- Poruka
- 1.257
Čuo sam buku, masa s transparentima približavala se zgradi jugoslavenskog konzulata u Temišvaru, gdje sam bio konzul od 1988. do 1992. godine. Uzvikivali su “Dolje Ceausescu”. Vojska ih je okružila. Istog sam trenutka poslao diplomatsku notu u svijet o tome što se događa u gradu, no ubrzo mi je postalo jasno da to nitko nije shvatio ozbiljno. Onda sam uputio otvoreni telefaks na 40 adresa, svim svjetskim agencijama, javljajući da su revolucionari okupirali Temišvar.
Vi morate znati da nije ni golub mogao izići iz Temišvara, a da to Ceausescu ne odobri. Ljudi su mi stajali ispred zgrade konzulata, vojska ih je okružila, ubrzo je temišvarski garnizon stao na stranu naroda, ali ostali ne. Pucalo se. Masa je uzvikivala da traži osnovna elementarna prava, a prva dva zahtjeva bila su ostavka Ceausescua i sloboda medija i kretanja. Neredi u Temišvaru trajali su tjedan dana, vojska je okupirala grad. Ja sam im bio jedina spona sa svijetom.
Medija u Rumunjskoj nije bilo, a sve je telefone prisluškivala zloglasna Ceausescova tajna policija Securitate. Securitate je prisluškivala i mene i osudila me na smrt, što bi se i dogodilo da je revolucija propala. Ovako su me temišvarski revolucionari proglasili počasnim građaninom Temišvara i herojem revolucije. Mirko Atanacković, bivši generalni konzul Jugoslavije u Temišvaru tu i tamo je dotaknuo okvire naočala i u dahu nastavio:
Tko je veći monstrum?
• Jesu li Elena i Nicolae Ceausescu trebali biti strijeljani po kratkom postupku?
- Ja sam pravnik i mislim da suđenje nije bilo u redu, ali i ovo ću reći: da su imali sto života, svih sto bi im trebalo oduzeti.
To je bilo strašno, tako su maltretirali ovaj narod da se to može opisati samo jednom riječju: horor! Mjesečno su imali pravo potrošiti 35 kilovata struje, od osnovnih namirnica dobivali su mjesečno pola litre ulja, i to nekog smrdljivog, pet jaja. Kruh koji se ispekao u državnim pekarnicama morao je odstajati 24 sata na policama i tek je onda išao, u mizernim količinama, u te prazne dućane. Tako je naredila Elena, jer ako je kruh tvrd, narod će manje jesti.
Grijanje je bilo isključivo na plin koje je regulirala toplana, nisu se smjeli grijati sami na drva ili ugljen, na struju nije bilo šanse jer su mogli potrošiti samo 35 kilovata struje mjesečno, a toplana im je davala 12 stupnjeva. Možete li zamisliti kako je to zimi, svi se doslovno smrzavaju po tim polutamnim stanovima jer su im i žarulje bile ne više od 40-ak vati zbog dopuštene potrošnje. Grijanje je radilo samo dok je bilo dnevnog svjetla, zimi se, znači, gasilo oko pet popodne. Niti su djeca mogla pisati domaći rad, niti se tako može živjeti. Ljudi su mi dolazili u konzulat s modrim rukama, tražili da se malo ugriju.
Elena Ceausescu bila je veći monstrum od svog muža.
Diktator i njegova supruga svoju su vladavinu proglasili “zlatnom epohom”, kao što znate, Ceausescu je sam sebe proglasio genijem s Karpata i sam sebi dodijelio nekakvo kraljevsko žezlo. To je bio cirkus bez presedana. Inače je bio obućarski šegrt, a Elena nije završila četvrti osnovne. Postoji dokumentacija da je išla u školu do trećeg osnovne, a četvrti je ponavljala.
Meni, kao jugoslavenskom konzulu, svaki je tjedan dolazio kurir iz Vršca, srpskog grada na samoj granici Rumunjske i Srbije, i donosio mi sve moguće namirnice, dakle, hranu, šampone, deterdžente jer ja ništa nisam imao kupiti u tom Temišvaru.
Velika pompa
Lijekova nije bilo pa sam organizirao bilo kakve osnovne lijekove iz jugoslavenskog Crvenog križa, donosio mi ih je isti kurir i ubrzo se konzulat pretvorio u neslužbenu apoteku. Dolazile su žene s djecom koja su imala temperaturu, dolazili su da ih boli trbuh, davao sam što sam imao...
Istovremeno, svaki se korak bračnog para Ceausescu pratio s velikom pompom, grandioznim manifestacijama, dočecima, sletovima... Djeca u kostimima u svakom vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, kad je dolazio Ceausescu svaka je škola i svaka tvornica i tvrtka u gradu bila mobilizirana, program je bio pripremljen, Securitate je sve pomno nadgledala, a nitko nije znao u koju će tvornicu i u koju školu doći, tako da su i djeca i radnici i učitelji stajali kao vojnici s pripremljenim programom, mažoretkinje i sva ta čuda, smrzavali se zimi na tih 12 stupnjeva u suknjicama i bluzicama, a onda bi on obišao jednu školu i jednu tvornicu.
Ostale su ni za što stajale u pripravnosti, uglavnom svi u strahu.
Ljudi su stalno nestajali, Securitate je bila budna 24 sata dnevno, valjda je jedino albanski monstrum Enver Hoxha bio gori od ovoga. Zato su stalno i bježali, pa to se i ne zna koliko je ljudi ubijeno dok su ilegalno pokušavali prijeći granicu. Bježali su na sve načine. On bi uzeo bocu plina, pustio bi ventil da mu plin da pritisak, da mu bude svojevrsni pogon, zagrlio bi tu bocu i niz rijeku. Svaki dan na Đerdapu je bilo leševa, svaki dan, ubijali su ih ko pse, samo se o tome nije govorilo u medijima.
Nažalost, i Jugoslavija je šutjela o tome.
U Temišvaru je cvjetala crna burza jer je grad blizu granice. Njima je Jugoslavija bila Zapad. Od švercera su naručivali Vegetu, kasetofone, traperice... Upravo zato što su lovili i signal ondašnjeg JRT-a, revolucija je krenula upravo u Temišvaru jer su vidjeli kako živi ostali svijet.
Tko kaže da je za vrijeme Ceausescua bilo dobro i da mu fale ta vremena, taj je za mene luđak i klinički slučaj. A znam da ih ima.
Nezadovoljni mladi
Čovjek je svoju priču ispričao gotovo u dahu, naslonjen na klavir koji je stajao u kutu konferencijske sale na privatnom sveučilištu West u Temišvaru, dok su sudionici konferencije čekali da im bivši predsjednik Emil Constantinescu potpiše knjigu o revoluciji koju je tu večer promovirao.
Constatinescu je bio predsjednik države od 1996. do 2000. godine, neki ga smatraju najliberalnijim predsjednikom kojeg je Rumunjska imala.
- Znam da danas mladi nisu zadovoljni, pa u samoj je prirodi mladih da ne budu zadovoljni, ali oni ne znaju kroz što smo tada prolazili. Tu ljepotu i važnost revolucije, i činjenicu koliko je tada ljudski život vrijedio u Rumunjskoj, danas pokušavam približiti svojim studentima. Kako sam se osjećao dok sam s masom jurišao na trg u Bukureštu? To možete pročitati u mojoj knjizi, taj sam dio pisao na Ohridskom jezeru - nasmijao se bivši predsjednik Constantinescu.
U prostoriji se nalazio i vođa pobune u Temišvaru, Loren Fortuna, koji je narod organizirao da krenu jugoslavenskom konzulu koji je jedini imao sponu s radijem Slobodna Europa i sa svijetom, te naš domaćin, Mihai Almajan, revolucionar iz obližnje Resite.
Izišli smo u noć, hladno je i mirno u Temišvaru. Veliki križ načinjen od upaljenih crvenih lampaša dominira Trgom Opere na kojem se prije dvadeset godina odvila cijela priča. Po njemu padaju guste pahulje, psi lutalice nezainteresirano njuškaju svijeće. Grad je prazan. Upravo su završili mirni prosvjedi koji su se održavali istovremeno dok je trajao službeni program na Sveučilištu West.
Ljudi su nezadovoljni. Krenulo je, kažu, pa stalo. Ništa se nije pomaklo već godinama, a kriza ih je žestoko pogodila. Dvadeset godina nakon pada jednog od najvećih europskih diktatora Temišvar, dakako, izgleda drugačije. Reklame stranih kompanija svijetle na sve strane, tu su i božićni ukrasi, vozni park više nisu samo mizerne Dacije s konca 70-ih...
- Međutim, ljudi nisu zadovoljni. Velik broj će vam reći da im je prije bilo dobro. Kažu da su imali posao i sigurnost. Danas ih “jedu” korupcija, mafija, nezaposlenost, troma administracija, otkazi... Imaju Europu, ali u nju idu mahom kao jeftina radna snaga - tumači Mihai, sudionik revolucije, inače rumunjski Hrvat iz sela Nermed u općini Karaševo.
Vi morate znati da nije ni golub mogao izići iz Temišvara, a da to Ceausescu ne odobri. Ljudi su mi stajali ispred zgrade konzulata, vojska ih je okružila, ubrzo je temišvarski garnizon stao na stranu naroda, ali ostali ne. Pucalo se. Masa je uzvikivala da traži osnovna elementarna prava, a prva dva zahtjeva bila su ostavka Ceausescua i sloboda medija i kretanja. Neredi u Temišvaru trajali su tjedan dana, vojska je okupirala grad. Ja sam im bio jedina spona sa svijetom.
Medija u Rumunjskoj nije bilo, a sve je telefone prisluškivala zloglasna Ceausescova tajna policija Securitate. Securitate je prisluškivala i mene i osudila me na smrt, što bi se i dogodilo da je revolucija propala. Ovako su me temišvarski revolucionari proglasili počasnim građaninom Temišvara i herojem revolucije. Mirko Atanacković, bivši generalni konzul Jugoslavije u Temišvaru tu i tamo je dotaknuo okvire naočala i u dahu nastavio:
Tko je veći monstrum?
• Jesu li Elena i Nicolae Ceausescu trebali biti strijeljani po kratkom postupku?
- Ja sam pravnik i mislim da suđenje nije bilo u redu, ali i ovo ću reći: da su imali sto života, svih sto bi im trebalo oduzeti.
To je bilo strašno, tako su maltretirali ovaj narod da se to može opisati samo jednom riječju: horor! Mjesečno su imali pravo potrošiti 35 kilovata struje, od osnovnih namirnica dobivali su mjesečno pola litre ulja, i to nekog smrdljivog, pet jaja. Kruh koji se ispekao u državnim pekarnicama morao je odstajati 24 sata na policama i tek je onda išao, u mizernim količinama, u te prazne dućane. Tako je naredila Elena, jer ako je kruh tvrd, narod će manje jesti.
Grijanje je bilo isključivo na plin koje je regulirala toplana, nisu se smjeli grijati sami na drva ili ugljen, na struju nije bilo šanse jer su mogli potrošiti samo 35 kilovata struje mjesečno, a toplana im je davala 12 stupnjeva. Možete li zamisliti kako je to zimi, svi se doslovno smrzavaju po tim polutamnim stanovima jer su im i žarulje bile ne više od 40-ak vati zbog dopuštene potrošnje. Grijanje je radilo samo dok je bilo dnevnog svjetla, zimi se, znači, gasilo oko pet popodne. Niti su djeca mogla pisati domaći rad, niti se tako može živjeti. Ljudi su mi dolazili u konzulat s modrim rukama, tražili da se malo ugriju.
Elena Ceausescu bila je veći monstrum od svog muža.
Diktator i njegova supruga svoju su vladavinu proglasili “zlatnom epohom”, kao što znate, Ceausescu je sam sebe proglasio genijem s Karpata i sam sebi dodijelio nekakvo kraljevsko žezlo. To je bio cirkus bez presedana. Inače je bio obućarski šegrt, a Elena nije završila četvrti osnovne. Postoji dokumentacija da je išla u školu do trećeg osnovne, a četvrti je ponavljala.
Meni, kao jugoslavenskom konzulu, svaki je tjedan dolazio kurir iz Vršca, srpskog grada na samoj granici Rumunjske i Srbije, i donosio mi sve moguće namirnice, dakle, hranu, šampone, deterdžente jer ja ništa nisam imao kupiti u tom Temišvaru.
Velika pompa
Lijekova nije bilo pa sam organizirao bilo kakve osnovne lijekove iz jugoslavenskog Crvenog križa, donosio mi ih je isti kurir i ubrzo se konzulat pretvorio u neslužbenu apoteku. Dolazile su žene s djecom koja su imala temperaturu, dolazili su da ih boli trbuh, davao sam što sam imao...
Istovremeno, svaki se korak bračnog para Ceausescu pratio s velikom pompom, grandioznim manifestacijama, dočecima, sletovima... Djeca u kostimima u svakom vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, kad je dolazio Ceausescu svaka je škola i svaka tvornica i tvrtka u gradu bila mobilizirana, program je bio pripremljen, Securitate je sve pomno nadgledala, a nitko nije znao u koju će tvornicu i u koju školu doći, tako da su i djeca i radnici i učitelji stajali kao vojnici s pripremljenim programom, mažoretkinje i sva ta čuda, smrzavali se zimi na tih 12 stupnjeva u suknjicama i bluzicama, a onda bi on obišao jednu školu i jednu tvornicu.
Ostale su ni za što stajale u pripravnosti, uglavnom svi u strahu.
Ljudi su stalno nestajali, Securitate je bila budna 24 sata dnevno, valjda je jedino albanski monstrum Enver Hoxha bio gori od ovoga. Zato su stalno i bježali, pa to se i ne zna koliko je ljudi ubijeno dok su ilegalno pokušavali prijeći granicu. Bježali su na sve načine. On bi uzeo bocu plina, pustio bi ventil da mu plin da pritisak, da mu bude svojevrsni pogon, zagrlio bi tu bocu i niz rijeku. Svaki dan na Đerdapu je bilo leševa, svaki dan, ubijali su ih ko pse, samo se o tome nije govorilo u medijima.
Nažalost, i Jugoslavija je šutjela o tome.
U Temišvaru je cvjetala crna burza jer je grad blizu granice. Njima je Jugoslavija bila Zapad. Od švercera su naručivali Vegetu, kasetofone, traperice... Upravo zato što su lovili i signal ondašnjeg JRT-a, revolucija je krenula upravo u Temišvaru jer su vidjeli kako živi ostali svijet.
Tko kaže da je za vrijeme Ceausescua bilo dobro i da mu fale ta vremena, taj je za mene luđak i klinički slučaj. A znam da ih ima.
Nezadovoljni mladi
Čovjek je svoju priču ispričao gotovo u dahu, naslonjen na klavir koji je stajao u kutu konferencijske sale na privatnom sveučilištu West u Temišvaru, dok su sudionici konferencije čekali da im bivši predsjednik Emil Constantinescu potpiše knjigu o revoluciji koju je tu večer promovirao.
Constatinescu je bio predsjednik države od 1996. do 2000. godine, neki ga smatraju najliberalnijim predsjednikom kojeg je Rumunjska imala.
- Znam da danas mladi nisu zadovoljni, pa u samoj je prirodi mladih da ne budu zadovoljni, ali oni ne znaju kroz što smo tada prolazili. Tu ljepotu i važnost revolucije, i činjenicu koliko je tada ljudski život vrijedio u Rumunjskoj, danas pokušavam približiti svojim studentima. Kako sam se osjećao dok sam s masom jurišao na trg u Bukureštu? To možete pročitati u mojoj knjizi, taj sam dio pisao na Ohridskom jezeru - nasmijao se bivši predsjednik Constantinescu.
U prostoriji se nalazio i vođa pobune u Temišvaru, Loren Fortuna, koji je narod organizirao da krenu jugoslavenskom konzulu koji je jedini imao sponu s radijem Slobodna Europa i sa svijetom, te naš domaćin, Mihai Almajan, revolucionar iz obližnje Resite.
Izišli smo u noć, hladno je i mirno u Temišvaru. Veliki križ načinjen od upaljenih crvenih lampaša dominira Trgom Opere na kojem se prije dvadeset godina odvila cijela priča. Po njemu padaju guste pahulje, psi lutalice nezainteresirano njuškaju svijeće. Grad je prazan. Upravo su završili mirni prosvjedi koji su se održavali istovremeno dok je trajao službeni program na Sveučilištu West.
Ljudi su nezadovoljni. Krenulo je, kažu, pa stalo. Ništa se nije pomaklo već godinama, a kriza ih je žestoko pogodila. Dvadeset godina nakon pada jednog od najvećih europskih diktatora Temišvar, dakako, izgleda drugačije. Reklame stranih kompanija svijetle na sve strane, tu su i božićni ukrasi, vozni park više nisu samo mizerne Dacije s konca 70-ih...
- Međutim, ljudi nisu zadovoljni. Velik broj će vam reći da im je prije bilo dobro. Kažu da su imali posao i sigurnost. Danas ih “jedu” korupcija, mafija, nezaposlenost, troma administracija, otkazi... Imaju Europu, ali u nju idu mahom kao jeftina radna snaga - tumači Mihai, sudionik revolucije, inače rumunjski Hrvat iz sela Nermed u općini Karaševo.
