Nisam ali bih jako voleo da cujem.
Evo mene, Šeherezade
:
Bio jednom neki plemenit momak koji je imao fantastičan talenat za crtanje, pa mu je čarobnjak poklonio (čarobnu) kičicu (četkicu). Naime, šta god bi momak nacrtao, to bi se i materijalizovalo. Ali, postojao je uslov: mogao je crtati samo drugima, nikako ne i sebi, i nikako zlato/novac.
Mladi crtač putovao je po zemlji i ljudima slikao ono što im je bilo potrebno: hranu, odeću, sitne životne radosti. Nagrađivali su ga kako i koliko su mogli. Gde god da je prošao, uneo bi mir i blagostanje. Mladić je shvatio da ga poklanjanje materijalizovanih crteža čini srećnim i ispunjenim; ne bi svoj dar menjao ni za šta na svetu.
Međutim, za njega je čuo car, poznat po svojoj surovosti i gramzivosti. U taj deo zemlje - poznat po teškom siromaštvu - mladić još nije bio zašao. Car je naložio vojsci da ga dočeka čim uđe u grad, i dovede kod njega.
Tako je i učinjeno. Car je zahtevao da mu mladić naslika razne stvari, što je ovaj i činio ... No, caru ništa nije bilo dovoljno, i nije želeo da izgubi tako dragoceni izvor zadovoljstava, pa je mladića strpao u tamnicu, prethodno mu oduzevši čarobnu kičicu. Kičica je stajala kod njega, kako zatvoreniku ne bi palo na pamet da naslika nešto što bi mu omogućilo bekstvo.
Mladić je proveo puno meseci u carevom zatočeništvu. Za to vreme, oni kojima je bila potrebna njegova pomoć, tonuli su u sve dublje siromaštvo.
Jednog dana, car je - ne znajući više šta bi - poželeo da plovi morem, na velikom brodu.
Slikar je nacrtao brod na pučini, i cara u njemu. Ali, caru je bilo dosadno; učinilo mu se da je more previše mirno pa je zatražio malo vetra. Mladić je doslikao vetar i talasiće, međutim, caru je i dalje bilo dosadno pa je tražio još, i još ... sve dok slikar nije uvideo pravu priliku da se reši tiranina, i naslikao oluju koja je potopila brod i cara u njemu.
Jedna od poruka priče bi se mogla naći u Šopenhauerovim rečima: "Bogatstvo je kao morska voda: što je više piješ, sve si žedniji."
Naravno, bajka ima još poruka...