slučaju - nastavi on, sa neobičnom promenom u glasu i ponašanju - ja nemam prava da budem veseo na vaš račun. Vi ste s razlogom mogli da se zadivite. Evropa ne može pokazati ništa ovako krasno kao što je ovo, moj mali kraljevski kabinet. Moje druge odaje nisu nipošto slične ovoj; sve same ultra15 pomodarske neukusnosti. Ovo je bolje nego moda - zar ne? No ovo mora samo da se vidi pa da postane pomama - to jest, za one koji mogu da podnesu izdatak po cenu celokupne svoje očevine. Ja sam se čuvao, međutim, svakog takvog obesvećenja. Sa jednim jedinim izuzetkom vi ste jedino ljudsko biće, sem mene i mog valeta,16 koje je imalo pristup u tajanstva ovih carskih područja, otkada su ona bila urešena ovako kao što ih vidite.
Poklonih se u znak priznanja; jer neodoljivo osećanje sjaja i mirisa, i muzike, zajedno sa neočekivanom nastranošću njegovog opštenja i ponašanja, omeli su me da izrazim, rečima, moje zadovoljstvo zbog onog što sam mogao da protumačim kao kompliment.
- Evo - nastavi on, ustajući i držeći me pod ruku dok je hodao po odaji - evo slika od Grka do Čimabuea17, i od Čimabuea do dana današnjeg. Mnoge su odabrane, kao što vidite, sa malo podleganja mnenjima posvećenih. Sve su one, međutim, prikladna tapiserija za dvoranu kao što je ova. Evo, isto tako, nekih chefs d'oeuvre18 neznanih velikih - a evo i nezavršenih skica ljudi, slavnih u svoje vreme, čija su sama imena, zahvaljujući visprenosti akademija, ostavljena muku i meni. Kako vam se dopada - reče on, okrenuvši se naglo dok je govorio - kako vam se dopada ova Madonna della Pieta?
- To je Gvidovo19 vlastito! - rekoh ja sa svim žarom moje prirode, jer bejah pomno motrio njenu nenadmašnu ljupkost. - To je Gvidovo vlastito! - kako ste mogli doći do nje? - ona je bez sumnje u slikarstvu ono što je Venera u vajarstvu.
- Ah! - reče on zamišljeno. - Venera - divna Venera - Venera Mediči? - ona sa malom glavom i zlaćanom kosom? Deo leve ruke (ovde on tako spusti glas da se jedva čuo) i cela desna su restaurisana, i u koketeriji te desne ruke počiva, čini mi se, kvintesencija svekolike izveštačenosti. Meni dajte Kanovu!20 Apolon, isto tako! - kopija je - o tome nema sumnje - i ja, slepa luda da bi li luda, što ne mogu da uvidim to hvaljeno nadahnuće Apolona! Ja ne mogu -žalite me! ne mogu da ne pretpostavim Antinoja. Je li to Sokrat rekao da je kipar našao svoj kip u gromadi mermera? Onda Mikelanđelo nije bio nimalo originalan u svome distihu:
Non ha l'ottimo artista alcun concetto
Che un marmo solo in se non circonscriva.21

Primećeno je, ili treba da se primeti, da smo u ponašanju pravog gospodina uvek svesni nečega po čemu se ono razlikuje od držanja prostaka, a da pri tom nismo odmah kadri da odredimo u čemu se tačno sastoji ta razlika. Dopuštajući da se ta opaska može u punoj snazi primeniti na spoljašnje držanje moga poznanika, osetio sam, tog značajnog jutra, da je ona još većma primenljiva u njegovoj moralnoj prirodi i karakteru. I ne umem bolje da odredim tu osobenost duha, koja ga je tako bitno izdvajala od svih drugih ljudskih bića, nego ako je nazovem navikom ušredsređenog i neprekidnog mišljenja, koja je prožimala čak i njegove najbeznačajnije radnje - nametala mu se u trenucima vragolanja - i upletala se u same bleske njegove veselosti - kao guje koje plaze iz očiju iskeženih maski na vencima hramova u Persepolju.
Nisam mogao, međutim, a da više puta ne zapazim, u pomešanom tonu lakomislenosti i svečane ozbiljnosti sa kojim je raspredao o stvarima od male važnosti, izvestan prizvuk nemira -jedan stepen nervoznog žara u reči i postupku - neku nemirnu razdražljivost u ophođenju koja mi je uvek izgledala neobjašnjiva, a u ponekoj prilici čak me ispunjavala nespokojstvom. Isto tako, zastajući često usred neke rečenice čiji je početak očevidno bio zaboravio, izgledao je da najpomnije osluškuje, kao da je ili u očekivanju neke trenutne posete, ili pak čuje šumove koji zacelo postoje samo u njegovoj uobrazilji.
Za vreme jednog od tih snatrenja ili stanki očevidne zamišljenosti, okrenuvši jednu stranicu ivne tragedije Orfej (prve domaće italijanske tragedije), od pesnika i učenjaka Policijana22, koja je ležala blizu mene na sofi, našao sam jedan odlomak pri kraju trećeg čina - odlomak koji najvećma potresa srce - odlomak koji iako obojen skarednošću, nijedan muškarac ne može pročitati bez ustreptalosti novog čuvstva - nijedna žena bez uzdaha. Cela stranica bila je pokapana svežim suzama, i, na suprotnom umetnutom listu, bili su sledeći engleski stihovi, napisani rukopisom tako različnim od osobenih pismena moga poznanika, da sam ga jedva poznao kao njegov vlastiti.

Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duša ište,
Moj zelen otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve to beše moje.
Prelijepi snu, ne traješ više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas skriše!
Glas Budućeg mi viče: „Dalje!“
Ali moj duh se, lebdeć, njiše Nad tamnim morem prošle sreće Užasnut, nijem, sve tiše.
Jer jao! Jao, u meni Života svjetlo trne „Nikad, već - nikad za te,“
(kao da valove crne slušam što šapuću kleti)
„Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.“
Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gde tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plesu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?
Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin odeli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tužnih vrba vene23

Što su ti stihovi bili napisani na engleskom - jeziku za koji nisam verovao da njihov pisac vlada njime - dalo mi je malo povoda za iznenađenje. Ja sam bio isuviše svestan obimnosti njegovog znanja, kao i čudnog zadovoljstva koje je nalazio u tome da ih prikriva od opažanja, da bi me slično otkriće začudilo; ali oznaka mesta, moram priznati, nemalo me je zaprepastila. Bilo je prvobitno zapisano London, pa je potom pažljivo precrtano - ne, međutim, tako uspešno da bi skrilo tu reč od ispitivačkog oka. Velim, to me je nemalo zaprepastilo; jer dobro se sećam da sam, u jednom ranijem razgovoru, naročito upitao mog prijatelja da li se kojom prilikom u Londonu video sa markizom di Mentoni (koja je nekoliko godina pre svoje udadbe boravila u tom gradu), i da sam iz njegovog odgovora razumeo, ako se ne varam, da on nikad nije posetio glavni grad Velike Britanije. Mogao bih isto tako ovde da pomenem da sam više no jednom čuo (naravno, ne poklanjajući vere glasu koji je povlačio za sobom tolike mnoge neverovatnosti) da je čovek o kojem govorim ne samo rođenjem nego i po vaspitanju Englez.
*
- Ima jedna uljana slika - reče on, ne znajući da sam primetio tragediju - ima još jedna uljana slika koju niste videli. - I povukavši ustranu jedan zastor, on otkri portret markize Afrodite u punoj veličini.
Ljudska veština nije mogla da učini više da bi naslikala njenu nadljudsku lepotu. Ona ista eterična prilika koja je stajala preda mnom prethodne noći na stepenicama Duždevog dvora, stajaše opet preda mnom. Ali u izrazu lica, koje je celo zračilo od osmeha, još uvek se skrivalo (nepojmljiva anomalija!) ono ćudljivo senčenje sete koje se uvek pokazuje nerazdvojno od savršene lepote. Svoju desnu ruku držala je savijenu na grudima. Levom je pokazivala naniže ka jednoj čudesno uobličenoj vazi. Jedno malo, vilinsko stopalo, jedino vidljivo, tek je doticalo zemlju - i, jedva razabirljiv u blistavoj atmosferi koja se činila kao da okružuje i pohranjuje njenu ljupkost, lebdeo je par najnežnije zamišljenih krila. Moj pogled pade sa slike na priliku moga prijatelja, i snažne reči Čapmanove24 tragedije Bisi d 'Amboa zatreperiše mi nagonski na usnama:
Ustao je.

Tu, k'o rimski kip, on će stajati
dok u mermer ne pretvori ga smrt.25

- Hajte! - reče on najzad, prilazeći stolu od raskošno emajliranog i masivnog srebra, na kojem stajahu nekoliko čaša od fantastično obojenog stakla, zajedno sa dvema etrurskim vazama, uobličenim prema istom izvanrednom uzoru one u prednjem planu portreta, i napunjenim nečim što mišljah da je johanis-berger.26 - Hajte! - reče on naglo - pijmo! Rano je, ali pijmo. Zaista je rano - nastavi on zamišljeno, kad odaja odjeknu od udara zlatnog čekića kojim je jedan heruvim oglasio prvi sat sunčeva izlaska - zaista je rano, ali šta je s tim? Pijmo! Nalijmo žrtvu livenicu onom svečaničnom suncu koje bi ove gizdave svetiljke i kandila tako rado da uguše! - I, nateravši me da mu nazdravim punom kupom, on brzo iskapi jednu za drugom nekoliko čaša vina.
- Sanjati! - nastavi on, dajući opet površan prizvuk razgovoru, dok je prema žarkoj svetlosti kandila držao jednu od raskošnih vaza, - sanjati, bila je moja svrha života. Zato sam uobličio za se, kao što vidite, cvetnjak snova. Jesam li mogao podići nešto bolji u srcu Venecije? Doduše, vi vidite oko sebe šarenilo građevinarskih ukrasa. Čednost Jonije vređaju prepotopski nacrti, a sfinge Egipta opružene su na ćilimu od zlata. Pa ipak, utisak je nesaglasan samo za bojažljive.
Prikladnosti mesta, a naročito vremena, bauci su koji straše ljudski rod da se zanese veličanstvenim. Jednom sam i sam bio dekorist27, ali ta sublimacija ludosti izgubila je čar za moju dušu. Sve ovo sad je tim podesnije za moju svrhu. Kao plamen iz ovih arabesknih kandila, moj duh se previja u ognju, i delirijum ovog prizora prilagođava me za radosnija viđenja one zemlje stvarnih snova kuda sada brzo odlazim. - Ovde on naglo zasta, obori glavu na grudi, i izgledaše da osluškuje neki šum koji ja ne mogah čuti. Najzad, uspravivši se telom, on pogleda gore i izusti stihove biskupa čičesterskog:

Čekaj me onde, i veruj u to:
doći ću k tebi u dubok do.

Sledećeg trenutka, priznajući snagu vina, on se svom dužinom baci na sofu.
Sada se čuše užurbani koraci na stepenicama, a ubrzo potom snažno kucanje na vratima. Pohitao sam da predupredim još jedno uznemirenje, kad jedan paž Mentonijevog doma hrupi u sobu, i promuca, glasom koji se gušio od uzbuđenja, nepovezane reči, „Moja gospođa! - moja gospođa! - otrovana! - otrovana! Oh lepa - oh lepa Afrodita!“
Smeten, pohrlih ka sofi da prenem spavača da shvati ovu zaprepasnu vest. Ali njegovi udovi behu ukočeni - njegove usne sivoplave - njegove donedavno blistave oči uprte u smrt. Posrćući priđoh opet stolu - ruka mi pade na jednu napuklu i pocrnelu kupu - i svest o celokupnoj i strašnoj istini sinu mi odjednom u duši.
1834.
Preveo Borivoje Nedić
 


MORELA

Isto samo po sebi i kroz sebe, jedino i večito.
Platon, Simpozium 211, XXIX

Osećanje duboke ali veoma čudne naklonosti gajio sam prema svojoj prijateljici Moreli. Slučajem bačen u njeno društvo pre mnogo godina, moja je duša, od prvog našeg sastanka, planula ognjem koji nikad dotle nije poznavala; ali taj oganj nije bio oganj ljubavi. Postepeno uverenje da ne mogu nikako da razjasnim neobično njegovo značenje, niti da savladam njegovu neodređenu snagu postajalo je sve gorče i teže. Ali mi smo se našli; sudbina nas je spojila pred oltarom; a ja nikad niti sam govorio o strasti, niti mislio o ljubavi. Ona je, međutim, izbegavala društvo, i priljubivši se uz mene činila me srećnim. Sreća je diviti se; sreća je sanjariti.
Morelino znanje bilo je temeljno. Svega mi, njeni darovi nisu bili obični; njena duševna snaga bila je ogromna. Osećao sam to, i u mnogim stvarima postao njen učenik. Uskoro sam dočekao da stavi ispred mene gomilu onih mističkih spisa, valjda zbog svog vaspitanja u Presburgu, koji se obično smatraju samo kao ostatak ranije nemačke književnosti. To joj je, nisam mogao da razumem zašto, bilo omiljeno i stalno štivo, a vremenom postade i moje, možda po onom prostom ali snažnom uticaju navike i primera.
U svemu tome, ako se ne varam, moj um nije imao mnogo udela. Moja načela, ako nisam zaboravio sam sebe, nisu ni najmanje bila izmenjena mojim idealom, niti se makar i senka misticizma od onog što sam čitao mogla naći bilo u mojim delima, bilo u mojim mislima, sem ako me sasvim pogrešno ne razumete. Uveren u to, predao sam se sav svojoj ženi da me vodi i pošao sam bez ikakvog snebivanja, spokojnog srca, krivudavim stazama njene nauke. I tada, tada, kada sam duboko zamišljen nad tajanstvenim listovima osetio kako se u meni pali neki zabranjeni duh, Morela bi položila svoju hladnu ruku na moju, i iz pepela te mrtve mudrosti i nauke ispredala bi neke tamne, čudne reči, čije se neobično značenje zapečatilo u mojoj svesti. Onda bih časovima ostajao uz nju; slušao muziku njenog glasa, sve dok, polako, melodija ne bi postala užasna - a tamna senka mi pala na dušu; pobledeo bih, srce bi mi se zgrozilo od tih, čisto nadzemaljskih tonova. I tako, sreća bi naprečac ustupila mesto užasu, najveća lepota bi se pretvorila u najveću gnusobu, kao što je Hinon28 postala Gehena29.
Nije potrebno tačno određivati pravi karakter istraživanja, koja su, proizlazeći iz pomenutih knjiga, bila veoma dugo skoro jedini predmet razgovora između Morele i mene. Ko je izučavao ono što se može nazvati teološkim moralom shvatiće nas lako, a ko nije izučavao, u svakom slučaju teško da će nas razumeti. Strasni panteizam Fihteov; modificirana palingenezija30 Pitagorejaca; i, iznad svega, učenje Šelingovo o identitetu, to behu obično glavne tačke raspravljanja, koje su davale najveću čar umnoj Moreli. Taj identitet, koji se smatra kao lični, g. Lok je, mislim, tačno definisao tvrdeći da se sastoji u „istovetnosti jednog umnog bića“. A kako pod ličnošću podrazumevamo umno biće koje ima svesti, i pošto postoji svesnost koja uvek prati mišljenje, to je baš ono što čini sve nas onim što mi zovemo - mi, razlikujući time sebe od drugih bića koja misle, dajući sebi svoje lično postojanje. Ali principium individuationis,31 saznanje onog postojanja, koje se smrću ili gubi ili ne gubi za svagda, bilo je za mene oduvek pitanje od najživljeg interesa, ne toliko zbog krajnjih zaključaka koji iznenađuju i zadivljuju um, koliko zbog strasnog i uzbudljivog načina s kojim je Morela o tome govorila.
Ali, ipak, došlo je vreme kada me tajanstvenost u ponašanju moje žene tištala kao mađija. Nisam više mogao da izdržim dodir njenih bledih prstiju, niti tihi zvuk njenog melodičnog govora, ni blesak njenih tužnih očiju. I ona je sve to znala ali mi nije prebacivala; izgledalo je da je svesna svoje slabosti ili moje ludosti, i sa osmehom nazivala je to Sudbinom. Izgleda da je bila takođe svesna uzroka, meni nepoznatog, postupnom hlađenju moje ljubavi; ali se nije odala ni jednim jedinim znakom, niti je o tome govorila. Pa, ipak, ona je bila žena, i venula je iz dana u dan. Crvene pege izbiše na njenom obrazu, a plave žile na bledom čelu odskočiše, i u jednom trenutku moje se biće topilo od sažaljenja, ali u idućem trenutku susreo bih se sa sjajem njenih umnih očiju, i duša bi mi se razbolevala i svest bi mi se pomutila kao nekom koji bi gledao dole u kakvu strašnu bezdan.
Treba li onda da kažem da sam priželjkivao sa ozbiljnom i žarkom željom čas Moreline smrti? Da, priželjkivao sam; i izdržao mnogo dana, mnogo nedelja i teških meseci, dok mi izmučeni živci ne zagospodariše razumom; postao sam besan zbog odlaganja i krvničkim srcem, proklinjao dane, časove i gorke trenutke koji su, izgledalo je, bivali sve duži i duži što se njen nežni život više gasio, kao senke pri smiraju dana.
Ali jedne jesenje večeri kada su vetrovi počivali mirno na nebu, Morela me pozva svojoj postelji. Bila je gusta magla nad celom zemljom, i topla para nad vodama, i duga je bila sigurno pala sa nebeskog svoda sred raskošnog oktobarskog lisnatog granja.
- Ovo je dan nad danima - reče ona kada sam joj se približio - dan nad svim danima da se ili živi ili umire. Lep dan za sinove zemlje i života - ah, a još lepši za kćeri neba i smrti.
Poljubih je u čelo, a ona nastavi:
- Ja umirem, ali ću živeti.
- Morela!
- Nije bilo dana kada si me voleo... ali obožavaćeš kad umre onu koje si se grozio za života.
- Morela!
- Još jednom ti kažem, ja umirem. Ali u meni je zaloga one ljubavi - ah, tako male - koju si osećao prema meni, prema Moreli. I kad moja duša ode, dete će živeti - tvoje dete i moje, Morelino. Ali tvoji dani biće dani tuge, one tuge koja je postojanija od svih osećanja, kao što je kiparis trajniji od svakog drveta. Jer, časovi tvoje sreće su minuli, a radost se ne bere dva puta u životu, kao ruže što dvaput cvetaju. Nećeš onda igrati više ulogu čoveka iz Teosa,32 nego ćeš, ne poznavši slasti slave ni vina, nositi po zemlji svuda svoj mrtvački pokrovac, kao što čine muslimani u Meki.
- Morela! - viknuh - Morela, otkuda ti to znaš? Ali ona okrete svoje lice ka jastuku, lak drhtaj pređe njenim udovima, i tako je umirala, a ja više ne čuh njen glas.
Ali, kao što je prorekla, njeno dete, koje je umirući rodila, i koje nije disalo dok mu mati nije izdahnula, njeno dete, ćerčica, živelo je. Izrasla je velika uzrastom i umom, i bila je savršena slika one koja je umrla, a ja sam je voleo plamenom ljubavlju, većom no što bih verovao da je moguće osećati prema ma kom biću na zemlji.
Ali, nebo ove čiste ljubavi potamni, a potištenost, strava i tuga prekriše ga oblacima. Rekao sam da je dete izraslo neobično uzrastom i umom. Neobično, zaista neobično, bilo je njeno telesno napredovanje, ali užasne, ah, užasne i pune uznemirenja bejahu misli što su se rojile u meni, dok sam pratio razvitak njenog duhovnog bića. A zar je moglo biti drukčije, kada sam iz dana u dan otkrivao u mislima deteta snagu i osobine odrasle žene? Kada su lekcije iskustva padale sa detinjih usana? Kad su znanje i strasti zrelog doba svakog časa sevali iz njenih velikih i umnih očiju? Kad je, kažem, sve to postalo očigledno mom užasnom razumu te nisam više mogao to da sakrijem od svoje duše, niti da istrgnem iz moje svesti koja je strepila shvatajući sve to, zar je onda čudno što su se strašne i razdražljive sumnje uvukle u moju dušu, ili što se moje misli vratiše na one divlje priče i potresne pretpostavke zakopane Morele? Sakrio sam od radoznalosti sveta jedno stvorenje koje mi je sudbina dodelila da obožavam, i, u strogoj osamljenosti moje kuće, pazio sam sa velikim strahom na sve što se nje ticalo.
Dok su godine prolazile ja sam iz dana u dan gledao njeno milo, blago i izrazito lice, uživao u njenom sazrevanju, i iz dana u dan otkrivao sam u detetu nove sličnosti s majkom, tužnom i mrtvom. I svakog časa sve tamnije postajahu te senke sličnosti, sve punije i sve određenije, sve čudnije i sve strašnijeg i groznijeg izgleda... Njen osmeh, sličan majčinom, mogao sam da podnesem, ali sam zadrhtao zbog njegove isuviše savršene sličnosti. Oči su joj bile slične Morelinim
- i to sam mogao trpeti, ali one su vrlo često zavirivale u dubinu moje duše Morelinom sopstvenom snagom i zapanjujućim značenjem. U konturama njenog visokog čela, u uvojcima svilene kose, u tankim prstima koji su se gubili u kosi, u tužnim zvucima njenog govora, i iznad svega, ah, iznad svega, u izrazima i rečenicama mrtve, koje su dolazile sa usana ljubljene i žive, nalazio sam hrane za misli i užas koji me sažižu, mene - onog crva što nije hteo da umre.
Piođoše tako deset godina njenog života, a moja kći živela je na zemlji još nekrštena. „Čedo moje“ i „dušo moja“ bila su imena koje je ljubav očeva obično upotrebljavala, a hladna osamljenost njenih dana isključivala je svaki drugi dodir sa svetom. Morelino ime umrlo je sa njom. Nikad kćeri nisam govorio o majci; bilo mi je nemoguće. Zbilja, za kratko vreme njenog života, ona nije ništa doznala o spoljašnjem svetu, osim koliko je mogla doznati u uskim granicama njene osamljenosti. Ali vremenom činilo se mojoj duši, rastrojenoj i potresenoj, da će se obredom krštenja osloboditi užasa moja sudbina. Nad krstionicom oklevao sam da izreknem ime. Mnogo imena umnih i lepih, starog i novog doba, moje domovine i stranih zemalja, dolazila su, jatila su se na mojim usnama, sa mnogim imenima nežnim, srećnim i dobrim. Pa šta me je onda nagnalo da uznemirim uspomenu zakopane pokojnice? Kakav me je zli duh naterao da izgovorim onaj glas, koji je samom svojom uspomenom učinio da nabuja rumena krv i kao bujica jurne od slepoočnica ka srcu? Kakav je to demon govorio iz skrovitih zaklona moje duše, kada ispod zamagljenih svodova, u tišini noći, prošaputah na uvo svešteniku slogove - Morela. I ko bi to drugi sem crni đavo zgrčio crte na licu moga deteta, prevukao ih senkama smrti kad, trgnuvši se na tu jedva čujnu reč, podiže svoje sjajne oči sa zemlje k nebu, i padajući mrtva na kamene crne ploče naše porodične crkve, odgovori: „Evo me!“
Jasno, hladno, veoma razgovetno doprlo je to nekoliko prostih reči do mog uva, a zatim kao rastopljeno olovo te reči sa siktanjem jurnuše u moj mozak.
Godine... godine mogu proći, ali uspomena na to vreme nikad! Poznao sam i cveće i vino -ali žalosna vrba i kiparis senčali su me dan i noć. Nisam vodio računa o vremenu ni mestu, i zvezde moje sudbe nestadoše s neba, na zemlji se smrče, a njeni stvorovi promicahu pored mene kao brze senke, i među svima njima ja videh samo - Morelu. Vetrovi nebeski donosili su samo jedan zvuk u moje uvo, a talasići morski žuborili su bez prestanka - Morela. Ali ona je umrla; svojim sopstvenim rukama spustio sam je u grob; smejao sam se dugim i gorkim smehom kada ne nađoh nikakvih tragova od prve - u grobnici, u koju sam položio drugu - Morelu...
1835.
Preveo Momčilo Jojić
 


NEKI POSTUPCI U ŽIVOTU JEDNOG PISCA U MODI
... all people went
Upon their ten toes in wild wonderment.
Bishop Hall's Satires.

... svi su ljudi hodali
u fantastičnom čudu, na svojih deset prstiju.
Satire biskupa Hola

Ja sam - ili, bolje reći, bio sam - veliki čovek; ipak, nisam ni autor Džiniusa, niti čovek pod maskom; jer ime mi je, kako verujem, Robert Džouns, i rođen sam negde u gradu Fjum-Fadžu.
Prva stvar koju sam u životu učinio je bila da sa obe ruke ščepam svoj nos. Ovo je videla moja majka i nazvala me genijem; otac je zaplakao od radosti i poklonio mi raspravu o Nosologiji. Njom sam ovladao pre nego što sam dorastao do pantalona.
Tada sam počeo da osećam svoj put u nauci; uskoro sam shvatio da bi, ako čovek ima dovoljno upečatljiv nos, mogao, jednostavno sledeći ga, postati slavan. Ali moja pažnja nije bila ograničena samo na teoriju. Zbog toga sam svako jutro nekoliko puta povlačio svoju surlinu i pio pet-šest čašica rakije.
Kada sam odrastao, otac me jednog dana upita da li bih pošao sa njim u njegovu radnu sobu.
- Sine moj - rekao je pošto smo seli - šta je osnovni cilj u tvom životu?
- Oče moj - odgovorio sam - to je istraživanje Nosologije.
- A šta je, Roberte - zapitao je - Nosologija?
- Gospodine - rekao sam - to je nauka o nosevima.
- A možeš li mi reći - upitao je - šta nos znači?
- Nos je bio, moj oče - odgovorio sam, raznežen - na razne načine definisan od oko hiljadu različitih autora. - (Ovde sam izvadio svoj časovnik.) - Sada je podne ili tu negde, imaćemo dovoljno vremena da ih sve prođemo pre ponoći. Pa da, onda, počnemo: Prema Bartolinusu, nos je ona izbočina, ona čvoruga, ona izraslina, ona...
- Dobro, Roberte - upao je stari dobri gospodin - zaprepašćen sam širinom tvog znanja -uveren sam u to - duše mi! - (Ovde je sklopio oči i stavio ruku na srce.) - Dođi ovamo! - (Ovde me je uhvatio za ruku.) - Tvoje obrazovanje se sada može smatrati završenim - krajnje je vreme da se uhvatiš u koštac sa životom, a ne možeš učiniti bolju stvar nego da slediš svoj nos, zbog toga... zbog toga... zbog toga... - (Ovde me je šutnuo niz stepenice pravo na ulicu.) - Zbog toga, napolje iz moje kuće i neka te Bog blagoslovi!
Dok sam u sebi osetio božanski afflatus,33 shvatio sam da je ova nesreća pre bila sreća nego šta drugo. Rešio sam da me vodi očev savet. Odlučio sam da sledim svoj nos. Povukao sam ga jednom-dvaput za vrh i odmah napisao pamflet iz Nosologije.
Ceo se Fjum-Fadž bio uskomešao.
- Divan genije! - rekao je Tromesečnik.
- Nadmoćan psiholog! - rekao je Vestminster.
- Pametan momak! - rekao je Stranac.
- Odličan pisac! - rekao je Edinburg.
- Duboki mislilac! - rekao je Dablin.
- Veliki čovek! - rekao je Bentli.
- Božja duša! - rekao je Frazer.
- Jedan od nas! - rekao je Blekvud.
- Ko bi mogao biti? - rekla je gospođa Bas-Blu.
- Šta bi on mogao biti? - rekla je velika gospođica Bas-Blu.
- Gde bi on mogao biti? - rekla je mala gospođica Bas-Blu.
Ali ja uopšte nisam obraćao pažnju na ove ljude jer sam upravo bio zakoračio u radionicu jednog umetnika.
Vojvotkinja od Blagoslovi-mi-dušu je pozirala za svoj portret; markiz od Tako-tako je držao vojvotkinjinu pudlicu; grof od Ovoga-i-onoga je flertovao sa njenim dvorkinjama; a njegova kraljevska visost od Ne-dodiruj-me oslanjao se na naslon njene stolice.
Približio sam se umetniku i digao nos.
- O, divno! - uzdahnula je vojvotkinja.
- Oh, bože! - prošaputao je markiz.
- O, šokantno! - zastenjao je grof.
- Oh, strašno! - zamumlalo je njegovo kraljevsko visočanstvo.
- Šta tražite za njega? - upitao je umetnik.
- Za njegov nos! - uzviknula je vojvotkinja.
- Hiljadu funti - rekao sam sedajući.
- Hiljadu funti? - upitao je umetnik, zamišljeno.
- Hiljadu funti - rekoh.
- Jamčite li za njega? - upitao je, okrećući nos prema svetlosti.
- Je li pravi original? - upita, dodirujući ga sa poštovanjem.
- Hmm! - rekao sam, uvijajući ga na jednu stranu.
- Nijedna kopija nije uzeta? - zapitao je, razgledajući ga pod lupom.
- Nijedna - rekoh, podigavši ga.
- Izvrsno - izbacio je, iznenađen lepotom tog pokreta.
- Hiljadu funti - rekao sam.
- Hiljadu funti? - rekao je.
- Tačno - rekoh.
- Hiljadu funti? - rekao je.
- Upravo tako - rekao sam.
- Imaćete ih - rekao je - kakav komad vertu!34 - Tako mi je na licu mesta napisao ček i napravio skicu mog nosa. Unajmio sam sobu u Ulici Džermin i poslao njenom visočanstvu devedeset deveto izdanje „Nosologije“, sa portretom nosine. Onaj tužni, mali raspusnik, princ od Velsa, pozvao me je na večeru.
Tamo smo svi bili pisci u modi i recherches.35
Bio je tamo i neki moderni platonist. Citirao je Porfirija, Jamblicija, Plotina, Proklija, Hijerokla, Maksima Tirijusa i Sirijana.
Bio je tamo neki čovek koji je težio usavršavanju ljudi. Citirao je Targota, Praisa, Pristlija, Kondersita, De Stela i „ambicioznog studenta Bolesnog Zdravlja“.
Tamo je bio i gospodin Pozitivni Paradoks. Primetio je da su svi filozofi budale i sve budale filozofi.
Bio je i Estetikus Etiks. Pričao je o vatri, jedinstvu i atomima; o duši koja postoji i pre nego što uđe u naše telo i o njenoj dvostrukosti; o srodnosti i neskladu: o primitivnoj inteligenciji i homomeriji36.
Bio je tamo i Teologos Teologije. Govorio je o Euzebijui Arijanu; jeresi i koncilu u Nici; o pjusizmu37 i konsubstancijalizmu,38 o Homousiju i homousijizmu.39
Bio je i Frikase iz Rošer de Kansela. Pomenuo je muriton od crvenog jezika: karfiol sa veloute sosom; teletinu a la sveti Meneholt; marinat a la sveti Florentin; pomorandžin žele en mosa'iques.
Bio je tamo i Pijandura O'Puna čaša. Pomenuo je Latur i Markbrinen; i Muso i Šamberten; Ričburg i Sv. Đorđe; Obrion, Leonvil i Medok; Barak i Prenjak; Grav i Sv. Pere; klimnuo je glavom na Klo de Vužo, i govorio, sa zatvorenim očima, o razlici između Šerija i Amontilada.
Bio je tamo i sinjor Tintontintino iz Firence. Diskutovao je o Simbabeu, Arpinu, Karpaću i Argostinu - o sumornosti Karavađa, o ljupkosti Albana, o bojama Ticijana, o strogosti Rubensa, o nestašlucima Jana Stina.
Bio je tamo i predsednik Fjum-fadžovskog univerziteta. Bio je mišljenja da se u Trakiji Mesec naziva Bendis, Babastis u Egiptu, Diana u Rimu, i Artimes u Grčkoj.
Bio je tamo i Veliki Turčin iz Stambola. Nije mogao da ne misli da su anđeli konji, petlovi i bikovi; da neko na šestom nebu ima hiljadu glava; i da nebesko-plava krava sa nebrojenim brojem zelenih rogova pridržava Zemlju.
Bio je tu i Delfinus Poliglot. Rekao nam je šta se dogodilo sa osamdeset tri izgubljene Eshilove tragedije; sa pedeset četiri besede Isea; sa trista dvadeset i jednim govorom Lisija; sa sto osamdeset rasprava Teofrarusa; sa osam Apolonovih knjiga o presecima kupe; sa Pindarovim himnama i ditirambima; sa četrdeset tragedija Homera Juniora.
Bio je tamo i Ferdinand Fic-Fosili Felcpar. Informisao nas je o unutrašnjim vatrama i tercijarnim formacijama; o gasovitim, tečnim i čvrstim oblicima; o kvarcu i laporu; o škriljcima i šljaki; o gipsu i trapu; o talku i kreču; o sfeleritu i horn-sfeleritu; o mika-škriljcima i trošnoj steni; o antimonu i kalcedonu; o manganu i o čemu god hoćete.
Tamo sam bio i ja. Pričao sam o sebi - o sebi, o sebi, i o sebi; - o Nosologiji, o svom pamfletu i o sebi. Digao sam nos i govorio o sebi.
- Fantastično pametan čovek! - rekao je princ.
- Super! - rekli su njegovi gosti; sledećeg jutra posetila me je njena milost Blagoslovi-mi-dušu.
- Hoćete li doći u Almaks, slatko stvorenje? - rekla je milujući me pod bradom.
- Sa zadovoljstvom - rekao sam.
- Nos i sve ostalo? - upitala je.
- Ovakav kakav jesam - odgovorio sam.
- Izvolite pozivnicu, rođeni, i mogu li reći da ćete biti tamo?
- Draga vojvodkinjo, od sveg srca.
- Ju, ne! - već od sveg nosa?
- Sa svakim njegovim delićem, draga - rekao sam. I tako, zavrnuh ga jednom-dvaput, i nađoh se u Almaksu. Sobe su bile ispunjene do zagušenja.
- On dolazi! - rekao je neko sa stepeništa.
- On dolazi! - rekao je neko malo dalji.
- On dolazi! - rekao je neko još dalji.
- Došao je! - uzviknula je vojvotkinja. - Došao je, dragi moj! - i ščepavši me obema rukama, triput mi poljubi nos. Usledilo je primetno uzbuđenje.
- Diavolo!40 - uzviknuo je grof Kaprikornuti.
- Mille tonnerres!41 - izustio je princ od Gremija
- Tausend Teufel!42- promumlao je izbornik iz Bladenufa.
Ovo se više nije moglo podneti. Pobesneo sam. Naglo se okrenuh prema Bladenufu.
- Gospodine - rekao sam - vi ste babun.
- Gospodine - odgovorio je posle pauze - Donner und blitzen43. To je bilo sve što se moglo poželeti. Izmenjali smo vizitkarte. Sedećeg jutra na Čok farmi upucao sam mu nos - a zatim pozvao prijatelje.
- Bete44! - rekao je prvi.
- Budalo! - rekao je drugi.
- Glupaku! - rekao je treći.
- Magarčino! - rekao je četvrti,
- Idiote! - rekao je peti.
- Tikvanu! - rekao je šesti.
- Odlazi! - rekao je sedmi.
Osetio sam se zbog svega ovoga ponižen i otišao sam ocu.
- Oče - rekao sam - šta je osnovni cilj u mom životu?
- Sine moj - odgovorio je - to je još uvek izučavanje Nosologije; ali upucavši izbornikov nos, prekardašio si granicu. Istina je, imaš divan nos; ali sada Bladenuf nema nikakav. Odbacili su te, a on je postao heroj dana. Slažem se da u Fjum-Fadžu veličina pisca, zavisi od dužine njegovog nosa, ali, zaboga, ne može se ni govoriti o nadmetanju sa piscem u modi, koji nosa uopšte nema.
1835.
Preveo Sveta Bulatović
 


KRALJ KUGA
Priča sa alegorijom

The gods do bear and will allow in kings
The things which they abhor in rascal routes.
Buckhurst's Tragedy of Ferrex and Porrex.

Bogovi trpe i dopuštaju da kraljevi čine
stvari kakve preziru kod proste svetine
Bukharstova Tragedija Fereksa i Poreksa

Oko dvanaest časova, jedne noći meseca oktobra, za vreme slavne vladavine Edvarda Trećeg, dva mornara iz posade „Neobuzdane“, trgovačke škune koja je plovila između Slajsa i Temze i sada bila na sidrištu rečne luke, sedeli su, u čudu što su se tu obreli, u točionici pivnice u parohiji Svetog Andreja u Londonu - pivnice nad čijim je ulazom bio nacrtan lik „Veselog mornara“.
Prostorija ove krčme, iako oskudno nameštena, zidova crnih od dima, niske tavanice, a i u svakom drugom pogledu istovetna sa uobičajenim izgledom i atmosferom krčmi toga vremena, ipak je, po mišljenju grotesknih grupica, razasutih po prostoriji, sasvim odgovarala svojoj nameni.
Naša dva mornara su, verujem, među njima bili najzanimljivija ako ne i najupadljivija družina.
Jedan od njih, naizgled stariji, koga je njegov drugar zvao karakterističnim nadimkom „Kraka“, bio je istovremeno i mnogo viši rastom. Imao je skoro dva metra, a povijena leđa bila su, izgleda, posledica neuobičajeno visokog rasta. Preteranost u visini nosila je, međutim, manjkavosti na drugoj strani. Bio je izrazito mršav; pijan je, kako su to tvrdili njegovi drugovi, mogao da posluži kao zastavica na vrhu jarbola, a trezan kao jedrena motka. Ove obesne šale, kao ni mnoge druge njima slične, međutim, nisu pokretale na mornarevom licu mišiće koji služe smejanju. Visoke jagodice, veliki povijen nos, neupadljiva brada, upala donja vilica i ogromne, buljave i blede oči - ceo izgled njegovog lica, iako prožet izvesnom tvrdoglavom ravnodušnošću prema svetu uopšte, bivao je toliko ukočen i ozbiljan da nije mogao valjano da se podražava i opisuje.
Mlađi je mornar izgledom bio sušta suprotnost svom drugaru. Nije bio viši od metar i dvadeset. Par kratkih, krivih nogu nosio je zdepasto, nezgrapno telo, a neobično debele i kratke ruke, zajedno sa golemim šakama, visile su klateći se kao noge morske kornjače slične perajima. Sitne oči neodređene boje žmirkale su duboko usađene pod veđama. Nos mu je bio utonuo u mesnato, okruglo, zadriglo, zajapureno lice; debela gornja usna odmarala se na donjoj, još punijoj, dajući mu izraz samodopadljivog zadovoljstva, pojačanog navikom vlasnika tih usana da ih s vremena na vreme obliže. Izvesno je da je svog visokog drugara s broda posmatrao s dvojakim osećanjem divljenja i poruge; povremeno bi se bio zabuljio u njegovo lice kao sunce kad na zalasku zuri u litice Ben Nevisa.
Hodočašće ovog vrlog para po okolnim pivnicama u ranijim noćnim časovima bilo je raznoliko i uzbudljivo. A zalihe novca, ma koliko velike, nisu uvek neiscrpne: u ovu krčmu naši su drugari ušli praznih džepova da okušaju sreću.
Upravo u času kada ova priča počinje, Kraka i njegov drugar, Hju Kabanica, sedeli su za hrastovim stolom usred pivnice, s oba lakta naslonjeni na sto, i rukama podupirali obraze. Obojica su buljila, preko velikog kondira punog neplaćene „opojne tečnosti“, u zlokobne reči „Krede nema“, koje su, na njihovo zaprepašćenje i gađenje, bile ispisane iznad vrata tim istim mineralom o čijoj su nestašici govorile. Nijednog od ova dva zatočnika mora nismo, po pravdi, mogli optužiti za dar odgonetanja pisanih znakova - dar koji je u narodu toga doba bio tek neznatno manja mađija od veštine pisanja. Ali, istini za volju, iskrivljenost čitavog natpisa -neopisivo bočno zanošenje tih slova - nagoveštavali su, po mišljenju oba mornara, duži period lošeg vremena, pa su odlučili da odmah, kako je to Kraka slikovito rekao, „ispumpaju vodu iz broda, dignu jedra i otplove ispred bure“.
Čim su, po dogovoru, ispili ostatak piva i pritegli krajeve kaputa, jurnuli su na ulicu. Iako je Kabanica dva puta upao u kamin, misleći da su to vrata, na kraju krajeva uspeli su da pobegnu. Kada je na satu izbilo pola jedan, naši junaci su obešenjački i iz sve snage trčali mračnim sokakom u pravcu Stepenica Svetog Andreja, dok ih je u stopu sledila gazdarica „Veselog mornara“.
U doba u kojem se dešava ova živahna priča, a povremeno i koju godinu pre i posle ovog vremena, čitava je Engleska, a posebno njena prestonica, odjekivala od krikova „Kuga“, -uzvika koji su svima ulivali strah u kosti. Grad je bio uveliko opustošen, a u onim zastrašujućim delovima uz Temzu, iz kojih je, po mračnim, uzanim i prljavim ulicama, izvirao Demon Zaraze, mogli su se sresti još samo Strah, Užas i Praznoverje.
Kraljevskim proglasom ovi delovi grada bili su stavljeni van zakona i svim je građanima, pod pretnjom smrtne kazne, bilo zabranjeno da naruše pustoš te oblasti. Međutim, ni kraljevo naređenje, ni ogromne pregrade, postavljene na počecima prokaženih ulica, čak ni preteća užasna smrt koja je gotovo sigurno kosila nesrećnike koje nikakva opasnost nije mogla odvratiti od avanture - ništa nije sprečavalo noćne razbojnike da do kraja opljačkaju prazne i napuštene kuće i uzmu i poslednji komadić gvožđa, mesinga i olova koji se mogao preprodati.
Posebno zimi, kada bi se pregrade uklonile, brave, reze i tajni podrumi postajali su slaba zaštita za bogate zalihe vina i žestokih pića koje su trgovci, čije su se prodavnice nalazile u tom kraju, ostavljali za sobom bežeći ispred pošasti.
Ipak je veoma mali broj na smrt preplašenih ljudi ta zlodela pripisivao ljudskim rukama. Kužni duhovi, zli dusi zaraze i demoni groznice bili su, prema opštem ubeđenju, glavni uzroci zlih rabota, a gradom su se iz časa u čas širile priče koje su ledile krv u žilama, pa je na kraju sve kuće u zabranjenoj oblasti, poput grobnog pokrova, obavio užas. I sami su lopovi često bežali pred strahotama vlastitog razbojništva, ostavljajući taj samotni prostor zabranjene zone mraku, tišini, kugi i smrti.
Jedna od već pomenutih strašnih pregrada, koje su označavale zabranjena kužna područja, isprečila se Kraki i časnom Hjuu Kabanici dok su bežali niz jedno sokače. Vratiti se nisu mogli, a nije bilo vremena za gubljenje jer im je potera bila za petama. Čistokrvni mornari su se k'o od šale popeli uz ogradu od grubo tesanih dasaka; pomahnitali od uzbuđenja izazvanog podjednako pićem i bežanjem, bez oklevanja su preskočili prepreku i, nastavivši pijanu trku uz viku i ciku, izgubili su se u smrdljivom spletu uličica tog tamnog vilajeta.
Da nisu bili toliko ogrezli u piću, njihov teturavi trk sigurno bi zaustavile užasne slike predela koji ih je okruživao. Vazduh je bio hladan i pun izmaglice. Kamenje kaldrme, izvaljeno iz ležišta, bilo je razbacano po visokoj, oštroj travi koja im se ovijala oko stopala i članaka. Urušene kuće zakrčile su ulice. Svuda sa se širili odvratni, otrovni smradovi; a jeziva svetlost, koja je čak i u ponoć izbijala iz magličaste i kužne atmosfere, ocrtavala je u prolazima i sokacima, ili u kućama bez stakala na prozorima, leševe mnogih noćnih razbojnika koje je ruka kuge zaustavila u pljački.
Međutim, žestina takvih prizora, utisaka i prepreka nije mogla da zaustavi ova dva, po prirodi hrabra čoveka, sada puna lude smelosti i „opojne tečnosti“, koji su, nesumnjivo i pravo -koliko im je to pijanstvo dozvoljavalo - lajali u čeljust Smrti. Napred i samo napred grabio je mrgodni Kraka, dok se sumornom pustoši širila jeka njegovih urlika nalik na indijanske ratne pokliče; napred i samo napred kotrljao se i dežmekasti mornar Kabanica, držeći se kaputa svog živahnijeg saputnika i nadglasavajući njegove izuzetne napore na polju vokalne muzike vlastitom bikovskom rikom in basso iz punih pluća.
Bilo je očigledno da su stigli u središte zaražene oblasti. Svaki teturavi korak vodio ih je u veći smrad i strahotu - sokaci su bivali sve uži i krivudaviji. Sa trulih krovova svaki čas bi otpadao po neki golemi kamen ili greda koji su svojim dugim i teškim padom svedočili o visini okolnih kuća; i dok su se s mukom probijali kroz gomile ruševina i đubreta, ruke su im često doticale kosture ili se oslanjale na još uvek mesnate leševe.
Iznenada, naša su dva mornara nabasala na ulaz u visoku, sablasnu kuću; uzbuđeni Kraka zapištao je iz sveg glasa, a iz kuće su mu odgovorili, brzo se nižući jedan za drugim, mnogobrojni divlji, podsmešljivi i neljudski krici. Pijana dvojka se nije uplašila zvukova od kojih bi se, u tom času i na takvom mestu, sledila krv svakome koga ne greje alkohol u grudima, već je glavačke poletela prema vratima, provalila u kuću i doteturala se, neprestano psujući, u samo središte zbivanja.
Prostorija u kojoj su se obreli bila je, videlo se, radnja nekog pogrebnika; vrata u podu, koja su se nalazila blizu ulaza u kuću, vodila su u prepuni vinski podrum iz čijih je dubina povremeno dopirao zvuk lomljenja boca, potvrđujući da se u njemu nalaze velike količine primamljive tečnosti. Nasred sobe stajao je sto - nasred stola kofa puna pića koje je ličilo na punč. Svuda po stolu, nagomilane bez ikakvog reda, stajale su boce s raznim vrstama vina i drugih pića, a uz njih vrčevi, krčazi i pehari različitih oblika i vrsta. Šestoro ljudi sedelo je za stolom na drvenim podnožjima za mrtvačke sanduke. Pokušaću da ih opišem jednog po jednog.
Licem okrenuta ulazu i, reklo bi se, viša od ostalih, sedela je neka osoba koja je, izgleda, predsedavala skupom. Bio je to visok i koščat muškarac, a Kraka se zapanjio što je ugledao čoveka mršavijeg od sebe samog. Lice mu je bilo žuto kao šafran - ali na njemu, osim jedne jedine, nije bilo crte koja bi zaslužila da se opiše. Naime, imao je izrazito visoko, odvratno čelo, nalik na mesnatu kapu ili krunu pridodatu na normalnu glavu. Usne su mu bile stisnute i namreškane, što je licu davalo izraz sablasne srdačnosti, a oči su mu, kao i svima za stolom, bile mutne od pića. Ovaj gospodin bio je od glave do pete odeven u mrtvački pokrov od crnog, raskošno vezenog svilenog baršuna, koji je nosio nemarno prebačen preko ramena, kao španski plašt. Na glavi je imao raskošan ukras od perjanica s mrtvačkih kola i povremeno ih je samouvereno i znalački pretresao, a u desnoj ruci držao je golemu ljudsku butnu kost kojom je, sva je prilika, bez ikakvog razloga upravo bio tresnuo jednog člana svoje družine.
Njemu nasuprot, leđima okrenuta prema vratima, sedela je dama ništa manje neobične spoljašnjosti. Iako skoro jednako visoka kao i osoba koju smo upravo opisali, nije mogla da se vajka da je neprirodno mršava. Očigledno je bolovala od vodene bolesti u poslednjem stadijumu; njeno telo nalikovalo je na ogromno bure sa ugrađenom slavinom a prepuno mladog, oktobarskog piva - baš kakvo je stajalo u ćošku kraj nje. Lice joj je bilo okruglo kao dugme, crveno i debelo; a ona ista neobična svojstvenost, ili bolje, njeno nepostojanje koje smo pomenuli opisujući predsednika, videla se i kod ove dame - samo jedna crta njenog lica bila je vredna pomena: u stvari, oštroumni mornar Kabanica odmah je primetio da se svako od prisutnih na ovom poselu mogao opisati pomoću jedne jedine karakteristične crte; svako od njih je, činilo se, prisvojio isključivo pravo na jednu izrazitu crtu fizionomije. Kod dame o kojoj je reč to su bila usta. Počinjući od desnog, strahovita se razvalina protezala do kraja levog uha tako da su joj kratke minđuše, koje su visile na obe usne resice, stalno upadale u taj golemi otvor. Ona se, međutim, svojski trudila da usta drži zatvorena i da deluje dostojanstveno u haljini koja je, u stvari, bila sveže uštirkana mrtvačka košulja, zakopčana do brade, s nabranim okovratnikom od tankog muslina. Njoj s desna, sedela je sićušna mlada žena koja je, činilo se, bila štićenica krupne dame. Ovo nežno, maleno stvorenje, očigledno je - sudeći po tananim, drhtavim prstima i plavičastoj boji usana i mrljama od groznice razasutim po olovnosivim obrazima, bolovalo od jektike. Uprkos bolesti, njeno je držanje imalo izraziti haut ton; manir kojim je nosila mrtvački pokrov od najfinijeg indijskog batista bio je ljubak i degage; kovrdže su joj padale niz vrat, a na usnama joj je titrao osmejak; njen nos, međutim, suviše dugačak, tanak, kriv, klimav i bubuljičav, nadvio se preko gornje usne i uprkos tome što ga je jezikom nežno gurkala u jednu ili drugu stranu, davao joj je izgled pomalo podmukle osobe.
Njoj nasuprot, levo od dame koja je bolovala od vodene bolesti, sedeo je podbuo, sipljiv, kostobolan starčić, čiji su obrazi počivali na njegovim ramenima kao dve mešinice pune oporto vina. Izgleda da je on, sedeći prekrštenih ruku i s jednom nogom, umotanom u zavoje, podignutom na sto, verovao da zaslužuje posebnu pažnju. Izvesno je da se ponosio svakim santimetrom svog izgleda, a posebno je uživao u svom napadnom, šarenom vrskaputu. Taj komad odeće, istini za volju, sigurno je skupo platio, a bio je veoma vesto sašiven - napravljen od onih čudesno vezenih, svilenih pokrova koji su se u Engleskoj, ali i u drugim zemljama, obično vešali na vidljiva mesta kraj grba u večnim prebivalištima tek preminulih plemića.
Do njega, a predsedniku s desne strane, nalazio se gospodin u dugim belim čarapama i pamučnim gaćama. Telo mu se, na neki smešan način, u delirijumu treslo na mahove, što je Kabanica nazvao „jezom“. Bio je sveže obrijan, a brada mu je bila čvrsto uvezana muslinskim povezom; i ruke su mu bile vezane oko zglobova, pa se nije slobodno služio pićem koje se nalazilo na stolu; reč je o neophodnoj meri opreza, mislio je Kraka, jer je lice ovog gospodina odavalo pijanduru do srži predanu alkoholu. Dva ogromna uha, međutim, koja ni povez nije mogao sakriti, slobodno su štrčala u prostoru i povremeno se grčevito čuljila kad bi do njih dopro zvuk vađenja čepa iz boce.
Njemu preko puta smestio se šesti, poslednji član družine, neobično ukočen čova koji se, pateći od paralize, morao - bez šale - osećati veoma neugodno u neprikladnoj odeći. On je jedini bio odeven u nov, lep mrtvački sanduk od mahagonija. Vrh sanduka, zaglavlje, pritiskalo je nesrećnikovu glavu i pokrivalo mu čelo poput kapuljače, zbog čega je bio neopisivo zanimljiv. Na bokovima sanduka nalazile su se rupe za ruke, ne samo zbog elegancije već i zbog puke potrebe; kruto odelo, ipak, sprečavalo je vlasnika da kao njegovi drugovi sedi uspravno za stolom; dok je ležao pod uglom od četrdeset pet stepeni, oslonjen na nogare, beonjače njegovih ogromnih, buljavih očiju upravljale su se prema tavanici, zaprepašćene vlastitom veličinom.
Pred svakim učesnikom ovog posela nalazio se deo ljudske lobanje koji je služio umesto čaše. Iznad njih visio je ljudski kostur, obešen za nogu kanapom koji je bio okačen za gvozdeni prsten na tavanici. Drugi krak nesputano je štrčao ustranu pod pravim uglom, tako da se klimavi i klepetavi skelet njihao i vrteo po ćefu svakog daška vetra koji bi puhnuo kroz prostoriju. U lobanji ove gnusne viseće naprave žarila se hrpica ugljako ja je treperavom ali jasnom svetlošću obasjavala čitav prizor; mrtvački sanduci i svi ostali predmeti, koji su pripadali pogrebniku, vlasniku radnje, bili su naslagani uvis uza zidove i prozore, tako da nijedan tračak svetla nije prodirao na ulicu.
Ugledavši ovaj neobični skup i još neobičniju opremu njegovih učesnika, naša dva mornara nisu se, kako smo to mogli očekivati, ponašala s doličnim poštovanjem. Kraka je, naslonivši se na zid kraj kojeg se našao, obesio donju vilicu više nego obično i raskolačio oči što je jače mogao; Hju Kabanica, sagnuvši se tako da mu se nos našao u visini stola, oslonio se dlanovima o kolena i prasnuo dugim, glasnim, treštavim grohotom izrazito neumesnog i neumerenog smeha.
Visoki predsednik, ne uvredivši se zbog ovog sasvim nepristojnog ponašanja, ipak se ljubazno osmehnuo uljezima - klimnuo im dostojanstveno glavom ukrašenom crnim perjanicama, prišao im, uhvatio ih za ruke i poveo ih do sedišta koja su ostali članovi posela u međuvremenu postavili. Kraka se nije nimalo protivio, već je poslušno seo; galantni Hju pomaknuo je svoje podnožje za mrtvački sanduk bliže čelu stola, uz mesto na kom je sedela malena jektičava dama u mrtvačkom pokrovu, razdragano se svalio na sedište i natočivši crno vino u lobanju, ispio ga u ime boljeg poznanstva. Hjuovo drsko ponašanje strašno je naljutilo ukočenog gospodina u sanduku, zbog čega je moglo doći do ozbiljnih razmirica da predsednik nije u tom trenu, udarajući o sto svojom močugom skrenuo pažnju na sledeće reči:
- Dužnost nam je da ovom srećnom prilikom.
- Zaustavi - prekinuo ga je Kraka ozbiljno - stani malo, kad ti kažem, i reci mi koji ste vi i šta, do đavola, radite, nagizdani k'o nečastivi i zašto cevčite piće koje je ovde preko zime ostavio moj drugar, pogrebnik Vil Vimbl!
Na ovu neoprostivu neučtivost čitava je družina skočila i divljački i strašno rikala, kao i onda kad su kricima privukli pažnju mornara. Predsednik se, međutim, prvi pribrao i, obraćajući se Kraki posle kraće pauze opet progovorio:
- Drage volje i u razumnoj meri zadovoljićemo znatiželju tako uglednih, ako i nezvanih, gostiju. Znajte, dakle, da sam ja vladar na ovim prostorima i da je moja vlast neograničena pod titulom „Kralj Kuga Prvi“.
- Ova prostorija, za koju mislite da je radnja pogrebnika Vila Vimbla - čoveka koga mi ne poznajemo i čije plebejsko ime nikad do ove noći nije povredilo naše kraljeve uši - ova soba je, kažem, Svečana sala našeg dvora, namenjena sednicama našeg kraljevskog saveta i drugim svetim i uzvišenim ciljevima.
- Plemenita dama nama nasuprot je Kraljica Kuga, naša Presvetla supruga. Ostale uzvišene ličnosti koje vidite članovi su naše porodice i nose oznake kraljevske krvi u svojim uvaženim titulama: „Njegova Milost Nadvojvoda O'Kužni“ - „Njegova Milost Nadvojvoda Zaraženi“ -“Njegova Milost Vojvoda od Pošasti“ - i, „Njena Presvetla Visost Nadvojvotkinja od Bubonske kuge“.
- Što se tiče - nastavio je vladar - vašeg pitanja zašto ovde sedimo na sednici Saveta, oprostićete nam što ćemo vam reći da se to tiče nas i jedino nas i naših privatnih i vladarskih interesa i ni na koji način se ne dotiče nikog osim nas samih. Ali, uzevši u obzir prava za koje gosti i stranci mogu pomisliti da im pripadaju, objasnićemo vam da smo se okupili noćas da, posle revnosnog proučavanja i preciznog istraživanja, ispitamo, analiziramo i do kraja odredimo neodredljiv duh - neshvatljive odlike i prirodu neprocenjenih vrednosti vina, piva i drugih pića u kojima uživaju naša grla u ovoj bogatoj prestonici, pa da time, ostvarimo i našu nameru i da nešto učinimo i za dobrobit onog nadzemaljskog vladara koji vlada svima nama, čije je kraljevstvo bezgranično, a zove se Smrt.
- Ime mu je Mika Davež - uzviknuo je Kabanica pružajući dami pored sebe lobanju sa vinom i sipajući sebi po drugi put.
- Bezverni nitkove - rekao je predsednik, obraćajući se sada časnom Hjuu - ti neverniče i prokleti bedniče, rekli smo da ćemo se samo iz poštovanja prema pravima, koja ne želimo ukinuti ni prostacima, udostojiti da odgovorimo na tvoja nepristojna i nerazumna pitanja. Jer, iako ste nepozvani došli na sednicu našeg Saveta, mi verujemo da je naša sveta dužnost da u svakog od vas ulijemo galon ovog slatkog vina, da vam damo da ga ispijete naiskap i to klečeći na kolenima za sreću i blagostanje našeg kraljevstva, pa da slobodno produžite svojim putem ili ostanete ovde i priđete našem stolu, kako vam već bude drago.
- To bi, bojim se, bilo nemoguće - uzvratio je Kraka koji je očigledno osećao izvesno poštovanje prema dostojanstvenom stavu Kralja Kuge Prvog jer je, dok je govorio, stajao pridržavajući se za sto. - Bilo bi, Vaše Visočanstvo, molim lepo, nemoguće da pod svoju palubu ukrcam i četvrtinu tečnosti o kojoj je Vaše Visočanstvo govorilo. Da ne pričam o teretu koji sam ukrcao pre podne, nešto kao redovni balast, pa tek pivo i drugo piće koje sam večeras utovario u više luka; pod palubom sada imam pun tovar „opojne tekućine“ koju sam pošteno namirio u „Veselom mornaru“. Zato molim Vaše Visočanstvo da moju dobru volju spram vas prihvati kao svršenu stvar... jer nema šanse da ja pristanem da popijem makar i jednu kap, a najmanje kap te odvratne, ustajale vode s dna brodskog korita koja je pravi bućkuriš.
- Povuci to, zvrndove - prekide ga Kabanica koji se zgranuo što njegov drugar tako dugo govori i još se nećka. - Povuci to i, kad ti kažem, ne blebeći više, Krako. U mojoj utrobi ima još mesta, iako priznajem da se i moj brod, kao i tvoj, nagnuo na bok; i za tvoj teret ja bi', bolje nego da talasamo, probao da nađem mesta, ali...
- Ova rasprava - upleo se predsednik - nije u skladu sa odredbama kazne ni sa presudom, koja je sasvim prosečna, a koja se ne može menjati ni opozvati. Uslovi koje smo odredili moraju se ispuniti do poslednjeg slova i bez otezanja, a ako ne uspete, određujemo da vas vežu za noge i vrat zajedno, kao buntovnike, utope u ovom buretu oktobarskog piva!
- Presuda!... Presuda!... Pravilno!... Pravedno!... Mudra odredba!... Dostojna i ispravna, sveta presuda - vikala je porodica Kuga u glas. Kralju se čelo namrštilo u bezbroj bora; kostobolni starčić duvao je kao veliki meh, dama s mrtvačkim pokrovom mlatila je nosom tamo-amo; gospodinu u pamučnim gaćama načuljile su se uši; ona u mrtvačkoj košulji hvatala je vazduh kao riba na suvom; onaj u sanduku izgledao je ukočeno i kolutao očima.
- Ah! Ah! Ah! - cerekao se Kabanica, ne osvrćući se na opštu uzbuđenost - aha, ha, aha, ha! Aha, ha, aha, ha, Ah! Ah! Ah, kazao sam ja - rekao je najzad - kazao sam ja kad je gospodin Kralj Kuga udario nama ovu zvrčku da dva ili tri galona ovog bućkuriša od vina ne znače ništa za čvrstu i nepreto varenu brodicu kao što je moja... ali ako treba da pijem u zdravlje Đavola (Bog da mu oprosti) i da još kleknem pred ovu nakazu od kralja, za koju znam, kao što i za sebe znam da sam grešni mornar, da je niko drugi nego glumac Tim Provala glavom i bradom - pa to je druga priča i meni to uopšte ne ide u glavu.
Nisu mu dali da u miru završi svoj govor. Čun je pomenuo Tima Provalu, čitava družina skočila je na noge.
- Izdaja - povikalo je njeno Visočanstvo Kraljica Kuga Prva.
- Izdaja - rekao je kostobolni starčić.
- Izdaja - vrištala je Nadvojvotkinja od Bubonske Kuge.
- Izdaja - mrmljao je gospodin kome su svezali bradu.
- Izdaja - režao je čova iz sanduka.
- Izdaja! Izdaja! - vrištalo je njeno Usnato Visočanstvo. Uhvativši nesrećnog Kabanicu, koji je upravo hteo da natoči još jednu lobanju vina, za zadnji kraj pantalona, podigla ga je visoko u vazduh i bez suvišnih ceremonija bacila ga u veliko bure njegovog omiljenog piva. Nekoliko puta njegova se glava pojavila na površini kao jabuka u punču da bi na kraju nestala u vrtlogu pene koju je obilato stvaralo Hjuovo bacakanje.
Visoki mornar, međutim, nije bespomoćno gledao patnje svog drugara. Neustrašivi Kraka gurnuo je Kralja Kugu kroz otvor na podu, psujući zalupio vrata i pošao ka sredini prostorije. Skinuo je skelet koji je visio iznad stola i počeo da mlatara njime tako snažno i žestoko da je, dok su gasnuli poslednji traci svetlosti, razmrskao glavu kostobolnom starčiću. Potrčao je zatim do bureta s pivom i Hjua Kabanice i u trenu prevalio taj ogroman drveni sud. Iz bureta je potekla bujica piva - tako snažna - tako silovita - nezaustavljiva - da je preplavila čitavu sobu - prepuni sto se prevrnuo - podnožja mrtvačkih sanduka se okrenula naopačke - kofa s punčem upala je u kamin - a dame u histeriju. Gomile mrtvačke opreme plovile su po prostoriji; vrčevi, krčazi i baloni pomešali su se bez reda u sveopštoj melee, a boce opletene vrbovim prućem bespomoćno su se sudarale s bocama opletenim kanapom. Čovek koga je hvatala delirična „jeza“ odmah se utopio - ukočeni gospodin otplovio je u sanduku - a Kraka je pobednički zgrabio oko struka debelu gospođu u mrtvačkoj košulji, izjurio s njom na ulicu i uputio se pravo na „Neobuzdanu“, dok je za njim punom parom plovio i strašni Hju Kabanica koji je, pošto je kinuo tri ili četiri puta, dašćući i duvajući požurio u društvu Nadvojvotkinje od Bubonske Kuge.
1835.
Prevela Željka Kalanja
 


NAJSREĆNIJI DAN TAJ...
Najsrećniji dan taj - i minute drage,
koje još pamti moje srce svelo,
uzvišena nada gordosti i snage,
sve je odletelo.

Rekoh li: i snage? da! tako bar mislim;
vaj! sad su sve to sećanja daleka!
To prividi behu u danima milim -
nek prolaze, neka.

Hej, gordosti, kakva veže nas još sila?
Nek se odsad druga čela guše
pod otrovom koji na mene si slila -
smiri se, moj duše!

Najsrećniji dan taj - i minute drage,
koje predosećam - i kojih se sećam,
i najdraži pogled gordosti i snage,
prošli su, osećam.

Al' kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda - ne bih čase drage
doživeo snova!

Jer na njeno krilo stalno sve tmurnije
dok je lepršalo - pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.
 


JULALUMA
Kao pep'o siv je sav
nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne -
Uvelo lišće u sne
očajne;
Samotni Oktobar usporio hod -
Godine moje te
prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod -
Zgran - jezero strepi od
zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne -
mračno zavičajne.

Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski'
Sa svojom tu
dušom ja jezivo bludih -
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama
od zgure bujicom poludih -
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim
vrtlogom niz slom velikanski -
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako
urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.

Razgovor
nam bio ozbiljna i krut,
Al' misli, te misli od grca, od plaha -
I
pamćenje nade izdajničkog maha -
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li
nas noći obavio skut?) -
Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već
jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha -
Ta gora
utvarna i tog Zgrama ćut.

Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru
usmeravo zvezdanik je sat -
Jutro uskoravo zvezdanik je sat -
Odjednom,
gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi
srp Astarte, maglen neboklat -
Dragulj dijamantski smamljen i
prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.

Rekoh: ''Od Dijane topliji
je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran -
Kroz etar uzdaha doplovi
bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza
zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže,
veran,
Gde je zaborava umir neizmeran -
Da pokaže neba zaton tihobon
-
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni
tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.''

Al' Psiha podiže prst u vis, pa
tmurno:
''Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere -
Bledilu tom njenom ne
poklanjam veru -
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan
smisla, mere;
To jedino osta - samo bekstvo burno!''
U strahu grcaše, ko
gonjeno zvere
Klonuše joj krila - bezumno ih stere -
Padoše na zemlju da
ih blato ždere -
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

A ja odgovorih:
''To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da
prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i
Lepota njegovo su tkanje -
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo
mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak -
Ta vidiš da
noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško
očajanje.''

Smirio sam Psihu, poljub' dadoh njoj
S mnogo bolne strasti
s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo
dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom
nekim vrh svoda, vrh huma!
''Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome,
izgubljenom, slova žalinh roj?''
Odgovori ona: ''Piše: Julaluma;
Počiva u
njemu tvoja Julaluma.''
Tad, ko pep'o siv mi dođe srca svod,
Ko lišće
sklupčano u sne očajne -
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah:
''Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod -
O, tu je
donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad
prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod:
Zgran,
jezero magle, i te misli vajne -
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.''
 
ZA - „VIDEH TE NA DAN...“
Videh te na dan tvog venčanja -
kad obuze te žarka rumen,
iako radost oko tebe bi svečana,
ispred tebe svet zaljubljen:

Dok u tvom oku užarena svetlost,
oslobođena strasti mlade,
bi sve na tlu gde mi bolna nežnost
lepotu prepoznade.

Ta rumen, možda, bi čednosti znamen -
kao takvu je smatraj -
mada podstače malo silniji plamen
u srcu onoga, avaj!

Koji te vide na taj dan venčanja,
kad obuze te ta duboka rumen,
iako radost oko tebe bi svečana;
ispred tebe svet zaljubljen.


POSETA MRTVIH
Tvoja će duša da se nađe sama -
sama međ' svima na zemlji; - uzrok tama
skriva; bez ikog da propoveda
u tvome času tajnog obreda.

Budi bez reči u samoći,
što nije napuštenost - tu vlada
svet duhova mrtvih, što zanoći
u životu ispred tebe, i njihov hir
senkom oviće tebe - sačuvaj mir.

Jer noć, mada jasna, nosi bole,
a zvezde neće gledati dole
s mračnog neba na svojim vrsima
svetlošću nalik Nadi datoj smrtnima,
al' crveni im krug, bez odsjaja,
pred tvojim srcem punim očaja
biće groznica praćena teskobom
koja se zauvek vezala tek s tobom.

Al' napustiće te kao i zvezda svaka
u svetlosti jutarnjega zraka
što će te napustiti - i minut;
al' misao njenu ne možeš prekinut.

Lahor, dah Boga, slavi mir;
a svijajući brda šir,
tmurno, tmurno, laka tmica
simbol je i prethodnica.
Kako visi po granama
ta tajna nad tajnama.
 
JEZERO
U mladosti kob je htela kleta
da pohodim sred širokog sveta
jedno mesto meni od svih lepše -
tako ljupka usamljenost beše
tog jezera, sveg u crnom stenju,
i vrh kojeg čempresi se penju.

Ali kada pokrov noći crne,
kao sav svet, i njega ogrne,
i kad vetar mistični zašumi
naricaljku u čempresnoj šumi
tad - oh, tada, budih se s večera
pred užasom samotnog jezera.

Al' taj užas ne bejaše strava
već nekakva naslada drhtava -
slutnja kakvu ni dragulja sila
ne bi meni nikad izmamila -
niti Ljubav, makar tvoja bila.

Smrt bi ispod otrovanog vala,
na dnu mu se grobnica skrivala
s pokojnikom što tu htede dati
svu utehu svojoj crnoj mašti,
i duh čiji pust i pun čemera
stvori Eden od tamnog jezera.
 
ELDORADO
Kroz žar i hlad
Taj vitez mlad,
Prepreke silne svlado –
Uz pesme poj,
Jedan sni boj:
On traži Eldorado.

Al’ starost, gle,
Ne njega gre –
Srce, o gde si mlado?
Sve odno vrag,
Nigde ni trag –
Toj zemlji Eldorado!

Očaja plen –
Kad! Srete sen:
- Senko, bratska nado,
Kaži mi ti
Gde li se skri
Ta zemlja Eldorado!

- Prejezdi Um,
meseca Hum,
Pa hvataj drum, o jado –
Ne budi len
- Reče mu sen –
Tražiš li Eldorado.
 
HELENI
Heleno, lepota mi je tvoja
nalik na drevne nikejske lađe,
što nošahu, preko mirisnog mora,
lutača kroz strah i beznađe
da rodnu obalu nađe.

Svikoše na lutnju očajnim morima
klasični lik tvoj, divne vlasi,
beh vođen najadskim ti akordima
slavi što drevnu Grčku krasi
i velelepnosti starog Rima.

Gle! u svetlu dubokog prozora
od statue sad stojiš nemlje!
U ruci alem-lampa dremlje,
ah! Psiho, iz dalekih prostora
te svete zemlje!
 


JEDNOJ U RAJU
Sve si mi bila, ljubavi,
Sve sto mi duse iste
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voca, cvjetne hvoje,
I sve sto bjese moje.

Prelijepi snu, ne trajes vise!
O, zvijezde nade, sto ste sjale,
Sad oblaci vas sakrise!
Glas Buduceg mi vice: „Dalje!“
Ali moj duh se, lebdec, njise
Nad tamnim morem prosle srece
Uzasnut, nijem, sve tise.

Jer jao! Jao, u meni
Zivota svjetlo trne.
„Nikad vec - nikad za te“
(kao da valove crne
slusam sto sapucu kleti)
„Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.“

Svi sati su mi poput zore,
A noc ko sanja cista,
Gdje tvoje tamne oci gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plesu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tudji lezaj tad su zloba
I crni zlocin oteli te,
Od nasih magla i od mene,
Gdje srebro tuznih vrba vene
 

Back
Top