"O fanatizmu, ortodoksiji i istini"

krauterbox

Iskusan
Poruka
5.492
ili tako je govorio Nikolaj Aleksandrovič Berđajev


f0wwoy.jpg


1874-1948



(...) Ako su fariseji stavili subotu iznad čoveka i bili razobličeni od strane Hrista, onda svaki čovek koji postavlja otuđenu ideju iznad čoveka ispoveda religiju subote koju je odbacio Hristos. Pri tom je svejedno da li je to ideja crkvene ortodoksije, državnosti i nacionalizma ili ideja revolucije i socijailzma. Čovek opsednut pronalaženjem i raskrinkavanjem jeresi, ekskomunikacijom i progonjenjem jeretika, davno je obeležen i osuđen od strane Hrista iako on to i ne primećuje.

Patološka mržnja prema jeresi jeste opsednutost "idejom" koja je stavljena iznad čoveka. Ali sve ortodoksne doktrine sveta ništa su u poređenju sa poslednjim među ljudima i njegovom sudbinom. Čovek je slika i prilika Božja. Svaki sistem ideja plod je ljudske misli ili besmisla. Čovek se ne spasava niti propada stoga što se pridržava nekog sistema ideja.

Jedina prava jeres jeste jeres života. Razobličitelji i progonitelji jeresi upravo su i bili jeretici života, jeretici u odnosu prema živom čoveku, prema milosrđu i ljubavi. Svi inkvizitori su bili jeretici života, bili su izdajnici životne dogme o čoveku
. (...)



(...) Ljudi koji sebe prvenstveno smatraju ortodoksnim i koji razobličavaju jeretike, tj. one koji drugačije misle, vole da govore kako oni brane istinu i istinu stavljaju iznad slobode. To je najveća zabluda i samoobmana ortodoksnih.
Patos ortodoksije, kojim se hrani fanatizam, nema ničega zajedničkog sa patosom istine i upravo mu je suprotan. Ortodoksija se formira oko teme spasenja i propasti, ortodoksni su sami preplašeni i plaše druge.
Istina pak ne zna za strah. Upravo su branitelji ortodoksije najviše izopačavali istinu i bojali je se. Čuvari religijske ortodoksije izopačavali su istoriju.
(...)



(...) Čovek koji je fanatizovan nekom jedino-spasavajućom idejom, nije u stanju da traga za istinom. Traženje istine pretpostavlja slobodu. Nema istine izvan slobode, istina se daje samo slobodom (...)



(...) Fanatici ortodoksije smatraju da su oni krotki jer su poslušni crkvenoj istini i optužuju druge zbog oholosti. No to je strašna zabluda i samoobmana. U redu, neka se u crkvi sastoji punoća istine. Ali zašto ortodoks uobražava da upravo on poseduje tu istinu crkve, da je upravo on poznaje.
Zašto je upravo njemu dat taj dar definitivnog razlučivanja crkvene istine od jeresi, zašto je upravo on njen izabranik.
Upravo je to oholost i umišljenost i ne postoji oholijih i umišljenijih ljudi od branitelja ortodoksije. Oni sebe poistovećuju sa crkvenom istinom
. (...)



(...) Fanatik bilo koje ortodoksije poistovećuje svoju ideju, svoju istinu sa sobom. On i jeste ta ideja, ta istina.
Ortodoksija to je on.
Na kraju krajeva, to se uvek pokazuje kao jedini kriterijum ortodoksij
e (...)



(...) Ispovedanje bilo koje ekstremne ortodoksije, bilo kog totalitarnog sistema, uvek znači želju za pripadanjem krugu izabranih, krugu nosilaca istinskog učenja. To laska oholosti i umišljenosti ljudi.
U poređenju s tim slobodoljublje znači skromnost. Veoma je prijatno i laskavo smatrati sebe jedinim poznavaocem šta je to istinsko pravoslavlje ili istinski marksizam-lenjinizam (psihologija je istovetna).
(...)

1937.
 
ili tako je govorio Nikolaj Aleksandrovič Berđajev


f0wwoy.jpg


1874-1948


Берђајев... такорећи геније... толико је моћан у својим менталним тј.мисаоним конструкцијама да му одмах све поверујем...и чак се одушевим изведеним закључцима...

Међутим, касније ми се догоди да се и не сложим са неким његовим фиоритурама...
 
@eremita; De_Sisti

Berđajev jeste genije.

Pomalo je paradoksalno da se njegova genijalnost najviše vidi u njegovim protvrječnostima. Sve što je npr. govorio do revolucije on anulira mračnom i nadasve pesimističnom "Filozofijom nejednakosti", da bi onda, u dugoj polemici sa samim sobom tačnije sa stavovima tog svog antropopesimističnog momenta otišao na sasvim drugu stranu stvorivši u "O čovjekovom ropstvu i slobodi" veličanstvenu filozofsku "odu" i čovjeku i slobodi.

Sve te njegove transformacije, prerastanja i mjene događaju se pred čitaocem u obliku nekakakve vrste filozofije toka svijesti, nekakve pismene ispovjedi, koja je napisana kao u transu i koja je aforističnog oblika sa naglim i naizgled nelogičnim histeričnim prelazima.

Za njega izuzev Boga, čovjeka, stvaralaštva i slobode ništa nije sveto. On je opozicija svemu, on je opozicija i sebi samom.

On nemilosrdno, sa ultimativne pozicije slobode secira svaku pojavu svog vremena, ali mu to ne smeta mu da nakon ubitačne kritike npr. Crkve za nju kaže:
"Jer Crkva i postoji radi grešnika, radi nesavršenih, radi smrtnih ... Suština hrišćanstva je u sjedinjenju večnog i prolaznog, neba i zemlje, božanskog i ljudskog, a ne odvojenosti od prolaznog, od zemlje i od ljudskog ... Ako u Crkvi ima grešaka, krivica nije u Hristovoj istini, to je krivica hrišćana."

Takođe on ne vidi ni problem da i nakon razarajuće analize marksizma i njegove ruske recepcije - boljševizma, napiše kako je Marks genijalni mislilac i kako:" ... nisam mogao suviše da napadam marksizam, pošto sam neprestano osećao svet u odnosu na koji je marksizam bio upravu."

Za njega jednostavno nikada nije postojala ona ortodoksna pozicija "ili - ili".
Od Crkve je napadan za jeres i Bogoborstvo, a kako sam kaže cilj mu je bio "radikalno čišćenje ljudskih ideja o Bogu, koje su dovele do bezbožništva" i odricanja od "statičkog poimanja Boga".

Vjerovatno najjeretičnija rečenica koju je ikada napisao je ona u kojoj kaže kako :"Maksimalna hrabrost se sastoji u tome da od čoveka zavisi ne samo ljudska, već takođe i božanska sudbina."
U njoj je sažeta i sva Berđajevljeva filozofija.

Svoju misao je definisao kao"religijski teoandrični humanizam", ali zapadna kritika je tu definiciju znatno uprostila, a zatim i njegovog tvorca jednostavno prozvala "filozofom slobode".
 
ili tako je govorio Nikolaj Aleksandrovič Berđajev


f0wwoy.jpg


1874-1948



(...) Ako su fariseji stavili subotu iznad čoveka i bili razobličeni od strane Hrista, onda svaki čovek koji postavlja otuđenu ideju iznad čoveka ispoveda religiju subote koju je odbacio Hristos. Pri tom je svejedno da li je to ideja crkvene ortodoksije, državnosti i nacionalizma ili ideja revolucije i socijailzma. Čovek opsednut pronalaženjem i raskrinkavanjem jeresi, ekskomunikacijom i progonjenjem jeretika, davno je obeležen i osuđen od strane Hrista iako on to i ne primećuje.

Patološka mržnja prema jeresi jeste opsednutost "idejom" koja je stavljena iznad čoveka. Ali sve ortodoksne doktrine sveta ništa su u poređenju sa poslednjim među ljudima i njegovom sudbinom. Čovek je slika i prilika Božja. Svaki sistem ideja plod je ljudske misli ili besmisla. Čovek se ne spasava niti propada stoga što se pridržava nekog sistema ideja.

Jedina prava jeres jeste jeres života. Razobličitelji i progonitelji jeresi upravo su i bili jeretici života, jeretici u odnosu prema živom čoveku, prema milosrđu i ljubavi. Svi inkvizitori su bili jeretici života, bili su izdajnici životne dogme o čoveku
. (...)



(...) Ljudi koji sebe prvenstveno smatraju ortodoksnim i koji razobličavaju jeretike, tj. one koji drugačije misle, vole da govore kako oni brane istinu i istinu stavljaju iznad slobode. To je najveća zabluda i samoobmana ortodoksnih.
Patos ortodoksije, kojim se hrani fanatizam, nema ničega zajedničkog sa patosom istine i upravo mu je suprotan. Ortodoksija se formira oko teme spasenja i propasti, ortodoksni su sami preplašeni i plaše druge.
Istina pak ne zna za strah. Upravo su branitelji ortodoksije najviše izopačavali istinu i bojali je se. Čuvari religijske ortodoksije izopačavali su istoriju.
(...)



(...) Čovek koji je fanatizovan nekom jedino-spasavajućom idejom, nije u stanju da traga za istinom. Traženje istine pretpostavlja slobodu. Nema istine izvan slobode, istina se daje samo slobodom (...)



(...) Fanatici ortodoksije smatraju da su oni krotki jer su poslušni crkvenoj istini i optužuju druge zbog oholosti. No to je strašna zabluda i samoobmana. U redu, neka se u crkvi sastoji punoća istine. Ali zašto ortodoks uobražava da upravo on poseduje tu istinu crkve, da je upravo on poznaje.
Zašto je upravo njemu dat taj dar definitivnog razlučivanja crkvene istine od jeresi, zašto je upravo on njen izabranik.
Upravo je to oholost i umišljenost i ne postoji oholijih i umišljenijih ljudi od branitelja ortodoksije. Oni sebe poistovećuju sa crkvenom istinom
. (...)



(...) Fanatik bilo koje ortodoksije poistovećuje svoju ideju, svoju istinu sa sobom. On i jeste ta ideja, ta istina.
Ortodoksija to je on.
Na kraju krajeva, to se uvek pokazuje kao jedini kriterijum ortodoksij
e (...)



(...) Ispovedanje bilo koje ekstremne ortodoksije, bilo kog totalitarnog sistema, uvek znači želju za pripadanjem krugu izabranih, krugu nosilaca istinskog učenja. To laska oholosti i umišljenosti ljudi.
U poređenju s tim slobodoljublje znači skromnost. Veoma je prijatno i laskavo smatrati sebe jedinim poznavaocem šta je to istinsko pravoslavlje ili istinski marksizam-lenjinizam (psihologija je istovetna).
(...)

1937.

Ево једног претече савремених идеја отпадије.За њега су сви Светитељи и преподобни ,као и владари који су се борили против јереси екстремисти.
А Маркс богоборац је за њега ОК.
 
Ево једног претече савремених идеја отпадије.За њега су сви Светитељи и преподобни ,као и владари који су се борили против јереси екстремисти.
А Маркс богоборац је за њега ОК.
Ti si kompententan da govoriš o Berđajevu taman kol'ko sam ja mjerodavan da govorim o teoriji kvanta.

I gdje je on to matere ti rekao da je Marks O.K.?
 
Ti si kompententan da govoriš o Berđajevu taman kol'ko sam ja mjerodavan da govorim o teoriji kvanta.

I gdje je on to matere ti rekao da je Marks O.K.?

Погледај горе.А кад већ говориш о теорији кванта хајде напиши нешто о њој.Имам у породици човека који је доктор наука и зна физику јер је предаје на факсу.Напиши.Да сви прошитамо.Важи?
 
Погледај горе.А кад већ говориш о теорији кванта хајде напиши нешто о њој.Имам у породици човека који је доктор наука и зна физику јер је предаје на факсу.Напиши.Да сви прошитамо.Важи?
:hahaha:
Ja o teoriji kvanta ne znam beknut' ... kao i ti o Berđajevu.

I šta da pogledam gore?
Je l' ono gdje kaže da je Marks genije?
:dash:
Moj zilotu Berđajev je prije svega mudar, on zna da što ti je neprijatelj veći, to ti je i pobjeda veća.
 
:hahaha:
Ja o teoriji kvanta ne znam beknut' ... kao i ti o Berđajevu.

I šta da pogledam gore?
Je l' ono gdje kaže da je Marks genije?
:dash:
Moj zilotu Berđajev je prije svega mudar, on zna da što ti je neprijatelj veći, to ti je i pobjeda veća.

Berdjajev je skoro genije. Kada je on u pitanju treba razlikovati njegov pristup filozofiji religije od pristupa filozofije politike.
 
Погледај горе.А кад већ говориш о теорији кванта хајде напиши нешто о њој.Имам у породици човека који је доктор наука и зна физику јер је предаје на факсу.Напиши.Да сви прошитамо.Важи?

Moja svastika, koja je doktor nauka, radi na hemijskom fakultetu. Al da vidiš, ja sramno slabo imam pojma o organskoj hemiji. :rumenko:
 
Svima koje zanima Berdjajev od sveg srca preporucujem 'Samospoznaju', jedan od najboljih i najiskrenijih autobiografskih spisa ikad napisanih.

Nekoliko pasusa iz knjige apropo teme:

Cesto mi je padalo na pamet da bi istorija izgledala sasvim drugacije da su ljudi iz crkve, u doba kada je hriscansko covecanstvo verovalo u uzase paklenih muka, pretili iskljucivanjem, lisavanjem pricesca, pogibelji i vecitim mukama onim koji su se rukovodili voljom ka moci i vlasti, ka bogatstvu i eksploataciji bliznjih svojih. Umesto toga, oni su pretili paklenim mukama uglavnom za jeresi, za skretanja od doktrine, za nepriznavanje crkvene hijerarhije i za drugostepene grehe koji su bili proglaseni za smrtne, ponekad cak i za sitnice koje su bile lisene bilo kakvog znacaja. To je imalo sudbonosne posledice po istoriju hriscanskog sveta.Sama ideja vecitih paklenih muka, medjutim, odvratna i sadisticka, ali predstavljajuci slozeni filozofski problem, u sustini je lisavala bilo kakve vrednosti duhovni i moralni zivot covekov. Ona pretvara zivot u sudski proces koji preti vecitom robijom. Ta ideja ispoljava ono najmracnije u covekovoj podsvesti. Odvratna je, uzgred budi receno, svaka ontologija pakla. U mom odnosu prema hriscanstvu delio sam ljude na pristalice i protivnike pakla. Time se odredjivala moja ocena hriscana. Ubedjen sam da su pristalice pakla ljudi koji ga zele, razumljivo - za druge. Hriscani su veoma cesto bili najrafinovaniji sadisti... Nikada nisam mogao da dopustim da Bog ima manje saucesca i sazaljenja od mene, stvorenja nesavrsenog i gresnog...

Za mene je najneprihvatljivije osecanje Boga kao sile, kao svemoci i vlasti. Bog nema nikakvu vlast, On ima mnogo manje vlasti od obicnog policajca. Kategorija vlasti i moci je socijalisticka, ona se odnosi samo na religiju kao socijalnu pojavu, ona predstavlja proizvod socijalnih uticaja. Bog ne poseduje vlast, jer se na Njega ne moze preneti tako nisko nacelo kao sto je vlast. Na Boga se ne moze primeniti ni jedan pojam sa socijalnim poreklom. Drzava predstavlja dosta nisku pojavu svetske realnosti i nista, sto bi licilo na drzavno, ne moze se preneti na odnose izmedju Boga i coveka i sveta. Na Boga i bozanski zivot se ne mogu preneti odnosi vlasti. U pravom duhovnom iskustvu nema odnosa izmedju gospodara i roba. Ovde se istina nalazi u celosti u apofaticnoj teologiji. Katafaticna teologija se nalazi u vlasti drustvenih uticaja. Licno vidim ciscenje i oslobodjenje hriscanske svesti od sociomorfizma kao izuzetno vazan zadatak hriscanske filozofije. Teologija se nalazi u vlasti sociomorfizma, ona vidi Boga u kategorijama drustvenih odnosa vlasti. I to se posebno odnosi na teolosku misao o Bogu-Ocu, o Bogu kao Tvorcu sveta. Uvek sam jace osecao Boga-Sina, Hrista, "bogocoveka", Boga covecnog no Boga-silu, Boga Tvorca. To je i znaciilo da mi se misao o Bogu-Ocu, Tvorcu sveta cinila najzarazenijom i izopacenom kosmomorfizom i sociomorfizom... Cisti monoteizam ne moze biti prihvacen i on predstavlja poslednju formu idolopoklonstva.

...Pri tome je potrebno reci da nikada nisam gajio nekakvu posebnu ljubav prema Apokalipsi i da nikada nisam posedovao nekakvu sklonost za njeno tumacenje. U apokaliptickoj literaturi, pocev od knjige Enoha, odbijala me je osvetnicka eshatologija, reska podela ljudi na dobre i zle, kao i surovo raspravljanje sa zlim i nevernima. Taj element osvetnicke eshatologije - izuzetno je jak u knjizi Enohovoj, on postoji i u hriscanskoj Apokalipsi, on postoji i kod blazenog Avgustina, kod Kalvina i kod mnogih drugih. Element sadizma zauzima istaknuto mesto u istoriji religije, on je jak i u istoriji hriscanstva. On se moze pronaci u Psalmima, on je usao i u sistem ortodoksnog bogoslovlja. Samo je Origen bio u potpunosti oslobodjen sadistickog elementa, zbog cega su ga predstavnici ortodoksnog sadizma i osudili. Potvrda covecnosti hriscanstva izaziva pravu mrznju kod onih mnogobrojnih hriscana, koji smatraju da je surovost osnovna odlika ortodoksnosti. Idem dalje, i sklon sam da mislim da u jeziku jevandjelja postoji ljudska ogranicenost, da postoji prelamanje bozanske svetslosti u ljudskoj pomrcini, u surovosti covekovoj... Za moje religijsko osecanje i svet neprihvatljivi su kako oni elemnti jevandjelja koji nose sudski kazneni karakter, tako i oni koji zastrasuju paklom.

itd...
 
Poslednja izmena:
:hahaha:
Ja o teoriji kvanta ne znam beknut' ... kao i ti o Berđajevu.

I šta da pogledam gore?
Je l' ono gdje kaže da je Marks genije?
:dash:
Moj zilotu Berđajev je prije svega mudar, on zna da što ti je neprijatelj veći, to ti je i pobjeda veća.

Ја знам о Берђајеву.Али са обзиром да је твој однос према Истини такав какав је стално налазиш теме којима покушаваш да оправдаш свој негативан однос према православној вери.Па си час протестант.Час излажеш као сада мисли неког нехришћанског мислиоца као овог.И тако у недоглед.
 
Nikolaj Berđajev kao genijalni pisac i mislilac, po nekom mom rasuđivanju i onome što sam imala prilike da pročitam iz njegovih dela, ima veoma dubokoumno stvaralaštvo vezano za egzistencijalnu enigmu čovekovog bića. I kao takav, on je zaista ne zaobilazan u okvirima proučavanja filozofije religije i pitanja određivanja pojma slobode koja je ovog mislioca najviše inspirisala.
Mogu priznati da neke njegove misli i koncepti deluju veoma nadahnjujuće kao filozofski izazovi posebno u okviru egzistencijalističke misli, i sama u njima nalazim dosta prostora za razmišljanje i shvatanje prvenstveno Berđajevog lika i njegovog odnosa prema Bogu i svetu, kao i nekih filozofskih pitanja koja mogu baciti novo svetlo na sagledavanje uloge Crkve i Boga u svetlu društevnih dešavanja. Međutim, po pitanju tumačenja Istine koju svedoči Crkva i hrišćanstvo gledano iz ugla Berđajeve filozofske kritike, moram se složiti sa rečima jm. Serafima Rouza, koji je takođe kao filozof i mislilac bio daleko bolje upoznat sa dijalektikom N.A. Berđajeva za koga kaže u svojoj knjizi "Pravoslavlje i religija budućnosti":
" Nikolaj Berdjajev (1874-1949), da je stanje bilo redovno,ne bi nikada bio smatran za pravoslavnog hriscanina.
On je, na delu, samo gnosticko-humanisticki filosof koji je crpeo svoje nadahnuce vise od mutnih zapadnih sektasa i "misticara", nego iz pravoslavnih svetih izvora. To da ga, u nekim pravoslavnim krugovima, velicaju, kao "pravoslavnog" filosofa, cak i "teologa" je samo odraz zalosnog nepoznavanja vere pravoslavne kod nasih savremenika.
Preziruci pravoslavne Svete Oce, "monaski asketski duh istorijskog Pravoslavlja", kao i citavo konservativno Hriscanstvo, koje napreze sve duhovne snage coveka ka pokajanju i spasenju, Berdjajev je okrenut u suprotnom pravcu: njega zanima"unutarnja Crkva", "Crkva sv. Duha", duhovni zivot bez askeze, po obicaju masonskih loza osamnestog veka..."
 
...............................коментар није потребан

Да је имао петљу да пости као владика Николај и да ступи у жестоку молитвену борбу као о.Серафим Роуз, онда би генијални ум Николаја Берђајева дошао у склад са Јеванђељем. Овако је остао у плићаку, а чини се како је веровао да је милостивији и од самога Бога...
 
Nikolaj Berđajev kao genijalni pisac i mislilac, po nekom mom rasuđivanju i onome što sam imala prilike da pročitam iz njegovih dela, ima veoma dubokoumno stvaralaštvo vezano za egzistencijalnu enigmu čovekovog bića. I kao takav, on je zaista ne zaobilazan u okvirima proučavanja filozofije religije i pitanja određivanja pojma slobode koja je ovog mislioca najviše inspirisala.
Mogu priznati da neke njegove misli i koncepti deluju veoma nadahnjujuće kao filozofski izazovi posebno u okviru egzistencijalističke misli, i sama u njima nalazim dosta prostora za razmišljanje i shvatanje prvenstveno Berđajevog lika i njegovog odnosa prema Bogu i svetu, kao i nekih filozofskih pitanja koja mogu baciti novo svetlo na sagledavanje uloge Crkve i Boga u svetlu društevnih dešavanja. Međutim, po pitanju tumačenja Istine koju svedoči Crkva i hrišćanstvo gledano iz ugla Berđajeve filozofske kritike, moram se složiti sa rečima jm. Serafima Rouza, koji je takođe kao filozof i mislilac bio daleko bolje upoznat sa dijalektikom N.A. Berđajeva za koga kaže u svojoj knjizi "Pravoslavlje i religija budućnosti":
" Nikolaj Berdjajev (1874-1949), da je stanje bilo redovno,ne bi nikada bio smatran za pravoslavnog hriscanina.
On je, na delu, samo gnosticko-humanisticki filosof koji je crpeo svoje nadahnuce vise od mutnih zapadnih sektasa i "misticara", nego iz pravoslavnih svetih izvora. To da ga, u nekim pravoslavnim krugovima, velicaju, kao "pravoslavnog" filosofa, cak i "teologa" je samo odraz zalosnog nepoznavanja vere pravoslavne kod nasih savremenika.
Preziruci pravoslavne Svete Oce, "monaski asketski duh istorijskog Pravoslavlja", kao i citavo konservativno Hriscanstvo, koje napreze sve duhovne snage coveka ka pokajanju i spasenju, Berdjajev je okrenut u suprotnom pravcu: njega zanima"unutarnja Crkva", "Crkva sv. Duha", duhovni zivot bez askeze, po obicaju masonskih loza osamnestog veka..."

У принципу исто мислимо о њему.:rtfm:
 
@Magdalina

Tema mojeg magistarskog je “Berđajev prema boljševizmu” i zbog toga mislim da Nikolaja Aleksandroviča poznajem solidno.

Upoznat sam i sa stavom zvaničnog pravoslavlja prema njemu (mada ono za moju temu nije bilo relavantno) i priznajem naravno i legalnost tog stava. Međutim to što je konkretno Rouz napisao to nije ništa originalno – o uticajima koji su ga formirali Berđajev je sam otvoreno pisao, a i prepoznati su i od strane onih koji su ga analizirali.

No stvar je u sledećem, pravoslavna kritika Berđajeva je jalova kritika, ona nije kao osvrt na Berđajeva od strane npr. Nikole Miloševića, koji detektuje određene protivrječnosti u njegovoj filozofiji i ukazuje na njihove konsekvence, ali pri tome ništa ne sugeriše u smislu ultimativne valorizacije Berđajevljevog učenja.

Pravoslavna kritika je direktivna kritika. Ona ima pripremljene kalupe u koje se nešto ili uklapa ili ne uklapa. Te kalupe svi mi imamo, ali kod nekoga su od armiranog betona, a kod nekoga od plastelina.
Ono što zovemo naučnim duhom je zapravo sposobnost izdizanja analize iznad tih kalupa, mada ni to ne garantuje objektivnost, pošto je većina naših predrasuda locirana u katakombama nesvjesnog, no bitno je barem to da naučni duh ima htijenje i volju za objektivnim.
Pravoslavna kritika to nema.

Ona ne posjeduje elementarnu objektivnost.
Prvo se utvrdi kako se nešto ili uklapa u kalup ili ne uklapa, da bi se onda, nakon toga, a na osnovu već zadanih standarda izvršilo rutinsko dezavuisanje. Ta kritika je osebujna, stilski dotjerana, puna logičkih bravura i nadasve elokventna, ali pati od isti one mane od koje pati sva ortodoksna hrišćanska teologija, mane koju je prekrasno detektovao Rasel na primjeru filozofije sv. Tome Akvinskog, kada je rekao da:”On trpi od činjenice da su njegovi zaključci unaprijed kruto nametnuti hrišćanskom dogmom. Tu nema nepristrasne objektivnosti jednog Sokrata i Platona, kod kojih nas tema vodi kuda god hoće.

Niko ne spori neortodoksnost Berđajeva, problem je u tome da li je njegovom viđenju hrišćanstva moguće pripisati plauzibilnost?
Po meni da.

Berđajev je na jednoj strani tipičan ruski intelektualac – opsjednut je problemom teodiceje, a na drugoj je opet netipičan, jer nije sa konzervativnog tumačenja Hegela, prešao na (mada je imao takvu fazu) revolucionarnu interpretaciju Hegelove filozofije. Nakon kratke karijere neortodoksnog marksiste (uvijek i u svemu je neortodoksan) on se nakon pseudoreligioznog marksizma ponovo vraća (i u tome nije bio jedini) hrišćanstvu .., ali pri tome nije zaboravio zašto se jednog momenta od njega odvojio.

I dalje ga muči postojanje zla i ljudske patnje.
Svo redefinisanje ortodoksnih stavova o Bogu, čovjeku, slobodi, Crkvi je zapravo posljedica pokušaja opravdanja Božje opstojnosti u svijetu punom zla.
Njegova teodiceja podrazumjeva novog čovjeka, čovjeka koji je dostojan veličanstvenosti svog tvorca, kreativnu ličnost, koja posjeduje “aktivnu eshatološku svijest” i čije stvaralaštvo predstavlja “proboj ka beskonačnom”.

Taj novi čovjek je “duhovni revolucionar”, “ … on se ne saginje ni pred istorijom, ni pred vrstom, ni pred revolucijom, ni pred kakvom objektivnom opštošću koja pretenduje na univerzalni značaj.” Jer “Biti hrišćanin ne znači biti poslušni rob”.

Berđajevljev hrišćanin je odgovoran i za sebe, ali i za sve druge, on ne čeka carstvo slobode nego se kreće prema njemu, kroz odgovornost prema drugima. To pronalaženje drugog i drugih u sebi i sebe u drugim i drugima Berđajev naziva “unutrašnjim konkretnim univerzalizmom ličnosti”, sjedinjenjem u ljubavi čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa Bogom, fuzijom koja će označiti početak Bogočovječanstva i nastanak slobodne teokratije u kojoj je:” Hristos car i prvosveštenik i u njoj ne može biti drugih careva i prvosveštenika.

I sada eto neka me neko ubijedi da ovo gore nije rekao hrišćanin. Berđajev je u najmanju ruku hrišćanin koliko i Rouz … problem je samo u tome što ne pripada asocijaciji trgovaca Božjim slovom, kojoj pripada Rouz.

Za Berđajeva u potpunosti vrijedi ono što je Krleža napisao za Erazma:”Osamljen je, jer nije postao dvorjanikom, ni kardinalom, ni biskupom, ni magištrom, niti sektašom, niti evangelistom, ni luteranom, ni cezaropapistom, jer nikada nije pripadao nikakvoj družbi glupana, a to i neće do svoje smrti."
 
@Magdalina

Tema mojeg magistarskog je “Berđajev prema boljševizmu” i zbog toga mislim da Nikolaja Aleksandroviča poznajem solidno.

Upoznat sam i sa stavom zvaničnog pravoslavlja prema njemu (mada ono za moju temu nije bilo relavantno) i priznajem naravno i legalnost tog stava. Međutim to što je konkretno Rouz napisao to nije ništa originalno – o uticajima koji su ga formirali Berđajev je sam otvoreno pisao, a i prepoznati su i od strane onih koji su ga analizirali.

No stvar je u sledećem, pravoslavna kritika Berđajeva je jalova kritika, ona nije kao osvrt na Berđajeva od strane npr. Nikole Miloševića, koji detektuje određene protivrječnosti u njegovoj filozofiji i ukazuje na njihove konsekvence, ali pri tome ništa ne sugeriše u smislu ultimativne valorizacije Berđajevljevog učenja.

Pravoslavna kritika je direktivna kritika. Ona ima pripremljene kalupe u koje se nešto ili uklapa ili ne uklapa. Te kalupe svi mi imamo, ali kod nekoga su od armiranog betona, a kod nekoga od plastelina.
Ono što zovemo naučnim duhom je zapravo sposobnost izdizanja analize iznad tih kalupa, mada ni to ne garantuje objektivnost, pošto je većina naših predrasuda locirana u katakombama nesvjesnog, no bitno je barem to da naučni duh ima htijenje i volju za objektivnim.
Pravoslavna kritika to nema.

Ona ne posjeduje elementarnu objektivnost.
Prvo se utvrdi kako se nešto ili uklapa u kalup ili ne uklapa, da bi se onda, nakon toga, a na osnovu već zadanih standarda izvršilo rutinsko dezavuisanje. Ta kritika je osebujna, stilski dotjerana, puna logičkih bravura i nadasve elokventna, ali pati od isti one mane od koje pati sva ortodoksna hrišćanska teologija, mane koju je prekrasno detektovao Rasel na primjeru filozofije sv. Tome Akvinskog, kada je rekao da:”On trpi od činjenice da su njegovi zaključci unaprijed kruto nametnuti hrišćanskom dogmom. Tu nema nepristrasne objektivnosti jednog Sokrata i Platona, kod kojih nas tema vodi kuda god hoće.

Niko ne spori neortodoksnost Berđajeva, problem je u tome da li je njegovom viđenju hrišćanstva moguće pripisati plauzibilnost?
Po meni da.

Berđajev je na jednoj strani tipičan ruski intelektualac – opsjednut je problemom teodiceje, a na drugoj je opet netipičan, jer nije sa konzervativnog tumačenja Hegela, prešao na (mada je imao takvu fazu) revolucionarnu interpretaciju Hegelove filozofije. Nakon kratke karijere neortodoksnog marksiste (uvijek i u svemu je neortodoksan) on se nakon pseudoreligioznog marksizma ponovo vraća (i u tome nije bio jedini) hrišćanstvu .., ali pri tome nije zaboravio zašto se jednog momenta od njega odvojio.

I dalje ga muči postojanje zla i ljudske patnje.
Svo redefinisanje ortodoksnih stavova o Bogu, čovjeku, slobodi, Crkvi je zapravo posljedica pokušaja opravdanja Božje opstojnosti u svijetu punom zla.
Njegova teodiceja podrazumjeva novog čovjeka, čovjeka koji je dostojan veličanstvenosti svog tvorca, kreativnu ličnost, koja posjeduje “aktivnu eshatološku svijest” i čije stvaralaštvo predstavlja “proboj ka beskonačnom”.

Taj novi čovjek je “duhovni revolucionar”, “ … on se ne saginje ni pred istorijom, ni pred vrstom, ni pred revolucijom, ni pred kakvom objektivnom opštošću koja pretenduje na univerzalni značaj.” Jer “Biti hrišćanin ne znači biti poslušni rob”.

Berđajevljev hrišćanin je odgovoran i za sebe, ali i za sve druge, on ne čeka carstvo slobode nego se kreće prema njemu, kroz odgovornost prema drugima. To pronalaženje drugog i drugih u sebi i sebe u drugim i drugima Berđajev naziva “unutrašnjim konkretnim univerzalizmom ličnosti”, sjedinjenjem u ljubavi čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa Bogom, fuzijom koja će označiti početak Bogočovječanstva i nastanak slobodne teokratije u kojoj je:” Hristos car i prvosveštenik i u njoj ne može biti drugih careva i prvosveštenika.

I sada eto neka me neko ubijedi da ovo gore nije rekao hrišćanin. Berđajev je u najmanju ruku hrišćanin koliko i Rouz … problem je samo u tome što ne pripada asocijaciji trgovaca Božjim slovom, kojoj pripada Rouz.

Za Berđajeva u potpunosti vrijedi ono što je Krleža napisao za Erazma:”Osamljen je, jer nije postao dvorjanikom, ni kardinalom, ni biskupom, ni magištrom, niti sektašom, niti evangelistom, ni luteranom, ni cezaropapistom, jer nikada nije pripadao nikakvoj družbi glupana, a to i neće do svoje smrti."

Meni je on jedan od omiljneih filozofskih mislilaca. Evo jedne njegove:

Nikola Berdjajev : Samospoznaja: U "ja" su šin spoznaje i predmet spoznaje - jedno te isto. To je odlično shvatio Fihte. Moja ličnost ne predstavlja gotovu realnost, ja formiram gotovu ličnost, formiram je i onda kad spoznajem sebe; "ja" predstavlja pre svega "cin".
 

Back
Top