"Lepota ce spasiti svet"
Nije tesko uvideti sta je hteo da poruci Dostojevski tom recenicom. A da bismo to shvatili najbolje je da pratimo Ničeove misli iz Rodjenja tragedije gde se on osvrnuo na Grcki mit o Silenu:
Priča se drevna bajka kako je kralj Mida dugo lovio u šumi mudrog Silena, Dionisova pratioca, a nikako da ga uhvati. Kad mu je najzad pao šaka, upita ga kralj šta je za ljude najbolje i najsavršenije.
Ukrućen i nepomičan, demon ćuti; dok najzad, prisiljen kraljevim navaljivanjem, uz grohotan smeh ne prasne ovim recima: Bedni kratkovečni rode, slučaja i tegoba porode, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što bi za tebe bilo najprobitačnije da ne čuješ? Ono najbolje za tebe je sasvim nedostižno: ne biti rođen, ne postojati, biti ništa. A drugo po redu najbolje za tebe, to je - da ubrzo umreš.
Niče komentarise:
Helen je poznavao i osećao strahote i užase života; da bi uopšte mogao da živi, morao je ispred njih da postavi blistavi porod snova, Olimpljane.
Heleni su pomoću umetnički sazdanog posredničkog sveta Olimpljana neprestano sve iznova savlađivali, u svakom slučaju prekrivali i od pogleda zaklanjali. Da bi mogli živeti, Heleni su iz najdublje prinude morali da stvore te bogove. Niče iz Rodjenja tragedije
Iracionalni intelekt, besvesna priroda, biljke i zivotinje zive u skladu sa zivotnim poletom koji cirkulise kroz njih. One ne razmisljaju, ne reflektuju, ne obracaju paznju na sebe kao individue. One ne poznaju svoju smrtnost .. ali one nisu ni slobodne. Svaki slobodan akt biva zarobljen automatizmom koji vreba, i koji svaki slobodan akt pretvara u refleks, u telesni mehanizam, u slepi kolosek vecno kretajuceg elan vitala.
Covek dobivsi um i sposobnost misljenja, dobio je slobodu o kojoj zivotinje mogu samo da sanjaju. Ipak, i covek je zarobljen u paukovoj mrezi nuznosti i telesnih mehazama, ali zahvaljujuci umu, on ima sansu da se oslobodi nuznosti.
Medjutim, ta prednost, to preimucstvo posedovanja uma , ima jednu veliku manu i opasnost da gurne coveka u provaliju. Jer kada je covek prvi put dosao do svesti, odmah je video "da je go". Da je smrtan... Da ce umreti. Jer kako bi svesno bice koje shvati da je smrtno i da svi napori zivota nemaju nikakvog smisla, moglo i dalje da zivi i napreduje i da u perspektivi dodje do oslobodjenja u metafizicikom smislu ? Nikako. Pa ipak, posto je covek shvatio "da je go" on i dalje zivi , svet i dalje napreduje , svet je iznedrio Bude i Bodisatve svece i filozofe ... svet je iznedrio te vesnike buduceg NADCOVEKA... Zasto? Zasto se svesni covek istog trenutka nije samoubio kada je shvatio da je smrtan.?
Odgovor glasi... zato sto se ta ista inteligencija nije potpuno odvojila iz onoga iz cega je proistekla. Nije se potpuno odvojila od sustine svega, od transcendentne volje.. od elan vitala. Ta inteligencija dozvoljava da se veo Maje delimicno podigne, i da covek spozna svoju transcendentnu sustinu izvan pojave. Da spozna Platonove ideje, bogove,, nase sopstvo.. nas ne kao bica o kojima govori Silen, vec nas kao BOGOVA. Sada dolazimo do lepote.
To sto je covek tako uvideo fabulatorska funkcija inteligencije pretvara u slike. Pretvara u slike ono sto je izvan svih slika. Takve slike. taj odraz transcndentne sustine izvan pojave.... jeste LEPOTA. I da toga nema, prva generacija svesnih ljudi, bila bi i poslednja.
Zivot coveka koji je smrtan nema smisla. Zivot coveka koji moze da vidi da nije covek vec bog, jeste ono sto zivotu daje smisao i sto se objektivise u lepoti.
Tako lepota spasava svet.