Genocid u Jugoslaviji 1941-1945, 1991

Koča

Elita
Poruka
15.249
Izdvojite vreme, vredi...

_____________

проф. др. Смиља Аврамов гостује поводом изласка њене књиге ,,Геноцид у Југославији 1941-1945, 1991...".Ауторка након обимног научног проучавања докумантације римског и немачког архива износи неке мање познате чињенице о страдањау српског народa као и о улози Броза и Ватикана - геноцид у НДХ, Брозове ликвидације најеминентнијих српских комуниста и бораца, манипулације британске обавештајне службе, неспремност државе да организује и обелодани обимније проучавање геноцида, објашњава данашњи појам економскиог геноцида и говори о међународном праву.








 
Iskreno muka mi je od ovoga volim svoj narod ali ne i ovu državu.
Da niko još uvek nije sproveo ozbiljnu istragu i zauzeo se da reši slušaj na državnom nivou oni kao da čekaju da pomru svi ljudi koji nešto znaju o tome pa da naprave bajku.
Za to vreme neki koji možda potiču od ubica nam se smeju u lice i govore da smo sve izmislili kao i za Jevreje samo što su oni pred sudom dokazali Holokaust.
Znaju brojke žrtve poimence.
Nemci iskopavaju svoje mrtve po Rusiji identifikuju ih po pločicama a mi ni ne znamo sami već čitamo knjige i licitiramo žrtvama.
 
Iskreno muka mi je od ovoga volim svoj narod ali ne i ovu državu.
Da niko još uvek nije sproveo ozbiljnu istragu i zauzeo se da reši slušaj na državnom nivou oni kao da čekaju da pomru svi ljudi koji nešto znaju o tome pa da naprave bajku.
Za to vreme neki koji možda potiču od ubica nam se smeju u lice i govore da smo sve izmislili kao i za Jevreje samo što su oni pred sudom dokazali Holokaust.
Znaju brojke žrtve poimence.
Nemci iskopavaju svoje mrtve po Rusiji identifikuju ih po pločicama a mi ni ne znamo sami već čitamo knjige i licitiramo žrtvama.

cekaj . nemoj .. Drzava je uvek iznad, i mnnogo je vaznija trenutne elite,m koja je vodi .
Cinjenica da nas predvodi drustveni talog , ne treba da u tebi izazove mrznju prema sopstvenoj drzavi .
 
Smilja Avramov: Genocid u Jugoslaviji 1941-1945, 1991...

Skrivanje istine - zločin protiv čovečnosti


Sve do objavljivanja kapitalnog dela Arons (Mark Aarons) i Loftusa (John Loftus), i delimične deklasifikacije arhivske građe iz Drugog svetskog rata, razlozi za prećutkivanje genocida nad Srbima traženi su isključivo u ideološkom opredeljenju SFRJ

U svetskoj literaturi dvadeseti vek nazvan je vekom „megasmrti“. Među mnoštvom oblika masovnih umorstava u dvadesetom veku, centralno mesto pripalo je genocidu. Samo u Drugom svetskom ratu, od 55 miliona ljudskih života stradalih u direktnoj borbi, ili od bombardovanja, epidemije i gladi, 10 miliona bile su žrtve genocida: Jevreji, Jermeni, Romi, Rusi, Ukrajinci i oko milion Srba.

Kada je 1951. stupila na snagu Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, malo pažnje posvećeno je naučnoj obradi ovog fenomena. U sklopu hladnoratovske strategije zapada protiv istoka, razrađena je strategija „zaborava i prevazilaženja prošlosti“ kao njen sastavni deo. Ideja je potekla od pape Pija DžII, koji je u pomirenju katoličkih zemalja, pobednika i poraženih, pre svega Nemačke i Francuske, video moćnu branu protiv komunizma i istočnog bloka. Uz aktivnu ulogu Vatikana postignut je konsenzus zapadnih zemalja, i otvoren proces preoblikovanja istaknutih nacista, okorelih ratnih zločinaca, u „borce za demokratiju“, u nove krstaške ratnike u obračunu sa Istokom.

Preživeli logoraši i potomci žrtava genocida nad Jevrejima podigli su glas protesta; doživeli su „strategiju zaborava“ kao najtežu uvredu. „Ćutanje je zločin protiv čovečnosti“ uzviknula je Sara Berkovic.

Protesti Jevreja širom sveta urodili su plodom. Posle skromnih dela krajem pedesetih, koja su se bavila tehničkom stranom ubijanja, bez ulaženja u suštinu problema, postepeno se širio krug analitičara koji su svestrano, iz različitih uglova proučavali genocid. Odlučujuću ulogu u tome imala su dela Teodora Adorna i Hane Arent. Ova dva filozofa postavila su genocid u odnosu na strukturu i logiku modernog života. Odbacili su razmatranje genocida kao neki bizarni događaj, ili usputnu grešku u modernoj istoriji. Umesto toga postavili su genocid kao deo istorije, čije je višedimenzionalno proučavanje neophodno da bismo shvatili u kojoj vrsti društva živimo. Kao rezultat tih nastojanja, u poslednje četiri decenije prošlog veka, objavljeno je nekoliko hiljada knjiga, formirani su brojni instituti koji se i danas bave genocidom.

Proučavanje je u tom periodu svedeno gotovo isključivo na stradanje Jevreja u Nemačkoj i satelitskim državama Trećeg rajha. Genocid je postao ključni elemenat jevrejskog kolektivnog identiteta, i osnov na kome počiva država Izrael. Genocid nad Srbima, izvršen tokom Drugog svetskog rata u ND Hrvatskoj, koji po metodama umorstava i motivima spada u red najmonstruoznijih događaja u novijoj istoriji, izbrisan je iz svetske istorije.

Sve do objavljivanja kapitalnog dela Arons (Mark Aarons) i Loftusa (John Loftus), i delimične deklasifikacije arhivske građe iz Drugog svetskog rata, razlozi za prećutkivanje genocida nad Srbima traženi su isključivo u ideološkom opredeljenju SFRJ. Loftus, koji je za vreme i posle rata, u svojstvu našao na listi ratnih zločinaca koju su sačinile Ujedinjene nacije. Visoki funkcioner u vladi Velike Britanije, koji je radio na problematici ratnih zločina i imao pristup tajnim dokumentima NATO, otkrio je nedavno prave motive. Prema njegovim rečima: „Britanska obaveštajna služba održavala je pre rata tesne veze sa ustaškom podzemnom terorističkom mrežom, čak i posle ubistva jugoslovenskog kralja Aleksandra u Marseju 1934... koristila je Pavelića, uprkos njegovoj reputaciji teroriste i ubice... bila je to hipokrizija najneobuzdanije vrste“, zaključuju pisci.

Bilo je pokušaja osporavanja genocida počinjenog i nad Jevrejima. Održani su u tom cilju čak i naučni skupovi. Pokrenuti su posebni časopisi i objavljene mnogobrojne knjige. Artur Buc (Arthur R. Butz) osporava istrebljenje Jevreja u Nemačkoj; po njemu, oni su samo „izgnani“ iz Evrope. Logori su, istina, postojali u ovoj zemlji, ali to su bili „radni logori“, „izvor radne snage tako potrebne nemačkoj ekonomiji“. Kao rezultat ratnih uslova u njima je, po Bucu, umrlo između 350.000 i 400.000 ljudi raznih nacionalnosti, od čega je sasvim „neznatan“ broj otpadao na Jevreje. Gasne komore su za njega „izmišljotina“, ili čista fikcija. Postojali su krematorijumi, ali su služili za spaljivanje tela ljudi koji su umirali. Upotrebljavan je povremeno insekticid, kao što je na primer „Zyklon B“, ali samo za „dezinfekciju“, jer su usled ratnih prilika harale epidemije. I za Forisona (Robert Faurisson) upotreba gasa bila je preventivne prirode; po njemu i po Štajnu (Honjard F. Stein) holokaust je samo „grupna fantazija“, pa je otuda potrebna istorijska revizija događaja iz Drugog svetskog rata.

Nastaviće se....

http://www.glas-javnosti.rs/clanak/...008/skrivanje-istine-zlocin-protiv-covecnosti
 
Poslednja izmena:
Prenosicu ovde feljton koji sam zapoceo iz Glasa Javnosti. Bar ovo bi trebao svako od nas da procita.

A za Smilju, nema te reci hvale koje bi joj uputio za ovo sto radi. Nema mnogo volje kod nas jos uvek za istinom i konkretnim bavljenjem ovim temama...Sto rece vandalija, gazi ko tenk z:lol:. Sve odmereno i argumentovano, i za neko bolje sutra.


Zatiranje istine o Srbima


Thumb_19feljton%20Genocid.jpg


Jedan broj revizionista priznavao je izvršenje genocida, ali su kroz minimiziranje broja žrtava pokušali da nacizam, sa svim njegovim izdancima: ustaštvom, balistima, gvozdenom gardom, itd. postave u istu ravan sa ostalim političkim režimima, demokratskim i nedemokratskim. Nisu, po njima, Hitler ili Pavelić bili ni bolji ni gori od Čerčila, koji je naredio bespoštedno bombardovanje nemačkih gradova u kojima je stradalo na hiljade nedužnih civila; ni od Trumana koji je doneo odluku o bacanju atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, ni od Staljina koji nosi na duši milionske žrtve, ni od Izraela pod čijom je zaštitom izvršen masakr nad Palestincima u logorima Sabri i Šatili juna 1982. i brojni zločini protiv čovečnosti.

Izrael i jevrejska dijaspora širom sveta istrajali su u svojoj borbi. Sećanje na genocid institucionalizovani su kroz ritualno obeležavanje „Dana sećanja“ i masovne posete logoru Aušvic. Tog dana na stotine mladih Izraelaca maršira u stroju kroz logor, sa zastavama Izraela. U SAD, Evropi i Izraelu izgrađeni su monumentalni memorijalni centri.

Genocid nad Srbima nije izbrisan samo iz svetske istorije, nego sve donedavna bio je izbrisan i iz nacionalne istorije. U našim udžbenicima taj fenomen je prosto izostavljen, za njega se nije našlo mesta ni u fusnotama. Međutim, treba reći da je nedostatak naučno utemeljenih rasprava o genocidu u nekadašnjoj Jugoslaviji mnogo složeniji problem, no što bi se to, na prvi pogled, moglo zaključiti. Naučni radnici ostajali su nemi pred delikatnošću situacije sa kojom su bili suočeni u jednom vešto izrežiranom revolucionarnom vremenu. Evidentno je, da se bez empirijskih istraživanja ne mogu vršiti teorijska uopštavanja, a u atmosferi lažnog zanosa o „bratstvu i jedinstvu svih naših naroda“ nije bilo mesta za opis zločina, stravičnih i neshvatljivih običnom čoveku. Kako prići genocidu van mogućnosti njegovog logičnog lociranja u bilo kojoj ravni odnosa: čoveka prema čoveku, čoveka prema Bogu ili obrnuto. Kako objasniti Jasenovac, i druge koncentracione logore, te moderne fabrike smrti, Jadovno i druge kraške jame punjene srpskim leševima, čije je postojanje značilo krah svih moralnih pravila, pa i metafizičkih normi. Nije se to uklapalo u jedan virtuelni brozovsko-kardeljevski svet. Pominjanje genocida, čak i na marginama, izazivalo je neočekivano oštre reakcije, individualne i kolektivne. Delikatnost situacije proizlazila je i iz okolnosti da se jedan broj Hrvata, istina veoma mali, solidarisao sa žrtvama genocida, bilo kao ratni zarobljenici koji su odbili da se vrate kućama, iako im je to nuđeno, bilo kao gerilci koji su se našli u istim redovima sa Srbima i Jevrejima. Nije u ovom slučaju bitan broj; moralne vrednosti ne mogu biti predmet matematičkih kalkulacija.

U ime „čistog“ marksizma u staljinističkoj vizuri na meti kolektivnog progona, i masovnih pogubljenja bez suđenja, našli su se najpre „buržuji i kulaci“, potom „nacionalisti“, a nešto kasnije usledio je najsuroviji obračun sa „neprijateljima“ različitih boja, u ime „antistaljinističke“ orijentacije, a u procesu borbe za socijalizam sa „ljudskim likom“. Revolucionarni podvizi pomereni su sa ulice u kabinete političara, koji su već tada raspolagali organizovanom represijom. U pitanju je bila jedna politika zasnovana na „naučnom“ pristupu, artikulisana putem snažnog birokratskog aparata. Nosioci tog kursa, Josip Broz i Edvard Kardelj, stekli su svoja znanja na „univerzitetima“ Kominterne. Razlike, ali i zajednički elementi u grupnim progonima, u ratnim i poratnim godinama, nesumnjivo postoje; radi se o istrebljenju ljudskih grupa pomoću državnog aparata, pri čemu nije bila bitna lična, individualna krivica, nego pripadnost grupi i identifikacija ličnosti kroz određenu grupu. Razlike, ipak, postoje u motivaciji.

Logikom ratnih zbivanja moguće je osvetliti samo završni čin. Genocid počinjen nad Srbima ima svoje originalno poreklo i za njegovo razumevanje moraju biti uzeti u obzir mnogobrojni činioci. Zločini koji su počinjeni tokom nasilnog razaranja Jugoslavije 1991-1995. istorijski se nadovezuju na one iz 1941-1945. Ali i u ovom slučaju zločini moraju biti locirani u kontekst događanja u Evropi, koji su različiti od onih 1941.


ERA OKRUTNOSTI


Dodatnu teškoću u proučavanju i identifikaciji genocida u Jugoslaviji predstavljala je okolnost da era okrutnosti i grupnih progonstava nije okončana ratom. Na izranjavljenom telu Jugoslavije vršeni su eksperimenti od kojih je svaki plaćen dankom u krvi. Rezultati su bili poražavajući na egzistencijalnom, ekonomskom i moralnom planu.
 
Apel Vatikanu da spreči zverski pokolj Srba

Prve diplomatske akcije kraljevske vlade u cilju zaštite ugroženog stanovništva usmerene su ka Vatikanu. Već 17. maja 1941. poslanstvo Kraljevine Jugoslavije obavestilo je Svetu stolicu o masovnom ubijanju Srba, pokolju pravoslavnog sveštenstva

Thumb_19feljton%20genocid%20Papa%20Pija%20XII.jpg


Kraljevska vlada Jugoslavije pošla je od pretpostavke da je u tako tragičnoj situaciji poglavar Katoličke crkve, papa, kao duhovni predstavnik katoličanstva u svetu, prvi pozvan da podigne svoj glas protiv varvarskih metoda. Ovo utoliko pre, što je ustaški pokret u idejnom i organizacionom vidu bio najtešnje povezan sa Katoličkom crkvom u Hrvatskoj. Pojedini visoki katolički dostojanstvenici su i lično učestvovali u progonima. S druge strane, Vatikan je održavao direktne veze sa poglavnikom Pavelićem, preko papskog izaslanika u Zagrebu. Prve diplomatske akcije kraljevske vlade u cilju zaštite ugroženog stanovništva usmerene su ka Vatikanu.

Već 17. maja 1941. poslanstvo Kraljevine Jugoslavije obavestilo je Svetu stolicu o masovnom ubijanju Srba, pokolju pravoslavnog sveštenstva, s molbom da papa interveniše i spreči pogoršanje situacije.
Kralj Petar II uputio je 6. juna 1941. papi Piju DžII telegram sledeće sadržine: „Ja činim apel na Vašu svetost da svojim velikim autoritetom uzmete u zaštitu moj narod koji nevino strada.“

Apel papi uputila je 31. oktobra 1941. i vlada Kraljevine Jugoslavije, naglašavajući da izveštaji o zverstvima u NDH neprekidno stižu. Nad Srbima „vrše se takvi masakri, na tako širokom planu, da je i sama njihova egzistencija već u opasnosti“. Rasistički zakoni primenjeni su u odnosu na Jevreje i na Srbe, dodaje se u telegramu, a ti zakoni, prema mišljenju vlade, predstavljaju kriminalan akt, monstruozan „utoliko pre što dolazi od vlade koja pretenduje da propoveda katoličanstvo, da vlada na osnovu te iste religijeÖ Strašni masakri, organizovani i izvršeni nad Srbima od strane režima Pavelića mogu imati izuzetno teške posledice u odnosu na buduću versku politiku i crkvene organizacije na BalkanuÖ Vlada Kraljevine Jugoslavije podnosi Vama, Sveti oče, izveštaje o zločinima s molbom da Vaša svetost, kao najviši moralni autoritet, u ime večne pravde, u ime hrišćanskih vrlina koje su jedinstvene i nedeljive, osudite zločine koji prete da istrebe naš narod i da učinite sve što Vaša svetost nalazi za potrebno kako bi se sprečile i onemogućile tegobe naroda Jugoslavije.“
Devet evropskih okupiranih zemalja, odnosno njihovi diplomatski predstavnici akreditovani pri Svetoj stolici, zatražili su i kolektivno od pape da crkva javno i formalno osudi zverstva nad civilnim stanovništvom.

Ministar inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije uputio je papi Piju DžII notu 6. novembra 1942, sa konkretnim podacima i snimcima o zverstvima, uz energični zahtev da Sveta stolica „svojim moralnim autoritetom spreči dalje pokolje“.

Otpravnik poslova Kraljevine Jugoslavije pri Vatikanu informisao je gotovo svakodnevno Rimsku kuriju o tragičnim događajima u NDH.
„Pismo jednog poštenog Hrvata“ upućeno nadbiskupu Stepincu 8. februara 1942. u prepisu je upućeno i vladi u Londonu. Ono glasi: „Punih 10 meseci kolju se u Hrvatskoj na najzverskiji način Srbi i uništavaju se milijarde njihove imovine, a crvenilo obliva lica poštenih HrvataÖ Nije sva strahota u samom ubijanju. Ona je u ubijanju svega odreda staraca, žena i dece i ubijaju se u strašnim i divljačkim mučenjima. Te nevine Srbe nabijali su na kolje, ložili vatru na gole im grudi, pekli ih žive na vatri, spaljivali u kućama i crkvama žive, polivali vrelom vodom i kidali meso, i rane solili. Kopali su živima oči, sekli noseve, uši, jezike, svećenicima sekli udove i stavljali im u usta, vezivali ih za kamione i s njima jurili; prebijali noge i ruke, zabijali im eksere u glavu, velikim ekserom zakivali ih za pod kroz slepo oko, bacali žive u bunare i ponore, a na njih bacali bombe, razbijali gvozdenim ćuskijama glavu; decu bacali u vatru, vrelu vodu, u krečane, kidali deci noge, razbijali glave o zid, lomili kičme o kamenje i još mnoga užasna mučenja vršili, kakva normalni ljudi ne mogu ni zamisliti. Hiljade i hiljade srpskih leševa nose Sava, Drava i Dunav, kao i njihove pritoke. Bilo je leševa sa natpisom: „Pravac Beograd - putuj kralju Petru.“

Nastaviće se
 
Meni zaista pristalice ravnogorskog pokreta nisu jasne, s jedne strane ocrnjuju naciste kukajući nad žrtvama njihovih monstruoznih zločina, a s druge strane opravdavaju sporazume četnika DM sa tim istim nacifašistima i pljuju po komunistima koji su protiv nacista vodili upornu i po njima iracionalnu borbu. Hoćete li se gospodo "ravnogorci" napokon odlučiti da li se trebalo suprotstavljati nacistima po svaku cenu ili nije, jer u tome je suština razmimoilaženja od 41. pa sve do danas? Ako su nacisti bili zlikovci i istrebljivači, a svako normalan zna da jesu, što onda osporavate one koji su im pružali odlučan otpor?
 
dacho tvoj post me razocarava....ostacu samo na tome, jer ne zelim i ovu temu da pretvorim u prepucavanje (a nije mi jasno zasto ga zapocinjes....poslednje kome si trebao da se obratis na ovoj temi su ''Ravnogorci''...al valjda je ta tvoja ideologija jaca od svega pa i od borbe za istinu o ustaskim zlocinima) da ti neke stvari nisu jasne jer to sto pises nema veze sa istorijskim cinjenicama, i sa istinom....

ne znam samo kako nisi obratio paznju na ulogu Tita, o kojoj prica Smilja Avramov pa to prokomentarisao...

Dakle i na ovoj temi, o ustaskim zlocinima i uopste genocidu nad srpskim narodom koji ima kontinuitet, ti i ja treba da se prepucavamo na relaciji cetnici-partizani....e zato smo ovde gde jesmo...
 
Poslednja izmena:
Meni zaista pristalice ravnogorskog pokreta nisu jasne, s jedne strane ocrnjuju naciste kukajući nad žrtvama njihovih monstruoznih zločina, a s druge strane opravdavaju sporazume četnika DM sa tim istim nacifašistima i pljuju po komunistima koji su protiv nacista vodili upornu i po njima iracionalnu borbu. Hoćete li se gospodo "ravnogorci" napokon odlučiti da li se trebalo suprotstavljati nacistima po svaku cenu ili nije, jer u tome je suština razmimoilaženja od 41. pa sve do danas? Ako su nacisti bili zlikovci i istrebljivači, a svako normalan zna da jesu, što onda osporavate one koji su im pružali odlučan otpor?

Ovo prozivanje na ličnom planu je off topic i preti da preraste u svađu. Diskusija bi propala ako bi se nastavila u tom smeru i bila bi zaključana. Da bismo to sprečili, svi dalji odgovori na ovu prozivku biće obrisani.

Hvala na razumevanju.
 
neko konacno pocinje da vodi racuna o ovom forumu...z:)

Papa „nije obavešten“

Svi apeli upućeni papi ostali su bez odjeka. Oficijelni krugovi Vatikana pravdali su pasivan stav Svete stolice odsustvom pouzdanih informacija

Thumb_19feljton%20Genocidkoljac.jpg


Strašan je slučaj Milene Božnić iz Stabildže, iz koje su nožem izvadili dete. Pa grozan slučaj nađene pečene glave u Bosni. Nađene posude pune srpske krvi, pa slučajevi prisiljavanja Srba da piju vruću krv svoje poklane braće. Silovanje bezbroj žena, devojaka, devojčica, majki pred ćerkom i ćerki pred majkama, a gomila devojaka, žena i devojčica odvedenih u logor ustaša za bludnice, čak silovanja vršena i u oltarima pravoslavne crkve... Za ova strašna i nečuvena nedela postoje detaljni i verodostojni zapisnici. Užas ovih nedela zaprepastio je i Nemce i Italijane. Oni su fotografisali ogroman broj ovih slučajeva. Nemci govore da su Hrvati radili ovo i za vreme Tridesetogodišnjeg rata, i da od tog vremena postoji u Nemačkoj poslovica: „Sačuvaj me Bože kuge, gladi i Hrvata...“ Italijani su fotografisali jednog (čoveka) koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva đerdana odrezanih srpskih jezika. Pismo je dospelo i do Vatikana, a u Vladi u Londonu izazvalo je pravi šok.

Svi apeli upućeni papi ostali su bez odjeka. Oficijelni krugovi Vatikana pravdali su pasivan stav Sv. stolice odsustvom pouzdanih informacija. I sam papa Pije DžII, pri kraju rata, u intervjuu listu La Gazette de Lausanne objasnio je svoj stav rečima: „Znali smo da je u Nemačkoj bilo violentnih progonstava iz političkih razloga, ali nikad nismo bili obavešteni o nehumanom karakteru nacističke represije.“

Vatikan nikad nije demantovao reči Pija DžII, ali je njegov stav opovrgnut objavljivanjem zvanične dokumentacije (ADSS). Ispostavilo se da je Sveta stolica raspolagala bogatom kolekcijom prvorazrednih izvornih dokumenata o zločinima u NDH, i u Nemačkoj, što svedoči o teškoj hipokriziji ličnosti pape i moralnoj krizi u kojoj se našao vrh katoličanstva.

Predstavnik Svetskog jevrejskog kongresa Gerhart Rigner (Gerhard Riegner) izneo je još 1942. godine svoj stav da je iluzorno očekivati pozitivne korake od strane Vatikana, s obzirom na podršku koju je Hitleru pružilo nemačko katoličko sveštenstvo, kao i „na pomiriteljsku ulogu Vatikana u odnosu na Hitlera“.

Apel za pomoć upućen je savezničkim vladama. Reči pohvale i veličanja srpskog naroda od strane premijera Velike Britanije Čerčila, povodom državnog udara u Jugoslaviji 27. marta 1941, koji je zvanično ocenjen kao istorijski, za konačnu pobedu saveznika, ulivale su nadu kraljevskoj vladi da će reči biti propraćene adekvatnom politikom, u trenutku kada je i sama egzistencija srpskog naroda dovedena u pitanje. Nažalost, dogodio se obrt u politici Velike Britanije. Od veličanja prešlo se na beskrupulozno nipodaštavanje i kralja i vlade, pa i same zemlje. U jednoj bezizlaznoj situaciji, u kojoj se našla vlada, nije joj ništa drugo preostalo sem da diplomatskim notama pokuša da probudi kod svojih saveznika osećaj moralne obaveze, ako već ne i pravne. Svi ovi izveštaji samo su karike u lancu obaveštavanja od strane kraljevske vlade u Londonu. O nemačkim zverstvima u okupiranoj Srbiji vlada je uputila notu svim savezničkim i svim neutralnim zemljama 21. marta 1942. o zverstvima mađarskih trupa 4. maja 1942. (Pov. br. 4850), a italijanskih 23. oktobra 1942. (Pov. br. 5691). Pokolj Srba u Sremu od strane ustaša dramatično je opisan u pismu upućenom ministru inostranih poslova Idnu 24. oktobra 1942. (Pov. br. 4483), sa imenima masakriranih Srba u Zemunu, Vukovaru i drugim gradovima Srema i Slavonije.

MOLBA KRALJA PETRA PREDSEDNIKU RUZVELTU

Kralj Petar je uputio 6. juna 1941. telegram predsedniku SAD Ruzveltu, s molbom da interveniše kako bi se učinio kraj vandalizmu; u NDH, ističe se u telegramu, dva miliona Srba, koji vekovima tu žive, „lišeni su svih prava i sredstava za život. Nikad još jedan hrišćanski narod nije bio u tolikoj meri unižen i zlostavljan od jedne vlasti, koja se takođe naziva hrišćanskom.“ (Pov. br. 828) Kraljevska vlada uputila je 21. oktobra i 6. novembra 1941. predsedniku SAD Ruzveltu izveštaj koji sadrži detaljan opis pokolja Srba u Bosni, Hercegovini, Slavoniji i Hrvatskoj (K. Pov. br. 7240).


Nastaviće se
 
Ovo prozivanje na ličnom planu je off topic i prěti da prěraste u svađu. Diskusija bi propala ako bi se nastavila u tom směru i bila bi zaključana. Da bismo to sprěčili, svi dalji odgovori na ovu prozivku biće obrisani.

Hvala na razuměvanju.

Uvažavam akciju moderatora, ali samo ću da napomenem da svako ima prava da žali žrtve, međutim trebalo bi povesti računa o tome da se nekima može i osporiti pravo da budu najožalošćeniji. U tome je problem.
Pozzz
 
ovo je veliko licemerje dacho, ali vec sam ti rekao na pvt sta mislim, pa tamo mozemo da nastavimo diskusiju, mada ne vidim neku veliku svrhu...pogresno sam te procenio...

Izveštaji o zločinima


„Jedan ustaša je zatečen sa dva kilograma ljudskih očiju, koje je nameravao da kao svoj poklon da Paveliću“, ističe se u jednom izveštaju. „Devojčice, unakažene kopale su svoje sopstvene grobove“, piše u drugom. Fotografije prikazuju usmrćivanje dece udarom o zid, ljude sa odsečenim ušima, izvađenim noktima, rasporenu trudnu ženu.

Thumb_19feljton%20Genocid%20odvodjenje%20djaka%20na%20streljanje.jpg


Dramatične izveštaje o stanju na okupiranim delovima Jugoslavije primao je predsednik SAD Ruzvelt i premijer Velike Britanije Čerčil, direktno od strane svojih obaveštajnih službi i te informacije su razmenjivali. Čerčil je za obaveštajni kanal iz Jugoslavije, u prepisci sa Ruzveltom, upotrebljavao nazive „Ultra“ i „Boniface“. „Ultra“ je bila oznaka za informacije koje je britanska obaveštajna služba sticala prodorom u sistem nemačke obaveštajne službe. Pismo koje je Čerčil uputio Ruzveltu 13. avgusta 1943. sadrži u dodatku F inventar zločina počinjenih u Hrvatskoj. Izveštaj je sačinjen na bazi podataka koje je dostavio jedan oficir, službenik u Pavelićevim snagama. U izveštaju se opisuju masovna ubistva, bacanja u jame unakaženih, poluživih ljudi. Jedan ustaša je zatečen sa dva kilograma ljudskih očiju, ističe se u izveštaju, koje je nameravao da kao svoj poklon da Paveliću. „Fotografije pokazuju usmrćivanje dece udarom o zid, ljude sa odsečenim ušima, izvađenim noktima, trudnu ženu rasporenu, decu vezanu za plast sena koji je potom zapaljen. Sveštenik je živ zapaljen u Brinju.“ Devojčice, unakažene kopale su svoje sopstvene grobove. „Naš oficir za vezu tvrdi da je sistematsko paljenje gradova i sela i cele žetve beznačajno, u odnosu na široko rasprostranjene brutalnosti o kojima postoji obilje dokaza.“

Stizale su na adresu vlade i individualni izveštaji i izjave. Tako fotograf iz Zenice Derviš Imamović, kao očevidac, opisuje stanje u svojoj neposrednoj okolini: „Ustaški stan je bio na obali u Prosvjetnom konviktu, iz toga stana nije niko živ izlazio. Od 8 do 18 samo kroz moju sobu prodefilovalo je 420 osoba. Tu su kopali oči, parali uši, noseve, obrtali prste, vadili nokte... Naročito se dojmilo kada su doveli sedam Lopatića iz sela više Sarajeva - među njima dva dječaka od oko 14 godina i starca od 80 godina... Boli su ih kamama, kopali oči... naveče kada počinje otpremanje u ‘Raj’ - vezali su ih žicama i skupa sa drugih valjda 150 do 200 osoba, koliko su ih odvozili svako veče, negdje u pravcu Vijećnice, i bacali ih u neku provaliju.“ Prve vesti o masovnim umorstvima Jevreja u koncentracionom logoru Mauthauzenu izneo je decembra 1941. nemački književnik Tomas Man. Sledili su zatim iscrpni izveštaji poljske vlade u Londonu o zločinima u koncentracionom logoru Treblinki. Svetski jevrejski kongres u Bernu imao je svoju obaveštajnu mrežu, a i preko vrhunskih privrednika u Švajcarskoj dobijao je informacije „iz prve ruke“ o „fabrikama smrti“. Rihard Lihtenštajn, delegat jevrejske organizacije u Ženevi, u svom izveštaju o položaju Jevreja u Hrvatskoj nakon uspostavljanja ustaške vlasti, upućenom 27. avgusta 1941. u Jerusalim, pored ostalog navodi: „Situacija u odnosu na Jevreje u Hrvatskoj je dešperantna... Italijani se ponašaju mnogo humanije u svojoj okupacionoj zoni, nego ostali nemački saveznici; međutim, Hrvati su izvesno među najgorima.“

Jakob Rozenhajm, predstavnik Svetskog jevrejskog kongresa za Evropu, u svom izveštaju navodi: „Tela umorenih žrtava se upotrebljavaju za proizvodnju sapuna... Molimo vas učinite sve da dođe do američke intervencije.“

Svi listovi u slobodnom svetu objavljivali su brojne reportaže o zločinima u Jugoslaviji: Nezavisna francuska agencija (AFI) iz Ankare, NJujork Tajms, Britanska ujedinjena štampa, švedski list Aftonbladet, Diario Carioca iz Rio de Žaneira, kanadska štampa i štampa niza drugih zemalja. Čak i italijanska štampa donosila je napise i fotografije o zverstvima ustaša. Fašistički senatori u Rimu skretali su nekoliko puta pažnju na događaje u susedstvu, na civilizacijski nivo zemlje, na čiji presto treba da stupi jedan član italijanske kraljevske kuće. Novine na svim kontinentima bile su pune potresnih reportaža o stradanju Srba, a vladi u Londonu stizali su izrazi saosećanja od istaknutih ličnosti iz sveta. Vest o streljanju srednjoškolske omladine u Kragujevcu stigla je i do Brazila, gde su 30. decembra profesori i đaci Rio de Žaneira organizovali pomen, u najvećoj crkvi ovog grada. Tim povodom direktor gimnazije Luis Gama Filio uputio je apel svojim sugrađanima sledeće sadržine: „Dajući izraza osećanjima hrišćanske solidarnosti svog profesorskog zbora i đaka, Direkcija gimnazije ‘Piedade’ ima čast da vas pozove da prisustvujete misi koja će se služiti 30. o. m. u 10 časova, pred glavnim oltarom crkve Svetog Frane od Paula. Ovaj religiozni akt predstavlja počast, koju želimo da ukažemo, u ime brazilskih đaka, svojim drugovima jedne gimnazije u Jugoslaviji...koji su streljani zajedno sa profesorom, kao žrtve talasa zverstava koji se širi svetom, uništavajući nemilosrdno tekovine civilizacije.“

Nastaviće se
 
Istrebljenje Srba

Genocid nad Srbima u NDH sprovođen je po nekoliko paralelnih linija: sinhronizovanim masovnim ubistvima u kućama i na otvorenim prostorima, upućivanjem u koncentracione logore, prevođenjem pravoslavnog življa u katolicizam i iseljavanjem.

Prof dr Smilja Avramov, svetski stručnjak za međunarodno pravo, koja je ceo svoj radni vek posvetila utemeljenju principa istine i pravde, nedavno je objavila studiju „Genocid u Jugoslaviji 1941-1945“ u kojoj nam otkriva jedan svet u kome smo živeli, a koji nismo poznavali. Delove iz studije Glas će objavljivati u nastavcima.

15.jpg


Razrađenom strategijom kroz četiri napred navedena oblika, NDH je planirala integralni genocid nad srpskim narodom. Ubijanje Jevreja i Roma vršeno je u okviru planirane nacističke politike, istrebljenje Srba bio je originalni poduhvat ustaštva.

Sinhronizovana masovna ubistva Srba otpočela su u Sremu, Slavoniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Dalmatinskoj zagori, odmah nakon proglašenja NDH. I pre no što je počela da funkcioniše ustaška vlast, talas terora i genocidni mentalitet širio se Hrvatskom. Akcije su otpočele grupe ustaša, potpomognute Hrvatskom seljačkom stražom, a tek potom su usledili organizovani oblici terora.

Komanda Druge italijanske armije izvestila je Rim da je hrvatsko stanovništvo podeljeno u dve političke stranke: Pavelićevu i Mačekovu. Ali, dodaje se u izveštaju, „u akciji odmazde prema SrbimaЦ dve frakcije deluju dogovorno“. Učešće Mačekove Hrvatske seljačke straže u masakrima nad Srbima potvrđuje i šef nemačke obaveštajne službe za jugoistočnu Evropu.
Talas terora zahvatio je najpre Slavoniju, da bi se odmah zatim proširio na Kordun, Baniju i Liku. U Grubišino Polje stigle su iz Zagreba ustaše 24. aprila, predvođene Eugenom Didom Kvaternikom. Plan pogroma nad Srbima sačinjen je na sastanku u stanu katoličkog sveštenika Pere Siljakovića. Za hapšenje Srba i izvođenje akcije pozvani su u pomoć meštani Hrvati. Nekoliko dana kasnije, 27/28. aprila, Dido Kvaternik sa grupom ustaša izvršio je masakr u okolini Bjelovara, u selima Gudovac, Brezovac, Klokočevac, Bale i Tue ubijeno je tom prilikom 250 Srba. Iste noći bačeno je u Dunav, nedaleko od Vukovara, 180 Srba. Ustaše iz Petrinje poubijale su 3. maja Srbe iz okoline „a leševe ostavili na putu“, kako to izveštava Oružnička pukovnija NDH. Sledio je zatim tokom maja 1941. masovni pokolj srpskog stanovništva u Blagaju na Kordunu, u Vojniću i okolini, u Vrgin Mostu i okolini.

Komandant 4/DžI korpusa italijanskih okupacionih snaga izveštavao je tih dana svoju komandu o progonu Srba u Slavoniji, obrazlažući da NDH time želi „da totalno progna iz države pravoslavnu religiju“. Po njegovom mišljenju, „ovaj problem nije lako rešiv, jer u najplodnijem delu teritorije koja je pripojena Hrvatskoj živi oko 500.000 pravoslavaca“. Italijanski oficir koji se prvih dana postojanja NDH našao na terenu, izvestio je svoje pretpostavljene, pored ostalog, i o tome da Drava nosi mnoga tela Srba, ponaosob obeležena natpisima: „Putuje besplatno za Beograd“.

Zapovednik Stožera hrvatske legije, potpukovnik Najberger, podneo je iz Bosanskog Novog izveštaj zapovedniku hrvatske kopnene vojske o zbivanjima na terenu koji su kontrolisale jedinice pod njegovom komandom. U izveštaju navodi da „članovi raznih organizacija, od vojske dotjerane seljake, i predane političkim vlastima radi odvođenja u koncentracione logore, žive sijeku u komade, vade im oči nožem, odsijecaju razne udove, bacaju ih u vodu, pa gađaju puškom sa po sto naboja“. U selima, stoji dalje u izveštaju, „požnjeto žito propada, lješevi leže nezakopani, rijeke su pune lješeva, koji se hvataju na žbunje i truju okolinu, iako za to nema nikakvog razloga“. Potpukovnik smatra da se sve to može „civilizovano“ izvesti u koncentracionim logorima.

Veoma precizne izveštaje o stanju u NDH i progonu Srba dostavljale su sve italijanske okupacione jedinice svojoj Vrhovnoj komandi. Tako, na primer, Komanda divizije „Lombardija“ izveštava o stradanju Srba u Plaškom, Ogulinu, Drežnici i drugim mestima, o panici koja je zavladala među srpskim stanovništvom koje traži zaštitu od Italijana. „Naše trupe“, naglašava komandant, „dovedene su u jednu delikatnu situaciju“.


KRVOPROLIĆE


Među prve akte NDH spada naredba da se odmah sastave spiskovi „najuglednijih i najbogatijih Srba“. Sprovedeno je to na terenu „po najhitnijem postupku“. I dok se za „viđenije i bogate“ pripremao jedan kvaziregularni proces, na terenu je otpočela hajka na srpski živalj. Krvoproliće na području Starog Petrovog Sela dogodilo se već 17. aprila 1941. Na livadi je ostalo „25 poubijanih i noževima unakaženih leševa u dobu između 35 i 40 godina“.


Nastaviće se
 
Ima jedan dokumentarac "Bog i Hrvati" ,bio je da se kupi po radnjama,odlican je preporucujem svakom da ga pogleda,ovako izgleda:http://www.takolako.rs/user/include/dvd/images/items/bog_i_hrvati-velika.jpg

evo za download:
Kod:
http://rapidshare.com/files/173323463/Bog_Hrvati.part1.rar
http://rapidshare.com/files/173460042/Bog_Hrvati.part2.rar
http://rapidshare.com/files/173541418/Bog_Hrvati.part3.rar
http://rapidshare.com/files/173722569/Bog_Hrvati.part4.rar
 
Minama uklanjali gomile ubijenih Srba

Ustaški poručnik Antun Zlikorić, koji je uzeo učešća u masakru Srba u Mostaru, izjavio je italijanskom komandantu: „Srbi i Jevreji moraju biti svi ubijeni, u Hrvatskoj ne može ostati u životu ni jedan jedini“

Thumb_19feljton%20Stepinac%20Ante%20Pavelic.jpg


Prof dr Smilja Avramov, svetski stručnjak za međunarodno pravo, koja je ceo svoj radni vek posvetila utemeljenju principa istine i pravde, nedavno je objavila studiju „Genocid u Jugoslaviji 1941-1945“ u kojoj nam otkriva jedan svet u kome smo živeli, a koji nismo poznavali. Delove iz studije Glas će objavljivati u nastavcima Fratar zločinac

U noći 30. maja italijanski vojnici naišli su u Medaku na leševe 80 masakriranih Srba. Komandant VI armijskog korpusa general Renco Dalmaco u svom izveštaju od 3. juna beleži masovna ubistva srpskog stanovništva, nečuven teror i bekstvo Srba i Jevreja u italijansku zonu. Italijanski komandant okruga izvestio je više vojne instance o progonu Srba u Livnu i okolini, o totalnoj nesigurnosti ljudi i njihovih dobara. On naglašava da je situacija pogoršana dolaskom u Livno dr Nikole Blaževića, delegata Glavnog ustaškog stana u Zagrebu. Odmah po njegovom dolasku 8. juna, streljano je u Livnu 12 Srba na čelu sa pravoslavnim sveštenikom, a sledećeg dana „ubijeni su mnogobrojni građani pravoslavne vere“. Izveštaji ove jedinice i tokom sledećih dana puni su podataka o zločinima sa imenima ubijenih Srba u Kninu, Gračacu, Stocu; u Gračacu ubijeno je 15 Srba, a 10. juna dva voda ustaša „obilazeći grad ispljuvali su sve Srbe koje su sreli“. U Gackom, dodaje se u izveštaju, „uhapšeno je 145 pravoslavaca koji su zatim sprovedeni u unutrašnjost Hrvatske“, gde im se gubi svaki trag. Komandant VI korpusa izvestio je Komandu 2. armije o masakru 35 građana 6. juna, koji su najpre ubijeni, a zatim bačeni u jamu rudnika u blizini Drniša, a drugih 30 odvedeno je u nepoznatom pravcu.

Karabinjeri koji su potom izvršili istragu konstatovali su sledeće: zatvorenike je autobusom prevezao šofer Andrija Maričić. Na lokalitetu Velušić-Promina otvorio je vrata i naredio da svi izađu, a zatim uzviknuo: „Pogledajte, ovo je vaše vječno prebivalište.“ LJudi su počeli da beže „ali bez rezultata, jer su vojnici otpočeli gađati iz mitraljeza, a potom su ih bacili u provaliju... Jama u koju su bačeni leševi ima jedan otvor radijusa od 2 metra i dubinu od oko 10 metara, a služila je za vađenje aluminijuma.“ Slede zatim imena ubijenih: Popović Mihailo, sveštenik, Cvetković Jovan, službenik itd, uz potpis komandanta grupe karabinjera kapetana Umberta Bonasisija. Ista vojna jedinica uputila je izveštaj o ubistvu 10 srpskih đaka-studenata na lokalitetu Brezik, a u distriktu Gospić italijanski vojnici pronašli su još 30. maja 20 ubijenih Srba. U šumi pokraj sela Raduk, prema Lovincu, glasi dalje izveštaj, ubijena je grupa Srba iz Knina i Gračaca, a „bajonetima je raznet Srbin Kolumbrija Savo“.
Na lokalitetu Vriban ubijena su 4 Srbina. Izveštaj završava konstatacijom „da se trenutno u Gospiću nalaze 220 zatočenih Srba, 24 komunista i 4 žene“. U jednom drugom izveštaju stoji. „Na stotine je umorenih u Ogulinu, Gospiću i Otočcu, a preostali Srbi pokušavali su da pobegnu u Italiju, ili Srbiju, i traže našu zaštitu...“

Naši vojnici, sa njihovom prirodnom istančanom intuicijom, drže se dostojanstveno u odnosu na ovu delikatnu situaciju.“ Komanda VI korpusa izveštava 18. juna o ogromnim proporcijama u progonu Srba, posebno o zločinima počinjenim u Topuskom i Velikoj Kladuši. Komanda karabinjera, pridodata 2. armiji, obavestila je o ubistvu 30 Srba iz Knina, među kojima je bilo dečaka od 14 godina, a zatim dodaje da je 21. juna grupa Srba prebegla u njihove kasarne i zatražila zaštitu. Istog dana pokupljeni su seljaci sa svojih njiva, a srpskim porodicama u gradu naređeno je da napuste svoje kuće; svi su se našli u sabirnom centru na periferiji grada. Proveli su noć na otvorenom polju, u samrtnom strahu od ustaškog nasilja. Slične scene opisane su i u mestu Radušiću. „Mnogo napora smo uložili, ali nismo uspeli da vlasti privedemo na jednu liniju razuma i logike“, završava svoj izveštaj komandant italijanskih karabinjera 24. juna 1941.

Legija karabinjera obavestila je 25. juna prefekturu u Zadru, da su ustaše podmetnule mine pod gomile ubijenih Srba u Kistanju, kako bi „sklonili leševe Srba ubijenih proteklih dana“. U istom mestu „ubili su 20 srpske dece“. Ustaški poručnik Antun Zlikorić, koji je uzeo učešća u masakru Srba u Mostaru, izjavio je italijanskom komandantu: „Srbi i Jevreji moraju biti svi ubijeni, u Hrvatskoj ne može ostati u životu ni jedan jedini.“ Izveštaji italijanskih okupacionih snaga, upućeni višim vojnim instancama, pisani su sa dubokim saosećanjem sa patnjama Srba i Jevreja. Često su ponavljane reči: „La scena pietosa...“

Nastaviće se
 
Vojnička pisma - svedoci ustaškog zverstva

Vojnik Fornezi Domeniko u pismu svom bratu vojniku Fornezi Kristijanu 26. juna 1941. kaže: „...Dragi brate, italijanska vlada je predala Srbe u ruke Hrvatima, a Hrvati ubijaju Srbe, žene, ljude i decu... Ovaj varvarizam nikad nije viđen, štaviše, dragi brate, uzimaju devojčice i seku im dojke...

Thumb_19feljton%20genocid%207.JPG


O stanju u NDH i raspoloženju italijanskih vojnika svedoče najbolje njihova pisma upućena najbližim u Italiju. Tako, na primer, na adresu Ide Pecoli, (Via Rizorgimento 24, Bologna) 17. juna 1941. sa puno topline „dragoj Idini“ piše Klemento, uz „pokušaj“, kako sam kaže, da opiše događaje i sredinu u kojoj se našao. „Rasna borba se svakodnevno sve više raspaljuje, poprimajući vid ljudske tragedije.“

Količina telesa iz mase mrtvih se pokreće, najpre jedan, zatim dva, tri. Samo su ranjeni. Nakon enormnih napora rizikuju da izađu iz jame i noću prebegnu ovamo u obližnju italijansku zonuÖ Ogroman broj činjenica uvek u istom stilu, uvek sa istom brutalnošću. Nastavlja se gužva lokalnog stanovništva, u najvećem delu srpskog, koji traže našu pomoć.

Naš komandant ne može intervenisati. Mi smo gosti. Poneki oficir se žrtvuje i transportuje kamion izbeglica u zonu Zadra. Istine radi, nisam učestvovao nijedanput u ovakvoj akciji, jer mi nije pružena prilika... Ne znam za sada nijednu reč njihovog jezika, ali vidim žene u plaču, jednu strašnu mizeriju. Oni što su uspeli pobeći o kojima sam ti pisao u mom prošlom pismu, transportovani su prošle noći našim kamionom preko granice. Večeras je situacija sledeća: Kod nas se nalaze 84 Srba u očekivanju da ih transportujemo preko granice. Najvećim delom muškarci, poneka žena, osmoro dece kojima sam poklonio šećer. Ustaše znaju da je ovde puno Srba. Situacija je zategnuta. Imam ogromnu želju da nešto učinim...Ti si daleko, verna u iščekivanju... Klemento.“

Vojnik Fornezi Domeniko, (Sesto Big 79 Compagnia P.M.10), u pismu svom bratu vojniku Fornezi Kristijanu, (18 Regg, Fanteria 3 Big. 10 Comagnia P.M.2A) 26. juna 1941. kaže: „Posle 14 meseci provedenih u Veroni... našao sam se ovde u sredini među Hrvatima i Srbima i u ovoj revoluciji, koja je jadna stvar da uistinu svojski zaplačeš. Jer, dragi brate, italijanska vlada je predala Srbe u ruke Hrvatima, a Hrvati hoće da ubijaju Srbe, žene, ljude i decu od 7 do 8 godina i nas brine da noću budemo izvan službe zbog opasnosti da ne ostaviš kožu. Ovaj varvarizam nikad nije viđen, štaviše, dragi brate, uzimaju devojčice i seku im dojke...“

U pismu gospođi Ventureli Terezini, (Viale Roma No 10, Bergamo) njen Silvio piše 20. juna o kiši i strašnim vetrovima u ovoj strašnoj zemlji, nastanjenoj „sa toliko rđavim svetom... Hrvati su grozni posvuda... Treba biti daleko od majke domovine da bi bio svestan snage njene velike civilizacije. Ovde se dešavaju stvari da ne poveruješ, video sam ljude druge zemlje, kako od srca ljube ruke italijanskim vojnicima koji su iz velikodušnosti rizikovali da ih spasu od sigurne smrti. Jadni Srbi koji su morali pretrpeti toliko divljaštva.“

Vojnik Fernando Batista, (4-B.M.S.I Comp. Intendeza 2 Armata P.M.10) u pismu svom ocu Domeniku, Via Pin Cit. Forno Canavesi-Torino) duboko potresen, opisuje šta čine „okrutni Hrvati jadnim Srbima koji ništa ne moguÖ Jednom, koga sam poznavao, isekli su glavu.“ A u drugom pismu, upućenom iz Knina 22. juna 1941. Alisi Konstantino, ( Pietro Via Cit. Casa Darvium. Forno Canavesti, Torino), kaže: „nije za verovati, fratri i sveštenici ubijaju ljude, jadne ljude čija je krivica samo u tome... što nisu katoličke vere. Naš pukovnik je sebi uzeo jedno jadno dete, jer bi do sada već bilo ubijeno od strane Hrvata.“

Vojnik Bertoni Đuzepe ( 6. Battaglionne Presidiario 79, Camp. Scalo Knin P.M.10) uputio je pismo poručniku Domeniku Spineli, (79 Reg. Fanteria - Roma C.P.A.I, tg. P.M.83) u kome ga izveštava da je u svom slobodnom vremenu odlazio do sada u crkvu, provodio po neki sat sa fratrima. „Sada to više ne mogu; posmatrao sam, i stvari stoje ovako. Ovde upravljaju fratri, imaju svoju partiju ustaša, svete se Srbima, ubijaju ih i čine tolika druga varvarstva. Italijanski vojnici su protiv toga... Sve ću ti pojasniti kada se vratim i kada budemo civili.“


UBIJENI BACANI U JAME


Od lokalnih ustaša svi se osećaju ugroženim. „Hapse se ljudi noću i apsolutna je misterija njihova dalja sudbina. Zatim priče iz prve ruke ili realnost. Nateraju 10 ljudi da iskopaju jamu i zatim ih ubijaju. Drugih 10 ih zakopavaju, a zatim sebi prave jame. Transport od otprilike 40, svi vezani, bačeni u jedan majdan, udaljen odavde 15 kilometara. Ruku za ruku, mitraljezom gađani i bacani u glavnu jamu.


Nastaviće se
 

Back
Top