pa sad,ne znam koliko je zaista pametno da ja iznosim svoju licnu situaciju ovde,ali kao umetnik,kao pisac koji je pisao o svojim cudnim iskustvima,usudicu se sa dozom straha da kazem da sam depresivac vec godinama.Ne znam,ili mozda vise nisam u stanju da vezujem depresiju za neko drugo osecanje,kao sto je tuga ili zalost,mada ipak nekako mi se muva po glavi da uzrok mog sadasnjeg stanja jeste ta burna proslost kroz koju sam svojevoljno prosao.
Mislim,evo cudno se osecam sada,skoro je podne,danas ne mogu da pisem,ne zelim,ali da se vratim konkretno na temu.
Kod mene vlada konstantno jedan isti osecaj koji nikako ne mogu da definisem.To je kao neka ravna linije i ne mogu da vidim da li je u pitanju nervoza, sreca,ravnodusnost,tuga.Ja sam sve to samo stavio pod imenom "ravna linija osecanja." Retki trenutci promene raspolozenje su uvek dobrodosli,ali oni su kratkog inteziteta,tako da sreca,tuga,zalost,sve,bas sve traje samo par minuta da bi se opet vratio na ravnu liniju i nastavio sa zivotom.Pomenuo sam da sam pisac,i zaista vecina mog vremena prodje u neradu,u prostom cekanju da prodje vreme,a kada radim,kada osecam,sve mi se to cini kao da sve sto bacam na papir dolazi iz nekog secanja,iz neke price koju mi je neko drugi ispricao.Zato su moja dela okarakterisana svuda upravo kao strasno racionalna i jezovito hladna.
Sto se tice medicinske pomoci i lekova,ne verujem u to,jer su upravo odredjeni psiholozi uspeli da tim istim lekovima kod mene samo pojacaju tokom dugih godina lecenja upravo ovo stanje.
Hmm,cudno mi je dok ovo pisem,zaista cudno i nemojte mi zameriti sto samo redjam stvari u ovom postu.
Ali svetla tacka postoji,koliko ja umem da je primetim,a to je moj brak,moja supruga koja je da li je to cudo ili neka moja skrivena volja,ona cini da se osecam pored nje drugacije i lepse,ali opet osecam da to nije TA sreca koja meni treba ili TO osecanje koje sam imao onda kada sam imao svoju fatalnu vezu za koju sumnjam da je odredjeni uzrok mozda mog potonuca emocija.Sada se pitam da li jos uvek volim tu fatalnu.Ne znam.Ne znam vise ni kako se osecam sada kada se setim da je moj najbolji i poslednji prijatelj izvrsio samoubistvo pred mojim ocima.
Sva iskustva koja sam pokupio u zivotu,a na zalost sa svoje 26 godine prosao sam mnogo vise svojevoljno negativnih stvari nego vecina ljudi mog godista.
Ali nekako se zivi...uziva se u odredjenom mracnjastvu negativnih emocija kroz muziku,kroz teske casove usamljenosti,,,,,,,,,,,ne znam sta da kazem jos.Mozda i nisam bio sasvim jasan u svom izlaganju, mozda nisam pronasao onaj lek koji bi me totalno izvukao na povrsinu.Ja samo znam da ono sto osecam jeste stanje konstantne nepromenljivosti sa trenutnim izletima u vidljivu nervozu ili nekakvo imaginarno dobro raspolozenje.
U svakom slucaju voleo bih da mi pisu ljudi koji zele da razgovaraju o ovoj temi sa mnom,u slucaju ako nisam bio jasan ili ako neko ima nesto da mi kaze,savet,sta god,prica.Ja licno ne vidim lek,svaka pomoc je dobrodosla.
ekkerot@yahoo.no