domaci pisci - strani pisci/ko je bolji?

lina96

Početnik
Poruka
4
Nisam mogla da odolim da ne postavim ovo pitanje svima koji vole knjigu.
Zasto su domaci pisci zapostavljeni i marginalizovani kod izdavaca?
Ima li tu neke tajne koja je nama obicnim citaocima nepoznata?
Odlucila sam se na postaljanje ove teme kad sam takoreci juce procitala knjigu BUDI MI PONOVO PRVI knjizevnog anonimusa Ivana Lazarevica, za koga nikad nisam cula, a knjiga je objavljena daleke 2003. godine.
Ko zna kakvih sve pisaca ima kod nas koje niko ne primecuje i ne zna za njih.
Ni izdavaci koji ih ignorisu, a citaocima da se ne zameri, kako i da znaju, ako se nigde ne pojavljuju.
Hajde da pogledamo istini u oci, zasto je to tako, a zajedno smo pametniji?
U cemu je tajna favorizovanja stranih pisaca, protiv kojih nemam zaista nista?
 
Nisam mogla da odolim da ne postavim ovo pitanje svima koji vole knjigu.
Zasto su domaci pisci zapostavljeni i marginalizovani kod izdavaca?
Ima li tu neke tajne koja je nama obicnim citaocima nepoznata?
Odlucila sam se na postaljanje ove teme kad sam takoreci juce procitala knjigu BUDI MI PONOVO PRVI knjizevnog anonimusa Ivana Lazarevica, za koga nikad nisam cula, a knjiga je objavljena daleke 2003. godine.
Ko zna kakvih sve pisaca ima kod nas koje niko ne primecuje i ne zna za njih.
Ni izdavaci koji ih ignorisu, a citaocima da se ne zameri, kako i da znaju, ako se nigde ne pojavljuju.
Hajde da pogledamo istini u oci, zasto je to tako, a zajedno smo pametniji?
U cemu je tajna favorizovanja stranih pisaca, protiv kojih nemam zaista nista?

Hah ... Tajna je u isplativosti.
Ako, recimo, izdavač odluči da publikuje delo nekog stranog pisca bestselera (pošto sad ne govorimo o klasicima), može da računa da će, i pored kupovine autorskih prava, moći da računa na zaradu. Nema potrebe sa mnogo reklame, jer ime već proslavljenog hitmejkera dovoljno govori samo za sebe; nema potrebe za naručivanjem pozitivne književne kritike za knjigu u najavi.
A kada je reč o domaćim piscima-anonimusima, oni vrlo teško mogu da se "proslave". Potrebno je - u ovim, našim uslovima - mnogo nekih usputnih "kvaliteta" da bi bili čitani: tematika koja je aktuelna i lako čitljiva (romansirane kvazi-biografije momaka sa asfalta, pevaljki, sponzoruša, političara, plagijati već napisanih knjiga svetskih i proslavljenih autora), "jaka" izdavačka kuća kao zaleđina, dopadljiv izgled ili intrigantno poreklo, veze i vezice. (Ovo, naravno, govorim u ironičnom tonu)
Ako anonimus želi da objavi knjigu, mora da prođe kroz trnovit put: da nađe izdavača i pristane na raznorazne ucene i neisplative kompromise, ne znajući da ga očekuje još trnovitiji: kako da knjiga dođe do čitalaca. Jer, nije dovoljno da se knjiga pojavi u knjižari, pa čak ni u izlogu; o njoj mora da se priča.

Deo iz mog bloga koji, čini mi se, ima veze sa temom:
Ono što zbunjuje, jeste poplava navodnih bestselera stranih autora, koji se reklamiraju na našim tv-stanicama i pune izloge knjižara. Iznad njih stoji natpis: „najprodavanija knjiga“, „najkontroverzniji pisac“, „najčitaniji roman“, naj...naj...naj... Spekuliše se brojem prodatih primeraka i neretko, kao glavni argument preporuke navodi se da je 'doživela' drugo, treće ili deseto izdanje.

I sama potaknuta reklamom za jedan od takvih ’hitova’, od autora, navedenog kao ’perspektivnog pisca mlađe generacije’, potpisnica ovog teksta je požurila u knjižaru, kako bi kupila dotičnu knjigu. I, gle iznenađenja – ni mrvice od ushićenosti, ni traga od očekivanog lupanja srca pri čitanju, tako karakterističnog za upliv u svet između korica! O bestseleru – ni govora. Ništa od filmičnosti. Knjiga malog obima, a velikih margina i krupnog fonta, tako da bi se, drugačijim prelomom, mogla sažeti na jedva stotinak stranica. Sadržaj nezanimljiv i hermetičan; junak (u prvom licu) nedefinisan, nemotivisan, pun oveštalih fraza i nerazumljivih monologa; jezik siromašan, a radnja bez ikakvog ritma. Ukratko: mentalna onanija nekog, ko je uobrazio da je književnik. Razočarana, prvi put sam došla u iskušenje da jednu knjigu bacim u kantu za otpatke. U poslednjem trenutku sam se predomislila jer, svaka knjiga je svetinja: ako se nije dopala meni, možda će se svideti nekom drugom? Poklonila sam je prijatelju, bez ikakvog prethodnog izjašnjavanja o sopstvenom sudu da bi mi on, par dana kasnije, uvređeno rekao kako je poklonu ipak pogledao u zube i konstatovao da nikada nije pročitao ništa dosadnije.

Ako se, poput moje malenkosti, pozabavite identitetom pisca dotičnog, ’kultnog’ dela i potražite ga na Internetu, nećete naći nikakve spektakularne podatke, niti dokaze o njegovim kvalitetima. U traganju za nekim drugim stranim autorima navodnih bestselera, došla sam do sličnih rezultata – nigde se ne spominju visoki tiraži, popularnost, čitanost, pozitivne kritike. Naravno, ovo se odnosi na informacije iz njihovih matičnih zemalja; ako, pak, odete na sajt domaćeg izdavača, tamo ćete saznati kako je dotični književnik već uveliko slavan i priznat. Istovremeno, neshvatljivo je da romani, na primer, Dina Kunca – vrhunskog pisca brojnih bestselera, kod nas imaju lošiji odziv. Verovatno je u pitanju tužna činjenica da izdavačka kuća, koja je kupila njegova autorska prava, nema dovoljno novca za marketing ili se, možda, pouzdala samo u Kuncovu reputaciju. No, naše tržište – zasićeno kojekakvom literaturom, preporučenom nekritičkim sudovima u tu svrhu plaćenih recenzenata – nije još uvek u stanju da prepozna vrednost Stivena Kinga, a kamoli Dina Kunca. Čitalačka publika, tako, tapka u mestu i čita trećerazredne romane, misleći da su u pitanju svetski bestseleri i, verovatno, čudeći se kako to, da u tim bestselerima, ne pronalazi očekivano uzbuđenje. Od književnih znalaca niko da uzvikne onu čuvenu rečenicu: „Car je go!“ i tako prekine zaveru ćutanja, koja, čini se, teži da nas pretvori u konzumente svega onog, što nam preko malih ekrana ponude moćne izdavačke kuće.

Postoji i floskula, po kojoj je bolje čitati išta, nego ništa. U kontekstu priče o bestselerima, možda je to i tačno; naime, ako čitate sve i svašta, desiće vam se da, sasvim slučajno, među lažnim biserima otkrijete onaj pravi. Tada ga preporučite prijateljima, jer je vaš sud mnogo značajniji, iskreniji i istinitiji od plaćene reklame. Konačno, pravi bestseler je bestseler forever, pa možete svratiti u biblioteku i potražiti neki od starih, dobrih i proverenih majstora.

O domaćim autorima biće reči nekom drugom prilikom, onda kada među njima pronađem pisce autentičnih bestselera – one, čiji tiraži zaista premašuju cifru od hiljadu primeraka. One, čije knjige prevedu na engleski, španski ili kineski jezik, kao i one, po čijim se romanima snimaju gledani filmovi. Čast malobrojnim izuzecima.
 
Ako to pogledamo kao puku matematiku, nas ima oko deset miliona, u širem jezičkom području najviše oko dvadeset miliona, a na svijetu je preko pet milijardi ljudi. Znači, čak i da smo nešto vanredno talentovani, a nismo, teško bi bilo očekivati da odnos naših i stranih dobrih knjiga bude ispod 1:500. Naravno, stvari nisu tako proste. Domaće pisce svi gledamo kroz drugu dioptriju, oni su dio naše nacionalne kulture, bliski su nam jezikom i temama, pa smo skloni da im oprostimo, u smislu spisateljske vještine, ono što strancima ne bismo.
S druge strane, strani pisci su jednostavno strani. Potrebno je uložiti malo veći napor da ih se usvoji, a tu je uvijek i problem jezika, odnosno prevoda.
E sad, to što i pored svega ovoga izdavači više izdaju prevode nego domaće pisce, nije nešto za šta ih se treba optuživati. Oni žive od prodaje knjiga, a velika većina kupaca radije će kupiti novu knjigu Filipa Rota ili Viktora Peljevina nego Vuleta Žurića ili Zorana Ćirića, recimo. Na kraju se sve svodi na kvalitet, a kvalitetna knjiga domaćeg pisca je pojava na nivou incidenta, nažalost.
 
Hah ... Tajna je u isplativosti.
Ako, recimo, izdavač odluči da publikuje delo nekog stranog pisca bestselera (pošto sad ne govorimo o klasicima), može da računa da će, i pored kupovine autorskih prava, moći da računa na zaradu. Nema potrebe sa mnogo reklame, jer ime već proslavljenog hitmejkera dovoljno govori samo za sebe; nema potrebe za naručivanjem pozitivne književne kritike za knjigu u najavi.
A kada je reč o domaćim piscima-anonimusima, oni vrlo teško mogu da se "proslave". Potrebno je - u ovim, našim uslovima - mnogo nekih usputnih "kvaliteta" da bi bili čitani: tematika koja je aktuelna i lako čitljiva (romansirane kvazi-biografije momaka sa asfalta, pevaljki, sponzoruša, političara, plagijati već napisanih knjiga svetskih i proslavljenih autora), "jaka" izdavačka kuća kao zaleđina, dopadljiv izgled ili intrigantno poreklo, veze i vezice. (Ovo, naravno, govorim u ironičnom tonu)
Ako anonimus želi da objavi knjigu, mora da prođe kroz trnovit put: da nađe izdavača i pristane na raznorazne ucene i neisplative kompromise, ne znajući da ga očekuje još trnovitiji: kako da knjiga dođe do čitalaca. Jer, nije dovoljno da se knjiga pojavi u knjižari, pa čak ni u izlogu; o njoj mora da se priča.
Да.
И то би, отприлике, било то.

Можеш написати не знам како квалитетну књигу, ако немаш тзв. "медијску подршку", остаћеш непознат тзв. "широј јавности".

Ипак, ја сам се сама изненадила да је и моћ Интернета све јача.

Невероватно колико ми се људи јавиило с жељом да набави моје књиге од оног часа кад сам почела да стављам песме или одломке из романа по форумима и књижевним сајтовима.
 
Dodala bih ovome nesto sto sam cula skoro, a to je da se autorska prava dobijaju za jako male pare, pa shodno tome, sto bi neko placao domaceg pisca ako dobije naslov s kojim moze da radi sta hoce, stampa u tirazu koliko hoce, sto rece neko ovde, reklama mu je vec obezbedjena.
Tuzno je sto dobri pisci ovde tavore, i zavise od alavih izdavaca koji ih ucenjuju.
Volela bih da ova tema dobije veliki publicitet, jer cemo se duhovno unistiti.
U bukvalnom msislu te reci, a uzdavaci zaboravljaju, kad i ako udjemo u EU kad ovde dodju veliki izdavaci, pregazice domace izdavace, jedini ce im ostati domaci pisci kojih nece biti, jer ce izumreti u medjuvremenu.
 
У ствари, не смета ми форсирање страних писаца колико катастрофални преводи њихових књига, као и лектура.

А и то је део приче о остваривању што већег профита.

Издавачи све мање воде рачуна о томе кога ће ангажовати као преводиоца и лектора.

Познато је да, рецимо, "Лагуна" има конкурсе, за које није потребно да си квалификовани преводилац или лектор, нити барем да имаш неко искуство у томе, него је довољно да задовољавајуће урадиш - тест, по њиховим критеријумима.

Наравно, такве преводиоце и лекторе плаћају знатно мање него што би оне проверене и с дипломама.
 
У ствари, не смета ми форсирање страних писаца колико катастрофални преводи њихових књига, као и лектура.

А и то је део приче о остваривању што већег профита.

Издавачи све мање воде рачуна о томе кога ће ангажовати као преводиоца и лектора.

Познато је да, рецимо, "Лагуна" има конкурсе, за које није потребно да си квалификовани преводилац или лектор, нити барем да имаш неко искуство у томе, него је довољно да задовољавајуће урадиш - тест, по њиховим критеријумима.

Наравно, такве преводиоце и лекторе плаћају знатно мање него што би оне проверене и с дипломама.

Ima i svijetlih primjera. Kod Geopoetike nisam primijetio neke promašaje u prevodu. Ja uvijek pogledam ime prevodioca kad kupujem knjigu. Nema u Srbiji mnogo dobrih prevodilaca. Ove što se hvale da su jezik naučili iz stripova, ne računam.
 
Ima i svijetlih primjera. Kod Geopoetike nisam primijetio neke promašaje u prevodu. Ja uvijek pogledam ime prevodioca kad kupujem knjigu. Nema u Srbiji mnogo dobrih prevodilaca. Ove što se hvale da su jezik naučili iz stripova, ne računam.
Има, Богу хвала. Сагласна сам. :)

А у те светле примере спада, рецимо, и "Паидеа".
 
Sigurna sam da ima mnogo toga i do prevodilaca/prevodioca.
Ali, dokle ce taj prokleti novac upravljati svim i svacim, pa i piscima preko izdavaca.
Ako je tacno da Laguna bira prevodioce po svojim kriterijumima, pa ih placa manje, onda je to dno dna.
Ne smem da mislim gde sve i kako zaradjuju pare na nasim, domacim piscima.
A onda ne verujem da je Laguna izuzetak, a i sto bi bila uostalom.
 
Sigurna sam da ima mnogo toga i do prevodilaca/prevodioca.
Ali, dokle ce taj prokleti novac upravljati svim i svacim, pa i piscima preko izdavaca.
Ako je tacno da Laguna bira prevodioce po svojim kriterijumima, pa ih placa manje, onda je to dno dna.
Ne smem da mislim gde sve i kako zaradjuju pare na nasim, domacim piscima.
A onda ne verujem da je Laguna izuzetak, a i sto bi bila uostalom.
Најсвежији, поуздано проверен конкретни податак што се тиче "Лагуне": 3,5 е по страни (за превод с немачког). Поређења ради, Немачки културни центар плаћа 10 е.
 
Glasam za domace pisce!

Enes Halilovic me npr. odusevljava! Kao i Ante Tomic, Boris Dezulovic (doduse HR)...

I bas me nervira sto se na njih ne obraca veca paznja i sto se bilo sta sto dolazi sa strane posmatra kao Bogom dano...

A i oko ovih prevoda ima druga strana price, ja sam recimo prevodilac sa rumunskog jezika i prevodila bih i za 3.50 eura u krajnjoj liniji, nego ne mozes ljude da ubedis da jos negde sem na "provaljenim trzistima" ima kvalitetnih pisaca...za "Sopoholicarkine avanture" npr. sami traze prevodioca, a u, recimo, rumunsku literaturu ne veruju...mozes da im pricas 3 dana, ipak ce proracunati da se ne isplati...nece niko da izda...malo me nervira ta zatucanost...
 
To je tačno. I u književnosti, kao i u svemu ostalom, veliki narodi imaju prednost dok mali ostaju nepravedno zapostavljeni. Poljaci, naprimjer, nisu mali narod ali ni dovoljno veliki da bi kod naših izdavača zavrijedili pažnju. A u kvalitet njihove književnosti sam se osvjedočio iz čistog hira .Jednostavno sam jednom odlučio da pročotam sve poljsko što ima u "mojoj" bibioteci. Nije bilo baš toga mnogo, nekih tridesetak knjiga a i to sve klasici, Ivaškjevič, Dombroska, Prus, Sjenkjevič, Žeromski itd. Ali ne samo među izdavačima ,nego su i među čitaocima zapostavljeni. Neke od tih poljskih romana niko nije uzeo u ruke i po trideset godina, sve dok ja nisam obrisao prašinu sa njih. I uglavnom se nisam ni pokajao.
 
To je tačno. I u književnosti, kao i u svemu ostalom, veliki narodi imaju prednost dok mali ostaju nepravedno zapostavljeni. Poljaci, naprimjer, nisu mali narod ali ni dovoljno veliki da bi kod naših izdavača zavrijedili pažnju. A u kvalitet njihove književnosti sam se osvjedočio iz čistog hira .Jednostavno sam jednom odlučio da pročotam sve poljsko što ima u "mojoj" bibioteci. Nije bilo baš toga mnogo, nekih tridesetak knjiga a i to sve klasici, Ivaškjevič, Dombroska, Prus, Sjenkjevič, Žeromski itd. Ali ne samo među izdavačima ,nego su i među čitaocima zapostavljeni. Neke od tih poljskih romana niko nije uzeo u ruke i po trideset godina, sve dok ja nisam obrisao prašinu sa njih. I uglavnom se nisam ni pokajao.
А јеси ли прочитао "Лутку" Б. Пруса?
Мени је то један од жешћих романа, не само пољске књижевности. 800 страна, а читаш га у једном даху.
 
Problem je u tome što se kod nas, zapravo, strašno malo čita.
Rezultat je da su čitani samo superbestseleri i etablirana klasika. Nije to zbog neke zavjere, zato što se guraju ovi ili oni. Nijedan izdavač na svijetu neće posebno reklamirati, recimo, nekog mladog pisca iz relativno malog jezika. Ne, on će, ako vrijedi put do publike pronaći zato što postoji dovoljno ljudi koji mnogo čitaju. Naravno, svugdje u svijetu ljudi najviše čitaju svjetske bestselere i klasiku, to je normalno i oni će uvijek mlatiti pare, ali bitno je da ima dovoljno i onih koji čitaju ostale knjige. Kod nas takvih jednostavno nema dovoljno.
 
А јеси ли прочитао "Лутку" Б. Пруса?
Мени је то један од жешћих романа, не само пољске књижевности. 800 страна, а читаш га у једном даху.

Jesam. Pročitao sam "Lolku" (tako Poljaci kažu) i sjećam se da me se jako dojmila, tim više što sam se mnogo poistovijetio sa glavnim likom a glavnu junakinju sa stvarnom ženom koja mi je tada nešto značila. Doduše Prusova i moja priča imaju različite krajeve, srećom po mene. ;)
 

Back
Top