Treća Fatimska tajna i Simeon Toko

E

Eleleth

Veoma poznat
Banovan
Poruka
10.312
Duhovnu scenu moderne Afrike obilježili su pojedinci koji su iscjeljivali ljude, neke čak, poput Isusa, vraćali iz mrtvih ali Zapad nikada nije za njih saznao. Zašto?

Kršćanske crkve i kolonijalne vlade nastojale su iskorijeniti afričke duhovne učitelje još krajem 20. stoljeća, ali nikada nisu uništile njihov utjecaj.

Tek je nekolicina zapadnjaka svjesna spektakularne religijske aktivnosti koja tutnji neprocjenjivom živahnošću u srcima milijuna Afrikanaca u upravo završenom stoljeću. Muškarci i žene doživljavali su iskustva vizija, viđenja i čuda. Postoje nacionalni praznici koji obilježavaju čuda koja se nisu dogodila nekim drevnim svecima čije su boje odavno izblijedjele već se zbivaju u posljednjih nekoliko desetljeća, čuda o kojima svjedoče tisuće običnih građana koji se još uvijek kreću medu nama.

O njima se zna relativno malo, a religijski učenjaci su prilično željni saznati više. Oni možda sakupljaju informacije koje bi u konačnici mogle sačinjavati "novi" Novi zavjet. Moguće je da mi danas promatramo početak nove civilizacije koja nastaje oko novog Krista i koja, poput događaja kojim je prije dvadeset stoljeća započela naša sadašnja civilizacija, ostaje relativno nepoznata u svijetu dok ne protekne određeno vrijeme od događaja koji će nadahnjivati milijune u dolazećim stoljećima.

Ovaj članak se prvenstveno bavi čovjekom imena Simeon Toko koji je umro 1984. godine. Simeon Toko se pojavljivao pred ljudima u pojavnom tijelu i u stanjima sna dok je bio fizički živ, a čini to i dalje među odabranih 17 pojedinaca i nakon njegove voljne, prirodne smrti. Barem jedan svjedok kaže kako je osobno on ubio tog čovjeka, profesionalno, kao plaćeni ubojica, nekoliko dana kasnije ga je vidio živog. Neki drugi pojedinci koji danas žive kažu kako su vidjeli ubojstvo Tokoa, a zatim su ga kako se vraća u život pred zapanjenim očima. Postoje brojna svjedočenja, a samo ih je mali broj svjedoka do sada zabilježio ili zapisao.
 
VELIKI KRALJ DUHA
Ali da bi se priča o afričkim Avatarima ispravno razumjela uvodnu treba posvetiti Simonu Kimbanguu. Njegovo ime se slavi na velikim prostranstvima središnje Afrike, a njegova slava i dalje raste. On se ne smatra samo nacionalnim junakom. Kratka povijest njegovog života nalazi se u Encyclopaedii Britannica-i. On i njegovi sljedbenici postali su također predmetom detaljnih istraživanja učenjaka. Simon Kimbangu bio je prorok. Bio je mučen i ostavljen u zatvoru gdje je nakon 30 godina umro, u listopadu 1951.

Još i danas žive Afrikanci koje je Simon Kimbangu vratio iz mrtvih i drugi koji su prisustvovali tim događajima. Tvrdi se da je Simon Kimbangu liječio bolesne, učinio da hromi prohodaju, vraćao vid slijepima i sluh gluhima, čak je vratio u život dijete koje je bilo mrtvo tri dana. Kimbangu je činio ova čudesna djela u razdoblju od pet mjeseci, od svibnja 1921. do 12. rujna 1921. Učenjaci ne poriču da je taj čovjek činio navedena čuda. Jednostavno postoji previše svjedočanstava o tome.

U rujnu 1921. godine Simon Kimbangu je održao govor. Objavio je da ga kolonijalne vlasti namjeravaju uhapsiti i "nametnuti dugo razdoblje tišine na moje tijelo." On je objavio da će se jednog dana pojaviti "Veliki Kralj" strahovite duhovne, znanstvene i političke moči. Prije tog događaja bit će napisana određena knjiga koja će pripremiti narod Konga za taj događaj. Ta knjiga će naići na otpor, ali će polagano biti prihvaćena.

Dva dana kasnije kolonijalne vlasti su dale uhapsiti Simona Kimbangua, na njegov 42. rođendan, 12. rujna 1921. godine i na sudu ga osudile na smrt. Predstavnici crkvene vlasti preporučili su njegovo smaknuće, a isto su učinile i mnoge druge kršćanske misije.

Prema riječima istaknutog učenjaka, dr. Allana Andersona, jedino se baptistička misija pobunila protiv smaknuća tog čovjeka čiji je prividni zločin bio taj što je stajao u selu danonoćno, tijekom pet mjeseci i liječio, tješio i oživljavao ljude. Radost i čuđenje okupljenog mnoštva naveli su zavidne misionare da proroka optuže za pobunu. Kazna za navodnu pobunu bila je smrt.

Baš kao što je Kimbangu predvidio dva dana prije svog uhićenja, umjesto smrtne kazne dobio je neograničenu zatvorsku kaznu, "dugu tišinu njegovog tijela." Svakog jutra odvodili su ga iz njegove malene ćelije i ostavljali ga dugo u spremištu ispunjenom hladnom slanom vodom, nastojeći ubrzati njegovu smrt. Ostvarilo se njegovo predviđanje da će mu tijelo biti mučeno i ponižavano.

On je osim toga predvidio dan kada će Afrika biti "bačena u strašno razdoblje neizrecivih progona." U slijedećih 40 godina Afrikanci su doista prolazili užasno razdoblje neizrecivih vjerskih progona. Stotine tisuća ljudi bilo je zatvarano, deportirano, odvojeno od svojih obitelji, postalo predmetom zvjerskih mučenja ili jednostavno proganjano zbog novih religijskih uvjerenja.
 
TREĆA FATIMSKA TAJNA I POVRATAK KRISTA
Dakle, tko su "Veliki kralj" i knjiga koja će spasiti narode Afrike. Novinar magazina NEXUS, Tom Dark, koji je dugo godina istraživao djelovanje afričkih Avatara misli da je možda riječ o djelu "The True Third Secret of Fatima Revealed and the Return of Christ" pastora Melo Nzeyita Josiasa, visoko obrazovanog Afrikanca.

Prvo izdanje knjige izišlo je 13. svibnja kako bi se obilježilo prvu od šest posjeta Gospe od Fatime u Portugalu koja se dogodila tog datuma 1917. godine. Gospu je vidjelo troje pastira i oni su prenijeli njene riječi svijetu; tisuće drugih ljudi koji su došli privučeni željom da ju vide nisu je vidjeli. Gospa je iznijela zapanjujuća predviđanja. Dva niza njena proročanstva, nastala 1917., koja govore o događajima u dolazećim desetljećima pokazala su se istinitima. Između ostaloga ona je predvidjela pojavu komunizma u Rusiji, završetak Prvog svjetskog rata i pojavu Drugog svjetskog rata.

Međutim, postojala je i Treća tajna, a Gospa je uputila Luciu dos Santos da ju otkrije tek nakon 1960. godine, nakon što prođu određeni događaji koji će ju učiniti razumljivijom. U veljači 1960. Tajna je pročitana Papi Ivanu XXIII. Kada ju je Papa čuo, srušio se u. nesvijest; osvijestivši se, naredio je da se Treća Tajna zapečati u trezor "zauvijek". Što je toliko uzbudilo papu? Tom Dark iznosi nevjerojatnu pretpostavku.

Pojavljivanje avatara u Africi u 20. stoljeću izražava kontinuitet drevnih proročanstava koja nalazimo u Bibliji, tvrdi novinar "Nexusa". Prava "Treća fatimska tajna" navodi odlomke iz Biblije koji nastoje dokazati kako je Simeon Toko bio Krist koji se vratio; različiti kršćanski svećenici koji su se bavili tim tumačenjima barem nisu prezreli njihovu logiku. Slijedi izvadak iz VII. poglavlja knjige pastora Josiasa koji bi gornju tvrdnju trebao učiniti mogućom.

AVATAR SIMEON TOKO
Simeon Toko rođen je 24. veljače 1918. godine u jednom selu kobnog imena na sjeveru Angole , Sadi Banza Zulu Mongo ("Selo nebeske gore"). Novorođenče je iz majčine utrobe stiglo u veoma neprijateljsku okolinu.
Tijekom gotovo 50 godina, od 1872. do 1921. godine, ovo područje su potresale prirodne katastrofe. Dugotrajne suše prekidala su tek kraća zatišja. Sjeverna Angola i južna područja Francuskog i Belgijskog Conga bila su opustošena. Glad koja je uslijedila usmrtila je tisuće ljudi; osim toga, tisuće ljudi su umrli od velikih boginja, trbušnog tifusa, bolesti spavanja, malarije i drugih bolesti. Ovakve raznovrsne pošasti predstavljaju ispunjenje biblijskog proročanstva. Samo je nekoliko ljudi nadahnutih riječima Gospodnjim to prepoznalo.
Zmaj stade pred Ženu koja je imala roditi, da joj proždre Dijete čim ga rodi. (Otkrivenje, 12:4)

Simeon Toko je rođen na samo nekoliko stopa udaljenosti od bolesti i gladi, pošasti i smrti, mnogo kilometara udaljen od sigurnosti. Nije bilo mnogo razloga zbog kojih bi to novorođenče poželjelo živjeti, a bilo ih je mnogo zbog kojih to ne bi poželjelo.

Toko je kao dojenče dobio velike boginje. Bolest ga je pogodila toliko silno da su seljani smatrali kako mu je život spasila samo ruka Svemogućeg Oca. Neugodna unakaženost velikim boginjama ostavila je ožiljke na njegovom licu. Usporedite to sa ovim proročanstvom:
Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga, tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka.
(Izaija, 52:14)

Nedugo nakon Simeonovog rođenja misionar u Baptističkom misionarskom Društvu utemeljenom u Angoli, usnuo je san. Sanjao je kako je na području njegove svećeničke službe rođen Veliki Kralj. Odlučio je posjetiti dijete.
Zatraživši vodstvo Duha Svetoga stigao je do djetešca Simeona Tokoa. Zagledavši se u dijete, tako rahitično, poput "slabašne nježne travke" i sa toliko nagrđenim malenim lišcem, zatresao je glavom. U njemu se nastanila sumnja. Postavio je nekoliko pitanja i otišao, osjećajući se žrtvom svog sna i glasa koji ga je tamo odveo.

...Godine 1949. Simeon je prisustvovao međunarodnoj konferenciji protestanata u Leopoldvilleu (današnji naziv Kinshasa).
Za vrijeme konferencije majstori ceremonije su zamolili trojicu Afrikanaca iz Angole da mole. Odabrani su Gaspar de Almeida, Jesse Chiulo Chipenda i Simeon Toko. Simeon Toko molio je u svojoj javnoj molitvi da se u Africi manifestira Duh Sveti kako bi zaustavio zloupotrebu kolonijalnih vlasti.
 
Toko je postao predanim članom Baptističke crkve u Itagai. Sastavio je pjevački zbor od 12 članova. Taj zbor je smjesta postao slavan i broj članova je od 12 prerastao u stotine. Kod svake izvedbe zbora bilo u crkvi ili u posjetu drugoj crkvi, toliko snažno se manifestirao Sveti Duh da su bijeli misionari posumnjali da mladi Toko posjeduje moći crne magije. Gonjeni ljubomorom, misionari su ga pozvali da napusti svoje "mračne običaje". Odgovorio im
je govoreći: "Ali, ako se molimo istome Bogu, zašto mene optužujete za vračanje kada se kod moje molitve manifestira Sveti Duh? Zar moje molitve, zbog toga što sam Afrikanac, ne mogu nikako biti uslišane? Zar i Sveti Duh diskriminira Afrikance?"

Ali misionarima ga je bilo dosta i odlučili su ga isključiti iz crkve. A onda se dogodilo što se trebalo dogoditi. Svi oni koji su pristupili crkvi nadahnuti Simeonovim veličanstvenim zborom napustili su crkvu s njim. Bilo je pitanje hoće li Simeon Toko napustiti te sljedbenike ili ih zadržati uz sebe.

On je odlučio zadržati ih uz sebe iako je shvaćao da ga očekuje teška dužnost. Opet je odlučio pomoliti se svome Ocu, ponavljajući istu molitvu od prije tri godine sa Baptističke konferencije.

25. srpnja Simeon i 35 članova njegovog zbora sastali su se u ulici Mayenge, u kući čovjeka imenom Vanga Ambrosio. Zbor je počeo pjevati u očekivanju trenutka za molitvu. Nešto prije ponoći Simeon Toko je pogledao u nebo i uputio ovu molitvu svome Ocu: "0če, ja znam da ti uvijek odgovaraš na moje molitve. Pogledaj sada: promotri ove ovce koje si mi poslao. Ova dužnost je toliko velika da bez Svetog Duha, Tješitelja, mi nikada nećemo moći postići ono što si namijenio. Zar nisi čuo molitvu koju sam ti uputio prije tri godine?"

Točno u ponoć kuću je potresao snažan vjetar i Sveti Duh je ovladao svim prisutnima na sastanku za molitvu, osim čovjekom imenom Sansao Alphonse, vođom zbora. Bog mu je dopustio ostati u uobičajenom stanju duha kako bi mogao zapisati svjedočenja i čuda koja su se događala pred njegovim zapanjenim očima. Mnogi članovi skupine progovorili su jezicima.
Neki su vidjeli nebesko svjetlo i čuli nebeske glasove; ostali su mogli jasno komunicirati s ljudima udaljenim nekoliko kilometara od mjesta molitve.

Uzbuđeni zbog čuda koja su se dogodila u ovom novom Pentekostu, sljedbenici Simeona Tokoa su se raspršili po čitavom gradu i počeli propovijedati o gradnji Božjeg Kraljevstva. To je privuklo pozornost belgijskih kolonijalnih vlasti, koji su tu aktivnost smatrali prijetećom strkom.

Nakon otprilike tri mjeseca policija je započela sa zatvaranjem propovjednika. Zatvarali su ih i progonili jednako spremno kao što su to činili i sa Kimbanguistima, sljedbenicima Glasnika Simeona Tokoa, Simona Kimbangua, koji je i sam u zatvoru proveo razdoblje od 1921. do svoje smrti 1951. godine. Nekima od njih odrubili su glave, neke su žive spalili u njihovim domovima, utopili u rijeci ili ustrijelili bez suđenja. Na kraju su kolonizatori odlučili deportirati ih. Žene, muževi i djeca bili su odvojeni od svojih obitelji i domova stotinama, čak i tisućama kilometara.

Kada su se među novim sljedbenicima "Kimbangua" počela događati čuda, belgijske vlasti su odmah pokušale ugušiti ovu novu mesijansku skupinu.
22. listopada 1949. godine Simeon Toko i 3000 njegovih pratilaca zatvoreni su u dva različita zatvora, Ofiltra i Ndolo. Nakon tri mjeseca provedena u zatvorima, provedena je presuda o deportaciji iz zemlje. Upravo tada je Simeon Toko počeo otkrivati Sebe.
Belgijski upravitelj zatvora u Ndolou zvao se Pirote. On je zlostavljao "tokoističke" zatvorenike, nabacujući se rasističkim uvredama. Uvijek bi završavao riječima: "Prljava crnčugo, vraćaš se u crnačku zemlju, u Angolu!"

Umoran od ovakvog zlostavljanja, Simeon Toko je oštro odgovorio Piroteu: "Znaj, ako je netko ovdje stranac, onda si to ti! Kako bi shvatio da sam ja u svom domu, onoga dana kada učiniš nepravdu i deportiraš me iz Belgijskog Conga, učinit ću da pored mene nosiš moje torbe!" Simeon Toko je podigao obje ruke, raširio prste i rekao prostačkom Belgijancu neka ih izbroji. Rekao mu je: "Belgijancima dajem 10 godina, ni više ni manje, da napuste ovu zemlju!"
 
U tom trenutku nitko nije razumio ove tajanstvene riječi. Međutim, učenici Simeona Tokoa shvatili su ih kasnije: onoga dana kada su bili deportirani, Pirote se srušio mrtav. Očigledno ga je pogodio srčani udar dok je radio u svojem uredu; umro je naglo, kao da ga je pogodio metak.

U vezi druge tajnovite izjave Simeona Tokoa: 10 godina kasnije, 1960. godine, Belgijanci su morali napustiti svoje bogate kolonije u Congu. Međutim, kako bi potaknuo ovaj događaj, Simeon Toko je "oslobodio svoju vojsku." Ova nevjerojatna priča je veoma dobro poznata u središnjoj Africi i o njoj ćemo izvijestiti mnogo detaljnije u drugoj knjizi. Tom događaju, 4. siječnja 1959. godine, prisustvovale su tisuće ljudi. Prisustvovali su mu i neki rođaci autora, a tamo su se nalazile i tisuće stanovnika grada Kinshase, koji i danas mogu svjedočiti o tome danu. Danas se 4. siječnja u Kinshasi slavi kao praznik kojim se obilježava ovaj događaj.

Kinshasa je nosila ime Leopoldville. Tog dana su se pojavili "kerubini i serafimi" i suprotstavili se belgijskoj kolonijalnoj vojsci. Stanovnici Leopoldvillea vidjeli su vojsku od otprilike tisuću veoma malih ljudi, veličine djece ili patuljaka, sa veoma mišićavim, veličanstvenim tijelima.

Svaki od tih sićušnih bića ljudskog lika iskazivao je veliku snagu; na primjer, jedan od svjedoka je vidio kako je jedan od njih preokrenuo kamion težine pet tona samo jednom rukom! Belgijski vojnici pucali su po tim malenim smeđim anđelima bez ikakvog učinka. Zastrašena kolonijalna vojska bila je potpuno pomućena. Maleni ljudi su nestali jednako nenadano kao što su se i pojavili.

Godinu dana nakon ove začuđujuće pojave Demokratska Republika Congo postala je nova i neovisna država.

DALJNJI PROGONI I ČUDA
Kada je nakon deportacije stigao u Angolu, tamo su započele istinske patnje "čovjeka tuge upoznatog sa bolom i patnjama." Simeon Toko se nikada više nije odmorio. Njegov život je postao neprestani niz pokušaja atentata kako bi spriječili njegovu Misiju.

Pratit ćemo njegova iskustva od Leopoldvillea, gdje je bio nepravedno zatvoren, do Angole. Zatočeništva Simeona Tokoa u tim zatvorima i poljoprivrednim dobrima trajala su od tri mjeseca u San da Bandeiri, do pet godina, u Ponta Albini.

Cilj ovih deportacija bio je smanjiti utjecaj Simeona Tokoa i ogoliti njegovu crkvu. No, naprotiv, gdje god su on i njegovi sljedbenici bili poslani, poučavali su sve više i više članova vjerovanju "Tokoizma", kako su ga nazivali Portugalci. Na kraju su portugalske vlasti odlučile poduzeti konačnu mjeru: "Simeon Toko delenda/mora biti uništen/."

Kada su ga poslali u ropstvo na poljoprivrednom polju u Cacondi u južnoj Angoli njegova glava je bila ucijenjena. Dva portugalska nadglednika, potaknuta nagradom, odlučili su okušati sreću.

Za vrijeme boravka u Angoli, 1994. i godine, sakupljena su svjedočanstva i pastora Adelina Cahandia, koji je radio kao kuhar na poljoprivrednom dobru u Cacondi. On je vidio što se dogodilo.

Cahandi je bio zauzet poslovima u kuhinji kada je čuo neki glas kako ga doziva: "Cahandi, Cahandi, dođi." To je bio Simeon Toko. Kada je izašao, začuđen i radoznao, Toko mu je rekao "neka stane tamo i pazi. Još jednom će Sin čovječji biti stavljen na kušnju." Neobične
 
riječi, posebno za Cahandia, koji u to vrijeme nije bio kršćanin i nije razumio taj izraz niti je shvaćao što Simeon Toko želi od njega. Radoznalo je promatrao.

Pojavio se jedan od portugalskih nadglednika i pozvao Simeona Tokoa: "Hej, Simeon, vidiš li onaj tamo traktor? Korov na njemu otežava sijanje. Idi i očisti ga!" Poslušni zatvorenik je pokorno otpuzao ispod motora kako bi ga popravio. Kada se našao ispod motora, nadglednik, koji je sjedio na sjedalu vozača, uključio je motor i na taj način automatski pokrenuo rotirajuće oštrice sijača. Tijelo Simeona Tokoa bilo je u istom trenutku sasječeno u nekoliko komada.

Prestrašeni Canhandi je stajao ukočeno na mjestu i promatrao. Nadglednik je krenuo unazad kako bi provjerio štetu. Drugi nadglednik, koji je tog dana bio u službi, brzo je pokazao znak pobjede, ukazujući na uspješno obavljen posao.

A onda se dogodilo nevjerojatno. Pred očima Canhandia i dvojice portugalskih sukrivaca, tijelo Simeona Tokoa se ponovno sastavilo! Simeon Toko je ustao! Canhandi nije mogao vjerovati svojim očima. Portugalci su pobjegli od užasa. Od toga dana Canhandi vjeruje u Gospodina i čitava njegova obitelj se obratila u crkvu Simeona Tokoa.

Tog istog dana je Simeon Toko obznanio tko se ustvari nalazi ispod tog lica unakaženog velikim boginjama, svjesno se ponašajući u skladu sa slijedećim tekstom:
Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga.
(Ivan, 10:17-18)

Ipak, sam Simeon je najčešće govorio o Gospodinu Isusu Kristu, što je njegovim sljedbenicima značilo da je i sam bio sluga Kristov, kao i svi ostali. Unatoč čudima koja su se događala oko njega, bio je poput sjene; nitko nije znao tko je on doista bio.
 
VATIKAN I AVATAR

Godine 1962., dvije godine nakon sudbonosnog datuma kada je Vatikan prema uputama trebao objelodaniti Treću fatimsku tajnu, Ivan XXIII je pročitao poruku, sačuvao tajnu i vrlo vjerojatno poslao svoje izaslanike Simeonu Tokou. Zašto?

Sljedbenici Simeona Tokoa bili su posebno zbunjeni otkrićem da je papa Ivan XXIII hitno poslao svoja dva najviša izaslanika u Angolu kako bi se s njim susreli i uručili mu osobnu poruku Pape. Jedan od izaslanika nesrećom se razbolio od dizenterije po dolasku u Luandu i završio u bolnici. Simeon Toko je primio drugoga koji mu je tada rekao: "Ja sam izaslanik pape Ivana XXIII. On je mene i mojeg kolegu osobno ovlastio da dođemo i postavimo vam jedno jedino pitanje: Tko ste vi?"

Podsjetimo se da se sve to događa 1962. godine, dvije godine nakon sudbonosnog datuma kada je Vatikan prema uputama trebao objelodaniti Treću fatimsku tajnu. Ivan XXIII je pročitao poruku, sačuvao tajnu i vrlo vjerojatno poslao svoje izaslanike Simeonu Tokou sa osjećajem klonuća u srcu.

Simeon Toko je odgovorio: "Zapanjen sam da je osoba toliko visokog ranga kao što je to Papa dovoljno zainteresiran za moje postojanje te vas je uputio na putovanje od 8000 kilometara samo kako biste me upoznali. Odgovor koji biste trebali dati svome učitelju u moje ime nalazi se u biblijskom tekstu, u Mateju 11:2-6."

Stavimo se sada u poziciju Pape Ivana XXIII dok je čitao tekst kojeg mu je preporučio Toko:
Kad Ivan u tamnici ču za Kristova djela, posla učenike svoje da ga pitaju: "Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?" Isus im odgovori: "Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Blago onomu tko se zbog mene ne pokoleba!"
(Matej 11:2-6)

Koristeći se kratkim biblijskim citatom Simeon Toko je Papi Ivanu XXIII pojasnio da je ono što je Papa pronašao u bilješci koju je zapisala Lucia dos Santos bila istina. Doista, nekadašnji kardinal Roncalli mogao je kao papa odabrati bilo koje ime, ali on je odabrao ime Ivan, tako da se sada tekst Mateja kojeg mu je Simeon Toko poslao na čitanje imenom obraćao izravno njemu.

Prestrašivši se onoga koji sada živi među najprezrenijim narodom na Zemlji, Papa je stupio u kontakt sa portugalskim diktatorom Antoniom de Salazarom. 18. srpnja 1962. godine Simeon Toko je ponovno bio uhapšen i deportiran, ovaj puta ne u neki udaljeni predio njegove rodne Angole već u Portugal, gdje je njegovo unaprijed očekivano rođenje bilo najavljeno 1917. godine u Fatimi. Svaki puta kada se spomene Portugal, Tom Dark, novinar magazina NEXUS koji je prvi na Zapadu pisao o afričkom Avataru, napomene kako tokoisti tvrde da je istinska Treća fatimska tajna zapravo objava da se Krist vratio na zemlju u obliku Simeona Tokoa. Ali epizoda koja slijedi uistinu je nevjerojatna. Stoga je bez komentara prenosimo iz već spomenute knjige "Istinska Treća fatimska tajna i povratak Krista" Melo Nzeyita Josiasa. Autor naime tvrdi sljedeće:

Zrakoplov portugalske zračene kompanije čekao je Simeona Tokoa kako bi ga deportirali u Portugal. Imao je vrhunsku telekomunikaciju i sustave navigacije. U zrakoplovu su se nalazili katolički svećenik i pripadnici Salazarove tajne policije, PIDE, te pilot i kopilot. Njihova misija bila je letjeti preko Atlantskog oceana i, nakon otprilike jednog sata leta, gurnuti Simeona Tokoa iz aviona u duboko more. Isti takav neljudski postupak koristila je argentinska vojska u godinama koje su uslijedile protiv svojih političkih protivnika. Navodno je katolički svećenik bio doveden na avion kako bi molitvom nastojao spriječiti magične moći Afrikanca. Međutim, ovaj vješto planiran projekt se izjalovio.

Onog trenutka kada su se agenti PIDE ustali kako bi ga obuzdali i izvršili ubojstvo, Simeon Toko se pridigao iz sjedala i naredio zrakoplovu da stane. Zrakoplov se zaustavio usred leta! Stajao je mirno i nije se micao niti naprijed, niti nazad, nije se uzdizao niti padao. Posadu je uhvatila panika. Svećenik je jedva disao i promuklim glasom, zadihano i u očaju izgovarao molitve. Svi su oni počeli zaklinjati preto-a (portugalski ponižavajući izraz u značenju "crnčuga") za milost. Simeon je podigao oči i ruke prema nebu i nakon kratke molitve naredio da se zrakoplov ponovno pokrene. I uistinu, zrakoplov se odjednom počeo kretati.

Simeon Toko je sam pričao ovu priču. Skeptike želimo podsjetiti da autoritet naših znanosti ne određuje što je sve moguće na Zemlji ili na Nebu. Ista ta osoba je, prije 2000 godina, zaustavila oluju na moru radi skupine prestrašenih ribara. On je također hodao po površini vode i nadahnuo Sunce da tka i veselo pleše u Fatimi
 
SIMEON PREŽIVLJAVA MORBIDNI EKSPERIMENT
Kao "politički zatvorenik u progonstvu" Simeon Toko je bio lišen svih ljudskih prava. U knjizi su opisani brojni pokušaji ubojstva njegovog tijela. Na primjer onaj za vrijeme prisilnog boravka u Ponta Delgadi, u Archipelago of the Azores. Tamo mu je bio dodijeljen svakodnevni posao održavanja svjetionika.

Dona Laurinda Zaza je vate/izgovara se "vah-tay"/, proročica, medij u transu, današnjih Tokoovih sljedbenika. Ona je svjedok priče koja slijedi. Simeon Toko je kasnije potvrdio činjenice ovog događaja i otkrio fizičke povrede koje su načinili liječnici. Tisuće ljudi su tijekom godina vidjele taj ožiljak na njegovim grudima. "Kroz taj ožiljak ste gotovo mogli vidjeti Tokoovo srce kako kuca u grudima; neizdrživ prizor," rekla je dona Laurinda.

Ova priča se odnosi na najznačajniji pokušaj ovih zapanjujuće zavedenih ljudi da ubiju Simeona Tokoa prema naredbama diktatora Antonia de Salazara. Ovaj pokušaj, koji bi se smatrao "ubojstvom prvog stupnja" da je žrtva bio netko drugi, dogodio se kratko prije njegovog povratka na slobodu, u srpnju 1974. godine.

Neki portugalski liječnik čitao je bilješke o Tokoovoj navodnoj "nepobjedivosti" i pozvao je nekolicinu liječnika iz čitave Europe da nad njim izvrše operaciju, autopsiju, pod izgovorom da će odstraniti tumor iz njegovih grudiju. Liječnici su ga odveli u lokalnu civilnu bolnicu.
Položili su ga na stol za operaciju, zarezali nazupčanu, smrtonosnu ranu Lijevo od sredine njegovih grudi, posegnuli u prsnu šupljinu i izvadili mu srce koje je još uvijek kucalo. Aortu i ostale arterije presjekli su skalpelom i odstranili mu srce. Simeon je ležao mrtav, a tijelo mu je bilo prekriveno toplom krvlju koja je prskala iz njegovog srca i grudi.

Liječnici su bacili srce Simeona Tokoa u metalnu posudu i odnijeli ga u laboratorij u drugoj prostoriji. Na njemu su vršili različita ispitivanja, a da ni sami nisu znali što su očekivali naći. Naprave, mikroskopi i ispitivanja pokazala su da srce Simeona Tokoa ni po čemu nije fizički neobično i nenormalno Liječnici su zaključili da ovaj ukradeni organ nije mogao biti izvorom njegove nepovredivosti.

Liječnici su u tom sablasnom eksperimentu nesumnjivo ubili ovog čovjeka, ali, na njihov užas i zapanjenost, Simeon Toko je oživio na operacijskom stolu! Njegovo tijelo bez srca pomicalo se vlastitom voljom. Otvorio je oči, sjeo i pogledao ih, a na grudima mu je zjapila rana kojom su ga tako ležerno ubili. "Zašto me tako progonite?" rekao im je. "Vratite mi moje srce!"

Naš izvor informacija o afričkom avataru, Tom Dark, nije odolio posumnjati u ovu priču i u jednom osvrtu u Nexusu napisao je: Ukoliko i postoje dostupne medicinske bilješke koje bi mogle potvrditi ovaj događaj, one trenutno nisu u mom posjedu, ali bih ih volio vidjeti. Svi mi uključeni u ovom projektu ovdje u SAD-u smatramo se, najblaže rečeno, "nevjernim Tomama"; međutim, priče svjedoka i sljedbenika podržavaju našu očaranost.

Ali ova nevjerojatna priča teče dalje. Pater Josias opisuje što se potom dogodilo:

Za sada ćemo se suzdržati od izvještavanja o mnogim drugim značajnim događajima istog tog dana. Možemo vam, međutim, reći da je u onom trenutku kada mu je bilo oduzeto srce Simeon Toko odlučio zadati konačni udarac portugalskoj kolonijalnoj moći i vladavini nad Angolom. Vratio se u svoju rodnu Angolu 31. kolovoza 1974., pun pouzdanja da će se njegove riječi ispuniti. Godinu dana kasnije, 11. studenog 1975. godine Angola je stekla neovisnost od Portugala.
 
SMRT PO IZBORU
U noći 31. prosinca 1983. na 1. siječnja 1984., kada su mediji objavili smrt Simeona Tokoa, nebo nad Luandom bilo je ispunjeno udarcima groma gotovo seizmičke snage i preplavljeno žestokom kišom. Na tom području već nekoliko godina nije bilo kiša. Meteorolozi su bili zbunjeni. Kiša je padala tri dana bez prekida. Ovaj događaj se pripisivao govorkanjima koja su pratila smrt ovog velikog proroka.

Izvjesnog političara smatrali su jednim od najčvršćih ljudi koji su okruživali Netoa, predsjednika Republike Angole. Često su ga zvali u delikatne i povjerljive misije. Portugalci protiv kojih se borio u 14-godišnjem ratu za oslobođenje svoje zemlje mogli bi o njemu reći mnogo toga. Njegovo ime je izazivalo bojazan i strahopoštovanje. On je vodio pokret otpora čija je specijalnost bila odsijecanje glava uz pomoć catana (mačeta). Taj čovjek bio je jedan od vojnih oficira predsjednika Netoa: zapovjednik Paiva.

Čuvši vijest o smrti Simeona Tokoa, Paiva je požurio na mjesto na kojem je bilo izloženo tijelo. Probijao se kroz gužvu desetaka tisuća ljudi. Vidjevši ga, bio je zapanjen. Stajao je i promatrao Simeonovo tijelo i htio je govoriti.

Izjavio je: "Nije istina da je Simeon Toko mrtav, jer on je nepovrediv!"

Iznošenje takvog javnog priznanja bilo je očigledno inkriminirajuće. Sedam godina prije toga zapovjedniku Paivai je naređeno da jednom zauvijek ubije Simeona Tokoa. Pred okupljenima je rekao da su on i njegovi ljudi upravo to i učinili. Oteli su Simeona Tokoa i odveli ga na neko tajno mjesto; kada su stigli, Paiva ga je metodički masakrirao, kao što bi otpremnik mesa učinio sa životinjskim truplom; odrezao je Simeonovu glavu, zatim ruke i noge, odvojio grudni koš od trbuha. Masakrirano tijelo je ugurao u veliku vreću, zavezao vrh užetom i sakrio ga na tajnom mjestu. Tri dana kasnije doveo je pomagače kako bi uzeli vreću, odnijeli ju do oceana i bacili je morskim psima.

No, vreća je u međuvremenu nestala. Ljudi su se počeli prepirati o mjestu na kojem su je ostavili. Odjednom, usred njihovog prepiranja o tome tko ju je mogao maknuti, glasove im je zasjenio glas koji je, prema njihovom opisu, zvučao poput "šuma velikih voda" (Otkrivenje 1.15): "Tko ste vi što me tražite? Ja sam ovdje!" Tamo je dostojanstveno stajao Simeon Toko, glavom. Ljudi su odjurili vičući "E o Deus, e o Deus!" što znači "On je Bog, On je Bog!"

Paivinov masakr bio je posljednji pokušaj u kojem se bilo tko usudio dirnuti Simeona Tokoa. Sada, kada je tijelo Simeona ležalo napušteno od svog vlasnika, po vlastitom izboru, Paiva je odbio povjerovati
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Nina
Čudotvorna loza Svetog Simeona
Odgovora
0
Pregleda
127
Nina
Nina
Neno
Intimni odnosi tokom Vaskršnjeg posta?
Odgovora
9
Pregleda
294
RIA77
R
D
Mihael i Gabrijel
Odgovora
6
Pregleda
215
DedaStojan
D

Back
Top