Zapisi srpskog narodnog jezika prě Dositěja perom pravoslavnih, katol. i muh. pisaca

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
32.319
Počećemo sa pravoslavnim pisarima i piscima. Kod njih često provejavaju elementi ruskoslovenskog/slavenoserbskog na kojem su opismenjavani, ali se analizom više ovakvih tekstova lako može ustanoviti da se radi elementima za kojima posežu budući da su gajeni u krilu pravoslavne crkvenoj tradicije čiji su upotrebljeni elementi sastavni deo.

Slede primeri narodnog jezika

1) Regulament, štampan je u Blažu 1748. g.

... U taboru stojeće ljudstvo vazda posili svoje zaklete dužnosti, sa svakom pokornošću i trpljenjem, vreme svoje izmene, i konačno odpuštene natrag u krajinu ima dočekivati, zašto oni, koji bi od sebe otišao, ne drugojačije, nego kako begalac, a oni, koji u čoporu i s' učinjenom pod'bunom pobegnu, za buntare držati, i kako jedan, tako i drugi s' onakvom, koja u naših vojničkih artikulah na to odrečena jest, kaštigom, bez' otproštenja nakazani biti imadu..."


(str. 24–25)​
O jeziku ovoga teksta up. rad A. Albina: Narodne jezičke crte u Regulamentu od 1748. g. – Zbornik za filologiju i lingvistiku. Novi Sad (Matica srpska), 1971, knj. XIV/1, 61–77.]

Vidi se da se naređenje (regulament) izdaje na narodnom jeziku jer je narodu i upućeno.
 
Poslednja izmena:
2) Zaharija Orfelin: Melodija k proleću, pesma štampana u Veneciji 1764–1765. g.

Melodija k proleću
(1)
Dično vreme nama prihodit,
zima progonjava se,
što proleće već dohodit,
ljeto približava se.
Nebo čisto nama javlja se,
i svetlije izdaje se.
O, ZLATOJE PROLĚĆE!

(2)
Živopisci predstavljaju
u sadiku devicu,
nakićenu nama izdaju,
i prejasnu u licu,
venac z' cveća jej glavi,
drži cveće ka svojoj slavi.
O, ZLATOJE PROLĚĆE!​

itd. (str. 3)
 
Poslednja izmena:
3) Emanuil Janković: Blagodarni sin, Lajpcig, 1789

Emanuil Janković: Blagodarni sin

RANISLAV: U poslednjoj batalji kod... kod... ne znam kako se selo zove – nigda ime ne mogu da upamtim – cela regementa je bila veće razorena i razgnana; oficiri pobіjeni ili plezirati. I moj sin, je malo na desnoj nogi ranjen bіo; na koje on nemotreći, skupіo je do jedno trista ljudi nanovo i udari šnjima na neprіjatelja, koji konja poda njime ustrele; on se posadi na drugog, i obnovi juriš, rastera neprіjatelja i vrati se s' 50 momaka natrag. Car, videći to, taki mu daruje švadron, i obeća mu sreću i dalje pospešiti.

POP: On se i u detinstvu jošte tako vladao. Tko je deci igre izmišljavao i proizvodіo neg' Pera? Kad bi se deca vadila, njegovi su udarci najteži bili. Jošt onda je bilo ukorenjeno u njemu, srce junačko..."
 
Poslednja izmena:
4) Jovan Rajić: Boj zmaja sa orlovi...Ova pesma je štampana u Beču 1791. g.

Jovan Rajić: Boj zmaja sa orlovi...
...
Taki na savet zove
Generale svoje,
pak on njima govori:
"Namerenje moje
jest ovo, da mi grad taj
danas osvojimo,
i rossiskoj državi
njega prisvojimo.
Ništa više, nego taki
na grad da idete,
i tvrdoglavog Pašu
da mi dovedete.
Moj ljubezni Volkojskoj
red na tebe prvi
dopade, ni života
ne štedi, ni krvi.
Za veru, i za pravdu
budi žrtva živa,
koja Bogu, i carstvu
vrlo mila biva."
Ađutanti svud lete
kano sokolovi,
Zapovesti raznose
da budu gotovi..."

(str. 38–39)
 
5) Vikentije Rakić: Žrtva Avramova. Ova pesma je štampana u Budimu 1799. g.


Vikentije Rakić: Žrtva Avramova....

Avram:
Ženo moja ti ne budi dete,
Duša tvoja neka se ne smete.
Preblagi Bog nije nepravedan,
Utešiti nas svagda je silan,
On je nama njega obećao,
U starosti njega darovao.
Sad ga opet on sebi uzimlje,
Na nebesa podiže sa zemlje,
Nije vreme sad nama plakati,
Već zapoved Božiju činiti.

Sarra:
Bože blagi to je tajna strašna,
Srcu momu ona jest užasna,
Što ću tužna ja sada da činim,
Kako živa bedna da ostanem.
Ah, kako ću tužna ja podneti,
Gorku žalost kako li ću sneti.
Slatkog sina više ne viditi,
Jošt li koja ovo majka pati.
Ko nesrećna Sarra Avramova,
Ah! žalostna nevesta Tharova.
Mili Bože, da čudne sudbine,
Ti prinikni odzgor sa visine..."


(str. 20–21)​
 
6) Stevan Stratimirović: Ljubosava i Radovan... Ova pesma je štampana u Budimu 1800. g.

Stevan Stratimirović: Ljubosava i Radovan...
...
To te jedno molim od sve duše,
Ako ti je moj blagoslov mio,
Ti ne slušaj one divje jude,
Koji žene držu kao roba,
I surovstvom dotle doteraju;
Da ostane glupa kao drvo,
Gdje metne tamo i da stoji,
Što joj rekne to samo da znade
Ništo sama izmisliti ne zna,
Kao da je u glavu bijena.
Bože mili je l' to tebi drago!
Da muž mómu drži kao slugu
Radovane sve na svetu blago!
Nitko tebe bolje od babajka
Niti hoće nit može naučit.
Moj ti sovet drži, mudri način. –
Ima žena, istina, zlopaki,
Ali svagda riba s' glave smrdi.
Muž pametan sve može popraviti,
Ili pokriti svoje zlo, i trpit...
(str. 17–18)

Up. o jeziku ove pesme rad: A. Mladenović: Narodni jezik u pesmi Ljubosava i Radovan" mitropolita Stevana Stratimirovića. – Zbornik za filolofiju u lingvistiku, Novi Sad (Matica srpska), 1971, knj. XVI/2, 65–115.​
 
7) Vikentije Rakić: Istorіja o razorenіj poslednjem svjatago grada Jerusalima i o vzjatji Konstantinopolja (Venecija, 1804)

Vikentije Rakić: Istorіja...

...
Car Konstantin kada vidi tako,
Da Mahomet ne odstupa lako.
Na sve strane pošilje klisare,
I na suvo i na sinje more.
U Morіju i u Venecіju,
On priziva i svoju bratiju.
No bratija sami su u rati,
I pomoći ne mogu mu dati.
A zapadni jedva i čekaju,
I tomu se već oni raduju.
Poslanike povratiće prazdne,
Otpustiše one beznadežne.
Samo jedan Genevezac pođe,
Knez Zustunej tu na pomoć dođe.
Sa dve nave i sa dve fregate,
Šeststo sa sobom vojnika imade.
Kroz svu tursku on armadu prođe,
I pod stene carigradske dođe.
Knez je ovaj mnogo hrabar bio,
I veliko mužestvo činio.
Kako ćemo poniže viditi,
Kako će se ovaj podnositi.
Kada njega car Konstantin vidi,
Veselim ga on okom ugledi..."


(str. 80–81)​
 
8) Jerotej (Račanin), Putešastvije ka gradu Jerusalimu, 1721:


Putešastvije ka gradu Jerusalimu Jeroteja jeromonaha Račaniskago

va leto ot bitija 7212, a ot Rož. Hristova 1704, meseca julija 7.

Pojdosmo iz Beligrada,

i dojdosmo u Monastir Rakovicu na prvij konak, i tu se častismo 3 dni, i iz monastira ottole pojdoše Grigorije Jeromonah, i Visarion Jeromonah, i Salaćij iz Beligrada pođe, i Stanoje, i iz Iriga Jovan Paranosić i žena mu Neda, i iz Beligrada Dulđerina sin Pavao, sedam nas kupno pojdosmo.

Vtorij konak u Grockoj, i tu danivasmo trij dnij, i umalo tu Turčin ne udari Grigorija sekirom, zašto č'vij(?) časovje na čardaku.

3. konak Hasanpašina palanka.

4. konak Batičina.

5. konak na Moravi, na ćupriji Jagodinskoj i projdosmo Paraćin rano, i dojdosmo na užinu u Ražan.

6. konak na pandure, kod Aleksinaca, i dojdosmo na užinu na Nišavu, i tu slavismo Svjatago Proroka Iliju pod velikom topolom, slavni Mija kiradžija nas časti lepo, i vina pismo dovoljno, Bog da prosti, i pojdosmo malo uz Nišavu. 7. konak Nišava na zelenoj travi, i večerasmo i pismo, i ottole dojdosmo u Niš na užinu i paki 8. konak na Bugarsku Moravu pod Kurvin grad, i tu se pobunismo od polunošti, nego, hvala Bogu, ne bi štete ništa, nego zdravo i mirno ustasmo,

i dojdosmo pod Leskovac na užinu kod kamenite crkve, pak dojdosmo do 9-ga konaka na Leskovačku klisuru, pak ustasmo rano i ujdosmo u klisuru, i padosmo na užinu u klisuri, u strani, kano koza na malju, i tu pomiliše zmije, i žabe i gušteri, i kornjače, malo u vodu ne poskakasmo ot straha,

i paki padosmo na 10. konak pod monastir Rešitski, na izmak vranske klisure, i tu nalovismo rana za večeru, i tu obretosmo človeka, i kažu, da mu je 120 leta, prosede brade, i tri mu se put zubi menjali, pak narasli kako u deteta, i 2 put brada opadala, pak narasla, i ima sina seđa ot otca, i kazivaše, da nije taj starac Turčina viđeo, ni harač dao, ni vina pio, nego pasao ovce na gorah, i tu vidismo človeka i devojku te se okamenili, te kaziva starac taj, da je kum s kumom satvorio blud, toga radi se okamenili.

I ottole ustasmo rano, i dojdosmo u Vranju na 11. konak, i iz Vranje djdosmo na 12. konak u Koštune, nedomak 40 crkvi; tu je prežde velika varoš bila za Srbskog gospodstva, i sad po Turski zovu krk klisa, i vidoh tu korita kamenna oko bunara mnogo množastvo velma golemo za divljenije, i čudismo se, i nad toj varoši videsmo tri holma velmi visoka. Bogom sazdana, a na vrhu ravna, i ot jedne strane može človek poneti(?), a ot ine ne može, i to zovu šatorišta Marka Kraljevića, i Miloša Kobilića, i Relje Omućevića, i Novaka Debelića; i tu se u jutru zgodi prinesenije mošti svjatije Petki Trnovskije jedne te crkvje hram, i pazar se kupij(?), i tu obretosmo obilje hleba i vina, i slavi Visarion naš drug.

I dojdosmo na 13. konak u Gorobince, na Ovče Polje, i tudu videh krasnu zemlju, lepa polja i žita, i vinogradi, i ovoštija mnogorazlično, i lepe reke teku iz planina, i istočnici studeni i česti, i gradovi se viđu i sela, i tu na užini sa jednogo mesta, šta se vidi, nabroismo crkvi 14, velikij beli se kamen, Srbi pravili, a sad sve pusto; i tu nam kazivaše, kad su napre Srbi iz preko mora prešli ot Srbske, i potom se Srbi i nazvali po reci toje iza Troja grada, te su napre na Ovče Polje pali, i tu kažu skovali ot bakra gumno, a vele, ne umeli vrći na zemlji, i kažu i do danas stoji zasuto zemljeju, i vele, da hoće veliko krvoprolitie tu biti ot Turaka na posle. i tu se velmi čudismo krasoti zemlji i obilju plodov.

I paki dojdosmo na 14. konak u Velez grad Bugarskij, a Turci zovu Tjuprilija i tu padosmo ot poludne, i tu teče reka, zovu je Vardar, vrlo golema, i tu bijahu Turci mnogo, i tu na mostu ćumrukdžija, i gospoda mnoga, i kadija, i varoš golema, i Hristijana ima mnogo, i kuće i avlija i sve ot kamena,, i pločom kamenitom sve kuće pokrivene ot mala do velika, i crkve kamene mnoge imaju popisane, ali puste. I tu u gradu, na svjatago Panteleimona videh grozdije nose u kotarica na magarci mnogo, Turci kupuju, a Hristijani ne do Preobraženija, zato pitasmo i čudismo se dobromu delu ih.

I oko toga grada po tih zemljah videh njive mnoge posejane pamukom, i čudih se, prežde ne video, i tud' ljudi malo žita seju, nego sve pamuk; i prejdosmo Vardar, i pojdosmo ot grada i izijdosmo na polje, gde su Turci Nemce razbili i natrag pognali, kad su Nemci Beligrad uzeli v leto ot bitija 7196, mesjaca Avgusta 19, pak terali Turke do toga grada Veleza, paki Nemci stali na tom polju, a bile kiše i zlo vreme, a Turci izijdu suhi iz grada, ta i razbiju, i malo po malo doteraju opet do Beligrada, i do godine 2. uzeli Beligrad.

I ottole dojdosmo na 15. konak u Tikveš, i paki sutra dojdosmo na 16. konak u Grčište, i tu vidismo, kako vrhu žito s koli na volovi, učinjena daska koliko vrata, pak ozdo nabijena puna kamenja (kremenja), te onaj kamen tre slamu, pak saspe u kuće te skotom daje u torbah; i tu na Vardaru stene visike do oblaka, i tu je prosečen kamen te načinjen put, zove se Demirkapija Marka Kraljevića, i tu se podpisao visoko u kamenu, usečena slova veća nego prsti; i tu sretosmo kamile črvene, te se uplašiše konji pod Jovanom i pod Nedom, malo ne poskakaše u Vardar.

I va toj dan dojdosmo na 17. konak u Psensku varoš i grad, Turski zovu Abreg Isar; i sutra dan dojdosmo na 18. konak, u grad Selanik, i tu bismo 7 dnej, i hodismo oko grada i po gradu, i u kuće i čaršije i ulazismo u crkvu svjatago Dimitrija, krasna i velika zelo, i Turci u njoj klanjaju, olovom pokrivena, oltarski svod beše pao, i kako je pao, tako i stajahu stene neiznete, četvori direci jedni na drugi, i 4 ćemeri i mnoge crkve gore po ćemeri, 4 kata direka mermarni, i u svakom katu po 17 direka obli, kako da su na strug strugati, i jedan direk blizu dveri, iz njega miro teče, i mi se mazasmo. Kaza nam Turčin koji tu peretiše, te veli, tako izijde kano proha na neke godove, i kod toga direka na patosu upisato: ot sego direka netij, i tamo grobnica svjatago Dimitrija, i tako obretosmo grobnicu i celovasmo, i tu jest svjatij Dimitrije i do danas; i po više u duharu povisoko ot zemlje grobnica podpisana jedna nekije otrokovicje, i u priprati (transliteracija merlocampi 2009) na uglu privezana, i is crkve slova u kamenu iskopana, jedna vrsta Srbskij, a drugaja Grčkij; poveduje mošti tu ležešte, svjatij Savva, Carigradskij Patriarh, i Paval ispovednik; i kaziva Turčin, kad su Turci hteli da ulezu u ta vrata ko tim moštem, te izišao plamen te i požegao, tada i zazidali ta vratica, tako i danas stoje zazidana, i mi gledasmo.

I po inij cerkvah idosmo i poklanjasmo se, i na vrh grada, zovu ga Čauš monastir, i bijaše kaluđera mnogo, i tu videh ješte idolsku kumirnicu i iz nutr(a) čudno zdanije, na neka okna sve svođeno, mnit mi se, ima debeo duhar za 10 aršina, a visine Bog zna; tu onaj Apostol otmetnu se Dimas, što ga Apostol Paval piše, i bil jerej idolskij, i to je sve iz nutar(a) musijom ponisano, ješte za idola pisano, loze, i cvetija, i dreva, a človečij obraza ne jma, nego iza toga hrama idol stoji na zemlji povržen s vrha; ima, mnit mi se, 10 aršina širok, i toliko visok, jedan bitevi kamen ješte ima kažu toliko otbijen, i naokolo sve obrazi istukani izsečeni, i sa jednu stranu ljestvice izsečene, i to su bili naši u nutar(a) prizidali Hodži mesto, i sad je džamija, to se vidi i poznaje. I tu po sred grada imaju svodovi visoko otsadna kuća, vide se i preko sokaka, i vide se gore obrazi izsečeni, mučitelj sudišta i prestoli gradskij, i kažu, da je tu mučitelj sedio, kad je Nestor Lija nizložio na nekoj daskah.

I dole k moru vidismo crkvu velmi golemu, što je nekij car pravio po podobiju sv. Sofije, čudni direci i svodovi, ne može se človek nagledati, ni na um uzeti; i tu nam Turčin kaziva, kad su tu Turci ulezli, te su našli jednoga kaluđera na jednom pirgu pod vrhom, te ga tu posekli, i pao na prozorac, i udarila krv na polje niz duhar, i vidi se, i mi gledasmo, krv niz duhar, i kaže Turčin, to su, veli, Turci mnogo puta strugali i zamazivali krečem, i ne mogli ništa.

I pojdosmo iz Soluna mesjaca Avgusta 7. dan na more u galiju, i dojdosmo drugij dan pod Platamonu grad, i tu ima nad gradom planina, imenuje se Babkina planina, i bliz te ina planina, imenuje se Sargar, i ima u njoj monastir svjatago velikomučenika Dimitrija divna i grad oko monastira, i ćelija ima 200.

I pak dojdosmo u Zagorje na premo Svjatoj Gori, i preko mora idosmo 11 dni, i tu u Zagorju sjedismo 9 dni, i hodismo po gori, i obretosmo monastire i crkve mnogo, i grozdije i ovoštije različno, a crkvi čislom 100, i kuća 5 tisuć, sve Hristijani. I tu ima ljudi, te ne znaju, na čemu žito raste, i tu vidismo crkvu Preobraženija, skoro sograždena, golema i krasna zelo, oltara 3, i jaja nojevi 30, 95 kandila užegoše srebrni, i zlatni, i pred crkvom dva istočnika clabna, i okolo gora borova...

Manastir Rača. Prema predanju, manastir je sagradio srpski kralj Dragutin (1276-1316). Račanin je ubrzo postalo ime ne samo za one koji su živeli u manastiru već i za one koji su se osećali pripadnicima jedne književne i prepisivačke škole.
 
Muhamed Hevaj "Uskufi" (1600. - 1651.): Ilahije na srpskom jeziku (turski: Ilahi be zebani srb), prvo pevanje:

Ilahije na srpskom jeziku (turski: Ilahi be zebani srb), prvo pevanje:

Molimo se tebi, Bože,
Ukaži smilje nami.
Lik išćemo sebi, Bože,
Ukaži smilje nami.

Uruči nam — nije nešto
Već molidba jedna isto,
Omiluj nas lipo, čisto,
Ukaži smilje nami.

Ne muči nas ti rastankom,
Oveseli srce sastankom,
I javi nam i još sankom.
Ukaži smilje nami.

Za tobom srce nam tuži
Milostim uviravavši,
Ne odbijaj i ne ruži,
Ukaži smilje nami.

Život odhodi dan po dan,
Ne zaborav', Bože jedan,
Moli ti se Huvo jadan:
Ukaži smilje nami.

Ilahija je poziv na veru ili na versku službu. Pesnik i književnik Muhamed Hevaji Uskjufi, ostavio je početkom 17. veka iza sebe, između ostaloga, i ciklus pobožnih pesama pisanih arapskim pismom, srpskim jezikom, a pisac tim pesmama sam daje naslov „Ilahije na srpskom jeziku" i „Poziv na veru na srpskom jeziku" („Ilahi be zebani srb" i „Beran daveti iman be zebani srb").
 
Najstariji sačuvani zapis srpske narodne pesme je Orao vijaše se nad gradom Smederevom iz 1497. Ruggiero di Pazienza je u okviru svojeg speva Balcino zapisao pesmu koju je 1. maja 1497. godine izvela grupa iz slovenske kolonije u mestu Gioia del Colle. Pesmu su pevali pred napuljskom kraljicom Izabelom del Balco (Isabella del Balzo). Evo pesme:



Orao vijaše se nad gradom Smederevom
Orao vijaše se nad gradom Smederevom.
Nitkore nećaše s njime govoriti,
Nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice:

"Molim ti se, orle,
Siđi malo niže
da s tobom progovorim.

Bogom te (kumim), brate zmaju,
pođi do smederevske (gospode)
Da se mole slavnomu despotu
da me otpusti iz tamnice smederevske.

I ako mi Bog pomože
i slavni Despot pusti iz tamnice smederevske,
Ja te ću napijati crvene krvce turske,
Beloga tela viteškoga."

1497ruggierodipazienza.jpg
 
Najvažniji spomenici srpskog narodnog pesništva u XVI veku jesu zapisi pesama koje nam je ostavio dalmatinski pesnik Petar Hektorović iz Staroga Grada na ostrvu Hvaru. U svome spevu Ribanje i ribarsko prigovaranje (savremeni srpski: Ribarenje i ribarske priče), napisanom 1555. godine, on je zabeležio dve srpske epske pesme (prvu o Marku Kraljeviću i bratu Andrejašu, a drugu o Radosavu Severincu i Vlatku, vojvodi udinskom), jednu epsko-lirsku i jednu čisto lirsku pesmu, počašnicu. Dve epske pesme koje se u tom spevu nalaze veoma su važne, ne samo stoga što su to najstarije poznate epske pesme srpske, već i stoga što ih je Hektorović verno i tačno zabeležio, onako kako ih je pevač "srbskim načinom" otpevao, kako sam veli, "ne priloživ jednu rič najmanju." Obe su pesme u dugom stihu, tzv. "bugarštice", onakve kakve su se u ranije vreme mnogo pevale, ne samo u Primorju već i u drugim krajevima našim, ali koje se više nigde ne pevaju.

Hektorović je krenuo u ribarenje sa dva ribara, Paskojem i Nikolom. Dok su plovili drugog jutra, Paskoje je zapevao srpsku narodnu pesmu (1) ''Kraljević Marko i brat mu Andrijaš'', a za njim Nikola srpsku narodnu pesmu (2) ''Kada mi se Radoslave...", i na kraju zajedno zapevaše srpsku narodnu pesmu (3) "I kliče devojka" koje je sve Hektorović zapisao. Ove prve zapisane srpske narodne pesme štampane su u Veneciji 1568.
 
Petar Hektorović: Ribanje i Ribarsko prigovaranje
Srpske (štokavske) pesme u sastavu (čakavskog) Ribanja zapisane su 1555. Ribanje je štampano u Veneciji 1568.

Petar Hektorović:

Ribanje i Ribarsko prigovaranje



(Drugi dan)

HEKTOROVIĆ:
Pojdoše vozeći kude sami htihu,
Luku obhodeći gdi ju našli bihu.

K Suletu gredihu daržeć se varh vitra,
U tom višća bihu ona dva i hitra.

Bud da vitarac mal, lipotom ča znahu
Odzdol biše ustal, još vekši čekahu.

Malo provozivši prî ner se umori.
Riči potočivši Nikola govori:

(Jutro drugoga dana nađe već ribare na moru, kako idu ka Suletu. Čekajući jači vetar, vozali su se Nikola i Paskoje, pa da prekrate vreme, Nikola reče: )

NIKOLA:
Recimo po jednu, za vrime minuti,
Bugaršćinu srednu i za trud ne čuti,

Da srpskim načinom, moj druže primili,
Kako meju družinom vasda smo činili;



HEKTOROVIĆ:
Kako da se utiče, jer biše od volje,
Sam Paskoj pokliče ča može najbolje:



PASKOJE:
"Dva mi sta* siromaha dugo vrime drugovala,
Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala,
Lipo plinke dilila i lipo se razdiljala,
I razdiliv se opet se sazivala.

Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha,
Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila.
O trećega ne mogoše junaci se pogoditi
Negli su se razgnivala i mnogo se sapsovala.

Ono to mi ne bihu, družino, dva siromaha,
Da jedno mi biše vitez Marko Kraljeviću,
Vitez Marko Kraljeviću i braćen mu Andrijašu, mladi vitezi
Tuj si Marko potrže svitlu sablju pozlaćenu
I udari Andrijaša brajena u srdašce.

On mi ranjen prionu za njegovu desnu ruku
Tere knezu Marku potihora besijaše:

Jeda mi te mogu, mili brate, umoliti,
Nemoj to mi vaditi sabljice iz sardašca, mili brajane,
Dokle ti ne naručam do dvi i do tri beside.
Kada dojdeš, kreže Marko, k našoj majci junačkoj,

Nemoj to joj, ja te molim, kriva dila učiniti,
I moj dil ćeš podati, kneze Marko, našoj majci,
Zašto si ga nigdar veće od mene ne dočeka.
Ako li te bude mila majka uprašati, viteže Marko:

Što mi ti je, sinko, sabljica sva karvava?
Nemoj to joj, mili brate, sve istinu kazovati
Ni naju majku nikako zlovoljiti,
Da reci to ovako našoj majci junačkoj:

Susrite me, mila majko, jedan tihi jelenčac
Koji mi se ne hti sa drumka ukloniti, junačka majko,
Ni on meni, mila majko, ni ja njemu.

I tuj stavši potrgoh moju sablju junačku
I udarih tihoga jelenka u srdašce,
I kada ja pogledah onoga tiha jelenka
Gdi se htiše na drumku s dušicom razdiliti.

Vide mi ga milo biše kako mojega brajena, tihoga jelenka,
I da bi mi na povrate, ne bih ti ga zagubio.
I kada te jošće bude naju majka uprašati:
Da gdi ti je, kneže Marko, tvoj brajen Andrijašu?

Ne reci mi našoj majci istine poništore,
Ostao je, reci, junak, mila majko, u tujoj zemlji
Iz koje se ne može od milin'ja odiliti, Andrijašu;
Onde mi je obljubio jednu gizdavu devojku.

I odkle je junak tuj devojku obljubio,
Nikad veće nije pošal sa mnome vojevati,
I sa mnome nije veće ni plinka razdilio.

Ona t' mu je dala mnoga bilja nepoznana
I onoga vinca junaku od zabitja, gizdava devojka.
Li uskori mu se hoćeš, mila majko, nadijati.
A kad na te napadu gusari u čarnoj gori,

Nemoj to se prid njimi, mili brate, pripadnuti,
Da izglasa poklikni brajena Andrijaša
Bud da me ćeš zaman, brate, pri potribi klikovati
Kada mi te začuju moje ime klikujući, kleti gusari,

Taj čas će se od tebe junaci razbignuti
Kako su se vasdakrat, brajene, razbigovali
Kada su te začuli moje ime klikovati,
A neka da ti vidi tvoja ljubima družina

Koji me si tvoga brata brez krivine zagubio!
Vesel budi, gospodaru, i vesela ti družina, naš gospodaru!
Ova pisan da bude tvoj milosti na počten'je".



HEKTOROVIĆ:
Uz toj odgovorih: Paskoje, hvala ti!
A pak Nikoli rih: bugari sada ti.



NIKOLA:
"Kada mi se Radosave vojevoda odiljaše
Od svojega grada divnoga Siverina,
Često mi se Radosav na Siverin obziraše
Tere to mi ovako belu gradu besijaše:

Ovo mi te ostavljam, beli grade Siverine, moj divni grade.
Ne znam veće viju li te, ne znam veće vidiš li me.
Sva je tada družina barze konje uztegnula
Tere stavši Radosava družina uprašaše:

Jeda nam si, vojevodo, zle bilige ke vidio?

Opeta se zavratimo ka gradu Siverinu.
A on mi se junakom tihim mukom ujimaše, Radosave,
Udrio je ostrogami junačkoga dobra konja
Tere to mi odjizdi prid junaci čarnom gorom.

I kada je bio sridi one čarne gore,
Padnuo je Radosave s družinom vince piti,
Da parvo to biše stražice razredio.

Istom straža pripade k Radosavu vojevodi, Siverincu,
Da ti je u znanje, naju mili gospodine,
Ovo ti se brode turske kirižije karavane,
Neka to jih pojdemo junaci razjagmiti?

Radosav mi stražici vojevoda odbesidi:

Nemojte jih poništo, družino, razjagmiti,
Da isto jim vazmite jedno brime dobra vina, junaci bratjo.
Lipo jim ga vazmite i dobro jim ga platite.

Lipo ga su vazeli i lipo ga su platili,
I kada su padnuli junaci vince piti,
Druga straža pripade k Radosavu Siverincu:

Zlo si vince popio, Radosave vojevodo,
Na te se je spravio Vladko udinski vojvoda, Siverinče!
Barzo mi su junaci barze konje pohitali
Tere mi su poseli junačke dobre konje.

Radosav mi ne može svoga konja uhvatiti
Zašto mu se barz konj biše po livadi razigrao.

Za njim to mi potičući vojevoda klikovaše:
Stani jure, konju, stani jure, barzi konju, aj davori konju,
Stani jure, barzi konju, da bi, konju, zaginuo!
Kakono je meni tebe cića zaginuti.

Kada mi ga ne može Radosave sustignuti
Poklopio se je svojim šćitkom perenim
Tere mi je otašao za družinom brez konjica,
Svojom svitlom sabljicom, s vitim kopjem na ramenku, Siverinče.

Za njim se je upustio Vladko udinski vojvoda
Na svojemu, vitez Vladko, junačkomu dobru konju.

I kad mi Radosava Siverinca sustizaše,
Smirio ga biješe meju pleća udariti.

Položivši vito kopje barzu konju meju uši.
Već mi se je Radosave junački izvarnuo, vojevoda,
Tere to mu vito kopje na peren šćitak prija,
Na peren ga šćitak prija, a sabljicom ga obsiče.

Stavši to mi vitez Vladko Radosavu uzbesidi:

Oto sam te kušao, Radosave Siverinče,
Bi li mi se umio pri potribi izvarnuti,
A sadi ti vera budi, Radosave, Vladkova, vitežko kopje,
Da te hoću prid družinom vojevodom postaviti.

Odmetni to od sebe tvoje junačko oružje,
Neka da se meju sobom junaci pozdravimo.

Radosav mi odpasa svoju sablju junačku,
K njemu mi je pristupio Vladko udinski vojvoda
Tere mu je pričao bele ruke vezati, Siverincu,
A sam ga je odveo na svoje divne dvorove.

K njemu su se kupile sve devojke i neviste
I one mlajahne, družino, udovice,
Tere to mi Radosavu Siverincu klikovahu:

Aj davori, davori, Radosave Siverinče,
Mnozim ti nam si čarno ruho postavio, vojevoda!
Već to mi je hotila nika srića Vladkova
Da te je junaka na veri privario,
I njegova t' bi ljubovca čarno ruho pronosila.

Tuj mi se je Radosavu na Vladka razžalilo,
Tere to mu junak izglasa klikovaše:
Neverna ti, Vladko, vera i neverna ti ljubovca, viteže Vladko!

Kada ga je začuo vitez Vladko klikujući,
Vele t' se je na njega vojevoda razgnjivao
Ter mi je dozvao one svoje verne sluge
Kojim to je pridao Radosava Siverinca,
Tere ga je poslao junaka zagubiti."

A sada mi i vasda dobra srića s tobom budi, naš gospodaru,
I zdravo nam svude hodi i veselo domom dojdi.

HEKTOROVIĆ:
Zatim ja ne postav, zahvalih i njemu
Ter mu rih: Budi zdrav i vesel u svemu.

Tako bugarivši bolji put obrati
Htiše, jer svaršivši sedoše ručati.

Ponudiše mene da jim činju družbu
Za pravi družbene i za čast i službu.

I kako ručaše, ne hteć se liniti,
Veselo ustaše i jaše voziti.

Naprid se tiskoše, dobro napirući,
Obadva klikoše, pisam začinjući

Potiho, ne barzeć, svaki vesel i vruć,
Jedan niže daržeć, drugi više pojuć:



NIKOLA i PASKOJE:

"I kliče devojka, pokliče devojka,
Još kliče devojka, mlada mi tere gizdava,
Mlada tere gizdava, sa brig bela devojka Dunaja:

Stani se, Šišmane, stani se, Šišmane,
Stani se, Šišmane, tere mi razbiraj glasove,
Tere razbiraj glasove ča** devojka mlajahta klikuje:

Dva sta kraljevića, dva mi sta kraljevića,
Dva mi sta kraljevića od bojka ne dobegla,
Ali sta ubijena, ali sta živa odvedena?

Nisu ti ubijena, da nisu ti ubijena,
Nisu ti ubijena, da živa mi sta odvedena,
Živa sta odvedena k caru Pajazitu na Portu.

Andrijaš se moljaše, Andrijaš mi se moljaše,
Andrijaš se moljaše baši, alubaši, subaši
Ne toliko za sebe koliko za brata Lazara:

Pušćaj naju, bašo, pušćaj naju, bašo,
Pušćaj naju, bašo, do naju mile majke,
A verom ti se mojom junačkom obetuju,

Sabljice da ne pašu, sabljice već da ne pašu,
Sabljice da ne pašu, konjica da ne jižju,
Kalujer da se postavlju, Svetoj gori da služu".

HEKTOROVIĆ:
Kad pisan dospiše u vrime obroka,
Prem na kraj dopriše Bračkoga otoka

Gdi voda, ne vim zač, na hipe barza je,
Gdi se s Suletom Brač malo ča ne staje.

Zatim malo stavši kopit navadiše
Pak plav privezavši obid pripraviše.

Sidosmo blagovat, nič ono nič ovo,
I onim se čtovat ča biše gotovo.

Za svim tuj razbiše, jur kad siti bismo,
Ježin ke skupiše prem kad sisti htismo.

Nikolu odpravih zarad veće stvarî,
U mošnju mu stavih nikôko dinari,

Njemu naredivši da ide prik gore,
Ništar ne šćedivši kupit sve ča more

Za našu potribu, jer mi se čini to
Nesladko svej ribu blagovat u lito.


______

* sta - arh. su

** greška se potkrala ili kod zapisivača ili kod pevača; pesma je tipična kosovska ekavska srpska narodna pesma i po strukturi i po tematici i po jeziku

*** srpski način = srpski jezik​

Hektorovic_notes.gif
 
Trieste, Nella Reg. Stamperia Governiale, 1790.

Salosna piesma o Serby, njegda preslavnoy dersavy.

Žalosna pjesma o Srbiji,
njedga preslavnoj državi


O Srbija njegda slavna,
Oružijem prepohvalna
U vremenu snage tvoje
Svemu si svetu izabrana:
Predivno se ponašaše,
A oružjem svijetljaše.
Cari tvoji i Knezovi,
I prehrabri vitezovi,
U radosti uspjevahu,
A zlotvoram strah davahu.
Te gospoda i prinćipi
Serbsku zemlju razdijeliše
To je pervij najopaki
Branković prokleti
Koji izda u Kosovo
I podade Turku oro.
Serbska vlast da upa'ne
Ao, lele, te žalosti,
Mnoge glave pogubiše,
Mladu đecu porobiše
I na zla naučiše,
Al je jošte viša žalost,
Kršteni su od mladosti:
Sada Srbam od pakosti
Zlatni krsti i ikone
Turskim bulam na đerdane.
Sjajni srpski đeverdani,
Oštri mači i kadare
Turskim konjma na potkovi
I za sedla na nadža(k)če.
Koji oštre mače pašu,
Oružje im rđa sjela,
A veselost u grob legla.
Đe su zlatni perjanici,
Ostaviše sve bogaze,
Svoju voljnost drugom daše,
Eto srpska prva slava
I stavili tešku muku.
Ali imam tu nadeždu
Na moje praunuke,
Crnogorce mrke vuke,
Sve im drugi uzet može
A najljućim žderat kože.
Da se hoće uraniti
Ispod iga zlobna vraga.

E, ma govoraše...
Jošt vami budem kazati.

U mehane piti vino,
Na vino se začnu hvalit,
Riječma tek govore,
A trudit se ne izvole.
Koji jašu na karete,
Od Srba su odvojeni,
Ah, sramotom pohođeni,
Brke svoje pobrijaše,
A franceski naučiše.
Neki sabljom, neki asprom
Već ne mogu ni dahnuti,
a nekmoli durat više.
Al' umrijet, al' dobiti,
Jedan dan se izbaviti.
Put Rossij pogledamo,
A iz srca uzdišemo!
Drugom gledamo na Ćesara,
A niz obraz suze valjamo;
Vi ste Cari na daleka,
Al imate krila krepka;
Crnogorcem pomoć dajte,
Od zlotvora sačuvajte,
Klete Turke izdjenite
I Srbiju slobodite,
Sebe slavu zadobijte.
 
Gavril Stefanović Venclović (1680-1749) napisao je 20.000 stranica rukopisa od čega 9.000 stranica na narodnom srpskom jeziku. Tih 9.000 stranica on piše "srpskoprostim jezikom" – "na službu seljanom neknjiževnim". Sledi slučajni uzorak Venclovićevog narodnog jezika:


Odlomak iz Crni bivo u srcu: http://www.scribd.com/doc/21956539/Crni-bivo-u-srcu-Stefanović-Venclović

BUNA U PRICARIGRADSKOM MANASTIRU

Svemu promotriljivi i staralac se Bog, pobolje hoteći mu proslaviti i na bolji glas izdignuti ono mučeničasko sveto mesto, uoči njihova na stanu toga svečana goda, učini na moru veliku fortunu, studeno vreme i plahu, golemu umnoži pljuštalu vrlo kišu, tako da niko živ od ljudi niotkud s jabane i ni od koje strane, nije mogao tko doći u manastir na prazdnik ovih svetih mučenika, nego samo sami ondešnji kaluđeri otpojaše večernju s paraklisom presvetoj Bogorodici. A otnud ništa ne imahu zahire u manastiru; ne imadoše ništa ni večerati, te zato brižni i srditi bijahu. A štono se veli, glad je bezočna, ne zna stida ni poštenja kome ima. Stadoše oni na red pred mučeničasku ikonu i počeše im se rugati s podsmehom govoreći:
— Aha, baš uzalud ćemo mi gladni čuvati vama ovde ovo mesto vaše, čatući vam i pojući, svaki dan tu služeći, a niotkud ništa! Da znate, evo, koliko je sutra, hoćemo se svi razići koji kud tražiti sebi hranu.

To izgovoriše i sabraše se kod igumna u ćeliji dogovarati se što da čine. A kako se smrče, al' dođe manastirski vratar k igumnu. Kazujući mu, reče:
— Blagoslovi, oče igumne, evo je došao jedan čovek od cara sas dve tovarne kamilje. Hoću li ga pustiti da dođe k tebi?

Reče iguman:
— Neka dođe amo da vidimo koja je zapovest.

I dođe neki vrlo stasit, hubav i odeven čovek pred igumna. Reče mu:
— Evo, car poslao vam je hleba i vina i koješto jedžeka. Blagosloviše ga oni i prihvatiše ono doneseno, te odneše u trpezariju, pomoliše se Bogu, pak sedoše večerati. Malo pojedoše i s merom se napiše, a ostalo ostaviše za sutra.

Po večeri jošte za sofrom ostaše sedeći u razgovoru, al' opet dođe vratar i kaza da je opet od carice drugi poslanik došao. Dovede i toga. Kaza se da je od carice doneo vina i deset dukata; poslala je — reče — za sutrašnji gostima što će biti trošak. A i ribe dosta donese. Jošte so tim u razgovoru bijahu, opet vratar dođe kazujući da je od patrijarha došao čovek. Dovede i toga, te dade igumnu crkovni novi okrut i putir s diskosom, govoreći to jer zakteva patrijarh sutradan, na mučenike, doći u manastir služiti mu svetu leturgiju. Odgovori mu iguman sa svom braćom te ovako mu reče:
— Kako bog uzhoće, tako da i bude — i zapita ih svu trojicu hoće li ostati na konaku onde, ili će se vratiti natrag doma u Carigrad.

Rekoše mu oni:
— Ako bi imali gde mestance za noćište, ostali bi do sutra da budemo tu na bdenju u crkvi noćas. Reče iguman, te ih odvedoše za spavanje u pripratu crkovnu. Prateći ih, zapita kako su im imena. Kaza se onaj, što reče da je od cara poslat, — ja se, reče, naričem Avksentije. A što je od carice, Evgenija sebe imenova, i od patrijarha što s putirom i s diskosom dođe, Mardarija sebe nareče. A kad bi na utrnji, te isto dvojica neka uđoše u crkvu na pravilu stajati. I po očatanju dvojih katizmi, reče iguman slovo o mučenju svetih da se očati, a ostali kaluđeri zabraniše i ne dadoše to čatiti.

Rekoše:
— Našto je to, kad nejmamo nikoga od ljudi, kad nije niko iz grada došao. A mi to svi znamo što je i kako je. Nije nam to prvina, da nismo čuli.

I tako i ostaviše. Onda pristupi k nalonji jedan od onih gospodara gostiju, nepoznan (nije od one trojice što su uvečer hranu doneli; oni strag stajahu na miru). Uze knjigu, te je razgnu, pak reče:
— A ono, kad vi nećete čatiti, a vi meni dopustite da pročatim štogod malo.

I uze čatiti, a kako dođe do ovoga skazivanja, štono se veli: Evstratija obuše u gvozdene opanke, s oštri klinci naklinčate, opet sklopi knjigu, ostavi je i uzdaše. Pak šiknu dupke sa svojim štapom u crkovni patos. Probi šnjime kroz ploču kamenitu u zemlju. Tu ga tako ukoreni oma, te bi drvo i grane na sve strane ispusti. Tadar strag ona trojica stojeća rekoše mu:
— Evstratije, samo sebe rad li učinio si to čudo?

I reče im:
— Nije, ama da to apostolsko skazivanje ponapre posvedočim... I ovo za čudo uslađeno razgranalo se od štapa drvo, zato ostaljam ovde, neka vide ga svi dohodci ovde ljudi, da ne bi ostaljali Carograđani ovoga nam prazdnika dolazenjem ovde na današnji god. To on izreče pred svima onim u crkvi kaluđeri, i tim časom nesviđeni biše, te nestade ih ispred očiju.

Blagodariše i pohvališe Boga svi manastirci o tomu divnomu čudu. Kade dovršiše jutrensko pravilo, izađoše napolje pregledati gde što ima za potrebu hrane, ali punu hlebarnicu hleba i razliku mnogu ribu nađoše, sve hardove što bijahu prazni, opet pune s vinom. Tadar iguman po izborli u grad posla tri četiri kaluđera, te to čudo kazaše caru i patrijarhu, pak i obojica s mnogim narodom taj dan dođoše u manastir na leturgiju... I od onoga drveta lomeći grane, svima pomalo razdadoše na blagoslovenje odneti svaki svome domu.​
:super:
 
Poslednja izmena:
Atanasije Daskal Srbin, (17/18. vek) učitelj (kako reč daskal sama kazuje) i jerođakon, hroničar ratnih prilika na Balkanu, delovao je u manastiru Oreškovici u Srbiji (Braničevo) do Velike seobe (1690). U vreme velike seobe iz manastira Oreškovice izbegao je u Komoran, a posle prešao u Rusiju. Tamo je za Sofiju, sestru ruskog cara Petra I, sastavio spis o srpskim carevima i o opustošenju zemlje srpske. U istoriji književnosti poznat je kao autor spisa O srpskim carevima i o ratu cara turskog sa carem hrišćanskim i o pustošenju srpske zemlje, koji je nastao u Rusiji pre avgusta 1689. godine.

(U izvorima su u nesaglasju godina odlaska za Rusiju - 1690. i godina nastanka spisa u Rusiji - 1689.)

Tokom velike bečke vojne (1683-1699), vođene između hrišćanske alijanse i Osmanskog carstva, Atanasije Daskal je zapisao:

Mač i pomor zajedno

I tako kroz deset godina,
od tog ljutog rata,
mnogoplodna i mnogorodna zemlja srpska
zapuste sva.

I gradovi svi i sela sva zapusteše,
i manastiri carski veliki
i crkve krasne pisane zlatom zapusteše,
i žrtvenici i oltari sveti
gde se prinosaše beskrvna žrtva,
tamo sada zveri divlje i nečiste plode se.

Tako je Bog dopustio
grehova radi naših
i tako pogibosmo
za bezakonje naše
kao drevni Izrailj...

Pustio je Gospod na srpsku zemlju:
prvo pomor,
i potom i opet mač i pomor zajedno
i plenjenje i glad ljutu.

Sve ovo u dane moje bi,
i oči moje videše.

I ležahu leševi pomrlih ljudi srpskih
po svima ulicama velikog Beograda,
i po svima zemljištima njegovim,
i po svima putevima njegovim ležahu mrtvi.
I ne beše onih koji pogrebavaju.

A koji živi hodahu,
ne beše u njih izgleda ni krasote ljudske,
no behu pocrneli od gladi
i lica su im bila kao etiopska.

I tako skončaše
i ne osta ni deseti deo ljudi.

Oni koji su ostali
izbegoše iz svoje zemlje
i ostaviše je pustu svu.​

Odlomak je napabirčen iz pet različitih izvora, između kojih i:

- Đorđe Sp. Radojičić Antologija stare srpske književnosti (tekst savremenom srpskom prilagodio Dimitrije Bogdanović) i prepisa
- Petar Milosavljević, Antologija srpske poezije u 8 knjiga, Stara poezija, Knjiga prva SKZ 2004.

Bilo bi dobro da se nađe i ovde stavi i originalan tekst jer ovo je adaptacija.
 
А зашто постављаш само преводе???
******************************



Перо

От ваздушних отвржен бист
и живота лишен,
и господин мој стежави ме
постави ме пред собоју,
и вапрашаше ме от многих.
И седамдесет и двема језики глаголати могу,
и не глагола јему ни јединем језиком.
И главу моју отсече,
и тело моје растреса поллма,
и тогда начех глаголати јему
васа хотенија сердца јего.
И наче уповати бољше на мене
неже ли на себе.


Перо

Од птица отргнут би
и живота лишен,
и стекавши ме господар мој,
постави ме пред себе,
и питаше ме о многом.
И седамдесет и два језика говорити могу,
и не говорах му ни једним језиком.
И главу моју одсече,
и тело моје расече напола,
и тада почех говорити њему
све жеље срца његова.
И поче се уздати више у мене
неголи у себе.


* * *
ПИСАР ЗБОРНИКА, око 1685. Песма је забележена у тзв.Зборнику митрополита Михаила, који се сада налази у Русији. Зборник је значајан споменик јер показује "прелаз од језика српске редакције средњег века, чистоме српскоме језику". Судећи по уопштеним закључивањима Д.Костића и мотив ове песме је из Разговора тројице светаца. Д.Костић нигде одређено не наводи изворе спису Писара зборника. Одгонетка је забележена тајном азбуком, која је разрешена и стављена у наслов песме.
 
Eremito, uz svo uvažavanje, vidiš li ti naziv teme? Prvih 14 postova prědstavljaju uzorke originalnog srpskog narodnog jeizka koji su nam ostali kao zapisi. Samo je citat Atanasija Daskala Srbina jezički adaptiran.

To što si ti naveo nije srpski narodni jezik. Takvih izvora, srěćom, imamo na prětek, dok u zapisima narodnog jezika prě Dositěja oskuděvamo.


цитат:

Први духовни искорак и прво ванзаветно скретање из Предања Српског завета начињени су Доситејевим бекством из манастира (односно бекством из Светосавског завета у духовну туђину Запада). То је прва, духовна, антисветосавска и антизаветна револуција у историји српске нације. Дакле, први ударац (повратни рефлекс из туђине) ишао је у центар Српског завета – манастир. Био је то и остао образац ударца туђинског духа у сам корен српског националног идентитета: националну Цркву и Светосавски завет. Доситејев повратак у Отаџбину, као духовног странца и псеудопросветитеља, представља велику прекретницу која је кроз духовне плодове доситејевштине (од ванцрквености до атеизма) уграђена у темеље нововековне српске духовности. Тако светосавски дух и богослужбени Завет српске нације, кроз Доситеја и доситејевштину, до дана данашњег подносе искушење обрнутог преобраћеништва, протестантизације, позападњачења и тоталне националне негације и самоотуђења.

Бошко Обрадовић
 
Poslednja izmena:
Милица Грковић
Филозофски факултет
Нови Сад
УДК 811.163.41``11/17``
811.163.1

СРПСКИ НАРОДНИ ЈЕЗИК ПРЕ ВУКА КАРАЏИЋА

Апстракт: Распрострањено је уверење да је народни језик у српској
писмености почео да се употребљава тек са победом идеја Вука
Стефановћа Караџића, а да је пре тога био у употреби само језик
који није био разумљив народу.

Међутим, истина је да се од првих дана српске писмености,
дакле од дванаестог века употребљава народни језик паралелно са
српскословенским, књижевним језиком српског народа
. О томе
најбоље сведочи језик јеванђеља која су писана срскословенским,
средњовековним књижевним језиком и повеље, тестаменти, писма и
друге исправе, писане народним језиком.

Још у једанаестом веку написано је Маријино јеванђеље,

споменик старословенског канона. На основу уношења
нестарословенских црта у старословенски канон утврђено је да га је
преписивао Србин штокавац.





Маријинско или Маријино јеванђеље представља најстарији сачувани споменик писан старословенским језиком у коме се јављају црте српског народног језика под чијим утицајем ће се касније развити и српска редакција старословенског језика. Писано је глагољицом на 174 листова[1], а на основу језичких црта, сматра се да је настало најкасније почетком XI века на српском штокавском подручју[1]. Пронађен је средином XIX века у светогорском манастиру свете Марије, по коме је и добио име, а данас се налази у Руској националној библиотеци у Петровграду, заједно са Зографским јеванђељем, такође писаним глагољицом.
 
Poslednja izmena:
Свети Сава: Сабрани списи

Писмо Спиридону

ПИСМО ПОСЛАНО ОД СВЕТОГА САВЕ ИГУМАНУ ЛАВРЕ ДОМА ПРЕЧИСТЕ И СВЕТОГА СИМЕОНА СТУДЕНИЦЕ, КИР СПИРИДОНУ, ОД СВЕТОГА ГРАДА ЈЕРУСАЛИМА

Благодат вам и мир од Господа Бога и Спаса нашега Исуса Христа!
У Господу Богу превазљубљени мој божаствени сине, јеромонаше Спиридоне, игумане велике лавре светога Симеона, архимандрите!

Мада сам и грешан, Спаса мојега молим да будеш сачуван душом и телом и све божанствено стадо.
Ако хоћете да знате о мени грешном, то с милошћу Божјом и светом вашом молитвом здраво и весело дођосмо до светога града. Поклонисмо се пресветоме и божаственоме гробу и светим његовим местима. Најпре уредисмо за ваше спомињање у светих, потом обиђосмо света места. Када све ово свршисмо, тада се, пошто нас стиже путни труд, сви разболесмо, и остављамо на Божје расуђење живот наш и смрт нашу, и ко од нас буде жив к вама нека се врати, а кога смрт потребује, молитва ваша нека остане с њим.

А ти, човече равне душе, владико мој, познаниче мој, који се заједно насладисмо у дому Божјем, чедо моје слатко, Спиридоне, моли Бога за нас, не бих ли твојим молитвама проштење грехова добио. Мир божаствени нека ти буде, мир и дому твоме божаственом, мир и свима онима који су тамо и који работају дому светога Симеона, мир и свима игуманима удеоничарима твојим, и поклоњење им чиним кроза те, чедо своје. Мир Божји нека се излије у срца ваша, и онога који вас благосиља благосиљам, а оне који вам зло чине проклињем, да не буде на њима милост Божја, ни на домовима њиховим, ни моја молитва, и да погину као безумни Арије!

А благодат Господа нашега Исуса Христа и љубав Бога Оца и заједница Светога Духа нека буде свагда са свима вама, амин!

Писа милошћу Божјом први архиепископ све српске земље, Сава грешни.
И ево што се у овом месту нађе, на благослов дајем ти крстић, да ми га носиш на спомен, и појасић, јер сам га полагао на гроб. С тим крстићем да се молиш, носи ми га вазда о врату, макар да имаш и другу иконицу, но њега вазда носи. А појасићем се опаши, да је вазда о бедрима твојима, јер сам га полагао на гроб, крстић и појасић. И такву сам молитву створио, да би дао Бог да би се тако сваки хришћанин молио за мене! И дајем ти убрусац, што су ми га овде даровали, а ја га теби дарујем, да ти буде на благослов душе и тела. И камичак, што сам га нашао, да ти буде на многе потребе, и да га носиш при себи.
И моли се за нас, служитељу Христов, да нас Бог укрепи и сачува, да бисмо опет к вама дошли.

И ако ми Бог да и малу моћ, ићи ћу у Александрију к патријарху, да се поклоним светоме Марку. И отуда ћу у Синајску Гору, и када се вратим, ако будем у животу и Бог даде, до пролећа ћу бити код Вас.

Чувај се, чедо моје слатко, да не изиђеш из неког мога завета. Да, ако човек и цео свет добије, а душу своју изгуби, која је корист? Ако је поп грешан, али молитва његова није грешна, а његова веза је сила од вишње благодати. Да, ако ће се ко саблазнити, но ти се не саблазни, јер доћи ће Господ и неће закаснити, и да чујеш онај глас: "Добри и верни слуго, у малом веран, над многим поставићу те; уђи у радост Господа свога!"

Сава, први архиепископ
 
Povelja Stefana Uroša, kralja srpskog iz druge polovine trinaestog veka, o naredbi da se trgovcima koji prolaze kroz Brskovo ništa ne naplaćuje:

Da hode po zemlji kraljevstva mi svobodno i nikto da im ne ispakosti ništa. Ni im zabavi ništa. I koji kupci gredu mimo Brskovo a ne svraćaju se u Brskovo da im nikto ne ima zabavljati.

(Ljub. Stojanović, Kralj Stefan Uroš (Milutin), Povelja da se trgovcima koji samo prolaze kroz Brskovo ništa ne naplaćuje (posle 1282), Stare srpske povelje i pisma knj. 1, Beograd / Sr. Karlovci, 1929, str. 35.)
 
Testament Jelene, ćerke kneza Lazara Hrebeljanovića, Balšine majke i žene Sandalja Hranića, pisan je narodnim jezikom 25. novembra 1412. godine u Gorčanima. Evo primera:

Da se da gospođe Jelene vojevodine i jošte oglavi moje s kamnjem i sa biserom i obotci velici................i Todore, moje unučice, da se da pojasac na plavetnoj tkanice i prsten u kom je kami safin.

(Ljub. Stojanović, Gospođa Jelena, Njen testament, nav. delo, str. 395.)
 
Povelja Stefana Uroša, kralja srpskog iz druge polovine trinaestog věka, o naredbi da se trgovcima koji prolaze kroz Brskovo ništa ne naplaćuje:

Da hode po zemlji kraljevstva mi svobodno i nikto da im ne ispakosti ništa. Ni im zabavi ništa. I koji kupci gredu mimo Brskovo a ne svraćaju se u Brskovo da im nikto ne ima zabavljati.

(Ljub. Stojanović, Kralj Stefan Uroš (Milutin), Povelja da se trgovcima koji samo prolaze kroz Brskovo ništa ne naplaćuje (posle 1282), Stare srpske povelje i pisma knj. 1, Beograd / Sr. Karlovci, 1929, str. 35.)

Znaš li kako je ovo u originalu zapisano ?
interesuje me postoje li ą i ę u ovoj povelji
 

Back
Top