BIBLIJA - BOZJA REC

besmrtna

Buduća legenda
Banovan
Poruka
29.534
Knjiga koju treba pročitati


”Bibliju ne treba shvatati ozbiljno.“ To je rekao profesor sa univerziteta jednoj iskrenoj mladoj ženi.

”Jeste li ikada pročitali Bibliju?“ pitala je ona.

Iznenađen, profesor je morao priznati da nije.

”Kako možete iznositi tako snažno uverenje o knjizi koju nikada niste pročitali?“

Bila je u pravu. On je odlučio pročitati Bibliju i tada stvoriti mišljenje o njoj.


BIBLIJA, koja se sastoji od 66 spisa, opisuje se kao “verojatno najuticajnija zbirka knjiga u ljudskoj istoriji“. Zaista, uticala je na neka od najvećih svetskih dela na području umetnosti, književnosti i muzike. U značajnoj meri uticala je na zakonodavstvo. Veličana je zbog svog literarnog stila i veoma je cene mnogi visokoobrazovani pojedinci. Njen uticajk na život ljudi iz svih društvenih slojeva bio je naročito dubok. Kod mnogih od svojih čitatelja pobudila je lojalnost u izvanrednoj mjeri. Neki su čak reskirali svoj život samo da bi je čitali.
Istovremeno, vlada skepticizam s obzirom na Bibliju. Postoje ljudi koji imaju određeno mišljenje o njoj iako je osobno nisu nikada pročitali. Možda priznaju njenu literarnu ili istorijsku vrednost, ali pitaju se: Kako je moguće da jedna knjiga koja je napisana hiljadama godina ranije bude relevantna u ovom savremenom svetu? Živimo u “informativno doba“. Najsvežije informacije o aktualnim događajima i tehnologiji nalaze se nadomak vršaka naših prsta. “Stručan“ savet o praktički svim izazovima modernog života spremno stoji na raspolaganju. Može li Biblija zaista sadržavati informacije koje su praktične u današnje vrijeme?
Ova istorijsko uticajna knjiga, Biblija, je vredna razmatranja. U jednom izvještaju objavljenom 1994. zapaža se da neki prosvetni radnici s uvjrenjem smatraju da je Biblija tako čvrsto usađena u zapadnu kulturu da će “svako, bio on vjernik ili nevernik, ko nije upoznat s biblijskim učenjima i izveštajima biti kulturno nepismen“.2
Možda ćeš se složiti da je — bez obzira na to je li netko religiozan ili nije — Biblija, u najmanju ruku, knjiga koju treba pročitati.

Svoje prosvetljenje zahvaljujem sasvim jednostavno čitanju jedne knjige. — Jedne knjige? Da, i to je jedna stara jednostavna knjiga, skromna koliko i sama priroda te jednako toliko prirodna (...). A ime te knjige je sasvim jasno knjiga, Biblija“ (Heinrich Heine, nemački pisac iz 19. veka).

Takodje dokazano je nadahnuce Biblije, tj da je ona Bozja rec a ne ljudska…

Iako su je pisali ljudi, tj Bozji proroci, oni su je pisali pod uticajem Bozjeg svetog duha…

Tako da Biblija sadrzi iskljucivo Bozje misli…

Ovde ce biti izneseni dokazi da je Biblija Bozja rec

A Bozja rec je ISTINA :heart:



deo teksta iz BROSURE JS - " Knjiga za sve ljude ".
 
Poslednja izmena:
Je li Biblija protivrečna?

Često se podiže prigovor da je Biblija protivrečna. Obično, ljudi koji to tvrde nisu licno uopste pročitali Bibliju; oni samo ponavljaju ono što su čuli. No, neki su uznemireni zbog naizgled pravih protivrečja na koja su naišli.
AKO je Biblija zaista Reč Božja, onda mora biti harmonično delo bez protivrečja. Zašto onda izgleda da neki odlomci protivreče drugima? U vezi odgovora na ovo pitanje moramo uzeti u obzir da je Bibliju, iako je ona Reč Božja, pisao velik broj ljudi u vremenskom razdoblju od nekoliko vekova. Ovi pisci bili su različitog porekla, svaki je imao drugi stil pisanja i nisu raspolagali istim darovima; sve te razlike odražavaju se i u pisanju.
2 Osim toga, ako dva ili više pisaca izveštava o istom događaju, jedan bi mogao zapisati pojedinosti koje drugi ne spominje. Uz to, različiti pisci prikazuju sadržaj na različite načine. Jedan bi mogao pisati sve hronološkim redom, dok bi drugi mogao slediti sasvim drugi poredak. U ovom poglavlju prikazat ćemo neka naizgledna protivrečja i razmotriti kako se ona mogu međusobno uskladiti ako se uzmu u obzir gore navedene tačke.

Nezavisni svedoci

3 ponekad se pojavljuju ”protivrečja“ ako postoje dva ili više izveštaja o istom događaju. Tako, na primer, čitamo u Mateju 8:5 da je Isusu, kad je došao u Kafernaum, pristupio jedan oficir, moleći ga da ozdravi njegovog slugu. Međutim, prema Luki 7:3, Stvarnost, ovaj oficir je poslao ”židovske starešine da ga zamole da mu dođe ozdraviti slugu“. Je li oficir razgovarao s Isusom ili je poslao starije muževe?
4 Odgovor naravno glasi da je poslao starješine Židova. Ali, zašto je Matej napisao da se oficir osobno obratio Isusu? Zato što je ta molba zapravo potekla od njega i bila je samo upućena Isusu preko židovskih starešina. Starešine su pri tome služili samo kao posrednici.
5 Kao predodžba toga neka posluži ono što čitamo u 2. Letopisa 3:1, St: ”Solomon tada poče graditi Dom Jahvi u Jerusalimu.“ Kasnije čitamo: ”Tako je Salomon dovršio Dom Jahvin“ (2. Ljetopisa 7:11, St). Je li Salomon osobno sagradio hram od početka do kraja? Naravno da nije. Stvarne građevinske radove izvršavalo je mnoštvo zanatlija i radnika. Ali, Salomon je bio organizator rada, onaj koji je bio odgovoran. Zato Biblija kaže da je on sagradio taj dom. Na isti način iz Matejevog Evanđelja saznajemo samo to da je oficir pristupio Isusu. Luka ulazi u daljnje pojedinosti i pokazuje da mu se obratio preko židovskih starješina.
6 Sličan primer nalazimo u Mateju 20:20, 21 (St), gdje piše: ”Tada pristupi k njemu majka Zevedejevih sinova. Behu s njom obadva njezina sina. Pade preda nj ničice da nešto od njega zamoli.“ Molila je za povlaštene položaje za svoje sinove kad Isus dođe u svoje Kraljevstvo. U Markovom izvještaju o ovom događaju čitamo: ”Tada mu pirstupiše Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, te mu rekoše: ’Učitelju! Željeli bismo da nam učiniš što te zamolimo‘“ (Marko 10:35-37, St). Tko je iznio Isusu ovu molbu — oba Zevedejeva sina ili njihova majka?
7 Jasno, bila su to oba sina Zebedeja koji su za to zamolili, kao što objašnjava Marko. Ali, oni su to učinili preko svoje majke. Ona je govorila u njihovo ime. To potvrđuje i Matejev izvještaj, gdje piše da su drugi apostoli, čuvši što je učinila majka sinova Zevedejevih, postali ozlojeđeni, ne na majku, već ”na dvojicu braće“ (Matej 20:24, St).
8 Jesi li ikada čuo dvoje ljudi kako opisuju isti događaj kojeg su bili svjedoci? Ako jesi, tada si mogao zapaziti da je svako isticao pojedinosti koje su ga se dojmile. Jedan je možda ispustio stvari koje je drugi ispričao. Međutim, oboje je govorilo istinu. Isto je i sa četiri izveštaja jevanđelja o Isusovom delovanju, kao i s drugim istorijskim događajima o kojima izveštava više nego jedan biblijski pisac. Svaki od ovih pisaca zabeležio je tačne informacije, čak ako je jedan opisao pojedinosti koje je drugi ispustio. Razmatranjem svih izvještaja možemo stvoriti potpuniju sliku o onome što se dogodilo. Takve varijante, osim toga, dokazuju da su biblijski izvještaji nastali nezavisno jedan o drugom. A njihova suštinska harmonija dokazuje da su istiniti.

Uzeti u obzir kontekst

9 Često se naizgledna protivrečja mogu rješiti čak ako samo uzmemo u obzir kontekst. Uzmimo, na primer, često postavljano pitanje o Kainovoj ženi. U 1. Mojsijevoj 4:1, 2 čitamo: ”S vremenom rodila je [Eva] Kaina i rekla: ’Rodila sam čoveka uz pomoć Jehovinu.‘ Kasnije je ponovo rodila, brata njegovog Avelja.“ Kao što je dobro poznato, Kain je ubio Avelja; ali, poslije čitamo da je Kain imao ženu i decu (1. Mojsijeva 4:17). Gdje je Kain našao svoju ženu, ako su Adam i Eva imali samo dva sina?
10 Rešenje je u činjenici da su Adam i Eva imali još dece. Kao što proizlazi iz konteksta, oni su imali veliku porodicu. U 1. Mojsijevoj 5:3 čitamo da je Adam postao ocem jednog daljnjeg sina imenom Sit, a iz sledećeg retka doznajemo o Adamu: ”Postao je otac sinova i kćeri“ (1. Mojsijeva 5:4). Dakle, Kain je mogao oženiti jednu od svojih sestara ili jednu od nećakinja. U ranom razdoblju ljudske istorije, kad je čovečanstvo bilo tako blizu savršenstva, takvi brakovi očigledno nisu predstavljali opasnosti za potomstvo, kakve bi takva veza imala danas.
11 Razmatranje konteksta može nam također pomoći da razjasnimo navodno protivrečje između apostola Pavla i Jakova. U Efežanima 2:8, 9 Pavle ukazuje da se hrišćani mogu spasiti verom, ne delima. On kaže: ”Jer ste spašeni kroz vjeru (...) ne zahvaljujući delima.“ Jakov, nasuprot tome, insistira na važnosti dela. On piše: ”Kao što je telo bez duha mrtvo, tako je mrtva vera bez dela“ (Jakov 2:26). Kako možemo ove dve izjave uskladiti?
12 Razmatrajući kontekst Pavlovih riječi, uviđamo da se obe izjave ustvari nadopunjuju. Apostol Pavle se, naime, osvrće na nastojanja Židova da drže Mojsijev zakon. Verovali su da će biti pravedni ako se budu pridržavali Zakona u svim pojedinostima. Međutim, Pavle je ukazao da je to nemoguće. Našim delima ne možemo nikada postići pravednost — i tako zaslužiti spasenje — budući da smo nasledili grešnost. Možemo se spasiti jedino verom u Isusovu otkupnu žrtvu (Rimljanima 5:18).
13 Jakov, međutim, dodaje važno načelo da je vera sama po sebi bezvredna ako nije potvrđena delima. Netko ko tvrdi da ima veru u Isusa, mora to i dokazati svojim vladanjem. Nedelotvorna vera je mrtva vera i neće dovesti do spasenja.
14 Apostol Pavle se potpuno s time složio, jer često je spominjao kakva bi dela hršćani trebali pridonositi da bi pokazali svoju veru. Tako je, na primjer, pisao Rimljanima: ”Srcem se pokazuje vera za pravednost, a ustima se daje javna izjava za spasenje.“
’Ustima priznavati za spasenje‘ — tj. s drugima razgovarati o svojoj veri — neophodno je za spasenje (Rimljanima 10:10; vidi i 1. Korinćanima 15:58; Efežanima 5:15, 21-33; 6:15; 1. Timoteju 4:16; 2. Timoteju 4:5; Hebrejima 10:23-25). Međutim, nijedan hrišćanin ne može delima — pogotovo ne nastojanjima da drži Mojsijev zakon — zaraditi pravo na večni život.
Večni život je ”dar kojeg Bog daje“ onima koji pokazuju veru (Rimljanima 6:23; Jovan 3:16).

Različita gledišta

15 Ponekad su biblijski pisci izvještavali o istom događaju s različitog ugla gledanja, ili su izabirali različite načine prikazivanja svojih izveštaja. Ako se uzmu u obzir ove razlike, mogu se daljnja naizgledna protivrečja lako razjasniti. Jedan primer za to je u 4. Mojsijevoj 35:14, gdje Mojsije govori o području istočno od Jordana kao o onom ”s ovu stranu Jordana“. Isus Navin , međutim, govori o toj zemlji kao onoj ”s onu stranu Jordana“ ( Isus Navin 22:4 ). Koji je podatak tačan?
16 Ustvari, oba su tačna. Prema izveštaju u 4. Mojsijevoj, Izraelci još nisu bili prešli Jordan i još su stajali pred ulazom u Obećanu zemlju, tako da je područje istočno od Jordana za njih bilo ”s ovu stranu“. Ali, Isus Navin je već bio prešao preko Jordana. On se sada, naravno, nalazio zapadno od reke u zemlji Hanaan. Za njega je spomenuto područje ležalo ”s onu stranu“ reke.
17 Također, način kako je neka naracija (pričanje) sastavljena može naizgled dovesti do protivrečja. U 1. Mojsijevoj 1:24-26 Biblija pokazuje da su životinje bile stvorene prije čovjeka. Ali, iz 1. Mojsijeve 2:7, 19, 20 izgleda proizlazi da je čovek bio stvoren pre životinja. Zašto ovo odstupanje? Jer se u ta dva izvještaja dela stvaranja razmatraju s različitih stanovišta. U prvom se opisuje stvaranje nebesa i Zemlje sa svim što je na njima (1. Mojsijeva 1:1–2:4). Drugi se usredotočuje na stvaranje čovjeka i na njegovo upadanje u greh (1. Mojsijeva 2:5–4:26).
18 Prvi izveštaj je hronološki poredjan, podeljen u šest uzarednih ”dana“; drugi je napisan po redoslijedu tematske važnosti. Iz tog razloga se odmah nakon kratkog uvoda direktno prelazi na stvaranje Adama, budući da su on i njegova porosdica glavne ličnosti onoga što sledi (1. Mojsijeva 2:7). Daljnje informacije se dodaju po potrebi. Saznajemo da je Adam nakon svog stvaranja trebao živeti u vrtu u Edenu. Stoga se sada spominje zasađivanje Edenskog vrta (1. Mojsijeva 2:8, 9, 15). Jehova zadužuje Adama da imenuje ’svaku divlju zvijer poljsku i svako leteće stvorenje nebesko‘. Stoga je sada bilo vrijeme spomenuti da je ”Jehova Bog stvarao od zemlje“ sva ova stvorenja, iako su oni bili stvoreni davno prije pojave Adama na sceni (1. Mojsijeva 2:19; 1:20, 24, 26).

 


Pažljivo čitati izvještaj

19 Ponekad je dovoljno pažljivo čitati izveštaj i logično razmisliti o pruženim informacijama da bi se rešila naizgledna protivrečja. To je, na primer, slučaj ako razmatramo zauzimanje Jerusalima po Izraelcima. Jerusalim je, doduše, bio dio naslijeđa Benjamina, ali kao što čitamo, ovo pleme nije bilo u stanju osvojiti grad (Isus Navin 18:28; Suci 1:21). Potom se kaže da Juda nije mogao zauzeti grad — kao da je ovaj grad pripadao nasleđu ovoga plemena. Konačno je Juda osvojio Jerusalim i spalio ga vatrom (Isus Navin 15:63; Suci 1:8). Stotinama godina kasnije, međutim, izveštava se da je David zauzeo grad (2. Samuelova 5:5-9).
20 Na prvi pogled sve bi ovo moglo zvučati zbrkano, ali ustvari ovde nema protivrečja. Granica između Benjaminovog i Judinog nasleđa prolazila je dolinom Hinnom, dakle, tačno kroz drevni grad Jerusalim. Ono što je kasnije nazvano Gradom Davida zapravo je ležalo na području Benjamina, kao što to proizlazi iz Isusa Navina 18:28. No, verovatno se grad Jerusalim protezao izvan doline Hinnom i zadirao u područje Jude, tako da je i Juda morao ratovati s njegovim hanaanskim stanovnicima.
21 Benjamin nije mogao osvojiti grad. No, jednom prilikom Juda je osvojio grad i spalio ga (Sudije 1:8, 9). Ali, očigledno je Judina vojska produžila dalje i neki od prvobitnih stanovnika ponovo su uzeli grad u posed. Kasnije je tamo nastalo gnezdo otpora koje ni Juda ni Benjamin nisu mogli razbiti. Tako su Jebuzeji ostali u Jeruzalemu, sve dok David vekovima kasnije nije pokorio grad.
22 Osvrnimo se na jedan drugi primer iz Jevanđelja. U vezi Isusovog odvođenja na pogubljenje, Jovan izveštava: ”I noseći mučenički stub svoj izišao je“ (Jovan 19:17). Međutim, u Luki čitamo: ”I kad su ga odveli, uhvatili su Simona, nekog Kirenca, koji je dolazio iz te zemlje, i metnuli su na njega mučenički stub da ga nosi za Isusom“ (Luka 23:26). Je li Isus sam nosio oruđe svog pogubljenja ili je to Simon učinio za njega?
23 Na početku je Isus očigledno sam nosio svoj mučenički stub, kao što to Jovan opisuje. Međutim, kako izvještavaju Matej, Marko i Luka, putem je Simon iz Kirene bio prisiljen da preuzme od Isusa stub i da ga nosi ostatak puta do mesta pogubljenja.

Dokaz nezavisnosti

24 Tačno je, Biblija sadrži neke naizgledne nedoslednosti koje se teško mogu razjasniti. No, ne bismo trebali polaziti od toga da se pri tome radi o očitim protivrečjima. Često se radi samo o pomanjkanju informacija. Biblija daje dovoljno razjašnjenja da udovolji našim duhovnim potrebama. Ali, ako bi nam pružala svaku pojedinost svih spomenutih događaja, bila bi opsežna i glomazna zbirka knjiga, umjesto priručne knjige koju danas možemo u svako vreme imati kod sebe.
25 Govoreći o Isusovoj službi, apostol Jovan je pisao s opravdanim preuveličavanjem: ”A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u celi svet stale knjige koje bi se napisale“ (Jovan 21:25, St). Tek bi bilo nemoguće izvestiti o svim pojedinostima dugačke istorije Božjeg naroda, počev od patrijarha pa do hrišćanske skupštine prvoga veka..
26 Biblija je doista čudo sažetosti. Ona sadrži dovoljno informacija da bismo mogli razumeti da je nešto daleko više nego samo ljudsko delo. Varijacije koje sadrži dokazuju da su sv\jedoci doista bili nezavisni svedoci. S druge strane, začuđujuća jedinstvenost Biblije — s kojom ćemo se pobliže pozabaviti u jednom drugom poglavlju — pokazuje da je nedvojbeno božanskog porekla. Ona je Reč Božja, a ne čovečja.

( iz knjige " Biblija - Bozja rec ili covecja " 7 poglavlje izdali Jehovni Svedoci )



:heart:

.
 
Poslednja izmena:
Dobro kad ste tako revni u sipanju propagande copy paste JS.

Zašto bibliju ne date online??
Zašto svi imaju bibliju na netu online osim vas??
Čemu sakrivanje vaše biblije??
Nije li u redu da to vrhunsko djelo znaju svi i dobiju besplatno??
No očito nema.
 
kakva propaganda ... :roll:

Bibliju nasu mozes dobiti kad to god zelis kao i svu literaturu ...

Online imas na engleskom

na nasem zvanicnom sajtu

a cemu nasa Biblija onlina kad mogu koristiti bilo koji prevod

vidis mi nemamo predrasude prema tudjim prevodima :)
 
hvala na linku bas htedoh da ga nadjem.... :)

Online Bible
New World Translation of the Holy Scriptures

http://www.watchtower.org/e/bible/index.htm

Samo da dodam da je prema mojim saznanjima u planu da se u doglednoj buducnosti i srpski prevod Biblije u prevodu Novi svet nadje na internetu. Jer ako je WTS postavila englesko izdanje nema razloga da prevodi na drugim jezicima ne budu online.
 
kakva propaganda ... :roll:

Bibliju nasu mozes dobiti kad to god zelis kao i svu literaturu ...

Online imas na engleskom

na nasem zvanicnom sajtu

a cemu nasa Biblija onlina kad mogu koristiti bilo koji prevod

vidis mi nemamo predrasude prema tudjim prevodima :)

Nemam ni ja prdrasude ali ipak želim vašu bibliju online vidjeti.
Pošto u raspravi s koristite vašu i vaš prevod i jako često se pozivate
da je vaš prevod točniji.
Pa da vidimo to čudo.
Gdje da mogu čitati tu vašu bibliju oniline na srpskom ili hrvatskom?
 
Nemam ni ja prdrasude ali ipak želim vašu bibliju online vidjeti.
Pošto u raspravi s koristite vašu i vaš prevod i jako često se pozivate
da je vaš prevod točniji.
Pa da vidimo to čudo.
Gdje da mogu čitati tu vašu bibliju oniline na srpskom ili hrvatskom?

Posalji mi PP. Ja cu ti kao ne Jehovin svedok poslati primerak, Odmah cu ti reci da im je Stari zavet dobar mada kada je u pitanju Novi zavet preporucujem druge prevode.
 
Posalji mi PP. Ja cu ti kao ne Jehovin svedok poslati primerak, Odmah cu ti reci da im je Stari zavet dobar mada kada je u pitanju Novi zavet preporucujem druge prevode.

Samo digitalno izdanje mi treba radi search i sličnih manipulacija.
Mogu i ja u svom mjestu u JS otići i uzeti nije to to.
Digitalno izdanje je korisnije.
 


Zašto čitati Bibliju?

Živimo u svetu sa odviše naizgled nerešivih problema. Milioni gladuju. Broj ovisnika o drogi je u porastu. Sve više porodica se raspada. O incestu i nasilju u porodicama čitamo gotovo dnevno na naslovnim stranicama. Vazduh koji udišemo i voda koju pijemo bivaju postepeno zagađivani. U međuvremenu sve više ljudi postaje žrtvom nasilja. Hoće li ovi problemi ikada biti rešeni?
OSIM TOGA, živimo u vremenu oprečnih uzora. Mnogi su, na primer, neumoljivo protiv abortusa, označavajući ga ubistvom nerođenih. Neki isto toliko čvrsto zastupaju gledište da žene imaju vlast nad svojim telom i da same mogu odlučivati o ovoj stvari. Mnogi smatraju homoseksualnost, brakolomstvo i predbračni seks nemoralnim. Drugi su mišljenja da su takvi postupci čisto licna stvar. Ko može reći čije je gledište ispravno?

2 Biblija sadrži moralno vodstvo i opisuje stvarna rešenja problema kao što su nasilje, glad i zagađenje okoline. Poteškoća je, međutim, u tome što većina ljudi ne gleda na Bibliju kao na autoritet u ovim stvarima. Pre joj se — barem u zapadnim zemljama — s poštovanjem poklanjala pažnja. Iako su Bibliju pisali ljudi, u prošlosti je većina hrišćana gledala na nju kao na Reč Božju i bila je uverena da je sam Bog nadahnuo njen sadržaj.

3 Danas je, međutim, uobičajeno sve dovoditi u pitanje: običaje, ideje, moralno ponašanje, pa čak i postojanje Boga. Naročito se dovodi u pitanje vrednost Biblije. Većina je očito smatra zastarelom i nevažnom. Među intelektualcima je danas samo malo onih koji na nju gledaju kao na Reč Božju. Većina ljudi će se radije priključiti mišljenju izučavatelja Jamesa Barra, koji je pisao: ”Moj prikaz pokazuje da je biblijska predaja od ljudi stvoreno delo. To su ljudske izreke, njihova verovanja.“1

4 Je li to i tvoje gledište? Šta misliš, je li Biblija Reč Božja ili čovečja? Bez obzira kako odgovorio na ovo pitanje, trebao bi misliti o sledećem: Ako je Biblija samo ljudska reč, onda logično ne postoji uverljivo rešnje za probleme čovečanstva? Ljudi bi onda morali pokušati izaći na kraj kako najbolje umeju, u nadi da će nekako izbeći to da se sami otruju ili unište u atomskom ratu. Ali, ako Biblija jeste Reč Božja, onda je ona upravo to što trebamo da bismo izišli na kraj sa sadašnjim teškim vremenima.

5 Ovo izdanje će predočiti dokaze za to da je Biblija zaista Reč Božja. Izdavači se nadaju da ćeš, nakon što razmotriš dokaze, shvatiti da Biblija sadrži jedino pravo rešenje problema čovječanstva. Ali, najprije ti želimo skrenuti pažnju na neke činjenice koje pokazuju da Biblija zaista zaslužuje da se njome pozabaviš.

Apsolutni bestseler

6 Kao prvo, Biblija je bestseler, najraširenija knjiga svih vremena. Prema Guinessovoj knjizi rekorda (Guinness Book of World Records, 1988) između 1815. i 1975. bilo je, prema procjeni, štampano 2 500 000 000 primeraka. To je neverojatan broj. Nijedna druga knjiga u istoriji nije ni približno doživela toliki tirazu kao Biblija.

7 Kao drugo, nijedna knjiga nije prevedena na toliko jezika kao Biblija. Ona se danas potpuno ili djelimice može čitati na preko 1 800 jezika. Američko biblijsko udruženje izveštava da je u međuvremenu Biblija postala dostupnom za 98 posto stanovništva našeg planeta. Zamislimo samo kakvi su ogromni napori povezani s proizvodnjom tolikih prevoda! Kojoj drugoj knjizi je poklonjeno toliko pažnje?

Knjiga s uticajem

8 The New Encyclopœdia Britannica naziva Bibliju ”verovatno najutjecajnijom zbirkom knjiga u ljudskoj istoriji.“2 Nemački pesnik Heinrich Heine, koji je živio u 19. stoljeću, priznao je: ”Svoje prosvetljenje zahvaljujem sasvim jednostavno čitanju jedne knjige... Biblije. S pravom se naziva Svetim pismom: ko je svog Boga izgubio, može ga u ovoj knjizi ponovo naći.“3 Tokom istoga veka William H. Seward, koji se borio protiv ropstva, objavio je: ”Celokupna nada u ljudski napredak zasniva se na rastućem uticaju Biblije.“4

9 Abraham Lincoln, 16. predsjednik Sjedinjenih Država, nazvao je Bibliju ”najboljim poklonom kojeg je Bog ikada dao čovjeku (...) Bez nje ne bismo mogli razlučiti ispravno od neispravnog.“5 Britanski pravnik Sir William Blackstone sledećim je rečima naglasio uticaj Biblije: ”Na ovim dvema temeljima, zakonu prirode i zakonu otkrivenja [Bibliji], počivaju svi ljudski zakoni, zbog čega treba reći da nikakvi ljudski zakoni ne bi trebali protivrečiti prvonavedenima.“6

Omražena i omiljena

10 U isto vrijeme moramo ustanoviti da nijedna druga knjiga u istoriji nije bila meta tako žestokih napada, niti je bila toliko omražena. Od srednjeg veka sve do 20. veka Biblije su bile javno spaljivane. A čitanje i raspačavanje Biblije se čak u moderno vreme kažnjavalo novčanom globom i kaznom zatvora. U prošlim vekovima ovakva ”zlodela“ često su vodila do mučenja i smrti.

11 Uporedo s tim, Biblija je podsticala ljude na pažnje vrednu požrtvovnost. Mnogi uprkos nemilosrdnom progonstvu nisu odustajali od njenog čitanja. Uzmimo za primer engleza Williama Tyndalea, koji je živeo u 16. veku. Studirao je na univerzitetu Oxford i postao cenjeni profesor na univerzitetu Cambridge.

12 Tyndale je voleo Bibliju. Međutim, u njegovim danima crkveno vodstvo je insistiralo na tome da je Biblije dopušteno izdavati samo na latinskom, mrtvom jeziku. Budući da je Tyndale želeo Bibliju učiniti dostupnom svojim sunarodnicima, odlučio ju je prevesti na engleski. Pošto je to bilo protivno zakonu, morao je napustiti svoju lagodnu akademsku karijeru i pobeći na kontinent. Vodio je tegobni život begunca dovoljno dugo da bi preveo Grčke spise (”Novi zavjet“) i delove Hebrejskih spisa (”Stari zavjet“) na svoj materinski jezik. Međutim, konačno je bio uhapšen, optužen za jeres i zadavljen, a njegov leš bio je spaljen.

13 Tyndale je samo jedan od velikog mnoštva ljudi koji su žrtvovali sve da bi Bibliju čitali ili je drugima učinili dostupnom. Nijedna druga knjiga nije podstakla toliko običnih ljudi i žena na pokazivanje zaista neverojatne hrabrosti. U tom pogledu je Biblija zaista bez premca.

Tvrdnja da je Reč Božja

14 Biblija je jedinstvena i zbog tvrdnje koju su postavili mnogi njeni pisci. Oko 40 osoba, kojima su pripadali kraljevi, pastiri, ribari, službenici, svestenici, jedan vojskovođa i jedan lekar, imalo je ucesca u zapisivanju različitih delova Biblije. Uvek iznova pisci su izjavljivali da nisu zapisivali vlastite misli nego Božje.

15 Zato u Bibliji često čitamo rečenice kao što su: ”Duh Jehove govorio je preko mene, i njegova je reč bila na mom jeziku“ ili: ”Ovako govori Jahve, Gospod nad Vojskama“ (2. Samuelova 23:2; Isaija 22:15, Stvarnost). U pismu jednom suevangelizatoru, apostol Pavle je pisao: ”Sve je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za ispravno postavljanje stvari, za odgajanje u pravednosti, da bi čovek Božji bio posve sposoban, potpuno opremljen za svako dobro delo“ (2. Timoteju 3:16, 17).

16 U skladu s tvrdnjom Biblije da je Reč Božja a ne čovečja, ona odgovara na pitanja za koja samo Bog može dati razjašnjenje. Ona, na primer, objašnjava zašto ljudske vladavine nisu u stanju uspostaviti trajni mir, kako ljudi mogu naći najdublje zadovoljstvo u životu i što budućnost donosi za Zemlju i čovečanstvo. Kao misaoni čovjek, sigurno si već sebi postavljao ovakva i slična pitanja. Zašto konačno ne bi barem razmotrio mogućnost da je Biblija Reč Božja i da je kao takva na jedinstven način u stanju dati merodavne odgovore?

17 Podstičemo te da pomno razmotriš ovde iznesene dokaze. U nekim poglavljima razmatrat će se tačke koje su često bile povod za kritiku Biblije. Je li Biblija nenaucna? Je li protivrečna? Sadrži li istinitu istoriju ili samo mitove? Jesu li se zaista dogodila u Bibliji zabeležena čuda? Navode se logični dokazi kao odgovor na ova pitanja. U nastavku na to raspravlja se o jasnim dokazima za božansko nadahnuće Biblije: njena proročanstva, njena duboka mudrost i pažnje vredan uticaj koga vrši na život ljudi. U zaključku ćemo videti kakvo delovanje može imati Biblija na tvoj život.

18 Najprije ćemo, međutim, razmotriti kako smo došli do Biblije. Već sama istorija ove začuđujuće knjige pruža dokaz da ni u kom slučaju nije jednostavno ljudskog porekla.


:heart:


(Poglavlje 1; kniga “ BIBLIJA – Bozja rec ili covecja “ izdali Jehovini Svedoci)


.
 
Poslednja izmena:

Bitka za preživljavanje Biblije

Postoje mnogi dokazi da je Biblija zaista Reč Božja. Svaki dokaz za sebe je već uverljiv, ali ako se sakupe svi zajedno, onda su neoborivi. U ovom i u sledećem poglavlju pozabavit ćemo se nizom činjenica koje se odnose na istoriju nastanka Biblije. Zaista graniči sa čudom da je ova izvanredna knjiga preživela sve do danas. Razmotri sam činjenice.

BIBLIJA je više nego samo knjiga. Ona je dragocena biblioteka od 66 knjiga, od kojih su neke samo kratke, dok su druge prilično dugačke; One sadrže zakone, proročanstva, istoriju, poeziju, savet i još mnogo toga. Vekovima pre rođenja Hrista verni Židovi, ili Izraelci, napisali su prvih 39 knjiga — uglavnom na hebrejskom jeziku. Ovaj deo se često naziva Starim zavetom. Poslednjih 27 knjiga napisali su hršćani na grčkom i uopste su poznate kao Novi zavet. Kao što proizlazi iz unutrašnjih dokaza i najstarijih predaja, ovih 66 knjiga bilo je pisano u razdoblju od preko 1 600 godina; s tim je započeto kad je Egipat bio dominirajuća sila, a završeno kad je Rim gospodario svetom.

Samo Biblija je nadživela vreme

2 Prije više od 3 000 godina, kad je započeto s pisanjem Biblije, Izrael je bio samo mala nacija među mnogima na Bliskom istoku. Njihov Bog bio je Jehova, dok su okolne nacije obožavale zbunjujuće mnoštvo bogova i boginja. U ono doba Izraelci nisu bili jedini koji su sastavljali religioznu literaturu. I drugi narodi su posedovali pisana dela koja su odražavala njihovu religiju i njihove nacionalne vrednosti. Tako su, na primer, akadski ep Gilgameš iz Mesopotamije i Ras Šamra epovi na ugaritskom (jeziku koji se prije govorio u području koje se danas nalazi u severnoj Siriji) bili nesumnjivo vrlo popularni. U obuhvatnu literaturu onoga vremena spadala su i dela kao što su Opomene Ipu-wera i Proročanstvo Nefer-rohua na egipatskom, himne različitim božanstvima na sumerskom i proročanska dela na akadskom.1

3 Sva ova dela s Bliskog istoka imala su istu sudbinu. Pala su u zaborav, i čak se jezici na kojima su bila napisana više ne govore. Tek su posldnjih godina arheolozi i filolozi saznali za njihovo postojanje i odgonetnuli ih. Nasuprot tome, prve napisane knjige hebrejske Biblije ostale su očuvane sve do u naše vreme i još se uvek dosta čitaju. Ponekad izučavatelji tvrde da se hebrejske knjige Biblije temelje na izvesnim drevnim literarnim delima. Međutim, činjenica da je ova literatura najvećim delom zapala u zaborav, dok je hebrejska Biblija nadživjela vreme, pokazuje da je Biblija posve drugačija.

Čuvari Reči

4 Da se predusretnu nesporazumi: Gledano s ljudskog gledišta, daljnji opstanak Biblije nije nipošto bilo nešto samo po sebi razumljivo. Grupe koje su sudelovale na njenom nastajanju morale su se boriti s toliko velikim poteškoćama i toliko ogorčenim otporom da je preživljavanje ove knjige sve do u naše dane zaista pažnje vredno. U godinama prije Hrista Židovi koji su zapisivali Hebrejske spise (”Stari zavet“) bili su pripadnici jedne relativno male nacije. Imali su nesigurnu egzistenciju između moćnih država koje su se međusobno nadmetale za prevlast. Izrael se za svoj opstanak morao boriti protiv čitavog niza naroda, tako naprimjer protiv Filistejaca, Moavićana, Amonejaca i Edomejaca. U vremenu kad su Jevreji bili podeljeni u dva kraljevstva, okrutno Asirsko carstvo naprosto je pregazilo severno kraljevstvo, a VaVilonci su razorili južno kraljevstvo i odveli ljude u zarobljeništvo, iz kojeg se 70 godina kasnije samo mali ostatak vratio u domovinu.

5 Čak postoje izvještaji o pokušajima istrebljenja celokupnog naroda Izraela. U danima Mojsija jedan faraon je naredio ubijanje svih novorođenih dečaka. Da je ovaj nalog bio izvršen, jevrejski bi narod prestao postojati (2. Mojsijeva 1:15-22). Mnogo kasnije, kad su Židovi došli pod persijsku vlast, urotili su se njihovi neprijatelji u prihvaćanju zakona čija je svrha bilo njihovo uništavanje (Estera 3:1-15). Osujećenje ovoga plana još se dan-danas slavi židovskom slavom Purima.
6 Kada su zatim Židovi postali podložni Siriji, kralj Antioh IV. pokušao je svim silama helenizirati naciju, tako što ih je htio prisiliti da prihvate grčke običaje i obožavaju grčke bogove. Ni on nije imao uspjeha. Umesto da budu izbrisani ili asimilirani, Židovi su preživeli, dok je s druge strane većina okolnih narodnih skupina jedna za drugom nestajala sa svetske pozornice. I Hebrejski spisi Biblije preživjeli su sa Židovima.

7 Hrišćani koji su zapisivali drugi dio Biblije (”Novi zavet“) bili su također ugnjetavana grupa. Njihov vođa, Isus, bio je smaknut kao obični zločinac. U prvim danima nakon njegove smrti židovski vođe u Palestini pokušali su ih potisnuti. Kad su hrišćani odneli svoju veru u druge zemlje, Židovi su ih proganjali, pokušavajući ih spriječiti u njihovom misionarskom delu (Dela apostolska 5:27, 28; 7:58-60; 11:19-21; 13:45; 14:19; 18:5, 6).

8 U danima Nerona izmenio se i početno tolerantni stav rimskih vlasti. Tacit se hvalio da opaki car za hrišćane drži u pripravnosti ”najizabranija mučenja“. Od onoga vremena biti hrišćanin predstavljalo je kapitalni zločin.2 Godine 303. n. e. imperator Dioklecijan direktno je delovao protiv Biblije. U nastojanju da istrijebi hrišćanstvo, naredio je spaljivanje svih Biblija hrišćana.3

9 Ove kampanje ugnjetavanja i istrebljenja bile su prava pretnja za opstanak Biblije. Da su Jevreji prošli kao Filisteji i Moavicani ili da su nastojanja jevrejskih i rimskih vlasti u istrebljenju hkrišćanstva bila uspešna, ko bi napisao i sačuvao Bibliju? Srećom, čuvari Biblije — najpre Jevreji, potom hrišćani — nisu bili izbrisani, i Biblija je preživela. Postojala je, međutim, jedna daljnja ozbiljna pretnja, istina ne za opstanak Biblije, ali barem za njenu celovitost.

 
Greške kroz prepisivanje

10 Mnoga već spomenuta dela starine koja su malo-pomalo padala u zaborav bila su uklesana u kamen ili utisnuta na trajne glinene ploče. Ali, ne i Biblija. Prvotno je bila pisana na papirusu, ili pergamentu — znatno trošnijim materijalima. Stoga su rukopisi napisani od izvornih pisaca davno, davno nestali. Kako je onda Biblija ostala sačuvana? Nebrojene hiljade kopija bile su mukotrpno pisane rukom. To je pre izuma stamparskog umeća bio uobičajeni postupak umnožavanja knjiga.

11 Prepisivanje rukom, međutim, skriva jednu opasnost. Sir Frederic Kenyon, čuveni arheolog i direktor British Museuma objasnio je: ”Još nije stvoren ljudski mozak i ljudska ruka koji bi bili u stanju apsolutno bez greške prepisati jedno dugačko djelo (...) Morale su se pouzdano potkrasti greške.“4 Kad su se u neki rukopis uvukle greške, bile su ponavljane kad je taj rukopis opet služio kao predložak za daljnje kopije. Budući da su u toku dugačkog vremenskog razdoblja načinjeni mnogi prepisi, potkrale su se brojne greške.

12 Kako možemo, uprkos toga da je Biblija bila prepisivana na hiljde puta, znati da time nije potpuno izmenjena? Pa, razmotrimo slučaj hebrejske Biblije, ”Starog zavjeta“. Kad su se Židovi u drugoj polovici šestoga veka pr. n. e. vratili iz vavilonskog zarobljeništva, jedna grupa hebrejskih nučnika, takozvani soferimi — ”književnici“ — postali su čuvarima hebrejskog biblijskog teksta, i njihova je odgovornost bila da kopiraju ove Spise za upotrebu pri javnom i privatnom obožavanju. Imali su najbolje motive i bili su stručnjaci; stoga je njihov posao bio vrhunskog kvaliteta.

13 Nasednici Soferima bili su masoreti, koji su delovali od sedmog do desetog veka n. e. Njihovo ime je izvedeno iz hebrejske reči koja znači ”tradicija/predaja“ i uglavnom su i ovi prepisivači bili zaduženi da sačuvaju tradicionalni hebrejski tekst. Masoreti su s najvećom temeljitošću pristupali poslu. Prepisivač je kao predložak smio upotrebljavati zaista autentični primerak i ništa nije smio zapisivati iz sećanja. Morao je proveriti svako slovo prije negoli ga je zapisao.5 Profesor Norman K. Gottwald uz to primećuje: ”Nešto od pomnjivosti s kojom su izvršavali svoje zadatke dolazi do izražaja u rabinskom zahtevu da su se svi novi rukopisi morali proveriti, a primerci s greškama odmah uništiti.“6

14 Koliko je tačno bilo prenošenje teksta preko soferima i masoreta? Do godine 1947. jedva je bilo moguće odgovoriti na ovo pitanje, budući da su najstariji potpuni hebrejski rukopisi koji su stajali na raspolaganju poticali iz desetoga veka n. e. Međutim, 1947. u špiljama blizu Mrtvog mora pronađeni su fragmenti jako starih rukopisa. Među njima nalazili su se delovi knjiga hebrejske Biblije. Neki fragmenti datiraju iz vremena pre Hrista. Izučavatelji su ih uspoređivali s raspoloživim hebrejskim rukopisima da bi ispitali tačnost prenošenja teksta. Što je pokazalo ovo uspoređivanje?

15 Među najstarija otkrivena dela spada celokupna biblijska knjiga Isaije, a suglasnost ovoga teksta s masoretskim biblijskim tekstom koji nam danas stoji na raspolaganju, začuđujuća je. Profesor Millar Burrows piše: ”Mnoge razlike između [tada otkrivenog] svitka Izaije sv. Marka i masoretskog teksta mogu se objasniti greškama u prepisivanju. Izuzev tih grešaka, u potpunosti se na začuđujući način sve poklapa s tekstom srednjovjekovnih rukopisa. Ova suglasnost jednog toliko starijeg rukopisa pruža svedočanstvo koje nas uverava da je preneseni tekst uglavnom tačan.“7 Profesor Burrows još dodaje: ”Začuđujuće je da je tekst kroz jedno hiljadugodšite pretrpeo toliko malo promena.“

16 Prepisivači dela Biblije kojeg su pisali hkiršćani na grčkom, takozvanog Novog zavjeta, bili su u usporedbi s dobro školovanim profesionalnim soferimima nadareni amateri. Uprkos prijetnji kazne od strane države, izvršavali su svoj posao, shvaćajući ga vrlo ozbiljno. A dva nam razloga garantuju da danas imamo tekst koji je u biti jednak onome kojeg su zapisali izvorni pisci. Kao prvo, raspolažemo rukopisima koji su mnogo bliži vremenu zapisivanja negoli je to slučaj s hebrejskim delom Biblije. Tome primjerice pripada jedan fragmenat Jovanovog jevanđelja koji potieče iz prve polovine drugoga veka; nastao je za manje od 50 godina nakon što je Jovan po svoj prilici napisao svoje jevanđelje. Kao drugo, već sam broj rukopisa koji su nadživeli vreme pruža pažnje vredan dokaz za nekrivotvorenost teksta.

17 Ovo potvrđuje i Sir Frederic Kenyon: ”Ne može se dovoljno naglasiti da je tekst Biblije u suštini pouzdan. To se posebno odnosi na Novi zavet. Broj rukopisa Novoga zaveta, iz ranih prevoda i iz citata uzetih odatle kod najstarijih pisaca Crkve, toliko je velik da je praktički sigurno prava verzija svakog sumnjivog odlomka ostala sačuvana u nekom od ovih antičkih izvora. To se ne može reći ni za koju drugu staru knjigu u svetu.“10

Narodi i njihovi jezici

18 Jezici na kojima je Biblija bila prvobitno napisana takođe su, dugoročno gledano, bili zprepreka za njen opstanak. Prvih 39 knjiga bilo je pretežno napisano na hebrejskom, jeziku Izraelaca. No, hebrejski nikada nije bio nadaleko raširen. Da je Biblija ostala samo na tom jeziku, mogla bi vršiti uticaj samo na židovski narod i na nekolicinu stranaca koji su znali čitati hebrejski. Međutim, u trećem veku pr. n. e. započeto je, za Jevreje koji su živeli u Aleksandriji (Egipat), prevođenje hebrejskog dela Biblije na grčki. Grčki je u ono vrijeme bio međunarodni jezik. Na taj je način hebrejska Biblija postala lako dostupna ne-Židovima.

19 U vremena nastajanja drugoga dela Biblije grčki jezik bio je još uvek jako proširen, tako da je poslednjih 27 knjiga Biblije bilo napisano na tom jeziku. Ali, nije svako razumeo grčki. Stoga je već ubrzo kako hebrejski tako i grčki dio Biblije bio preveden na uobičajene jezike ondašnjega vremena, kao što su sirski, koptski, armenski, georgijanski, gotski i etiopski. Službeni jezik Rimskog Carstva bio je latinski, i nastalo je toliko mnoštvo latinskih prevoda da je morao biti izdan nalog za ”autorizirani prevod“. Isti je bio završen oko godine 405. n. e. i postao je poznat kao Vulgata (što znači ”raširen“ ili ”uobičajen“).

20 Na taj je način Biblija uprkos mnogim preprekama ostala sačuvana sve do prvih vekova n. e. Oni koji su je umnožavali bili su prezrene i proganjane manjine koje su vodile težak život u neprijateljskom svetu. Biblija se prepisivanjem mogla jako izmijeniti, ali to se nije dogodilo. Štaviše, izbegla je opasnosti da bude dostupna samo ljudima koji su govorili određenim jezicima.

21 Zašto je Bibliji opstanak bio toliko otežan? U Bibliji piše: ”Sav svet leži u vlasti zloga“ (1. Jovanova 5:19). S obzirom na to, valjalo je računati s neprijateljskim stavom sveta prema objavljivanju istine, a tako je i bilo. Ali, kako je Biblija mogla nadživjeti vreme, kad je toliko mnogo literature čije postojanje nije na taj način bilo ugroženo zapalo u zaborav? Biblija i na to daje odgovor. Ona kaže: ”Ali reč Jehovina traje zauvek“ (1. Petrova 1:25). Ako je Biblija zaista Reč Božja, nijedna ljudska sila ne može je uništiti. A upravo se to obistinjavalo sve do u našeg 20. veka.

22 Međutim, u četvrtom veku n. e. dogodilo se nešto što je izazvalo nove napade na Bibliju i što je snažno uticalo na tok evropske istorije. Samo deset godina nakon Dioklecijanova pokušaja da uništi sve primjerke Biblije, izmijenila se carska politika i ”hrišćanstvo“ je bilo službeno priznato. Dvanaest godina kasnije, 325. n. e., jedan rimski car je predsjedao ”hršićanskom“ koncilu u Nikeji. Zašto bi se takav naizgled povoljan razvoj događaja trebao pokazati opasnim za Bibliju? Odgovor ćemo dobiti u sledećem poglavlju.

 


dodatak:

Nisu se svi rukopisi pronađeni na Mrtvom moru tako tačno slagali s preživelim Biblijskim tekstom. Neki su pokazivali prilično mnogo tekstualnih varijanti. Međutim, ova odstupanja ne znače da je bitno značenje teksta bilo izmijenjeno. Prema Patricku W. Skehanu s Katoličkog univerziteta Amerike, kod većine se radi o ”preradi [biblijskog teksta] na temelju njegove vlastite unutarnje logike, tako da po obliku postaje obuhvatniji, ali po sadržaju ostaje isti [...] Osnovni stav je visoko poštovanje teksta kojeg se smatra svetim, stav objašnjavati Bibliju Biblijom, i to jednostavnim prenošenjem njenog teksta (kako bismo mi to označili).“8

Jedan drugi komentator dodaje: ”Uprkos svim neizvesnostima, bitna činjenica ostaje da tekst koji nam je danas na raspolaganju predstavlja tačne reči autora, od kojih su neki živeli prije gotovo tri hiljde godina, i ne trebamo zbog bilo kakvih izmena teksta gajiti ozbiljne sumnje u važnost koju poruka Staroga zaveta ima za nas.“9


Dobro utvrđeni tekst Biblije

Da bismo uvideli koliko je tekst Biblije dobro utvrđen, trebamo ga samo uporediti s drugom literaturom koja je došla do nas iz antike, naprimjer s klasičnim spisima Grka i Rimljana. Zaista je najveći deo ove literature bio napisan nakon Hebrejskih spisa. Nema izvještaja o pokušajima istrebljenja Grka ili Rimljana, niti se njihova literatura trebala očuvati kroz progonstvo. Ali, pogledajmo što kaže profesor F. F. Bruce:
”Od Cezarova Galskog rata (napisanog između 58. i 50. prije Hrista) postoji nekoliko rukopisa, ali samo devet ili deset je dobro, a najstariji je bio napisan oko 900 godina nakon Cezarova života.
Od 142 knjige Rimske istorije od Livija (55. prije Krista do 17. poslije Hrista) samo je 35 knjiga sačuvano; ove su nam poznate iz ne više od 20 rukopisa koji su od neke važnosti, ali od kojih samo jedan (koji sadrži fragmente knjiga III-VI) potiče iz 4. veka.
Od 14 knjiga Istorija od Tacita (oko godine 100. prije Krista) preostale su samo četiri celovite i jedna polovično; od 16 knjiga njegovih Anala, deset ih je sačuvano u potpunosti, a dve delimice. Tekst još danas postojećih delova njegovih dveju velikih istorijskih deela oslanja se samo na dva rukopisa, od kojih jedan potiče iz 9. a drugi iz 11. veka (...).
Tukididova historija (oko 460-400. pr. Kr.) poznata nam je iz osam rukopisa i iz nekoliko papirusnih fragmenata. Najraniji manuskript spada u 9. stoljeće poslije Hrista, a nekoliko ostataka papirusa datira s početka hrišćanskog razdoblja.
Isto vrijedi i za Herodotovu istoriju (ca. 488-428. pr. Kr.). Međutim, nijedan klasični filolog ne bi došao na pomisao da posumnja u autentičnost Herodota ili Tukidida zato što su najraniji upotrebljivi rukopisi njihovih dela mlađi za više od 1 300 godina od originala“ (The Books and the Parchments, stranica 180).

U usporedbi s time, na raspolaganju je na hiljade rukopisa različitih delova Biblije. A postoje rukopisi Hrišćanskih grčkih spisa koji su nastali za manje od stotinu godina nakon pisanja originalnih knjiga.

:heart:

{ Poglavlje 2; kniga “ BIBLIJA – Bozja rec ili covecja “ izdali Jehovini Svedoci )
 
Lažni prijatelj Biblije

U ovom poglavlju bit će govora o glavnom razlogu zbog koga mnogi ljudi u ne-hrišćanskim zemljama odbijaju prihvatiti Bibliju kao Reč Božju. Kao što proizlazi iz istorije, tzv. hrišćanstvo tvrdi da veruje u Bibliju i da ju je očuvalo. Alio, religiozne organizacije hrišćanstva dovode se u vezu s nekim od najstravičnijih okrutnosti u istoriji, počev od krstaških ratova i pogroma srednjega vjeka sve do holokausta našega vremena. Ali, je li ponašanje tzv. hrišćanstva valjan razlog za odbijanje Biblije? Ustvari, tzv. hrišćanstvo se pokazalo lažnim prijateljem Biblije. S njegovim nastupanjem u četvrtom veku n. e. bitka za preživljavanje Biblije ni u kom slučaju nije još bila završena.

KRAJEM prvoga veka bilo je završeno pisanje svih biblijskih knjiga. Otada su hrišćani neumorno izrađivali i širili prepise kompletne Biblije. Istovremeno su se trudili prevesti je na tada uobičajene jezike. Međutim, dok je hrišćanska skupština bila zaposlena tim divljenja vrednim delom, počeo se ocrtavati razvoj događaja koji će se pokazati kao velika opasnost za preživljavanje Biblije.

2 U samoj Bibliji bio je prorečen ovaj razvoj događaja. Isus je jednom ispričao poredjenje o čoveku koji je svoje polje zasejao dobrim pšeničnim semenom. Ali, dok je spavao, neprijatelj je posejao seme iz kojeg je trebao izrasti korov. Obe vrste semena su niknule, i korov je za jedno vreme prekrio pšenicu. Ovom usporedbom Isus je pokazao da će kao plod njegova rada proizići pravi hrišćani, ali da će se nakon njegove smrti u skupštinu uvući lažni hrišćani. Konačno će biti teško razlučiti prave od lažnih (Matej 13:24-30, 36-43).

3 Apostol Petar je upozoravajuće i neuvijeno govorio o tome da će korovu slični ”hrišćani“ imati uticaj na stav ljudi prema hrišćanstvu i Bibliji. Upozorio je: ”I među vama [će] biti lažnih učitelja. Upravo oni će neprimetno uneti razorne sekte i, odričući se čak gospodara koji ih je otkupio, navući na se brzu propast. Osim toga, mnogi će poći za njihovom razuzdanošću i zbog njih će se pogrdno govoriti o putu istine“ (2. Petrova 2:1, 2).

4 Proročanske reči Isusa i Petra ispunile su se već u prvom veku. Častoljubivi ljudi uvukli su se u hrišćansku skupštinu i sejali nejedinstvo (2. Timoteju 2:16-18; 2. Petrova 2:21, 22; 3. Jovanova 9, 10). U slijedeća dva veka čista biblijska istina bila je iskvarena gledištima grčkih filozofa i mnogi su konačno učinili grešku da prihvate paganske nauke kao biblijsku istinu.

5 U četvrtom veku rimski car Konstantin prihvatio je ”hrišćanstvo“ kao službenu religiju Rimskog Carstva. Ali, ”hrišćanstvo“ kakvo je on poznavao bilo je nešto sasvim drugo od religije koju je propovedao Isus. U međuvremenu je uspevao, ”korov“ baš kao što je prorekao Isus. Uprkos tome, možemo biti sigurni da je uvek bilo nekih koji su zastupali pravo hrišćanstvo, trudeći se postupati po Bibliji kao nadahnutoj Reči Božjoj (Matej 28:19, 20).


Protivljenje prevođenju Biblije


6 Hrišćanstvo kakvo danas poznajemo nastalo je u vrijeme Konstantina. Od tada iskvareno hrišćanstvo, koje je već pustilo korenje, nije više sačinjavalo čisto religioznu organizaciju, već je bilo deo države, a njegovi vođe igrali su važnu ulogu u politici. Konačno je otpala crkva upotrebila svoju političku moć na način potpuno suprotan biblijskom hrišćanstvu, izazvavši za Bibliju krajnje opasnu situaciju. Kako?

7 Izumiranjem latinskog kao narodnog jezika javila se potreba za novim biblijskim prevodima. Ali, s time Katolička crkva nije bila sporazumna. Vratislav, koji je kasnije postao češki kralj, zamolio je 1079. papu Grgura VII za dozvolu prevođenja Biblije na jezik njegovih podanika. Ali, papin odgovor bio je negativan. Objasnio je: ”Onome ko često o tome razmišlja, jasno je da se Bogu, Svemogućem, nije bez razloga svidelo da Sveto pismo ponegdje ostane tajnom — da ne bi, ako bi svim ljudima bilo lako dostupno, bilo potcenjeno ili čak postalo predmetom prezira, ili da ga prosečno obrazovani ne bi pogrešno razumeli, unapređujući zabludu.“1

8 Papi je bilo do toga da Biblija ostane na sada mrtvom latinskom jeziku. Njen sadržaj je trebao ostati ”tajnim“ i nije se trebao prevoditi na jezike običnoga naroda. Vulgata, latinski prijevod kojeg je načinio Jeronim u 5. veku da bi učinio Bibliju svima dostupnom, postao je sada predmet skrivanja.

9 Tokom srednjeg vijeka crkva je postajala sve okorelija u svom odbojnom stavu prema Biblijama na narodnom jeziku. Godine 1199. papa Inocenc III napisao je nadbiskupu od Metza toliko strogo pismo, da je ovaj dao zapaliti sve nemačke Biblije do kojih je mogao doći.3 Godine 1229. sinod u Toulouseu (Francuska) odlučio je da ”laici“ ne smeju posedovati nikakve biblijske knjige na narodnom jeziku.4 Godine 1233. provincijalni sinod u Tarragoni (Španjolska) zapovedio je da se sve knjige ”Staroga ili Novoga zavjeta“ moraju izručiti na spaljivanje.5 Godine 1407. sveštenički sinod u Oxfordu sazvan od nadbiskupa Thomasa Arundela izričito je zabranio prevođenje Biblije na engleski ili na bilo koji drugi savremeni jezik.6 Godine 1431, takođe u Engleskoj, biskup Stafford od Wellsa zabranio je, kako prevođenje Biblije na engleski, tako i posedovanje takvih prevoda.7

10 Cilj ovih crkvenih dostojanstvenika nije bilo uništavanje Biblije, već su je pokušali fosilizirati, tj. ostaviti na jeziku kojeg je mogla čitati samo nekolicina. Nadali su se da će na taj način suzbiti ono što su označavali jeresom, ali šta je zapravo značilo napad na njihov autoritet. Da su imali uspeha, Biblija bi postala samo predmet intelektualne radoznalosti, imajući mali ili nikakav uticaj na život običnoga naroda.

 
Branitelji Biblije

11 Srećom, mnogi iskreni ljudi odbijali su pridržavati se ovih edikata. Ali, takvo odbijanje bilo je krajnje opasno. Neki su zbog ”zločina“, posedovanja Biblije, morali strahovito patiti. Kao primjer neka posluži slučaj Španca imenom Julián Hernández. Prema delu History of Christian Martyrdom od Johna Foxa, Julián (ili Juliano) ”poduzeo je prenošenje ovećeg broja Biblija, sakrivenih u bačvama i spremljenih kao rajnsko vino, iz Nemačke u svoju zemlju“. Bio je izdan i uhvaćen od rimokatoličke Inkvizicije. Oni kojima su Biblije bile namenjene ”bili su bez iznimke mučeni, a većina njih bila je osuđena na razne kazne. Juliano je bio spaljen, dvadesetoro drugih bilo je pečeno na ražnju, neki su osuđeni na doživotnu robiju, neki javno bičevani, mnogi poslani na galije“.8

12 Kakva strašna zloupotreba moći! Ne može postojati ni najmanja sumnja da odgovorni religiozni dostojanstvenici nisu zastupali biblijsko hrišćanstvo! Sama Biblija otkriva kome pripadaju, kada kaže: ”Po tome se poznaju deca Božja i djca Ðavolja: Ko god ne vrši pravednost ne potiče od Boga, a tako ni onaj ko ne ljubi brata svojega. Jer ovo je poruka koju ste čuli od početka: da trebamo ljubiti jedan drugoga. Ne kao Kajin, koji je poticao od zloga, i ubio brata svoga“ (1. Jovanova 3:10-12).

13 Kako je začuđujuće što su ljudi i žene spremno preuzimali rizik tako stravičnog tretmana samo da bi posedovali Bibliju! A ovi slučajevi ponavljali su se nebrojeno puta sve do u naše vreme. Duboka boguodanost koju je Biblija ulila ljudima, spremnost da strpljivo pate i bez pritužbe na stravičan način umru ne uzvraćajući svojim mučiteljima, siguran je dokaz toga da ona jest Reč Božja (1. Petrova 2:21).

14 Nakon pobune protestantizma protiv rimokatoličke vlasti u 16. stoljeću, bila je sama Rimokatolička crkva primorana izdati biblijske prevode na svakodnevnim evropskim jezicima. Ali, čak i tada se Biblija više dovodila u vezu s protestantizmom nego s katoličanstvom. Katolički sveštenik Edward J. Ciuba pisao je: ”Treba pošteno priznati da se jedna od tragičnijih posledica protestantske reformacije sastojala u zapostavljanju Biblije među katoličkim vernicima. Istina, Biblija nikada nije potpuno zapala u zaborav, ali za većinu katolika bila je zatvorena knjiga.“9

Viša kritika

15 Međutim, protestantske crkve nisu bez krivice što se tiče protivljenja Bibliji. Tokom vremena izvesni protestantski izučavatelji incenirali su drugačiju vrstu napada na ovu knjigu — intelektualni napad. U 18. i 19. veku razvili su metodu proučavanja Biblije poznatu kao viši kriticizam. Njeni pobornici su naučavali da se glavnina Biblije sastoji od legendi i mitova. Neki su čak tvrdili da Isus nikada nije postojao. Po shvatanju ovih protestantskih izučavatelja, Bibliju ne treba označavati Rečju Božjom, nego čovečjom, a uz to još i jako zbrkanom.

16 Ekstremnije od ovih predodžbi se, istina, više ne zastupaju, ali u smeništima još se uvijek naučava viši kriticizam, i nije ništa neobično čuti nekog protestantskog sveštenika kako pred čitavom javnošću ne priznaje velike delove Biblije. Kao što su izvestile jedne australske novine, jedan anglikanski sveštenik je, na primer, tvrdio da je mnogo toga u Bibliji ”jednostavno pogrešno. Istorijski nešto nije tačno. Neki detalji su očigledno bili pobrkani.“ Ovo shvatanje treba pripisati višem kriticizmu.

’Pogrdno govorenje‘

17 Ipak, najveća prepreka, kad se radi o tome da se prihvati Biblija kao Reč Božja, izgleda da je ponašanje tzv. hrišćanstva. Ono tvrdi da postupa po Bibliji. Međutim, svojim ponašanjem nanijelo je veliku sramotu Bibliji kao i hrišćanskom imenu. Kao što je apostol Petar prorekao, o putu istine će se ”pogrdno govoriti“ (2. Petrova 2:2).

18 Na primer, dok je crkva zabranjivala prevođenje Biblije, papa je podupirao masovne militarističke napore protiv muslimana na Bliskom istoku. Ovi poduhvati su se, doduše, označavali ”svetim“ krstaškim ratovima, ali s njima u vezi nije bilo ništa sveto. Prvi — takozvani ”narodni krstašski rat“ — dao je ton onome što je trebalo slediti. Pre napuštanja Evrope, razularena vojska nahuškana od sveštenika, napala je Židove u Nemačkoj i od jednog grada do drugog vršila pokolj među njima. Zbog čega? Istoričar Hans Eberhard Mayer piše: ”Argument da Židovi kao Hristovi neprijatelji zaslužuju kaznu bio je slab izgovor, koji je samo nedovoljno prikrio stvarni motiv: pohlepu.“10

19 Protestantskom pobunom u 16. veku katoličanstvu u mnogim evropskim zemljama oduzeta je vlast. Posledica toga bio je tridesetogodišnji rat (1618-1648), ”jedan od najstrašnijih ratova evropske istorije“, kako ga naziva jedno storijsko delo. Šta je bio stvarni uzrok ovog rata? ”Katolici su mrzeli protestante, a protestanti katolike.“11

20 U to vreme hrišćanstvo se počelo širiti izvan Evrope, tako što je nosilo ”hrišćansku“ kulturu u druge delove sveta. Ova militarizmom poduprta ekspanzija bila je u znaku okrutnosti i pohlepe. Španski konkvistadori su u najkraćem vremenu uništili urođeničke kulture na američkom kontinentu. U jednoj istorijskojj knjizi je s tim u vezi zabeleženo: ”Obično su španski moćnici uništavali urođeničku kulturu, a da nisu uvodili evropsku. Ono što ih je u prvom redu vuklo u Novi Svet bila je pohlepna žudnja za zlatom.“12

21 Protestantski misionari iz Evrope takođe su se uputili na druge kontinente. Njihovo delovanje je između ostalog znatno pridonelo unapređenju kolonijalizma. Ono što se danas u širokim krugovima drži o protestantskom misionarenju pokazuje sledeća tvrdnja: ”U mnogo slučajeva misija je služila kao opravdanje i paravan za gospodarenje narodom. Uzajamna veza između misije, tehnologije i imperijalizma dobro je poznata.“13

22 Još uvijek između crkvi tzv. hrišćanstva i države postoje bliske veze. U oba svetska rata sudelovale su u prvom redu ”hrišćanske“ nacije. Sveštenici na obe strane podsticali su mlade ljude da se bore i ubijaju neprijatelja — koji je često puta pripadao istoj religiji kao i oni. Odgovarajuće se u jednom delu kaže: ”Sigurno [crkvama] ne služi na čast da je današnji ratni sistem dzreo i izvršio najveća razaranja u državama predanim stvari hrišćanstva.“14

Reč Božja opstaje

23 Pri ovom osvrtu na dugačku, žalosnu istoriju hrišćanstva, vredno je izdvojiti dve stvari. Prvo: takvi događaji predstavljaju ispunjenje biblijskog proročanstva; bilo je prorečeno da će mnogi tobožnji kršćani naneti sramotu Bibliji i hrišćanstvu, a činjenica da se to dogodilo potvrđuje istinitost Biblije. Ipak, ne smemo izgubiti iz vida činjenicu da ponašanje tzv. hrišćanstva nema nikakve veze s hrišćanstvom Biblije.

24 Sam Isus je objasnio po čemu se mogu prepoznati pravi hrišćani kad je rekao: ”Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako imate ljubav među sobom“ (Jovan 13:35). Nadalje, Isus je rekao: ”Oni nisu de sveta, kao što ni ja nisam de sveta“ (Jovan 17:16). U obe tačke tzv. hrišćanstvo odaje da ne zastupa hrišćanstvo Biblije. Ono, istina, tvrdi da je prijatelj Biblije, ali pokazalo se lažnim prijateljem.

25 Drugo: Ako pomislimo koliko je tzv. hrišćanstvo kao celina delovalo protiv interesa Biblije, onda je zaista pažnje vredno da je ta knjiga do danas preživela i da još uvek vrši dobar uticaj na živote mnogih ljudi. Biblija je preživela žestoko protivljenje na koje su nailazili njeni prevodioci, i napade modernističkih izučavatelja i nehrišćansko ponašanje svog lažnog prijatelja, tzv. hrišćanstva. Zašto? Zato što se Biblija ne može uporediti ni sa kojim drugim delom. Biblija je neprolazna. Ona je Reč Božja, i ona sama kaže: ”Sahne trava, vene cvijet, ali reč Boga našeg ostaje doveka“ (Isaija 40:8, Stvarnost).



[ Poglavlje 3; kniga “ BIBLIJA – Bozja rec ili covecja “ izdali Jehovini Svedoci )



:heart:
 
"25 Drugo: Ako pomislimo koliko je tzv. hrišćanstvo kao celina delovalo protiv interesa Biblije, onda je zaista pažnje vredno da je ta knjiga do danas preživela i da još uvek vrši dobar uticaj na živote mnogih ljudi. Biblija je preživela žestoko protivljenje na koje su nailazili njeni prevodioci, i napade modernističkih izučavatelja i nehrišćansko ponašanje svog lažnog prijatelja, tzv. hrišćanstva. Zašto? Zato što se Biblija ne može uporediti ni sa kojim drugim delom. Biblija je neprolazna. Ona je Reč Božja, i ona sama kaže: ”Sahne trava, vene cvijet, ali reč Boga našeg ostaje doveka“ (Isaija 40:8, Stvarnost)."


Šta ovo znači? Svi hrišćani od reda se zaklinju u Bibliju, navode citate kao nešto od posebnog značaja, veruju u svaku biblijsku reč/priču, i zašto je to protiv Biblije?
 

Back
Top