KRALJ KUGA
Priča sa alegorijom
The gods do bear and will allow in kings
The things which they abhor in rascal routes.
Buckhurst's Tragedy of Ferrex and Porrex.
Bogovi trpe i dopuštaju da kraljevi čine
stvari kakve preziru kod proste svetine
Bukharstova Tragedija Fereksa i Poreksa
Oko dvanaest časova, jedne noći meseca oktobra, za vreme slavne vladavine Edvarda Trećeg, dva mornara iz posade „Neobuzdane“, trgovačke škune koja je plovila između Slajsa i Temze i sada bila na sidrištu rečne luke, sedeli su, u čudu što su se tu obreli, u točionici pivnice u parohiji Svetog Andreja u Londonu - pivnice nad čijim je ulazom bio nacrtan lik „Veselog mornara“.
Prostorija ove krčme, iako oskudno nameštena, zidova crnih od dima, niske tavanice, a i u svakom drugom pogledu istovetna sa uobičajenim izgledom i atmosferom krčmi toga vremena, ipak je, po mišljenju grotesknih grupica, razasutih po prostoriji, sasvim odgovarala svojoj nameni.
Naša dva mornara su, verujem, među njima bili najzanimljivija ako ne i najupadljivija družina.
Jedan od njih, naizgled stariji, koga je njegov drugar zvao karakterističnim nadimkom „Kraka“, bio je istovremeno i mnogo viši rastom. Imao je skoro dva metra, a povijena leđa bila su, izgleda, posledica neuobičajeno visokog rasta. Preteranost u visini nosila je, međutim, manjkavosti na drugoj strani. Bio je izrazito mršav; pijan je, kako su to tvrdili njegovi drugovi, mogao da posluži kao zastavica na vrhu jarbola, a trezan kao jedrena motka. Ove obesne šale, kao ni mnoge druge njima slične, međutim, nisu pokretale na mornarevom licu mišiće koji služe smejanju. Visoke jagodice, veliki povijen nos, neupadljiva brada, upala donja vilica i ogromne, buljave i blede oči - ceo izgled njegovog lica, iako prožet izvesnom tvrdoglavom ravnodušnošću prema svetu uopšte, bivao je toliko ukočen i ozbiljan da nije mogao valjano da se podražava i opisuje.
Mlađi je mornar izgledom bio sušta suprotnost svom drugaru. Nije bio viši od metar i dvadeset. Par kratkih, krivih nogu nosio je zdepasto, nezgrapno telo, a neobično debele i kratke ruke, zajedno sa golemim šakama, visile su klateći se kao noge morske kornjače slične perajima. Sitne oči neodređene boje žmirkale su duboko usađene pod veđama. Nos mu je bio utonuo u mesnato, okruglo, zadriglo, zajapureno lice; debela gornja usna odmarala se na donjoj, još punijoj, dajući mu izraz samodopadljivog zadovoljstva, pojačanog navikom vlasnika tih usana da ih s vremena na vreme obliže. Izvesno je da je svog visokog drugara s broda posmatrao s dvojakim osećanjem divljenja i poruge; povremeno bi se bio zabuljio u njegovo lice kao sunce kad na zalasku zuri u litice Ben Nevisa.
Hodočašće ovog vrlog para po okolnim pivnicama u ranijim noćnim časovima bilo je raznoliko i uzbudljivo. A zalihe novca, ma koliko velike, nisu uvek neiscrpne: u ovu krčmu naši su drugari ušli praznih džepova da okušaju sreću.
Upravo u času kada ova priča počinje, Kraka i njegov drugar, Hju Kabanica, sedeli su za hrastovim stolom usred pivnice, s oba lakta naslonjeni na sto, i rukama podupirali obraze. Obojica su buljila, preko velikog kondira punog neplaćene „opojne tečnosti“, u zlokobne reči „Krede nema“, koje su, na njihovo zaprepašćenje i gađenje, bile ispisane iznad vrata tim istim mineralom o čijoj su nestašici govorile. Nijednog od ova dva zatočnika mora nismo, po pravdi, mogli optužiti za dar odgonetanja pisanih znakova - dar koji je u narodu toga doba bio tek neznatno manja mađija od veštine pisanja. Ali, istini za volju, iskrivljenost čitavog natpisa -neopisivo bočno zanošenje tih slova - nagoveštavali su, po mišljenju oba mornara, duži period lošeg vremena, pa su odlučili da odmah, kako je to Kraka slikovito rekao, „ispumpaju vodu iz broda, dignu jedra i otplove ispred bure“.
Čim su, po dogovoru, ispili ostatak piva i pritegli krajeve kaputa, jurnuli su na ulicu. Iako je Kabanica dva puta upao u kamin, misleći da su to vrata, na kraju krajeva uspeli su da pobegnu. Kada je na satu izbilo pola jedan, naši junaci su obešenjački i iz sve snage trčali mračnim sokakom u pravcu Stepenica Svetog Andreja, dok ih je u stopu sledila gazdarica „Veselog mornara“.
U doba u kojem se dešava ova živahna priča, a povremeno i koju godinu pre i posle ovog vremena, čitava je Engleska, a posebno njena prestonica, odjekivala od krikova „Kuga“, -uzvika koji su svima ulivali strah u kosti. Grad je bio uveliko opustošen, a u onim zastrašujućim delovima uz Temzu, iz kojih je, po mračnim, uzanim i prljavim ulicama, izvirao Demon Zaraze, mogli su se sresti još samo Strah, Užas i Praznoverje.
Kraljevskim proglasom ovi delovi grada bili su stavljeni van zakona i svim je građanima, pod pretnjom smrtne kazne, bilo zabranjeno da naruše pustoš te oblasti. Međutim, ni kraljevo naređenje, ni ogromne pregrade, postavljene na počecima prokaženih ulica, čak ni preteća užasna smrt koja je gotovo sigurno kosila nesrećnike koje nikakva opasnost nije mogla odvratiti od avanture - ništa nije sprečavalo noćne razbojnike da do kraja opljačkaju prazne i napuštene kuće i uzmu i poslednji komadić gvožđa, mesinga i olova koji se mogao preprodati.
Posebno zimi, kada bi se pregrade uklonile, brave, reze i tajni podrumi postajali su slaba zaštita za bogate zalihe vina i žestokih pića koje su trgovci, čije su se prodavnice nalazile u tom kraju, ostavljali za sobom bežeći ispred pošasti.
Ipak je veoma mali broj na smrt preplašenih ljudi ta zlodela pripisivao ljudskim rukama. Kužni duhovi, zli dusi zaraze i demoni groznice bili su, prema opštem ubeđenju, glavni uzroci zlih rabota, a gradom su se iz časa u čas širile priče koje su ledile krv u žilama, pa je na kraju sve kuće u zabranjenoj oblasti, poput grobnog pokrova, obavio užas. I sami su lopovi često bežali pred strahotama vlastitog razbojništva, ostavljajući taj samotni prostor zabranjene zone mraku, tišini, kugi i smrti.
Jedna od već pomenutih strašnih pregrada, koje su označavale zabranjena kužna područja, isprečila se Kraki i časnom Hjuu Kabanici dok su bežali niz jedno sokače. Vratiti se nisu mogli, a nije bilo vremena za gubljenje jer im je potera bila za petama. Čistokrvni mornari su se k'o od šale popeli uz ogradu od grubo tesanih dasaka; pomahnitali od uzbuđenja izazvanog podjednako pićem i bežanjem, bez oklevanja su preskočili prepreku i, nastavivši pijanu trku uz viku i ciku, izgubili su se u smrdljivom spletu uličica tog tamnog vilajeta.
Da nisu bili toliko ogrezli u piću, njihov teturavi trk sigurno bi zaustavile užasne slike predela koji ih je okruživao. Vazduh je bio hladan i pun izmaglice. Kamenje kaldrme, izvaljeno iz ležišta, bilo je razbacano po visokoj, oštroj travi koja im se ovijala oko stopala i članaka. Urušene kuće zakrčile su ulice. Svuda sa se širili odvratni, otrovni smradovi; a jeziva svetlost, koja je čak i u ponoć izbijala iz magličaste i kužne atmosfere, ocrtavala je u prolazima i sokacima, ili u kućama bez stakala na prozorima, leševe mnogih noćnih razbojnika koje je ruka kuge zaustavila u pljački.
Međutim, žestina takvih prizora, utisaka i prepreka nije mogla da zaustavi ova dva, po prirodi hrabra čoveka, sada puna lude smelosti i „opojne tečnosti“, koji su, nesumnjivo i pravo -koliko im je to pijanstvo dozvoljavalo - lajali u čeljust Smrti. Napred i samo napred grabio je mrgodni Kraka, dok se sumornom pustoši širila jeka njegovih urlika nalik na indijanske ratne pokliče; napred i samo napred kotrljao se i dežmekasti mornar Kabanica, držeći se kaputa svog živahnijeg saputnika i nadglasavajući njegove izuzetne napore na polju vokalne muzike vlastitom bikovskom rikom in basso iz punih pluća.
Bilo je očigledno da su stigli u središte zaražene oblasti. Svaki teturavi korak vodio ih je u veći smrad i strahotu - sokaci su bivali sve uži i krivudaviji. Sa trulih krovova svaki čas bi otpadao po neki golemi kamen ili greda koji su svojim dugim i teškim padom svedočili o visini okolnih kuća; i dok su se s mukom probijali kroz gomile ruševina i đubreta, ruke su im često doticale kosture ili se oslanjale na još uvek mesnate leševe.
Iznenada, naša su dva mornara nabasala na ulaz u visoku, sablasnu kuću; uzbuđeni Kraka zapištao je iz sveg glasa, a iz kuće su mu odgovorili, brzo se nižući jedan za drugim, mnogobrojni divlji, podsmešljivi i neljudski krici. Pijana dvojka se nije uplašila zvukova od kojih bi se, u tom času i na takvom mestu, sledila krv svakome koga ne greje alkohol u grudima, već je glavačke poletela prema vratima, provalila u kuću i doteturala se, neprestano psujući, u samo središte zbivanja.
Prostorija u kojoj su se obreli bila je, videlo se, radnja nekog pogrebnika; vrata u podu, koja su se nalazila blizu ulaza u kuću, vodila su u prepuni vinski podrum iz čijih je dubina povremeno dopirao zvuk lomljenja boca, potvrđujući da se u njemu nalaze velike količine primamljive tečnosti. Nasred sobe stajao je sto - nasred stola kofa puna pića koje je ličilo na punč. Svuda po stolu, nagomilane bez ikakvog reda, stajale su boce s raznim vrstama vina i drugih pića, a uz njih vrčevi, krčazi i pehari različitih oblika i vrsta. Šestoro ljudi sedelo je za stolom na drvenim podnožjima za mrtvačke sanduke. Pokušaću da ih opišem jednog po jednog.
Licem okrenuta ulazu i, reklo bi se, viša od ostalih, sedela je neka osoba koja je, izgleda, predsedavala skupom. Bio je to visok i koščat muškarac, a Kraka se zapanjio što je ugledao čoveka mršavijeg od sebe samog. Lice mu je bilo žuto kao šafran - ali na njemu, osim jedne jedine, nije bilo crte koja bi zaslužila da se opiše. Naime, imao je izrazito visoko, odvratno čelo, nalik na mesnatu kapu ili krunu pridodatu na normalnu glavu. Usne su mu bile stisnute i namreškane, što je licu davalo izraz sablasne srdačnosti, a oči su mu, kao i svima za stolom, bile mutne od pića. Ovaj gospodin bio je od glave do pete odeven u mrtvački pokrov od crnog, raskošno vezenog svilenog baršuna, koji je nosio nemarno prebačen preko ramena, kao španski plašt. Na glavi je imao raskošan ukras od perjanica s mrtvačkih kola i povremeno ih je samouvereno i znalački pretresao, a u desnoj ruci držao je golemu ljudsku butnu kost kojom je, sva je prilika, bez ikakvog razloga upravo bio tresnuo jednog člana svoje družine.
Njemu nasuprot, leđima okrenuta prema vratima, sedela je dama ništa manje neobične spoljašnjosti. Iako skoro jednako visoka kao i osoba koju smo upravo opisali, nije mogla da se vajka da je neprirodno mršava. Očigledno je bolovala od vodene bolesti u poslednjem stadijumu; njeno telo nalikovalo je na ogromno bure sa ugrađenom slavinom a prepuno mladog, oktobarskog piva - baš kakvo je stajalo u ćošku kraj nje. Lice joj je bilo okruglo kao dugme, crveno i debelo; a ona ista neobična svojstvenost, ili bolje, njeno nepostojanje koje smo pomenuli opisujući predsednika, videla se i kod ove dame - samo jedna crta njenog lica bila je vredna pomena: u stvari, oštroumni mornar Kabanica odmah je primetio da se svako od prisutnih na ovom poselu mogao opisati pomoću jedne jedine karakteristične crte; svako od njih je, činilo se, prisvojio isključivo pravo na jednu izrazitu crtu fizionomije. Kod dame o kojoj je reč to su bila usta. Počinjući od desnog, strahovita se razvalina protezala do kraja levog uha tako da su joj kratke minđuše, koje su visile na obe usne resice, stalno upadale u taj golemi otvor. Ona se, međutim, svojski trudila da usta drži zatvorena i da deluje dostojanstveno u haljini koja je, u stvari, bila sveže uštirkana mrtvačka košulja, zakopčana do brade, s nabranim okovratnikom od tankog muslina. Njoj s desna, sedela je sićušna mlada žena koja je, činilo se, bila štićenica krupne dame. Ovo nežno, maleno stvorenje, očigledno je - sudeći po tananim, drhtavim prstima i plavičastoj boji usana i mrljama od groznice razasutim po olovnosivim obrazima, bolovalo od jektike. Uprkos bolesti, njeno je držanje imalo izraziti haut ton; manir kojim je nosila mrtvački pokrov od najfinijeg indijskog batista bio je ljubak i degage; kovrdže su joj padale niz vrat, a na usnama joj je titrao osmejak; njen nos, međutim, suviše dugačak, tanak, kriv, klimav i bubuljičav, nadvio se preko gornje usne i uprkos tome što ga je jezikom nežno gurkala u jednu ili drugu stranu, davao joj je izgled pomalo podmukle osobe.
Njoj nasuprot, levo od dame koja je bolovala od vodene bolesti, sedeo je podbuo, sipljiv, kostobolan starčić, čiji su obrazi počivali na njegovim ramenima kao dve mešinice pune oporto vina. Izgleda da je on, sedeći prekrštenih ruku i s jednom nogom, umotanom u zavoje, podignutom na sto, verovao da zaslužuje posebnu pažnju. Izvesno je da se ponosio svakim santimetrom svog izgleda, a posebno je uživao u svom napadnom, šarenom vrskaputu. Taj komad odeće, istini za volju, sigurno je skupo platio, a bio je veoma vesto sašiven - napravljen od onih čudesno vezenih, svilenih pokrova koji su se u Engleskoj, ali i u drugim zemljama, obično vešali na vidljiva mesta kraj grba u večnim prebivalištima tek preminulih plemića.
Do njega, a predsedniku s desne strane, nalazio se gospodin u dugim belim čarapama i pamučnim gaćama. Telo mu se, na neki smešan način, u delirijumu treslo na mahove, što je Kabanica nazvao „jezom“. Bio je sveže obrijan, a brada mu je bila čvrsto uvezana muslinskim povezom; i ruke su mu bile vezane oko zglobova, pa se nije slobodno služio pićem koje se nalazilo na stolu; reč je o neophodnoj meri opreza, mislio je Kraka, jer je lice ovog gospodina odavalo pijanduru do srži predanu alkoholu. Dva ogromna uha, međutim, koja ni povez nije mogao sakriti, slobodno su štrčala u prostoru i povremeno se grčevito čuljila kad bi do njih dopro zvuk vađenja čepa iz boce.
Njemu preko puta smestio se šesti, poslednji član družine, neobično ukočen čova koji se, pateći od paralize, morao - bez šale - osećati veoma neugodno u neprikladnoj odeći. On je jedini bio odeven u nov, lep mrtvački sanduk od mahagonija. Vrh sanduka, zaglavlje, pritiskalo je nesrećnikovu glavu i pokrivalo mu čelo poput kapuljače, zbog čega je bio neopisivo zanimljiv. Na bokovima sanduka nalazile su se rupe za ruke, ne samo zbog elegancije već i zbog puke potrebe; kruto odelo, ipak, sprečavalo je vlasnika da kao njegovi drugovi sedi uspravno za stolom; dok je ležao pod uglom od četrdeset pet stepeni, oslonjen na nogare, beonjače njegovih ogromnih, buljavih očiju upravljale su se prema tavanici, zaprepašćene vlastitom veličinom.
Pred svakim učesnikom ovog posela nalazio se deo ljudske lobanje koji je služio umesto čaše. Iznad njih visio je ljudski kostur, obešen za nogu kanapom koji je bio okačen za gvozdeni prsten na tavanici. Drugi krak nesputano je štrčao ustranu pod pravim uglom, tako da se klimavi i klepetavi skelet njihao i vrteo po ćefu svakog daška vetra koji bi puhnuo kroz prostoriju. U lobanji ove gnusne viseće naprave žarila se hrpica ugljako ja je treperavom ali jasnom svetlošću obasjavala čitav prizor; mrtvački sanduci i svi ostali predmeti, koji su pripadali pogrebniku, vlasniku radnje, bili su naslagani uvis uza zidove i prozore, tako da nijedan tračak svetla nije prodirao na ulicu.
Ugledavši ovaj neobični skup i još neobičniju opremu njegovih učesnika, naša dva mornara nisu se, kako smo to mogli očekivati, ponašala s doličnim poštovanjem. Kraka je, naslonivši se na zid kraj kojeg se našao, obesio donju vilicu više nego obično i raskolačio oči što je jače mogao; Hju Kabanica, sagnuvši se tako da mu se nos našao u visini stola, oslonio se dlanovima o kolena i prasnuo dugim, glasnim, treštavim grohotom izrazito neumesnog i neumerenog smeha.
Visoki predsednik, ne uvredivši se zbog ovog sasvim nepristojnog ponašanja, ipak se ljubazno osmehnuo uljezima - klimnuo im dostojanstveno glavom ukrašenom crnim perjanicama, prišao im, uhvatio ih za ruke i poveo ih do sedišta koja su ostali članovi posela u međuvremenu postavili. Kraka se nije nimalo protivio, već je poslušno seo; galantni Hju pomaknuo je svoje podnožje za mrtvački sanduk bliže čelu stola, uz mesto na kom je sedela malena jektičava dama u mrtvačkom pokrovu, razdragano se svalio na sedište i natočivši crno vino u lobanju, ispio ga u ime boljeg poznanstva. Hjuovo drsko ponašanje strašno je naljutilo ukočenog gospodina u sanduku, zbog čega je moglo doći do ozbiljnih razmirica da predsednik nije u tom trenu, udarajući o sto svojom močugom skrenuo pažnju na sledeće reči:
- Dužnost nam je da ovom srećnom prilikom.
- Zaustavi - prekinuo ga je Kraka ozbiljno - stani malo, kad ti kažem, i reci mi koji ste vi i šta, do đavola, radite, nagizdani k'o nečastivi i zašto cevčite piće koje je ovde preko zime ostavio moj drugar, pogrebnik Vil Vimbl!
Na ovu neoprostivu neučtivost čitava je družina skočila i divljački i strašno rikala, kao i onda kad su kricima privukli pažnju mornara. Predsednik se, međutim, prvi pribrao i, obraćajući se Kraki posle kraće pauze opet progovorio:
- Drage volje i u razumnoj meri zadovoljićemo znatiželju tako uglednih, ako i nezvanih, gostiju. Znajte, dakle, da sam ja vladar na ovim prostorima i da je moja vlast neograničena pod titulom „Kralj Kuga Prvi“.
- Ova prostorija, za koju mislite da je radnja pogrebnika Vila Vimbla - čoveka koga mi ne poznajemo i čije plebejsko ime nikad do ove noći nije povredilo naše kraljeve uši - ova soba je, kažem, Svečana sala našeg dvora, namenjena sednicama našeg kraljevskog saveta i drugim svetim i uzvišenim ciljevima.
- Plemenita dama nama nasuprot je Kraljica Kuga, naša Presvetla supruga. Ostale uzvišene ličnosti koje vidite članovi su naše porodice i nose oznake kraljevske krvi u svojim uvaženim titulama: „Njegova Milost Nadvojvoda O'Kužni“ - „Njegova Milost Nadvojvoda Zaraženi“ -“Njegova Milost Vojvoda od Pošasti“ - i, „Njena Presvetla Visost Nadvojvotkinja od Bubonske kuge“.
- Što se tiče - nastavio je vladar - vašeg pitanja zašto ovde sedimo na sednici Saveta, oprostićete nam što ćemo vam reći da se to tiče nas i jedino nas i naših privatnih i vladarskih interesa i ni na koji način se ne dotiče nikog osim nas samih. Ali, uzevši u obzir prava za koje gosti i stranci mogu pomisliti da im pripadaju, objasnićemo vam da smo se okupili noćas da, posle revnosnog proučavanja i preciznog istraživanja, ispitamo, analiziramo i do kraja odredimo neodredljiv duh - neshvatljive odlike i prirodu neprocenjenih vrednosti vina, piva i drugih pića u kojima uživaju naša grla u ovoj bogatoj prestonici, pa da time, ostvarimo i našu nameru i da nešto učinimo i za dobrobit onog nadzemaljskog vladara koji vlada svima nama, čije je kraljevstvo bezgranično, a zove se Smrt.
- Ime mu je Mika Davež - uzviknuo je Kabanica pružajući dami pored sebe lobanju sa vinom i sipajući sebi po drugi put.
- Bezverni nitkove - rekao je predsednik, obraćajući se sada časnom Hjuu - ti neverniče i prokleti bedniče, rekli smo da ćemo se samo iz poštovanja prema pravima, koja ne želimo ukinuti ni prostacima, udostojiti da odgovorimo na tvoja nepristojna i nerazumna pitanja. Jer, iako ste nepozvani došli na sednicu našeg Saveta, mi verujemo da je naša sveta dužnost da u svakog od vas ulijemo galon ovog slatkog vina, da vam damo da ga ispijete naiskap i to klečeći na kolenima za sreću i blagostanje našeg kraljevstva, pa da slobodno produžite svojim putem ili ostanete ovde i priđete našem stolu, kako vam već bude drago.
- To bi, bojim se, bilo nemoguće - uzvratio je Kraka koji je očigledno osećao izvesno poštovanje prema dostojanstvenom stavu Kralja Kuge Prvog jer je, dok je govorio, stajao pridržavajući se za sto. - Bilo bi, Vaše Visočanstvo, molim lepo, nemoguće da pod svoju palubu ukrcam i četvrtinu tečnosti o kojoj je Vaše Visočanstvo govorilo. Da ne pričam o teretu koji sam ukrcao pre podne, nešto kao redovni balast, pa tek pivo i drugo piće koje sam večeras utovario u više luka; pod palubom sada imam pun tovar „opojne tekućine“ koju sam pošteno namirio u „Veselom mornaru“. Zato molim Vaše Visočanstvo da moju dobru volju spram vas prihvati kao svršenu stvar... jer nema šanse da ja pristanem da popijem makar i jednu kap, a najmanje kap te odvratne, ustajale vode s dna brodskog korita koja je pravi bućkuriš.
- Povuci to, zvrndove - prekide ga Kabanica koji se zgranuo što njegov drugar tako dugo govori i još se nećka. - Povuci to i, kad ti kažem, ne blebeći više, Krako. U mojoj utrobi ima još mesta, iako priznajem da se i moj brod, kao i tvoj, nagnuo na bok; i za tvoj teret ja bi', bolje nego da talasamo, probao da nađem mesta, ali...
- Ova rasprava - upleo se predsednik - nije u skladu sa odredbama kazne ni sa presudom, koja je sasvim prosečna, a koja se ne može menjati ni opozvati. Uslovi koje smo odredili moraju se ispuniti do poslednjeg slova i bez otezanja, a ako ne uspete, određujemo da vas vežu za noge i vrat zajedno, kao buntovnike, utope u ovom buretu oktobarskog piva!
- Presuda!... Presuda!... Pravilno!... Pravedno!... Mudra odredba!... Dostojna i ispravna, sveta presuda - vikala je porodica Kuga u glas. Kralju se čelo namrštilo u bezbroj bora; kostobolni starčić duvao je kao veliki meh, dama s mrtvačkim pokrovom mlatila je nosom tamo-amo; gospodinu u pamučnim gaćama načuljile su se uši; ona u mrtvačkoj košulji hvatala je vazduh kao riba na suvom; onaj u sanduku izgledao je ukočeno i kolutao očima.
- Ah! Ah! Ah! - cerekao se Kabanica, ne osvrćući se na opštu uzbuđenost - aha, ha, aha, ha! Aha, ha, aha, ha, Ah! Ah! Ah, kazao sam ja - rekao je najzad - kazao sam ja kad je gospodin Kralj Kuga udario nama ovu zvrčku da dva ili tri galona ovog bućkuriša od vina ne znače ništa za čvrstu i nepreto varenu brodicu kao što je moja... ali ako treba da pijem u zdravlje Đavola (Bog da mu oprosti) i da još kleknem pred ovu nakazu od kralja, za koju znam, kao što i za sebe znam da sam grešni mornar, da je niko drugi nego glumac Tim Provala glavom i bradom - pa to je druga priča i meni to uopšte ne ide u glavu.
Nisu mu dali da u miru završi svoj govor. Čun je pomenuo Tima Provalu, čitava družina skočila je na noge.
- Izdaja - povikalo je njeno Visočanstvo Kraljica Kuga Prva.
- Izdaja - rekao je kostobolni starčić.
- Izdaja - vrištala je Nadvojvotkinja od Bubonske Kuge.
- Izdaja - mrmljao je gospodin kome su svezali bradu.
- Izdaja - režao je čova iz sanduka.
- Izdaja! Izdaja! - vrištalo je njeno Usnato Visočanstvo. Uhvativši nesrećnog Kabanicu, koji je upravo hteo da natoči još jednu lobanju vina, za zadnji kraj pantalona, podigla ga je visoko u vazduh i bez suvišnih ceremonija bacila ga u veliko bure njegovog omiljenog piva. Nekoliko puta njegova se glava pojavila na površini kao jabuka u punču da bi na kraju nestala u vrtlogu pene koju je obilato stvaralo Hjuovo bacakanje.
Visoki mornar, međutim, nije bespomoćno gledao patnje svog drugara. Neustrašivi Kraka gurnuo je Kralja Kugu kroz otvor na podu, psujući zalupio vrata i pošao ka sredini prostorije. Skinuo je skelet koji je visio iznad stola i počeo da mlatara njime tako snažno i žestoko da je, dok su gasnuli poslednji traci svetlosti, razmrskao glavu kostobolnom starčiću. Potrčao je zatim do bureta s pivom i Hjua Kabanice i u trenu prevalio taj ogroman drveni sud. Iz bureta je potekla bujica piva - tako snažna - tako silovita - nezaustavljiva - da je preplavila čitavu sobu - prepuni sto se prevrnuo - podnožja mrtvačkih sanduka se okrenula naopačke - kofa s punčem upala je u kamin - a dame u histeriju. Gomile mrtvačke opreme plovile su po prostoriji; vrčevi, krčazi i baloni pomešali su se bez reda u sveopštoj melee, a boce opletene vrbovim prućem bespomoćno su se sudarale s bocama opletenim kanapom. Čovek koga je hvatala delirična „jeza“ odmah se utopio - ukočeni gospodin otplovio je u sanduku - a Kraka je pobednički zgrabio oko struka debelu gospođu u mrtvačkoj košulji, izjurio s njom na ulicu i uputio se pravo na „Neobuzdanu“, dok je za njim punom parom plovio i strašni Hju Kabanica koji je, pošto je kinuo tri ili četiri puta, dašćući i duvajući požurio u društvu Nadvojvotkinje od Bubonske Kuge.
1835.
Prevela Željka Kalanja