kad te emotivno povredi

Uglavnom pobesnim i svašta ružno kažem.
Isijava mržnja iz mojih reči i svako lepo sećanje ubijam u sebi i u toj osobi ali vremenom postajem svestan da lepi i nežni trenuci koje više nemam, ubijaju mržnju koja mi je zamrznula srce.
 
Odbolujem.Preguram.Cutim i posmatram.Nekada je bolje osluskivati ne odreagovati odmah..Cekam svojih pet minuta.Jaca sam od toga.Znam da nisam zasluzila i da sam dala sve od sebe,jer sam takva uvek.Sve sto radim,ja radim srcem. I vrlo bitna stvar..Oprostim,ali ne zaboravim nikada. Vreme je najbolji saveznik za sve...Sve se vraca i sve se placa,pa na svakoga dodje red....Sve to dodje na svoje..Kad tad.
 
kad me neko povredi imam osecaj kao da mi je popio energiju i tada moram da ulozim svu svoju unutrasnju snagu na popravku nacinjene stete.....preradjujem u sebi i na kraju stavim u kutiju u kojoj stoji i ceka.....nikad ne zaboravljam iako se ne opterecujem......
 
Kada sam emotivno povređena ? Hm...

Odbolujem nekako, nekada treba duže vremena, nekada manje...
Trudim se da oprostim, ali ne mogu nikada da zaboravim...
Analiziram svoje postupke...mada mi drugi kažu da grešim u tome...
Ćutim, popušim i više od pakle cigareta dnevno...
Tada mi prija samoća, da budem sama sa svojim mislima, koliko je to dobro...ne znam...
Uglavnom se osećam isceđena kao limun...
Što reče Neizreciva : ´´Kao da mi je popio svu energiju´´...
Tražim stvari koje će me nekako pokrenuti, dati mi snagu...


 
Pa zavisi koliko i kako je taj neko povredio i koliko smo spremni na neke ustupke u vezi.
Zavisi koliko zaista volimo jer da će boleti, oće, i tu nema leka, jedino zavisi koliko će taj nedogrebani bol u grudima i stomaku da nas guši i davi.
Ali nažalost vreme je jedini lek koji može da izleči tu vrstu bolesti koja se zove patnja.
 

Back
Top