... NASTAVAK:
III čin
(Počinje tiho muzika. Mogu braća Teofilovići ili sl. Kada Golubica počne da priča muzika se utišava)
GOLUBICA: - Sveta Gora je jedno tiho mesto gde od pamtiveka žive samo monasi. Oni svim svojim srcem i dušom veruju u Boga. Ni bogatstvo, ni slava nisu vredni njihovog divljenja. Jer su kratkotrajni. Kao i novac, i zlato. Ali zato najviše na svetu vole čoveka, vole čak i malenu pčelu, vole drveće, prirodu, ovo nebo...
(muzika se sasvim gasi)
RASTKO UZVIKUJE, NAKON ŠTO ZADIVLJENO GLEDA OKO SEBE:- Želim da postanem monah! Čim sazidam neuništivi bedem za moj narod, vratiću se ovde.
(Kad to kaže, Rastku neko dodaje monaški plašt. Rastko zbaci svoju zlatnu krunu i ogrće skromne monaške haljine. Takođe, Rastko uzima onaj dugački štap na sceni i do kraja predstave nosi taj štap sa sobom. Tiho počinje „Uskliknimo s ljubavlju...“, ali samo muzika, na tren se prva dva takta pojačavaju i sasvim gase. Tišina!)
RASTKO : - Odeća služi da sebe pokrijemo toplotom, a ne lažnom lepotom. Ali, da bih postao monah, nije dovoljno da preobučem samo svoje telo, već i dušu. Ne želim da se razlikujem od ovih predobrih ljudi.
(Na scenu se lagano ponovo ušeta NARATOR. Dok narator čita naredni deo, Sv. Sava i Golubica oponašaju to što on govori. Golubica Sv. Savi kao nešto sugeriše, došaptava..., a Sv. Sava deli siromasima zlato, leči bolesne...)
NARATOR: I tako Rastko zbaci sa sebe ne samo svoju zlatnu krunu, već i svoje zemaljsko, prinčevsko, ime – a na Svetoj Gori dobi novo, monaško ime: Sava. Obilazio je Sava mudrace po svetoj Gori, zapitkivao, osluškivao, mnogo toga naučio, bolesne lečio, srpski Hram Hilandar sazidao, sve svoje blago razdelio, ali i dalje niko nije znao da mu kaže tajnu neuništivog bedema.
(Golubica i Sava odjednom zastanu. Sava je umoran, sagao je galvu, tužan je.)
GOLUBICA:- Vidim, vidim koliko si nesrećan zbog toga što ne znaš kako da napraviš neuništivi bedem. Nego, znaš šta, uvek postoji nada. Zato ćemo potražiti Čudesnu Ikonu, pa ako ni ona ne bude znala odgovor na tvoju muku, onda stvarno ne znam ko bi je, pod ovom kapom nebeskom, mogao znati.
IV čin
NARATOR: I Sava i Ptica ponovo krenuše na put. Ovoga puta još dalje, čak do svetog grada Jerusalima. I najzad stigoše pred najveću kapiju koju je Sava ikada ugledao.
(Na scenu izlazi Starac (maskirano dete, napraviti mu ogrooooooooooooomnu bradu, da se vuče po zemlji) koji seda ispred kapije nacrtanog dvorca. U trenutku kada na scenu ponovo ulaze iscrpljeni Sv. Sava i Golubica, Starac skoči na noge lagane. Čak potrči prema njima, sve šireći ruke...)
STARAC: - Dobro mi došli! Vala sam te se, Savo, načekao! Evo me ovde gde dreždim više od četiri stotine godina! Ti si bio princ, a sad si monah, Sava? Je l' tako? Pa, dabogme. Tako mi rekoše oni što legende pričaju. Kažu, doći će ovde, baš na ovo mesto, jednom jedan carski sin i zvaće se Sava. Ako to bude stvarno on, i ako bude zaslužio, kada se bude poklonio pred Čudotvornom Ikonom, ona će mu dati znak i može je poneti sa sobom, u svoju zemlju. Znaš li, Savo, tajnu Čudotvorne Ikone?
RASTKO-SAVA, mucajući: - N-n-ne.
(Starac priđe sasvim blizu Savi. Rukom pokaže Golubici da se odmakne da ne bi čula ono što će mu reći)
STARAC, tišim glasom: - Čudesna Ikona čuva čistu dušu. A onaj narod koji Nju voli
i čuva postaje opasan neuništivim bedemom.
(Sava u tom trenutku klekne pred Starca i tako ostane par trenutaka. Onda ustane,
pa laganim pokretom onog štapa koji nosi sa sobom još od Svete Gore, on poziva Golubicu da se vrati pored njega. Tada neko dete pomera «sliku» dvorca i iza nje se pojavljuje reprodukcija Ikone Trojeručice. Sava prilazi polako, veoma polako pred najlepšu Sliku i kaže):
SAVA- RASTKO: - Ovo je najlepša slika koju je ljudski um ikad osmislio,
ljudska ruka oslikala, a ljudsko oko ugledalo.
STARAC (trčkara oko Save i Slike): - Hm, čudno, još uvek se ništa ne dešava... Hmmm... Ček, ček, zaboravio sam da mi moraš tačno na jedno pitanje odgovoriti... (Starac traži nešto po džepovima, pretura..) – Ha! Evo ga! (Starac vadi izgužvanu i izbledelu hartijicu, pa primakavši ceduljče gotovo do nosa, počne da čita) – Ti si bio Rastko, gospodar srpske zemlje. Onda si postao Sava, gospodar srpske crkve. Hajde mi kaži, ko je za narod važniji?
(Sava se skroz uozbilji, nasloni onaj svoj štap uz Sliku Ikone, stavi prst na čelo, misli..., a onda glasno i jasno odgovori. Dok on razmišlja, ponovo sesasvim tiho čuju taktovi „Uskliknimo s ljubavlju“):
SAVA-RASTKO: - Jesi li ikada, Starče, gledao orla kako leti? Jesi. Kako bi on leteo ako bi mu jedno krilo bilo jače od drugog? Leteo bi u krug, ili samo levo, ili samo desno. Ali napred nikako ne bi mogao. Samo je onaj narod srećan koji izbegne ovakve opasnosti, pa stekne i čuva uvek jednaka krila.
(U tom trenutku, baš kada Sava to kaže, neko treba neprimetno da gurne onaj štap što je Sava naslonio na Ikonu Trojeručicu i štap treba da padne. Kada štap padne staje muzika!Tada Starac uzvikne.)
STARAC:- Ovo je znak! Ovo je znak!
(Istog trenutka, nežni, ženski odrasli glas progovara, ne vidi se ko, nego publika stiče utisak da to govori Čudesna Ikona):
IKONA TROJERUČICA: - Kada si spasao Golubicu, pokazao si - Ljubav.
Kada si odbacio prinčevsku krunu i raskoš, pokazao si – Veru.
Sve vreme tražeći, pokazao si da ne gubiš – Nadu.
Vidiš, sreća za kojom vi ljudi tragate uvek čuči u vama samima.
Od Ljubavi, Vere i Nade, ako ih stalno u srcu nosite, grade se najčvršće zidine.
I dokle god vam je duša čista, moja moć biće neuništiva, a vaša će zemlja biti opasana Neuništivim bedemom. Hajde, ponesi me u tvoju zemlju, da sačuvam dušu tvom narodu.
NARATOR: Eto, tako je Čudesna Ikona stigla u Srbiju. Doneo ju je Sava,
da podigne Neuništivi bedem od ljubavi, vere i nade. A mi? Gde god da smo, treba da ga čuvamo. Kako? Pa isto... LJUBAVLJU, VEROM I NADOM.
Svi učesnici se uhvate za ruke, sa Trojeručicom (ikona) i Sv. Savom u sredini i počinju da pevaju ovoga puta glasno puštenu himnu Sv. Savi: „Uskliknimo s ljubavlju“. Peva i publika, glumci pokazuju da ustanu.
KRAJ