Jos nesto,ja uporno ne razumem tantuze koji povezuju Pavla sa politikom i ratovima.Da li ste toliko umnobolni ili zatrovani politikom da ne vidite nista drugo?Pavle se nije bavio politikom i to je fakat.Za vreme rata pozivao je na mir i molio se i za nas i za nase neprijatelje,JER SU SVI LJUDI PRED BOGOM ISTI.To sto su ga politicari(a medju kojima ima i vasih "gurua") svojatali,to je druga stvar,a Pavle,veliki kakav je i uvek bio,nije zeleo da trosi reci i srozava se na njihov nivo.Ja znam da smo mi primitivan narod,koji vise veruje stranackim hronikama i trac rubrikama nego sopstvenim ocima,ali nije na odmet malo mucnuti glavom ponekad
"Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj. Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama."
"Pravoslavlje", 1. novembar 1991.
...............................
15. marta 1999, u okviru svoje posete Eparhiji zagrebačko-ljubljanskoj a na poziv mitropolita Jovana, patrijarh Pavle je došao u dvodnevnu posetu Zagrebu da i zvanično prizna da "trećeg, ipak, ima".
Tokom svoje posete patrijarh Pavle je svratio i do Franje Tuđmana kojeg više nije nazivao "predstavnikom" nego predsednikom Republike Hrvatske. U razgovoru, predsednik Tuđman se posebno interesovao za stavove SPC o situaciji na Kosovu i Metohiji i o autonomiji tamošnjih Albanaca (patrijarh je posetio Hrvatsku nedelju dana pred početak NATO agresije na Jugoslaviju), na šta je patrijarh Pavle odgovorio da svi ti problemi "treba da se reše mirnim putem i da se nađu najbolja rešenja za sve. Kako to treba konkretno da bude nije stvar Crkve, jer ona u tome nema nadležnosti, već je to stvar političara.
Problemi, videli smo, niti su rešeni mirnim putem, niti su nađena najbolja rešenja za sve. U svakom slučaju, da li zato što mu sagovornik nije odgovarao ili iz nekih drugih razloga, patrijarh nije bio voljan da govori o konkretnim načinima rešavanja kosovskog problema. Tako je Franjo Tuđman bio uskraćen za ono čime je patrijarh 1991. počastvovao lorda Karingtona: za vrlo konkretna objašnjenja o rešavanju jednog političkog problema. Tokom 90-ih, političke "konkretnosti" bile su stvar i Crkve, a ne samo političara. Crkva je određivala i granice nove srpske države, i sa kojim narodima Srbi više ne mogu zajedno da žive niti da im veruju, objašnjavala da i oružje treba koristiti u ostvarivanju svojih interesa, pa čak i to da Srbija treba da se umeša u rešavanje svih tih problema van svojih granica.
/Milorad Tomanić: Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj/
............
Jasno je da drugog puta nije bilo. Tako je sada i nama nametnut rat. Zato je taj naš rat pravedan jer je odbrambeni. Ne napadački ni osvajački“.
(Patrijarh Pavle, Duga 10-23 april 1999.)
“Mnoge majke, koje nisu želele da imaju više od jednog deteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima, u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što nisu rodile još dece da im ostanu kao uteha“.
(Patrijarh Pavle, u Božićnoj poslanici, 1995.)