Armija BiH ubijala muslimane civile

Dragan_srbcg

Ističe se
Poruka
2.641
Branislav Tapušković
Bivši prijatelj Haškog tribunala neposredno pred izricanje presude generalu Dragomiru Miloševiću
za granatiranje Sarajeva otkriva:

Armija BiH ubijala muslimane civile

Vojislava Crnjanski Spasojević

Sa čuvenim advokatom Branislavom Tapuškovićem razgovarali smo samo nekoliko dana pre izricanja drugostepene presude pred Haškim tribunalom Dragomiru Miloševiću, penzionisanom generalu Vojske Republike Srpske, bivšem komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa.

Miloševićev proces je u Srbiji prošao gotovo nezapaženo, iako se za dela koja se njemu stavljaju na teret tereti i Radovan Karadžić, pa bi jedna presuda mogla da utiče na drugu.

Ovaj general osuđen je u prvom stepenu na 33 godine zatvora zbog bombardovanja Sarajeva 1994. i 1995. Tužilaštvo je kao najužasniji napad na civile izdvojilo bombardovanje pijace Markale, 28. avgusta 1995, u kom su 34 civila poginula i mnoštvo je ranjeno. Sudsko veće je zaključilo da je na pijacu pala granata s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa, i odbilo mogućnost da su napad inscenirale vlasti u Sarajevu.

Tapušković je do januara 2004. bio prijatelj suda u suđenju Slobodanu Miloševiću, a već u decembru te godine preuzeo je odbranu generala Miloševića, koji se među prvima dobrovoljno predao Tribunalu.

- On je na mestu komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa nasledio generala Stanislava Galića. Galić je u prvom stepenu osuđen na 20 godina zatvora, da bi po žalbi bio osuđen na doživotnu robiju. To je tužilaštvo sada tražilo i za Miloševića. Letos sam na suđenju istakao mogućnost da je zbog neke politike potrebno što više osuda na doživotnu robiju; možda zbog nekih uticaja tih presuda na status Republike Srpske. Iako se stalno govori da je odgovornost individualna, a ne kolektivna, presude se izriču tako da je očigledno da postoji dvostruki aršin. Više je događaja kod kojih dokazi dramatično dovode u pitanje je li sve bilo tako kako tvrdi optužnica.

Mislite na Markale?

- Postoje Markale 1 i 2. Ljudi stalno imaju na umu Markale 1, koje su bile 5. februara 1994, nakon čega je došlo do povlačenja teškog naoružanja na 20 km od središta Sarajeva. Ali imate i Markale 2, 1995, nakon čega je krenulo prvo bombardovanje u istoriji NATO bez odluke Saveta bezbednosti. A imate i događaj iz maja 1992. u Ulici Vase Miskina, koji nije stavljen ni u jednu optužnicu, iako je to bila inicijalna kapisla. Mislim da nikad nije stavljeno na tapet suda upravo zato što je sam početak bio problematičan - da li je granata doletela i odakle, ili je i to bila eksplozija inscenirana u statičnim uslovima. Nakon toga su usledile sankcije. Interesantno je da su svi ti događaji iskorišćeni u političkom smislu, kao što je i Račak iskorišćen za bombardovanje Jugoslavije. I Račak je ispao iz optužnice protiv generala jugoslovenske vojske u vezi sa odgovornošću za Kosovo, jer je problematičan.

Kako je moguće da se generalu Miloševiću stavljaju na teret Markale, a da sud razmatra da li da to izbaci iz optužnice protiv Karadžića, koji je bio vrhovni komandant?

- Sudija Kvon je mislio na Markale 1. To izbacivanje je pomenuo na jednoj od statusnih konferencija, pa se digla velika galama, pre svega u Federaciji BiH. Što se tiče Markala 2, obilje dokaza je ukazivalo da je to bila eksplozija u statičnim uslovima. Navodnu granatu nije registrovao Unproforov radar. Nikad nije utvrđena udaljenost odakle je mogla da doleti, ako je uopšte doletela. Karadžić sad može svaki događaj da dovede pod znak pitanja, da izvodi nove dokaze, da obara to što je utvrđeno drugim presudama. Videćemo kakva će biti presuda za Markale 2.

Šta se onda dešava s tim drugim presudama?

- Formalno je predviđena revizija, međutim o kakvoj reviziji pričamo ako Tribunal završava rad krajem 2010. Ali hteo sam da objasnim šta je najvažnija stvar vezana za Sarajevo: u optužnicama, ne samo protiv Miloševića, tvrdi se da je to bila civilna zona i da je sve što je bilo upućeno prema Sarajevu oružjem usmereno protiv civila. Pružio sam stotine dokaza iz arhive Armije BiH da je u Sarajevu bilo 50.000 vojnika i 15.000 policajaca, koji su takođe delovali. Da ne govorim o oružju! Da li to onda može da bude civilna zona!?

Kako ste dolazili do dokumenata Armije BiH?

- Omogućeno mi je da uđem u njihovu arhivu. Galić je bio u težoj poziciji jer njegovi branioci kada mu se sudilo nisu mogli da dođu do tih dokumenata. „Avaz“ je pisao kako je moguće da se poverljivi dokumenti daju braniocima generala Miloševića! Ušao sam sa odobrenjem njihovog ministra pravde, mesecima sam tražio i našao oko 4.000 dokumenata, ali jedva sam 500 uspeo da uvedem u proces, jer oni moraju da budu prevedeni, a oko toga su uvek veliki problemi.

- Posedujem dokumente iz kojih se vidi da svako od vojnika ko pokuša da pređe na drugu stranu mora biti likvidiran. Imam dokaze i kako su ubijali Unproforove vojnike unutar Sarajeva. Iz dokumenta se vidi kako Alija Izetbegović obaveštava svoju vrhovnu komandu o tome šta mu je francuski ambasador rekao o vojnicima koje su ubili muslimanski borci. Imam i dokument iz kog se vidi da jedan gađa sa oblakodera i kaže: „Evo, sad sam pogodio jednu stariju ženu koja je htela da pređe na drugu stranu!“ Na kraju, kolika se buka digla oko knjige Vladimira Kecmanovića „Top je bio vreo“, samo zato što je pokazao drugi aspekt šta se događalo ljudima u Sarajevu - kako su klani, ubijani, likvidirani, pa dečak, koji je izgubio celu porodicu od srpske granate, posle poželi da ode van Sarajeva i opali ka njemu. Isplivaće takve stvari i kroz literaturu i kroz istoriografiju. Dokumenti govore da Sarajevo nije bilo civilna zona i da je permanentno trajao vojni okršaj. I ne stoji teza da su Srbi bili na brdima okolo i iživljavali se. Neoborivi dokazi pokazuju ko je bio na Grdonju, Ćorinoj kapi, Žuči, Mojmiru, Debelom brdu... Na Trebeviću je razmak između dve strane bio samo 30-tak metara. Srpska Grbavica je bila geto. I Dobrinja i Ilidža su valjda bile Sarajevo, a muslimanska vojska je nemilice tukla sa Igmana.

Ovde je manje-više opšti utisak da pojedinac ne može da pobedi Tribunal i da su Sud i Tužilaštvo gotovo na istoj strani?

- Tužilaštvo ima neverovatne mogućnosti i kapacitete, pa tuženi, s tek nekoliko saradnika, ne može da mu bude ravnopravan. A u Statutu se garantuje ravnopravnost stranaka.

Dajte nam neki primer?

- Recimo, svaki dokument možete da uvedete preko svedoka, ali on mora da bude preveden, i ja sam gro dokumenata mogao da prevedem tek pred kraj procesa. To je teškoća s kojom se suočava svaki pritvorenik. On nema kapacitet i mogućnosti da valjano pripremi odbranu. Za razliku od Tužilaštva, koje ima na desetine ljudi, odbrana ima pravo na dva branioca, dva saradnika i nekoliko istražitelja.

Iz toga proizlazi da je Karadžićev zahtev da mu se produži vreme za pripremu odbrane realan?

- Koliko god izgledalo po nečijim ocenama da on zloupotrebljava svoje pravo, to nije tačno. On opravdano insistira na pravu koje mu je zagarantovano Statutom Tribunala. Kako da počne suđenje ako mu je ostao jedan broj dokumenata koje mora da koristi a nisu prevedeni? Nekoliko minimalnih prava mu je zagarantovano: da ima dovoljno vremena da se pripremi, da uvek bude prisutan i da se lično brani. Nigde nije predviđeno da neko mora da bude pravnik da bi se koristio pravom da se lično brani.
 
Zašto Tribunal toliko žuri da završi taj proces?

- Zato što im ističe mandat.

Ali zar nije logično da mandat ne bi trebalo da im istekne dok ne završe proces?

- Pitanje je kako će to Savet bezbednosti da reši - da li će im produžiti mandat i odobriti sredstva, ili će možda Rusija reći „ne“.

Da li mislite da je realno da se do kraja 2010. završi suđenje i Šešelju i Karadžiću?

- Ne, ali to može da se isforsira. U slučaju Karadžića bojim se neke kozmetičke odluke, da mu u prvom trenutku udovolje i daju dodatno vreme, recimo do februara. Ali idu božićni i novogodišnji praznici, i praktično nijedna služba u Tribunalu ne radi već od 15. decembra. S druge strane, ako nameravaju da mu nametnu branioca, pitam se koji branilac može da pripremi odbranu za kraće vreme od onog koje je njemu potrebno. Suđenje u svakom slučaju mora da bude pravično i ekspeditivno. Ono u ovim okolnostima može da bude samo ekspeditivno.

Kako objašnjavate da je jedno tako važno suđenje kao što je generalu Miloševiću prošlo nezapaženo u javnosti?

- To je neobjašnjivo. Ukazivao sam ljudima šta se dešavalo, ali ovde niko skoro ni slova nije objavio. A to je najbrže suđenje koje se odigralo pred Haškim tribunalom - trajalo je u prvom stepenu od januara do oktobra 2007. Završili smo uz nadljudske napore. Trajalo je iz dana u dan, nisam uspeo da dođem ni na sahranu rođenog brata Vasilija.

Šta bi se desilo s nezavršenim slučajevima kad bi se Tribunal zatvorio 2010?

- Nacionalni sudovi bi mogli da traže da nastave te procese.

Da li bi se onda Karadžiću sudilo u Sarajevu ili u Beogradu?

- Proces je počeo pred Haškim tribunalom, pa će se verovatno tamo i završiti.
Opasnost - partijski ljubimci

Kako Vam se čini reforma pravosuđa?

- U ovom trenutku sve stoji na mrtvoj tački, sudije odlažu suđenja, odlažu se čak i pritvorski predmeti, kolaps je i svi čekaju šta će se desiti. Ako se ide na podmlađivanje na račun sudija od integriteta, iskustva i znanja, to je ravno katastrofi. Posebna priča je što će sudije koje ne budu reizabrane završiti u advokaturi. Tako je bilo svih ovih decenija - tu su dolazili ljudi i iz policije i iz pravosuđa, i to je povremeno devalviralo advokaturu. Najveća opasnost je da posle reizbora ostanu samo partijske sudije, partijski ljubimci koji će kad dobiju neki predmet da vode računa kako će da sude. Ako tako bude, onda od nezavisnosti pravosuđa neće biti ništa.

Kako gledate na štrajk advokata?

- I ranije je bilo takvih štrajkova, ali sam oduvek mislio, i kad sam bio na važnim funkcijama u Advokatskoj komori, da je štrajk advokata nespojiv sa suštinom poziva, kao što ni lekari ne mogu da štrajkuju. Naravno, povinovaću se odluci Komore. Slažem se sa svim što su moje kolege rekle o fiskalnim kasama i plašim se mogućih zloupotreba. Može se desiti da najugledniji advokati, koji se budu zamerili na nekom suđenju, budu eliminisani sa scene jer im je finansijska inspekcija pronašla neki neevidentiran prihod.

Za suđenje Karadžiću samo 300 dana

Da li danas možete da kažete zašto ste prestali da budete prijatelj suda u slučaju Miloševića?

- Smatrali su da više nisam neophodan kad tužilac završi s dokazima.

To je bilo formalno objašnjenje...

- Kasnije, u leto, nudili su mi da budem na spisku potencijalnih branilaca u slučaju da se razboli. Odbio sam da mu ne bih ugrozio prava. Ovde je postavljano i pitanje zašto sam pristao da budem prijatelj suda, ali znao sam da ne mogu da mu ugrozim osnovna prava, da mogu samo da mu pomognem.

Da li ste očekivali da će se proces tako tragično završiti?

- Na dan Miloševićeve smrti ili sutradan, gostovao sam u emisiji sa Ljiljom Smajlović. Podsetila je gledaoce da sam upozoravao da će mu zdravlje biti ugroženo jer neće moći da izdrži taj tempo. Milošević je imao svakodnevna suđenja, a za Karadžića je predviđeno 300 sati ukupno!

Da li Vam se čini mogućim da se proces završi za samo 300 sati?

- Ne. Ali predvideli su neke nove mogućnosti da se proces ubrza. Recimo, pismeno uvođenje dokaza. Međutim, pitanje je da li takve dokaze mogu da uvedu, a da ne omoguće optuženom unakrsno ispitivanje. To će se rešavati u hodu.

Kada ste poslednji put videli Miloševića?

- Viđao sam ga s vremena na vreme i pošto sam prestao da budem prijatelj suda. Iako nije izgledao loše, znao sam da ima probleme s krvnim pritiskom. Bilo je pitanje kad će da klone.

Da li srećete i ostale pritvorenike?


- U sećanju će mi ostati susret sa Šešeljem na dan kad mu je umrla majka. Nije tražio da dođe na njenu sahranu. Nisam hteo ništa da ga pitam. Znao sam da je, pošto nisu imali spremnu optužnicu kad je stigao u Hag, tražio da ga puste da se vrati i spremi, ali je odbijen. Posle toga im više nikad to nije tražio.

Na odštetu zaboravite

Kome mogu da se žale oni koji su u Tribunalu proglašeni nevinim, a proveli su silno vreme u pritvoru?

- Trebalo bi da mogu da se žale OUN, ali to nijednim aktom nije predviđeno. To je presedan u pravosuđu bilo koje države. Uzmite samo slučaj Miroslava Radića, koji je na kraju tražio odštetu od naše države.

http://www.nedeljnitelegraf.co.rs/pregled/149/
 
Branislav Tapušković
Bivši prijatelj Haškog tribunala neposredno pred izricanje presude generalu Dragomiru Miloševiću
za granatiranje Sarajeva otkriva:

Armija BiH ubijala muslimane civile

Vojislava Crnjanski Spasojević

Sa čuvenim advokatom Branislavom Tapuškovićem razgovarali smo samo nekoliko dana pre izricanja drugostepene presude pred Haškim tribunalom Dragomiru Miloševiću, penzionisanom generalu Vojske Republike Srpske, bivšem komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa.

Miloševićev proces je u Srbiji prošao gotovo nezapaženo, iako se za dela koja se njemu stavljaju na teret tereti i Radovan Karadžić, pa bi jedna presuda mogla da utiče na drugu.

Ovaj general osuđen je u prvom stepenu na 33 godine zatvora zbog bombardovanja Sarajeva 1994. i 1995. Tužilaštvo je kao najužasniji napad na civile izdvojilo bombardovanje pijace Markale, 28. avgusta 1995, u kom su 34 civila poginula i mnoštvo je ranjeno. Sudsko veće je zaključilo da je na pijacu pala granata s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa, i odbilo mogućnost da su napad inscenirale vlasti u Sarajevu.

Tapušković je do januara 2004. bio prijatelj suda u suđenju Slobodanu Miloševiću, a već u decembru te godine preuzeo je odbranu generala Miloševića, koji se među prvima dobrovoljno predao Tribunalu.

- On je na mestu komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa nasledio generala Stanislava Galića. Galić je u prvom stepenu osuđen na 20 godina zatvora, da bi po žalbi bio osuđen na doživotnu robiju. To je tužilaštvo sada tražilo i za Miloševića. Letos sam na suđenju istakao mogućnost da je zbog neke politike potrebno što više osuda na doživotnu robiju; možda zbog nekih uticaja tih presuda na status Republike Srpske. Iako se stalno govori da je odgovornost individualna, a ne kolektivna, presude se izriču tako da je očigledno da postoji dvostruki aršin. Više je događaja kod kojih dokazi dramatično dovode u pitanje je li sve bilo tako kako tvrdi optužnica.

Mislite na Markale?

- Postoje Markale 1 i 2. Ljudi stalno imaju na umu Markale 1, koje su bile 5. februara 1994, nakon čega je došlo do povlačenja teškog naoružanja na 20 km od središta Sarajeva. Ali imate i Markale 2, 1995, nakon čega je krenulo prvo bombardovanje u istoriji NATO bez odluke Saveta bezbednosti. A imate i događaj iz maja 1992. u Ulici Vase Miskina, koji nije stavljen ni u jednu optužnicu, iako je to bila inicijalna kapisla. Mislim da nikad nije stavljeno na tapet suda upravo zato što je sam početak bio problematičan - da li je granata doletela i odakle, ili je i to bila eksplozija inscenirana u statičnim uslovima. Nakon toga su usledile sankcije. Interesantno je da su svi ti događaji iskorišćeni u političkom smislu, kao što je i Račak iskorišćen za bombardovanje Jugoslavije. I Račak je ispao iz optužnice protiv generala jugoslovenske vojske u vezi sa odgovornošću za Kosovo, jer je problematičan.

Kako je moguće da se generalu Miloševiću stavljaju na teret Markale, a da sud razmatra da li da to izbaci iz optužnice protiv Karadžića, koji je bio vrhovni komandant?

- Sudija Kvon je mislio na Markale 1. To izbacivanje je pomenuo na jednoj od statusnih konferencija, pa se digla velika galama, pre svega u Federaciji BiH. Što se tiče Markala 2, obilje dokaza je ukazivalo da je to bila eksplozija u statičnim uslovima. Navodnu granatu nije registrovao Unproforov radar. Nikad nije utvrđena udaljenost odakle je mogla da doleti, ako je uopšte doletela. Karadžić sad može svaki događaj da dovede pod znak pitanja, da izvodi nove dokaze, da obara to što je utvrđeno drugim presudama. Videćemo kakva će biti presuda za Markale 2.

Šta se onda dešava s tim drugim presudama?

- Formalno je predviđena revizija, međutim o kakvoj reviziji pričamo ako Tribunal završava rad krajem 2010. Ali hteo sam da objasnim šta je najvažnija stvar vezana za Sarajevo: u optužnicama, ne samo protiv Miloševića, tvrdi se da je to bila civilna zona i da je sve što je bilo upućeno prema Sarajevu oružjem usmereno protiv civila. Pružio sam stotine dokaza iz arhive Armije BiH da je u Sarajevu bilo 50.000 vojnika i 15.000 policajaca, koji su takođe delovali. Da ne govorim o oružju! Da li to onda može da bude civilna zona!?

Kako ste dolazili do dokumenata Armije BiH?

- Omogućeno mi je da uđem u njihovu arhivu. Galić je bio u težoj poziciji jer njegovi branioci kada mu se sudilo nisu mogli da dođu do tih dokumenata. „Avaz“ je pisao kako je moguće da se poverljivi dokumenti daju braniocima generala Miloševića! Ušao sam sa odobrenjem njihovog ministra pravde, mesecima sam tražio i našao oko 4.000 dokumenata, ali jedva sam 500 uspeo da uvedem u proces, jer oni moraju da budu prevedeni, a oko toga su uvek veliki problemi.

- Posedujem dokumente iz kojih se vidi da svako od vojnika ko pokuša da pređe na drugu stranu mora biti likvidiran. Imam dokaze i kako su ubijali Unproforove vojnike unutar Sarajeva. Iz dokumenta se vidi kako Alija Izetbegović obaveštava svoju vrhovnu komandu o tome šta mu je francuski ambasador rekao o vojnicima koje su ubili muslimanski borci. Imam i dokument iz kog se vidi da jedan gađa sa oblakodera i kaže: „Evo, sad sam pogodio jednu stariju ženu koja je htela da pređe na drugu stranu!“ Na kraju, kolika se buka digla oko knjige Vladimira Kecmanovića „Top je bio vreo“, samo zato što je pokazao drugi aspekt šta se događalo ljudima u Sarajevu - kako su klani, ubijani, likvidirani, pa dečak, koji je izgubio celu porodicu od srpske granate, posle poželi da ode van Sarajeva i opali ka njemu. Isplivaće takve stvari i kroz literaturu i kroz istoriografiju. Dokumenti govore da Sarajevo nije bilo civilna zona i da je permanentno trajao vojni okršaj. I ne stoji teza da su Srbi bili na brdima okolo i iživljavali se. Neoborivi dokazi pokazuju ko je bio na Grdonju, Ćorinoj kapi, Žuči, Mojmiru, Debelom brdu... Na Trebeviću je razmak između dve strane bio samo 30-tak metara. Srpska Grbavica je bila geto. I Dobrinja i Ilidža su valjda bile Sarajevo, a muslimanska vojska je nemilice tukla sa Igmana.

Ovde je manje-više opšti utisak da pojedinac ne može da pobedi Tribunal i da su Sud i Tužilaštvo gotovo na istoj strani?

- Tužilaštvo ima neverovatne mogućnosti i kapacitete, pa tuženi, s tek nekoliko saradnika, ne može da mu bude ravnopravan. A u Statutu se garantuje ravnopravnost stranaka.

Dajte nam neki primer?

- Recimo, svaki dokument možete da uvedete preko svedoka, ali on mora da bude preveden, i ja sam gro dokumenata mogao da prevedem tek pred kraj procesa. To je teškoća s kojom se suočava svaki pritvorenik. On nema kapacitet i mogućnosti da valjano pripremi odbranu. Za razliku od Tužilaštva, koje ima na desetine ljudi, odbrana ima pravo na dva branioca, dva saradnika i nekoliko istražitelja.

Iz toga proizlazi da je Karadžićev zahtev da mu se produži vreme za pripremu odbrane realan?

- Koliko god izgledalo po nečijim ocenama da on zloupotrebljava svoje pravo, to nije tačno. On opravdano insistira na pravu koje mu je zagarantovano Statutom Tribunala. Kako da počne suđenje ako mu je ostao jedan broj dokumenata koje mora da koristi a nisu prevedeni? Nekoliko minimalnih prava mu je zagarantovano: da ima dovoljno vremena da se pripremi, da uvek bude prisutan i da se lično brani. Nigde nije predviđeno da neko mora da bude pravnik da bi se koristio pravom da se lično brani.

Dobro jutro Kolumbo!
Posebno su se izivljavali nad pristalicama Fikreta Abdica!
 
Mi koji smo bili u toku rata na linijama oko Sarajeva sve ovo smo znali i tada,ali je medijska kampanja protiv Srba bola takva da nije bilo sanse da to prodre u siru svjetsku javnost.Srbi koji su izlazili iz grada na razne nacine, pricali su o tome sta se u gradu dogadja,ali svijet je za to namjerno bio slijep.Mene najvise nervira prica o toboze nenaoruzanom gradu,a dobro se zna da je u gradu bilo oko 60 000 muslimanskih boraca(oni Srbi u tzv. ABiH i nisu vise Srbi za mene) naoruzani do zuba.Godinu dana prije rata,moji tadasnji drugovi muslimani su mi pricali da ce sigurno biti rata i da su vec dobili oruzje i imaju vjezbe na okolnim planinama.Ja sam naivno mislio da se samo fale i pokusavaju da nas prepadnu.I onda pricaju kao mi se spremali za rat.Sreca inace je tadav jos uvije bila prisutna JNA,inace ne smijem da mislim sta bi se desilo.
 
Mi koji smo bili u toku rata na linijama oko Sarajeva sve ovo smo znali i tada,ali je medijska kampanja protiv Srba bola takva da nije bilo sanse da to prodre u siru svjetsku javnost.Srbi koji su izlazili iz grada na razne nacine, pricali su o tome sta se u gradu dogadja,ali svijet je za to namjerno bio slijep.Mene najvise nervira prica o toboze nenaoruzanom gradu,a dobro se zna da je u gradu bilo oko 60 000 muslimanskih boraca(oni Srbi u tzv. ABiH i nisu vise Srbi za mene) naoruzani do zuba.Godinu dana prije rata,moji tadasnji drugovi muslimani su mi pricali da ce sigurno biti rata i da su vec dobili oruzje i imaju vjezbe na okolnim planinama.Ja sam naivno mislio da se samo fale i pokusavaju da nas prepadnu.I onda pricaju kao mi se spremali za rat.Sreca inace je tadav jos uvije bila prisutna JNA,inace ne smijem da mislim sta bi se desilo.


tzv.abih...

 
Snajperista koji place,kakva perfidnost,ovaj snimak pokazuje kakvi su,mogu ti u oci lagati:dash: prica o Grbavici kao getou,a sta je sa dijelovima pod njihovom kontolom,ma nek se gone.

Snajperisti ruka na obaraču nije zadrhtala
Datum: 12.02.2009 23:00
Autor: Željka Domazet

SARAJEVO - Uskoro će punih 14 godina od kada je snajperista sa zgrade "Lorisa" na Trgu Pere Kosorića, današnjem Trgu heroja, u srpskom dijelu ratom podijeljenog Sarajeva, Grbavici, ubio dvije djevojčice koje su igrale lastiša, za zločin niko nikada nije odgovarao.

Na Grbavici u ulici Rave Janković 11. marta 1995. godine ispred zgrade na broju 59 dok su igrale lastiš ubijene su desetogodišnja Milica Lalović i devetogodišnja Nataša Učur. Bila je to njihova posljednja igra, osam mjeseci prije dejtonskog mira.

Djevojčice su odmah prevezene u bolnicu Kasindo, a prema zapisniku iz bolnice, Milica je dovezena mrtva, dok je Nataša umrla 15 minuta nakon prijema.

- Ko zna koliko ih je snajperista posmatrao i oko 15 časova i 30 minuta odjeknula su dva pucnja - svjedočio je Milan Pavlović koji kaže da je snajperista uhapšen, ali da mu nikada nije suđeno.


http://www.glassrpske.com/vijest/2/novosti/17749/lat/Snajperisti-ruka-na-obaracu-nije-zadrhtala.html

A onda dođe onaj lažljivac BH Srbin pa podmeće ovdje srpsku djecu kao žrtve VRS-a...:evil:
 
Snajperisti ruka na obaraču nije zadrhtala
Datum: 12.02.2009 23:00
Autor: Željka Domazet

SARAJEVO - Uskoro će punih 14 godina od kada je snajperista sa zgrade "Lorisa" na Trgu Pere Kosorića, današnjem Trgu heroja, u srpskom dijelu ratom podijeljenog Sarajeva, Grbavici, ubio dvije djevojčice koje su igrale lastiša, za zločin niko nikada nije odgovarao.

Na Grbavici u ulici Rave Janković 11. marta 1995. godine ispred zgrade na broju 59 dok su igrale lastiš ubijene su desetogodišnja Milica Lalović i devetogodišnja Nataša Učur. Bila je to njihova posljednja igra, osam mjeseci prije dejtonskog mira.

Djevojčice su odmah prevezene u bolnicu Kasindo, a prema zapisniku iz bolnice, Milica je dovezena mrtva, dok je Nataša umrla 15 minuta nakon prijema.

- Ko zna koliko ih je snajperista posmatrao i oko 15 časova i 30 minuta odjeknula su dva pucnja - svjedočio je Milan Pavlović koji kaže da je snajperista uhapšen, ali da mu nikada nije suđeno.




http://www.glassrpske.com/vijest/2/novosti/17749/lat/Snajperisti-ruka-na-obaracu-nije-zadrhtala.html

A onda dođe onaj lažljivac BH Srbin pa podmeće ovdje srpsku djecu kao žrtve VRS-a...:evil:

Cudi me da se vec nije javio da nas proglasi za lazljivce i agresore u nasem gradu i drzavi:dash:
 
Kakvi su ljigavci ti muslimani , pa to je strasno . U stanju su opstveni narod da pobiju , samo da oljagaju Srbe .

Nije kriv narod... Sirotinja gine i strada na svim stranama... Onima koji zakuvaju i vuku konce svega (ko zna čijim pijunima i poslušnicima) nije stalo ni do svoga , a kamoli do tuđeg naroda. Njihov Bog je novac, njihovo srce je novac, njihova duša je novac, njihova domovina je novac. I nema toga što neće učiniti za novac.
 

Back
Top