D U K Lj A N I N
Ističe se
- Poruka
- 2.960
IZA OGLEDALA
Prof. dr Šerbo Rastoder: 85 godina šutnje
Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje o "najvećoj mrlji crnogorske novije istorije" nikada javno nije progovorilo? Možete li zamisliti potomke žrtava koji ni poslije 85 godina od događaja šapatom govore o istom? Možete li zamisliti potomke dželata koji uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju o kojem znaju mnogo iz priča starijih? Možete li zamisliti uopšte potrebu autora da ovim tekstom podsjeti na jedan događaj od prije 85 godina, kojeg se danas stide svi, bili potomci dželata ili žrtava? Jedan od paradoksa ovih prostora je i činjenica da kada je u pitanju suživot različitih vjerskih i nacionalnih entiteta postoje dvije potpuno različite priče. I, nažalost, obje su tačne. Jedna je ona o suživotu, toleranciji, vječnoj upućenosti jednih na druge. Druga je atavistička i govori o sukobljavanju, satiranju, potiranju, nasilju nad slabijima. Rekao sam, ne slučajno" nažalost, obje su tačne" da bih pokazao njihovu međusobnu zavisnost i naglasio da priča o toleranciji i suživotu ima smisla samo ako se prethodno racionalizuju ove druge priče iz tamnih naslaga naše iskrivljene podsvijesti i predaju organizovanom sjećanju kao nauk generacijama. U protivnom, naša atavistička svijest se samo dodatno truje i zločini će se ponavljati, o čemu tako ubjedljivo svjedoči novija istorija. Jedna od takvih priča je ona o pokolju nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini prije tačno 85 godina. Da bi mogli dati bar djelimične odgovore na pitanja sa početka ovoga teksta navodimo činjenice.
Pokolj u Šahovićima je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Događaj se zbio između 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su 7. novembra 1924. crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za ubistvo Boškovića optužen je lažno muslimanski komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Tokom sahrane Boškovića donijeta je odluka o "osveti". Noću između 9. i 10. novembra krenulo je oko 2.000 "osvetnika" na muslimanska sela u Pavinom Polju i Šahovićima, koja su, dva dana ranije, razoružale tadašnje vlasti. Vlasti su bile pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Međutim, 28 talaca je ubijeno, a ostali su uspjeli da se otkupe. Dijete od 13 godina je spasio jedan Crnogorac, koji zbog ovog čina umalo nije doživio sudbinu ubijenih. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko 1.000 djece, žena i ljudi. Slična sudbina je bila namijenjena i muslimanima Bijelog Polja, koji su navodno radi zaštite trebalo da budu prebačeni preko Šahovića, ali ih je spasio jedan srpski oficir koji je otkrio zavjeru. Pokolj u Šahovićima je uzrokovao potpuno iseljavanje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku,
a se dio njih naselio u Pljevlja, Sarajevo i istočnu Bosnu. U tadašnju opštinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica sa oko 400 članova. Prema popisu iz 1921. (dakle prije pokolja) na tom području je živjelo 2.755 muslimanskih stanovnika (1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima). Poslije pokolja ostalo je da živi samo jedno muslimansko domaćinstvo, koje je prešlo u pravoslavlje.
Tadašnja država je bila parlamentarna zemlja. Pa ipak, čitav zločin je bio zataškan. Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe. No, istrage nije bilo. Osuđena su, simbolično dva – tri stražara zatvora u Šahovićima, jer su se bili dogovorili s "osvetnicima" da im predaju zatvorenike. Razumije se, bila je najavljena obimna istraga. Sve je ispalo sprdnja s pravdom, bar tako tvrdi Đilas, osoba koja je javno i prva progovorila o ovom zločinu bez pandana u crnogorskoj istoriji. Danas se pouzdano zna da su Boška Boškovića ubili
šinski (rovački komiti), zna se i koji, sveteći se zbog ubistva Petra Dulovića, koji je ubijen samo zato što je bio brat poznatog komite Todora Dulovića, inače pobratima ubica Boška Boškovića.
Paradoks svakog zločina je u tome što mu se naknadno u interpretacijama daje smisao. Đilas motiv pokolja smješta u kontekst vjerskog atavizma i mržnje između "krsta i polumjeseca", što je, po nama, sasvim pogrešno objašnjenje, jer kako onda objasniti brojne zločine među istovjercima o kojima isti autor naširoko piše.
Zločin najbolje objašnjavaju posljedice i odnos potomaka prema njemu. Paradoksalno, ali se u tome može prepoznati i „smisao“ ovoga zločina. Sa jednog prostora je nestalo muslimansko stanovništvo, osuđeno od „osvetnika“ da ispašta „grijehove“ vjekova, taložene u mitskoj svijesti onih koji misle da postoji njihova gradacija, po kojoj se oni mogu dijeliti na „manje“ ili „više“. Ako razgrnete maglu nataložene mitske svijesti kod svih balkanskih naroda, vrlo često ćete otkriti da se iza patetičnog pozivanja na istoriju, najčešće krije prizemno koristoljublje proisteklo iz ne rijetkog shvatanja rata kao „zanatske“ djelatnosti i načina privređivanja.
Nije za poređenje, ali samo kao primjer atavizma i neznanja koje caruje ovim prostorima - ako danas šetate Istanbulom, veoma često ćete naići na zgrade čija je polovina fasada uređena, a druga ruinirana. Objašnjenje je da su u ruiniranom dijelu zgrade nalaze stanovi Grka koji su napustili te prostore poslije rata 1923. Do danas se u te stanove ne smije useliti niko, jer njihove tapije glase na imena vlasnika iz vremena prije rata.
Zašto danas uopšte pisati o zlu u vremenu kada naše političke elite afirmišu vjerski i nacionalni sklad, toleranciju i suživot kao osnov za optimizam koji svako razuman podržava? Mislimo da svaku, pa i ovu priču, zrelo društvo treba da racionalizuje, činjenično potvrdi i ovjeri i smjesti je u istoriju kao već ispričanu priču. Istorijsko iskustvo pokazuje da su na Balkanu, i ne samo na njemu, svi sposobni za zločin. Ali na ovim prostorima priče o zločinima nerijetko liče na propagandu zla u začaranom krugu beskonačnih osveta. Takvo shvatanje često uzrokuje poimanje istorije kao priručnika zla, koje sadrži samo one lekcije koje mogu „pravdati moje zlo“. Zato na Balkanu svi narodi misle da imaju pravo na zlo i da se to pravo uvećava brojem „mojih žrtava“. Otuda i potreba da se one stalno uvećavaju u vremenima kada se krug zla želi ponovo odmotati u svijesti onih koji smisao svog življenja nalaze u nesreći drugih. Zato je o zlu podjednako teško i pričati i ćutati, jer i jedno i drugo može ličiti samo na svjesno ili nesvjesno pravdanje ljudske destrukcije. A nje je na ovim prostorima bilo više nego bilo gdje drugdje. Zato su knjige o zločinima i najdeblje, a priče o zlu i najduže. Kada pročitate samo jednu, iz istog tematskog kruga, vi možete postati saučesnik. Kada pročitate sve, možete se razočarati u ljudsko biće. Mislim da je vrijeme da ćutanjem o zločinu odbijemo da budemo saučesnici i da jedna cjelovita i argumentovana do kraja ispričana priča može biti poželjna terapija za liječenje ostataka atavističke svijesti koja čuči u svima nama. Za početak bilo bi lijepo kada bi bar jedna ulica u Bijelom Polju nosila ime oficira koji je odbio da bude saučesnik u zločinu, ako mu se ime uopšte zna.
Vijesti, 11. 11. 2009.
Prof. dr Šerbo Rastoder: 85 godina šutnje
Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje o "najvećoj mrlji crnogorske novije istorije" nikada javno nije progovorilo? Možete li zamisliti potomke žrtava koji ni poslije 85 godina od događaja šapatom govore o istom? Možete li zamisliti potomke dželata koji uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju o kojem znaju mnogo iz priča starijih? Možete li zamisliti uopšte potrebu autora da ovim tekstom podsjeti na jedan događaj od prije 85 godina, kojeg se danas stide svi, bili potomci dželata ili žrtava? Jedan od paradoksa ovih prostora je i činjenica da kada je u pitanju suživot različitih vjerskih i nacionalnih entiteta postoje dvije potpuno različite priče. I, nažalost, obje su tačne. Jedna je ona o suživotu, toleranciji, vječnoj upućenosti jednih na druge. Druga je atavistička i govori o sukobljavanju, satiranju, potiranju, nasilju nad slabijima. Rekao sam, ne slučajno" nažalost, obje su tačne" da bih pokazao njihovu međusobnu zavisnost i naglasio da priča o toleranciji i suživotu ima smisla samo ako se prethodno racionalizuju ove druge priče iz tamnih naslaga naše iskrivljene podsvijesti i predaju organizovanom sjećanju kao nauk generacijama. U protivnom, naša atavistička svijest se samo dodatno truje i zločini će se ponavljati, o čemu tako ubjedljivo svjedoči novija istorija. Jedna od takvih priča je ona o pokolju nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini prije tačno 85 godina. Da bi mogli dati bar djelimične odgovore na pitanja sa početka ovoga teksta navodimo činjenice.
Pokolj u Šahovićima je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Događaj se zbio između 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su 7. novembra 1924. crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za ubistvo Boškovića optužen je lažno muslimanski komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Tokom sahrane Boškovića donijeta je odluka o "osveti". Noću između 9. i 10. novembra krenulo je oko 2.000 "osvetnika" na muslimanska sela u Pavinom Polju i Šahovićima, koja su, dva dana ranije, razoružale tadašnje vlasti. Vlasti su bile pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Međutim, 28 talaca je ubijeno, a ostali su uspjeli da se otkupe. Dijete od 13 godina je spasio jedan Crnogorac, koji zbog ovog čina umalo nije doživio sudbinu ubijenih. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko 1.000 djece, žena i ljudi. Slična sudbina je bila namijenjena i muslimanima Bijelog Polja, koji su navodno radi zaštite trebalo da budu prebačeni preko Šahovića, ali ih je spasio jedan srpski oficir koji je otkrio zavjeru. Pokolj u Šahovićima je uzrokovao potpuno iseljavanje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku,
Tadašnja država je bila parlamentarna zemlja. Pa ipak, čitav zločin je bio zataškan. Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe. No, istrage nije bilo. Osuđena su, simbolično dva – tri stražara zatvora u Šahovićima, jer su se bili dogovorili s "osvetnicima" da im predaju zatvorenike. Razumije se, bila je najavljena obimna istraga. Sve je ispalo sprdnja s pravdom, bar tako tvrdi Đilas, osoba koja je javno i prva progovorila o ovom zločinu bez pandana u crnogorskoj istoriji. Danas se pouzdano zna da su Boška Boškovića ubili
Paradoks svakog zločina je u tome što mu se naknadno u interpretacijama daje smisao. Đilas motiv pokolja smješta u kontekst vjerskog atavizma i mržnje između "krsta i polumjeseca", što je, po nama, sasvim pogrešno objašnjenje, jer kako onda objasniti brojne zločine među istovjercima o kojima isti autor naširoko piše.
Zločin najbolje objašnjavaju posljedice i odnos potomaka prema njemu. Paradoksalno, ali se u tome može prepoznati i „smisao“ ovoga zločina. Sa jednog prostora je nestalo muslimansko stanovništvo, osuđeno od „osvetnika“ da ispašta „grijehove“ vjekova, taložene u mitskoj svijesti onih koji misle da postoji njihova gradacija, po kojoj se oni mogu dijeliti na „manje“ ili „više“. Ako razgrnete maglu nataložene mitske svijesti kod svih balkanskih naroda, vrlo često ćete otkriti da se iza patetičnog pozivanja na istoriju, najčešće krije prizemno koristoljublje proisteklo iz ne rijetkog shvatanja rata kao „zanatske“ djelatnosti i načina privređivanja.
Nije za poređenje, ali samo kao primjer atavizma i neznanja koje caruje ovim prostorima - ako danas šetate Istanbulom, veoma često ćete naići na zgrade čija je polovina fasada uređena, a druga ruinirana. Objašnjenje je da su u ruiniranom dijelu zgrade nalaze stanovi Grka koji su napustili te prostore poslije rata 1923. Do danas se u te stanove ne smije useliti niko, jer njihove tapije glase na imena vlasnika iz vremena prije rata.
Zašto danas uopšte pisati o zlu u vremenu kada naše političke elite afirmišu vjerski i nacionalni sklad, toleranciju i suživot kao osnov za optimizam koji svako razuman podržava? Mislimo da svaku, pa i ovu priču, zrelo društvo treba da racionalizuje, činjenično potvrdi i ovjeri i smjesti je u istoriju kao već ispričanu priču. Istorijsko iskustvo pokazuje da su na Balkanu, i ne samo na njemu, svi sposobni za zločin. Ali na ovim prostorima priče o zločinima nerijetko liče na propagandu zla u začaranom krugu beskonačnih osveta. Takvo shvatanje često uzrokuje poimanje istorije kao priručnika zla, koje sadrži samo one lekcije koje mogu „pravdati moje zlo“. Zato na Balkanu svi narodi misle da imaju pravo na zlo i da se to pravo uvećava brojem „mojih žrtava“. Otuda i potreba da se one stalno uvećavaju u vremenima kada se krug zla želi ponovo odmotati u svijesti onih koji smisao svog življenja nalaze u nesreći drugih. Zato je o zlu podjednako teško i pričati i ćutati, jer i jedno i drugo može ličiti samo na svjesno ili nesvjesno pravdanje ljudske destrukcije. A nje je na ovim prostorima bilo više nego bilo gdje drugdje. Zato su knjige o zločinima i najdeblje, a priče o zlu i najduže. Kada pročitate samo jednu, iz istog tematskog kruga, vi možete postati saučesnik. Kada pročitate sve, možete se razočarati u ljudsko biće. Mislim da je vrijeme da ćutanjem o zločinu odbijemo da budemo saučesnici i da jedna cjelovita i argumentovana do kraja ispričana priča može biti poželjna terapija za liječenje ostataka atavističke svijesti koja čuči u svima nama. Za početak bilo bi lijepo kada bi bar jedna ulica u Bijelom Polju nosila ime oficira koji je odbio da bude saučesnik u zločinu, ako mu se ime uopšte zna.
Vijesti, 11. 11. 2009.
