tgdanijela
Poznat
- Poruka
- 7.092
Nekoliko stvari me potaknulo da otvorim ovu temu.
1.Naime demencija je mnogo prisutnija nego što to mislimo
2. Nerazumjevanje osoba sa demencijom
3. Društvene posljedice,naša psihološka reakcija na pojavu dementnih osoba
4.Ako dovoljno dugo živimo svi ćemo oboliti od demencije!
Demencija je hronični poremećaj intelektualnih funkcija i dr. kognitivnih vještina koji onemogućava normalno funkcionisanje osobe u društvenoj zajednici.
Sindrom stečenog intelektualnog oštećenja, karakteriziran s perzistentnim deficitom u najmanje tri od navedenih polja mentalne aktivnosti: memorija, govor, vizuelno-prostorne sposobnosti, personalitet, gubitak funkcije.
Epidemiološki gledano javlja se u različitim procentima zavisno od starosti.Tako se javlja u procentu 6-8% kod ljudi preko 65 godina starosti, a do 50% kod starijih od 85 godina.Godine 2000 procjenjeno je da postoji 18 miliona ljudi sa demencijom. Zbog produžetka života i porasta starije populacije u budućnosti se očekuje i dalje povećanje broja oboljelih i procjenjuje se da će u 2025 god. biti 34 miliona sa demencijom i to preko 2/3 u razvijenim zemljama.
Uzroci demencije su mnogobrojni: degenerativna oboljenja, intrakranijalne lezije, traumatske ( ponavljane traume u boksu npr.), infekcije (encefalitisi, neurosifilis, HIV), vaskularne, metaboličke, toksične (alkohol, pušenje), anoksija.
Često je teško odrediti da li se radi o demenciji ili su u pitanju znaci normalnog starenja.
Normalno starenje karakteriše:
- normalno izražavanje
- normalne vizuelno-prostorne vještine 8 osoba zna gdje se nalazi, recimo prodavnica, kuća, bolnica)
- normalno apstraktno mišljenje (sjeća se prošlih događaja)
- može imati problema sa memorijom za skorašnje događaje
- normalno raspoloženje i ponašanje za dob odgovarajuću motornu funkciju.
Dijagnostički kriterijumi za demenciju:
1. gubitak pamćenja
2. najmanje jedan od:
- afazija (nemogućnost govora)
- agnozija ( nemogućnost prepoznavanja)
- apraksija ( gubitak motorne funkcije)
- pogoršanje izvršnih funkcija
3. progresivni pad dnevnih funkcija
4. problemi se dešavaju više od jedne epizode
5. promjene ponašanja
6. promjene personaliteta
7. socijalni deficit ( promjene društvenog položaja)
8. kognitivni deficit- testovi
9. funkcionalni deficit
Simptomi: pogoršanje kratkotrajne i dugotrajne memorije, pogoršanje apstraktnog mišljenja, pogoršanje rasuđivanja, afazija, agnozija, apraksija, anomija- nedostatak riječi, promjena personaliteta, promjena raspoloženja: anksioznost, razdražljivost i depresija, sexualna dezinhibicija, smetnje spavanja, fekalna i urinarna inkontinencija, rigiditet i tremor, promjene percepcije, deluzije i halucinacije, gubitak težine, gubitak pamćenja svježih događaja, dezorjentisanost u vremenu i prostoru. Nema poremećaja svijesti.
Istina je da produženje životnog vijeka nosi sa sobom mnoge nove probleme i nameće potrebu za rješavanjem istih. Želimo živjeti što duže, ali ne na račun pogoršanja kvailteta života.Čim postignemo nešto, odmah se nameće potreba da se postigne još više.
Liječiti demenciju..radi se na tome...ali je nažalost ireverzibilno stanje, za sada..i dok to jeste morat ćemo naučiti živjeti sa njom, bilo u svojoj okolini, bilo na najneposredniji način.
Da li je u današnjem društvu sramota biti dementan?
Postoji li stigmatizacija, izbjegavanje dementnih osoba?
Možemo li, najmanje, uputiti par ljubaznih riječi takvim osobama, pomoći im na ulici, u prodavnici, jer danas, sutra ko zna možda i nama zatreba takva pomoć?
1.Naime demencija je mnogo prisutnija nego što to mislimo
2. Nerazumjevanje osoba sa demencijom
3. Društvene posljedice,naša psihološka reakcija na pojavu dementnih osoba
4.Ako dovoljno dugo živimo svi ćemo oboliti od demencije!
Demencija je hronični poremećaj intelektualnih funkcija i dr. kognitivnih vještina koji onemogućava normalno funkcionisanje osobe u društvenoj zajednici.
Sindrom stečenog intelektualnog oštećenja, karakteriziran s perzistentnim deficitom u najmanje tri od navedenih polja mentalne aktivnosti: memorija, govor, vizuelno-prostorne sposobnosti, personalitet, gubitak funkcije.
Epidemiološki gledano javlja se u različitim procentima zavisno od starosti.Tako se javlja u procentu 6-8% kod ljudi preko 65 godina starosti, a do 50% kod starijih od 85 godina.Godine 2000 procjenjeno je da postoji 18 miliona ljudi sa demencijom. Zbog produžetka života i porasta starije populacije u budućnosti se očekuje i dalje povećanje broja oboljelih i procjenjuje se da će u 2025 god. biti 34 miliona sa demencijom i to preko 2/3 u razvijenim zemljama.
Uzroci demencije su mnogobrojni: degenerativna oboljenja, intrakranijalne lezije, traumatske ( ponavljane traume u boksu npr.), infekcije (encefalitisi, neurosifilis, HIV), vaskularne, metaboličke, toksične (alkohol, pušenje), anoksija.
Često je teško odrediti da li se radi o demenciji ili su u pitanju znaci normalnog starenja.
Normalno starenje karakteriše:
- normalno izražavanje
- normalne vizuelno-prostorne vještine 8 osoba zna gdje se nalazi, recimo prodavnica, kuća, bolnica)
- normalno apstraktno mišljenje (sjeća se prošlih događaja)
- može imati problema sa memorijom za skorašnje događaje
- normalno raspoloženje i ponašanje za dob odgovarajuću motornu funkciju.
Dijagnostički kriterijumi za demenciju:
1. gubitak pamćenja
2. najmanje jedan od:
- afazija (nemogućnost govora)
- agnozija ( nemogućnost prepoznavanja)
- apraksija ( gubitak motorne funkcije)
- pogoršanje izvršnih funkcija
3. progresivni pad dnevnih funkcija
4. problemi se dešavaju više od jedne epizode
5. promjene ponašanja
6. promjene personaliteta
7. socijalni deficit ( promjene društvenog položaja)
8. kognitivni deficit- testovi
9. funkcionalni deficit
Simptomi: pogoršanje kratkotrajne i dugotrajne memorije, pogoršanje apstraktnog mišljenja, pogoršanje rasuđivanja, afazija, agnozija, apraksija, anomija- nedostatak riječi, promjena personaliteta, promjena raspoloženja: anksioznost, razdražljivost i depresija, sexualna dezinhibicija, smetnje spavanja, fekalna i urinarna inkontinencija, rigiditet i tremor, promjene percepcije, deluzije i halucinacije, gubitak težine, gubitak pamćenja svježih događaja, dezorjentisanost u vremenu i prostoru. Nema poremećaja svijesti.
Istina je da produženje životnog vijeka nosi sa sobom mnoge nove probleme i nameće potrebu za rješavanjem istih. Želimo živjeti što duže, ali ne na račun pogoršanja kvailteta života.Čim postignemo nešto, odmah se nameće potreba da se postigne još više.
Liječiti demenciju..radi se na tome...ali je nažalost ireverzibilno stanje, za sada..i dok to jeste morat ćemo naučiti živjeti sa njom, bilo u svojoj okolini, bilo na najneposredniji način.
Da li je u današnjem društvu sramota biti dementan?
Postoji li stigmatizacija, izbjegavanje dementnih osoba?
Možemo li, najmanje, uputiti par ljubaznih riječi takvim osobama, pomoći im na ulici, u prodavnici, jer danas, sutra ko zna možda i nama zatreba takva pomoć?