Pesme satkane od snova...

Evo teme na koju cju postavljati svoje pesme... A mozda chak i neke kratke priche. Dakle evo sad cje pesme. Svaki komentar je dobro doshao... A poshto volim patetiku - bolje se spremite unapred! :wink:

Princ Tame
Crna figura shto stoji u seni,
Instinktivno, oduvek, shto pripada meni,
Pogledom blagim kao da moli,
Ume li princ tame da voli?
Kosa zlatna na ramena mu pada,
Spoznajem ljubav, ovde i sada,
Mrznja shto kaplje u srcu mu vri,
Plod strepnje na medji, polako zri...
Grim, reche da mu je ime,
Grim- bio je pesma bez rime,
Odzvanjao je dugo u praznini,
Obrisom senke vechno u tmini.
...I pruza mi svoje nezne ruke,
Ublazicje samocju, zasladicje muke.
Sazrevam...neshto se u meni menja,
Pracjena bujicom zelja i htenja.
Gledam njegove usne, tako meke i putene,
Od purpurnih snova satkane,
Od pogleda pozude skrivene.
Glas prodire iz njegovog hrama,
Isushuje suze, samocju slama,
Sve tishe i tishe jecaji se gase,
Srce vrishti dok gori u zelji da se spase.
Dal' sam devojchica il' zena, josh uvek nevine dushe?
Bilo kuca sve tishe dok boli ga gushe.
U njegovom naruchju, usudjujem se da pitam.
Zashto sam ovde, u dubinama ovim,
Gde caruju suze po kojima plovim?
Dodir blagi u snove me nosi,
Dok mi rasipa zvezde po grudima, po kosi...
Znam lice mi je bledo,
A ochi uvek vlazne i snene,
Duboke rake zelene.
Niti moje dushe su tako tanane,
Od bola i tuge sve su satkane.
Odjednom – nema ga vishe...
...Crni leptiri prave mi drushtvo,
Ali bez njega- srce je pusto.
O prinche tame, kako nocjas u meni ljubav gori!
Kako se dusha sa njom bori!
Ona je taloga strepnje puna,
I drhtim na svaki zvuk kao struna!
Plachem nad ljubvlju koja iz mene izvire,
Gazim je jedanput, dvaput – UMIRE,
Oziljak ostaje - bol ne utire...
Pustosh...Vetar kroz ambis svira,
Razbija se o ponore i eho zbira,
Dok potok uz skut mi teche,
Rasipa huk, u ovo veche.
I luna nadamnom nocjas bludi,
Sklupchena sedim, drshcjem od studi.
Sve se u njegov vrtlog sliva,
Shvatam da sam ponovo ziva.
Ako ovo zivotom se zove,
Shto donosi nove strepnje i snove?
Al' zivot je kao prolecje,
Na vrhuncu: sagorecje.
Sopstvena rech, skriva svoje slike,
U drugima ga trazim, nestajem bez vike.
KADA SRCE PLACHE – SMRT CELIVA,
Za ljubav je prekasno – gorchina dushu preliva.




Bezimena pesma za kopile
Ova pesma je samo pupoljak,
Patnje shto nekad bi,
Kada u smaragdnim ochima,
Potonushe svi moji sni.
Ova pesma je samo suza,
Jedna od nachetih tema,
Ptiche shto poleteti bi zelelo,
a krila - nema!
Verujem- dakle postojim,
Lutam po beznadju i uporno brojim,
Svoje dane sa tugom koje predadoh tebi,
Otrov ljubavi koji nosim u sebi.
Josh uvek se slepo nadam...
Verujem, volim i padam,
Novi udarac zivot zadaje...
...krvarim, vichem DOSTA JE!
Ipak nastavljam da se nadam,
Josh uvek verujem, i opet padam,
PROPADAM...
Ponovo u crnilo nocji,
Josh uvek u nadi da cjesh docji...

Cekanje
Cekala sam nesto,
Kisne veceri jedne,
Dok je sat na kuli visokoj,
Brojao proteklo vreme,
Pitah kapljice sta cekam,
One ostase neme.

Cekala sam nesto,
U snezna zimska jutra,
Dok je led na oknima sarao,
Sliku na cipku sto lici,
Pitah pahuljice sta cekam,
Da li ce sa snegom stici.

Cekala sam nesto,
Dok topli vetar proleca,
Pupoljke razvija svoje,
Osluskujem, stade mi dah.
Pitam da li ce stici,
Od odgovora me strah.

Cekala sam nesto,
Letnji suncani dani,
Mame u hladovine guste,
I tope asfalt u gradu,
Od cekanja sam umorna,
Izgubila sam nadu!

Iskusenje
Plovim u reci ovoj,
Oduvek sto pripada meni,
Koja me spokojnom uscu,
Neumitno vodi,
Bez vetra I talasa,
Moj zivot sigurno brodi.
Na jednoj okuci tek,
U zaru zalaska sunca,
Cuh potok kako zubori,
I videh njegove,
Hucne nemirne vode,
Cuh kako meni govori,
Da ostavim talase ove.
Nemira trn me ubode,
I odoh dalje,
Rekom sto cuva obale svoje.
I nikada videti necu,
Brzake I tajne koje,
Ponudi mi potoka nemir!
Ka uscu mirnom plovim,
Primamljiv izbegoh vir.


KRAJ
Nesto je puklo.
Tek tako,
Otkinulo se.
Bez oslonca cvrstog,
Sudbine talasi,
Na dno mutno ga vuku.
O zivota stenje,
Udaraju I tuku!

Nesto je puklo.
Tek tako.
I kao da nikada
stabilno I nije bilo.
Kao iluzija,
Pred stvarnoscu,
Kad pocinje da bledi.
Po bespucu zivota,
Lutanje novo sledi.

Nesto je puklo.
Tek tako.
Praznina dusu cepa,
Provalija u kojoj tek odjek,
Umirujucih dana osta.
Nesta sto bese strasno,
Za staru ljubav,
Sada je suvise kasno!

Postavljam josh kad chujem komentare... HVALA! :wink:

[/u]

Razocarenje
Casovnik kuca…
Beskrajnu proslost
I buducnost bez kraja,
Odvaja kazaljka mala.
Sama u danu ovom,
U trenu, u tisini,
Nadam se danu novom.
Neizvesnost I suze,
Ostadose u jucerasnjoj prasini.

Uzas od misli
Sto se roje bez reda.
Otvorena dusa,
Sto drugu nije srela,
U parku,
Na klupi pod prozorom,
Sedeli smo, ne dvoje,
Vec samo dva tela.

Taj tren
Vec je samo proslot.
U recenici jednoj,
Pokopna je slika
Koju sam godinama krila
Od drugih I sebe same,
Ljubav I plemenitost
Tek iluzija je bila,
Tanana linija
Izmedju svetla I tame.

Znaj
Prekrivena belim velom,
Kao mlada pred oltarom,
Na bregu tresnja stoji.
U krosnji njenoj,
Iz cvetnog praha,
U toplo majsko vece.
Odzvanja stiglica pesma.
Prilazim tiho,
Skoro bez daha.
Iz dvorista cuje se cesma,
Duboko dole, ispod vinograda,
Tece spokojno reka.
Svez povetarac,
Nezan kao najmeksa svila,
Osecam samo mene ceka.
Dodiruje mi celo, A pesma mila,
Spusta se sa grana.
Slutim da nigde I nikada,
Nikada kao sada,
Nisam tako potpuna,
Tako srecna bila…

Kao amanet ovo
ostavljam ti da znas,
Kada me ne bude vise,
Ni suze, ni ukop necu.
Znaj, bilo mi je lepo,
Dok sam s tobom bila.
Tek jednu upali svecu,
Da ti ne zamere ljudi.

Otadzbini
Iz zemlje se radjam,
u zemlju se vracam,
Dusa ova slovenska,
Nespokojstvom dise,
Niz srpski obraz
Namucen,
Liju, liju kise.

Od pocetka vremena
Na Pancicu pescanik stoji,
Godine nestale s’ Kosovom,
On jos uvek broji.

Vekovna patnja tisinu slama,
Krikovi nekih trajnih boli,
“Protiv orkana, trska je sama,”
Jos uvek se lomi, jer slobodu voli.

I placem jer svoju zemlju volim,
Za celost svoga naroda i otazbine molim,
Ljuta rana na srcu, razbijen nam plac,
Prolaznost zivota nestaje dok ostrim mac.

Zivot i smrt se vagaju na tasu sudbine,
Koliko Srba za slobodu treba da pogine?
Vadim mac iz korica i podizem ka nebu,
Poslednja zahvalnost: suncu, zori, hlebu!

Zrtva ideala, jos jedna, je uzalud pala,
Jedna sestra uplakana: brata svog je dala,
Jauke u noci zamenjuje tisina,
Kroz svetlo nove zore promalja…
PRAZNINA…




TUGA
Osmeh skidam slabom rukom,
To se rana spaja s’ tugom,
Bol, gorcina proticu kroz vene,
Nadiru u srce, cine novu mene,
Kaplje tuge cine slap,
Kaplje tuge:
kap…kap…kap…

Polomljena krila nade,
Reci tvoje uzas sade,
Gledam nebo, andjeli su pali,
Rasuti su, slomljeni, moji ideali.
Kaplje tuge cine slap,
Kaplje tuge:
Kap…kap…kap…

Bratimi se plac sa stihom,
Patnja peva tvojim likom,
Ponocnim se vezom tka,
Nigde nikog: samo ja.
Kaplje tuge cine slap,
Kaplje tuge:
Kap…kap…kap…

Zora
Svitaj nove zore…toplina…
Kovitlac misli i ukus vina,
Iz olujne noci u svetlosti jutra,
Zaboravljam juce - jurisam u sutra.
…Radost…

Osecanje srece preplavljuje telo,
To sto bese crno postalo je belo,
Naricaljke majki, sirocica vaj,
Zamenilo sunce i mirisni maj.
…Radost…
Pesme slavuja, blazeni poj,
Osmeh mi je naneo jedan pogled tvoj,
Oci su presusile, ponoc davno prosla,
Patnje su sve nestale zora kad je dosla.
…Radost…




Ratnik
Pod suncem klonula mlada glava,
Nezan vrat i kosa plava,
Boje klasja il’ starog zlata,
dete bez ikog, siroce rata.

Oci od smaragda i usta od meda,
Dragulj u blatu, oko njega beda,
Junacke grudi i pleca uspravna,
U dusi mu prazno, na srcu mu rana.

Klonuo u borbi za tudje ideale,
Za malo suvog zemljista, mnoge zrtve pale.
I za svoju bracu, sokolove mlade,
U tom zaru borbe on porazen pade.

Samo je jedan njegov glas mio,
Samo je jedan on bio…


Srbija

Soko leti, ‘tica sinja,
Bistrim okom, narod pazi,
I krvnike roda gazi!
Sve je manje zlatnog zita,
Srpska deca nisu sita…
Covekova zloba,
Jos od davnog doba,
Zemljom ovom dise.
Krvnicke nam grehove,
Sprase mnoge kise.
Muska glava oduvek,
Merila se macem,
A cojstvo, junastvo,
Sirocica placem.
Oholost je postala,
Covecanstvu hir,
Na bojnome polju,
Golem, krvav, pir.
Sljive su sve obrane,
Zgazene zbog odbrane,
Tudjih nekih ratova…
Nema vise svatova!
Na Kosovu, u Pristini,
Skupio se greh.
Iz domova, kraj ognjista,
Ne cuje se smeh.
Ima krvi I zlocina,
Ali nema kazne,
Ruke srpskih devojaka,
Ostale su prazne.
I zlocinci, I mocnici,
Svi su zivi, svi su krivi,
Sto se srpska zemlja cepa,
I sto pusto polje osta:
Sta zgresismo? Kad je dosta?
Bitka nema pobednika,
Srpski ponos, nasa dika,
Pod kletvom su sada stali,
Braca mila, sokolovi,
Bezgresno su, zrtve, pali!
Al’ krvave ruke vlasti,
Nastavljaju zlobom rasti,
Beda bice njima kazna,
Jer im dusa osta’ prazna!
Nek pozive srpska usta!
Zeljo moja, nebudi mi pusta.
Majka dete nepoznaje,
Brat sa bratom jos ratuje,
Plac nam svuda odjekuje,
Od Triglava do Djevdjelije,
Jos uvek se cuje…
I ruse se mostovi,
Prave nove podele,
Krvnicima i zlobama,
Ordenje da dodele.
Krv se lije kao voda,
Nema vise srpkog roda,
Sajkaca je pregazena,
Srca tvrda kao stena,
Sokolova sve je manje,
A strpljenje sve je tanje,
Zatrlo se sljivi seme,
Srpske usne ostale su neme…
[/u]

Bez komentara sam,super!!!
Jos vise me odusevilo kada sam pogledao tvoj profil,tvoje godine!Prosto ne mogu da verujem!Puno srece i nastavi i dalje tako.

Hvala. ops: Uskoro cju postaviti i poeziju na Engleskom i neke od sastava.

The Idol
As I lay my head here, in this sacred place,
I know now that angels truly can fall from grace,
But you never could have lost your splendour,
In that, my god, your only and greatest endeavour.

Yet still, for some reason, I feel the need to ask,
Why divine beings, like yourself, never gloat, never bask,
In your own perpetual glory and level,
Rather than rest here with me, lower than the devil?

Over my words I start to stumble,
As I try and fail, of your beauty to mumble.
Why so hard to be described,
Are these emotions I'm feeling inside?
You linger on, in this heart of mine,
A most cruel of twists in Fates Design.

There would have to be some mistake, a cruel twist of Fate,
For an idol like you, to acknowledge me as a mate,
It just doesn't happen, we mortals do sin,
A fault of our own doing, the pleasures of the skin.

Wicked am I, always a rant and a rave,
But missing such as you, I see why I crave,
Nothing so great as your heaven and bliss,
Except for your words, your touch, your kiss.
-Chorus-
(solo partitura uz klavir) : I am cold. Alone. Waiting in the dark. He moves. A subtle trace of energy, as I feel his fingertips caress my spine. I crack my neck. Tilting it from side to side. He breathes his silence, louder and louder, until I close my eyes. The icy scent of his perfume flows across my nostrils. Without it, I would not know him. And he would never have known. When society becomes a mans enemy, all he can feel is hate. Or love. But only within his memories does she exist. Without them she would not live. For she exists in his memories alone. Love was what she felt for him. The sentiment never returned, nor rejected. And so he loves her. Death is never the end. Merely a separation, between the worlds of time and eternity. He will wait for her in eternity.
Watching.
Listening.
Thinking.
His untold feelings keep her there.
Their love beyond the grave. She is me.

Mythical Spring
They say that love comes to us all,
At least once along this journey of the soul,
My previous ventures had turned my heart to stone,
But now I find that love can grow,
Out of nothing more than polite conversation,
It can become a lust and dedication.
All my life I've dreamed,
Of that certain someone who makes it seem,
As though the world does not exist,
And this barren place I dwell within,
My mind, I find is full of the din,
Of voices from my lonely past,
Who come to stand and stare, aghast,
At all this love which fills and surrounds me now,
Like a love-sick youth without a care on his brow.
Ropes of scarlet, eyes of quartz,
A stunning blaze, of blue on schwarz.
Ein klein Herz, an entity of my prayers,
A smile that beams, with effortless flares.
Habits past, I remove for you,
Yet still I feel there is more to do,
To prove that my love for him is true.
How can I show this way I feel,
In such a way that makes it real,
Real as the kisses which I hope shall seal,
All my problems away from my heart,
As only he can remove this bitter shard,
Through his ability to bring me out of my dark.

el si ti autorizovala ovo? moze neko da ti pokupi

ne znam mnogo bombastih reci nisam ni citala bash

BRAVO, MALA! SAMO NAPRED!

Naravno imam zashticjena autorska prava na sve ove stvari tako da ako neko bude dovoljno lud da krade necje se bash dobro provesti... :wink: Hvala. ops:

'Tish, znash da sam ja odushevljena tvojim radom!!! Mislim da nema potrebe da ti bilo shta drugo kazem
8)

Vaj! kako to boli reći jedno zbogom!
I kolika rana otvori se tajna,
Kad i za tolikom našom suzom mnogom,
Opet padne jedna suza oproštajna.
Napred! Ali kuda, i kamo, i zašto?
I zar uvek isto, i sve tako večno?
Pa kako to ipak boli neizlečno
Kad svrši snevanje, i prazno, i tašto…
I obamre snaga, i zanemi vera,
Dok žeđ tamnog srca postaje sve veća;
Tad vidiš da često, koliko i sreća,
Vredi jedna topla i lepa himera.
Zbirka: Pesme sunca, ciklus: Duša i noć

plavo jutro u mirisu margareta
vaza na stolu
margarete i dva suncokreta
bilo žuta kombinacija
gledam..mislim
pitam se zašto
zašto sam mislila
da samo volim plavo
možda zato što mi je ljubav dalo
plave snove uvijek neke nove
kažu plava boja nije sritna boja
a ja znam da je iz nje nastala srića moja
plava boja..boja neba..boja mora
modra dubina strast u meni budi
modri plašt ljubav nudi
modra jutra strašću dišu
plavi snovi novu ljubavnu pišu
a margarete mirišu li mirišu

u.m.d

Cuvam te



Na glatkom satenu gdje ljubav svijest gubi,
baš kao i mi dok smo ljubav vodili, čuvam te,
na jastucima silnim, mekim gdje je glava tvoja
snove tkala, čuvam te, opijen mirisom tvojih
vrelih grudi, omamljen tijelom blaženim što
otisak ostavi u mom oku, čuvam te, u suzi što na
dlan pade, čuvam te, kao otok sneni na kojem se
nasukaše svi osjećaji, zamrznuh lik tvoj u snopu
sunčevih zraka što blješte, u srce ih skrih,
u posudu tuge da me griju u noćima dugim...©


jjbraddock

Laza Kostić – SNOVE SNIVAM

Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu živim, u snu dišem,
al’ ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napišem.
Snove snivam, snove snujem,
u slike bih da ih kujem,
al’ su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem
srcu mome laganome.
Al’ nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.