Zasto četnički pokret nije bio jači?

da li mislis da su sacuvane fotografije u arhivu slucajnost i propust komunisticke vlasti? sta se vidi na tim fotografijama? par curana sa kokardama na subari, nekoliko znatizeljnih gradjana i romcici koji trce po mahali! impozantna slika oslobodioca! ha, ha, ha...
pao je i cetranesti kilometar, ali nikad nece kadinjaca!

20V.jpg

Крушевац, 14. октобра 1944. године. Група грађана, на челу са попом Душаном Весићем, иде према Споменику косовским јунацима, у центру града, да прослави ослобођење
21V.jpg

У центру Крушевца, постројена четничка јединица поздравља америчку заставу. Бела зграда са леве стране је срушена. На том месту сада се налази хотел "Рубин"
file.php

file.php

file.php


Pametnom je i ovo dosta.
 
Da a Nemci su...
izadvali poternice za Drazom ....zbog?
uhapsili komadanta istocne bosne Jezdimira Dangica i odveli u logor .....zbog?
uhapsili i ubili u logoru na Banjici oca N.Kalabica.....zbog?
uhapsili i odveli u logor zenu i cerku Dragise Vasica...zbog?
spalili kucu Dragise Vasica u Gornjem Milanovcu...zbog?
mucili Veselinku Keserovic,zenu Dragutina Keserovica....zbog?
odveli u Banjicki logor kompletnu porodicu Nikole Kalabica....zbog?
streljali Andru Bozica.....Zbog? (Streljali su ga ljoticevci)

breee Salamander uvek postavljas nezgodna pitanja...z:lol:
 
Pametnom je i ovo dosta.

mozda ima glupih...otkud znam...z:lol:...ne bih da uvredim velike istoricare, sa sve diplomama...oni verovatno vec znaju za ove slike z:)

Na prvoj fotografiji, snimljenoj oko podneva kraj spomenika Kosovskim junacima, vidimo četnike Deligradskog korpusa kako ulaze u grad tek oslobođen od Nemaca. Četnici su na kamionima koje su zaplenili od Nemaca prilikom oslobođenja Ražnja, 10. oktobra. I među četnicima i u masi naroda atmosfera je vesela - prigodna danu oslobođenja.

file.php


Sa okićenog balkona hotela ‘'Pariz'' građanima su se obratili sovjetski oficir, američki poručnik i pukovnik Dragutin Keserović. ‘'Živeo kralj Petar!'' - uzviknuo je Keserović na kraju svog govora, a sovjetski oficir je to ponovio...

file.php


keserovicwh5.jpg


Na drugoj fotografiji, snimljenoj na istom mestu oko 16 časova, vidimo prvu partizansku jedinicu koja je ušla u Kruševac pošto je Staljinova vojska prethodno razoružala četnike koji su savladali Nemce. Ovde je atmosfera potpuno drugačija: nema veselja, nijedne podignute ruke, nijednog buketa cveća...

file.php
 
pao je i cetranesti kilometar, ali nikad nece kadinjaca!

Komunisti su jos jednom pokusali da zadrze 342.nemacku diviziju,29 novembra na Kadinjaci.Uz svega 2 poginula vojnika,Nemci su prosli ovo brdo,inace idealno za odbranu,za sat i po*

Vrhovni stab partizanskih odreda jugoslavije bio je iznenadjen brzim naletom nemackih kolona 342.pesadijske divizije.U Uzicu je bio lom i vladala je panika.Izmesane jedinice bez strucnog vodjstva trpele su velike gubitke i desetkovane,jedva su uspele da pobegnu,pise podpukovnik Sergije Zivanovic.**

Za vreme operacija protiv komunista,u periodu od 25.11. - 5. 12.1941 113 i 342 divizija imale su 11 poginulih i 35 ranjenih vojnika.O gubitcima komunista i ratnom plenu izvestaj nemacke komande jugoistoka belezi:

Vrlo visoki bili su gubitci ustanika:1415 mrtvih od toga 389 streljanih za odmazdu,80 ranjenih i 718 zarobljenih.Zadobijeni plen iznosio je:4 topa,3 minobacaca,2723 puske,8 mitraljeza,20 puskomitraljeza,1 borna kola(unistena)...Narocito nam je dobro dosao kao plen 6 od ,pobeglih bandi napustenih,skladista pogonskog goriva i 4 skladista zivotnih namirnica sa oko 1.800.000 litara benzina i 2.000.000 litara nafte...u fabrici pusaka i municije u Uzicu zaplenjeno je oko 400 skupocenih masina nemackog porekla...Na zeleznickoj pruzi Uzice-Kremna-Vardiste zaplenjeno je nekoliko lokomotiva sa 100 vagona,natovarenih oruzijem,municijom ,pionirskim alatom,sredstvima za vezu,masinama i zivotnim potrebama svih vrsta,sem toga jos 20 vagona sa pogonskim gorivom,30 sa drvima i 80 sa stofovima***

Drugim recima panika u komunistickim redovima bila je tako velika da nisu uspeli da spasu ni deo stvari koje su opljackali u drzavnim ustanovama,trgovinama i fabrikama.Komunisticki istoricari i ove dogadjaje tumace na svoj nacin.Evo jednog primera:

Najveci otpor u novembarskoj ofanzivi,pruzili su partizani Nemcima 29.novembra na Kadinjaci.Uzicki Radnicki bataljon,dve cete Uzickog i dve cete Posavskog odreda dobili su zadatak da sto je duze moguce na tom polozaju zadrze nadiranje nemackih trupa kako bi se ranjenici,vrhovni stab i drugi oslobodilacki organi i partizanske jedinice,mogli evakuisati iz Uzica u pravcu Sandzaka
Pola dana su partizani na kadinjaci odolevali nadmocnijem neprijatelju.Braneci prilaz Uzicu,borci su ginuli jedan za drugim,a neprijatelj je uspeo da se probije ka Uzicu tek kada je junackom smrcu poginuo gotovo ceo Uzicki radnicki bataljon...
Junacka borba nekoliko stotina partizana na Kadinjaci protiv hiljade do zuba naoruzanih Nemaca zabelezena je u istoriji NOB u Srbiji kao jedan od najvecih herojskih podviga srpskih partizana
****

Ipak i u komunistickim izvorima moguce je pronaci podatke o rasulu njihovih jedinica.Evo kako su one pristizale u Rasku oblast,prema beleskama clana CK KPJ i Vrhovnog staba Ive Lole Ribara:

...Kosmajski partizanski odred.Od 4 cete,jacine 400 boraca,stigao 121 borac;7 skart u 3 ceti,7 dezertera u odredu-hteli i otisli kuci.Disciplina marsa,moral,cvrstina kom.kadra - slabi,Izbaceno iz stroja i pobeglo kucama 272 borca,
Posavski partizanski odred.Od 5 bataljona,jacine 1000 boraca,ukupno stiglo 187 boraca.Izbaceno iz stroja i pobeglo kuci 817 boraca. Na putu moral slab 11 dezertera...
Cacanski partizanski odred.od 4 bataljona,jacine 1100 boraca,stiglo 227 boraca;izbaceno iz stroja,pobeglo kucama 873 borca.
Uzicki partizanski odred.Od 4 bataljona jecine 600 boraca,stiglo je 380 boraca;izbaceno iz strojapobeglo kucama i izgubilo se 200 boraca.
Pomoravski partizanski odred.od 4 cete,jacine 120 boraca,stiglo sa Kragujevackim partizanskim odredom svega 18 boraca;izbaceno iz stroja i pobeglo kucama 102 borca,
Kopaonicki partizanski odred.Od 3 cete jacine 240 boraca,stiglo je 32 borca.Ostatak izginuo u borbi sa cetnicima
*****

PREMA TOME PREKO TESKO PROHODNE I SNEGOM I LEDOM OKOVANE KADINJACE NA KOJOJ SU SE NALAZILI PARTIZANI,NEMACKA 342 DIVIZIJA JE PRESLA ZA SAT I PO,PA IPAK SLAVI SE "BITKA NA KADINJACI" .U STVARI BITKA NA KADINJACI NIJE NI POSTOJALA,JER SE BITKOM NE MOZE SMATRATI SUKOB U KOME JEDNA STRANA NIJE IMALA GUBITAKA.ZATO IZVESTAJ NEMACKE KOMANDE JUGOISTOKA NE POMINJE "BITKU NA KADINJACI" NITI UOPSTE KADINJACU U MA KOM KONTEKSTU

*K.Nikolic,"Istorija Ravnogorskog pokreta",knjiga prva
** S.Zivanovic,"Treci srpski ustanak",knjiga treca
***Zbornik dokumenata,tom XII,knjiga 2
****Srbija u ratu i revoluciji 1941-1945
*****S.Zivanovic"Treci srpski ustanak",knjiga treca prema: Zbornik dokumenata,tom I.dokument br.92

Preuzeto iz knjige:'Borbe cetnika protiv Nemaca i ustasa" autor:Miloslav Samardzic
 
Sve su ovo odgovori na pitanje iz naslova teme....

Istoricari Goran Davidovic i Milos Timotijevic, autori "Zatamnjene proslosti", o cetnicko-partizanskom sporazumu, oslobadjanju Cacka 1941, partizanskom udaru na cetnike, ljudskim zrtvama...

Istoricari Goran Davidovic i Milos Timotijevic skrenuli su paznju javnosti objavljivanjem dvotomne knjige "Zatamnjena proslost/Istorija ravnogoraca cacanskog kraja", sto je izazvalo hajku odredjenih politickih i medijskih krugova protiv njih, ali i priznanje kolega iz struke.

Goran Davidovic (1970) radi kao arhivist Medjuopstinskog istorijskog arhiva u Cacku. Diplomirao je 1998. na katedri za istoriju Jugoslavije Filozofskog fakulteta u Beogradu. U Istorijskom arhivu radi od 1998, u sluzbi sredjivanja i obrade arhivske gradje. Istrazivacki se bavi istorijom Drugog svetskog rata u cacanskom kraju i zlocinima komunista. Do sada je objavio vise radova u strucnim casopisima i brojnim nacionalnim glasilima.

Milos Timotijevic (1969) kustos je Narodnog muzeja u Cacku.(ovo je bitno za jednu drugu temu, naravno sliku fudbalera....ko je pratio :) Diplomirao je 1996. na katedri za opstu savremenu istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U Narodnom muzeju radi od 1997, gde vodi zbirke naoruzanja i vojne opreme, uniformi, zastava. Istrazivacki se bavi prosloscu cacanskog kraja u 20. veku, sa naglaskom na drustvenu istoriju kao i politicka i vojna pitanja. Do sada je objavio vise od 15 radova u strucnim casopisima, autor je dve izlozbe.

Kao sto su zajednicki napisali "Zatamnjenu proslost", Davidovic i Timotijevic su odlucili da i njihov intervju za "Svedok" bude koautorski.

________________________________________

Svedok: Koliko je istorija ravnogorskog pokreta cacanskog kraja znacajna za sagledavanje kompletne slike tog pokreta?

Goran Davidovic/Milos Timotijevic: Cacanski kraj je 1941. godine bio zariste ustanka i stvaranja ravnogorskog pokreta otpora generala Dragoljuba Mihailovica. Posle sloma ustanka i tokom cele okupacije cacanski kraj je i dalje bio u zizi zbivanja za ravnogorski pokret, jer se vrh pokreta uglavnom nalazio u ovom kraju. Istovremeno, u nasem kraju je novembra 1941. godine i poceo gradjanski rat, cije su refleksije imale posledice po celu zemlju. Smatramo da bez poznavanja istorije ravnogorskog pokreta u lokalnim okvirima, a pre svega cacanskog kraja, nije moguce doseci racionalnu sliku proslosti ne samo ravnogorskog pokreta, nego se ne mogu razumeti ni istorijska zbivanja posle otpocinjanja gradjanskog rata, ali ni prvi dani komunisticke vlasti u Srbiji.

S: Koje izvore ste koristili za pisanje "Zatamnjene proslosti"?


G.D/M.T: Za prava proucavanja neophodna je izvorna arhivska gradja. Tu smo se susreli sa prvim ogranicenjima, pre svega zbog nepotpunosti dokumentacije koja bi pokrila sve faze razvoja ravnogorskog pokreta, kao i zbog nedostupnosti arhivskih fondova koji se jos, nazalost i posle takozvanih promena, nalaze po podrumima MUP-a i sudova. Za odredjenu gradju koja je i dalje nedostupna istrazivacima, postoje brojni dokazi da se nalazi u pomenutim drzavnim institucijama.
Ali i pored svega toga, arhivski fondovi u cacanskom arhivu i Narodnom muzeju imaju dosta materijala vezanog za istoriju ravnogoraca cacanskog kraja. Pravo je cudo, zahvaljujuci pre svega savesnim radnicima ove dve ustanove, da je ta gradja sacuvana. Ali ona je vrlo malo eksploatisana, uglavnom selektivno za potrebe komunisticke istoriografije, prevashodno za falsifikovanje istorije.
Medjutim, ta gradja jednim savesnim i objektivnim istrazivanjem daje sasvim drugaciju sliku proslosti od one koju su nam zadnjih 50 godina fabrikovali brojni kvaziistoricari i publicisti.

S: Sta mislite o knjigama koje je o ravnogorskom pokretu stampala srpska emigracija?

G.D/M.T: Komunisti kao pobednici su preko brojnih sredstava propagande stvorili o svom pokretu i svojoj borbi jednu idealizovanu sliku. Sto se tice porazene strane, u emigraciji je takodje nastao veliki broj radova, koji su stvorili nerealnu sliku o ravnogorskom pokretu. Ta literatura je cesto apologija ravnogorskog pokreta i tu ima dosta romanticarskih predstava i crno-belih slika o svim akterima.

S: Da li ste imali nekih problema zbog teme kojom se bavite?

G.D/M.T: Sama cinjenica da su izdavaci nase knjige cetiri drzavne naucno-kulturne institucije govori o ozbiljnosti i vrednosti nasih knjiga, ali i o objektivnosti. Smatramo da smo uspeli da stvorimo jednu racionalnu sliku tih dramaticnih dogadjaja, a buduci i da ustanove stoje iza nas, to je svakako danas i zvanicna istorija, barem sto se tice naseg kraja. Konacno, sa nasim radom su upoznati i najeminentniji srpski istoricari sa katedre za istoriju Jugoslavije i opstu savremenu istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nasi recezenti, dr Kosta Nikolic i mr Bojan Dimitrijevic su najbolji poznavaoci ove tematike, sto posredno govori o ozbiljnosti naseg rada.
Problema pri istrazivanju ove tematike je svakako bilo, ali mi smo na to i racunali pa smo nasa istrazivanja, koja traju preko pet godina, radili bez previse buke. U trenutku kada smo medijima obelodanili da ce knjiga izaci iz stampe bilo je brojnih usmenih pritisaka na nase ustanove da se knjiga ne objavi. To je bilo uglavnom od starih rukovodilaca i partijskih funkcionera. Jedan od autora, Goran Davidovic, zbog istrazivanja komunistickih zlocina u cacanskom kraju imao je i sudjenje sa SUBNOR-om koje je dobio. Ali pravi problemi su nastali tek kada smo objavili knjigu, i to od nekih grupacija koje su danas na vlasti. Od brojnih nevladinih, gradjanskih i neokomunistickih organizacija smo etiketirani kao fasisti. S druge strane od drugih grupacija smo proglaseni za crvene cetnike i komuniste. Hajka na nas je nastavljena i sve to ima neku politicku konotaciju, a zbog cega mi to ne znamo.

S: Kako su Cacani doziveli ulazak Nemaca u grad 1941. godine?

G.D/M.T:
Ulaskom okupatora 17. aprila 1941. u Cacak grad je zamro, nikoga nije bilo po ulicama, svi su se pozatvarali po kucama. Ali ipak bilo je i radoznalih koji su ulazak okupatora iz prikrajka posmatrali, neko sa ulice neko sa kucnih prozora. Okupacijski sistem koji su Nemci ubrzo zaveli bio je za narod u cacanskom kraju veoma tezak. Vojni poraz, razaranje zemlje i okupacija izazvali su kod naroda tesko razocaranje, depresiju, gubitak perspektive. Slom drzave i vojske je dozivljen kao apokalipticna sudbina. Medjutim, postojala je velika zelja kod naroda za oslobodjenjem, a tu nadu su vec u maju 1941. godine probudili cetnicki odredi pukovnika Mihailovica.

S: Da li je pukovnik Mihailovic bio jedini organizator otpora u to vreme?

G.D/M.T: Bilo je puno pojedinaca i manjih grupa koji su sledeci legendu otpora zavojevacu razmisljali o borbi protiv Nemaca. Kapitulacija nije znacila i razoruzanje svih vojnika. Prve otpore imamo vec krajem aprila i pocetkom maja 1941. Ali sve te manje grupe i pojedinci nisu imale nekakav plan za organizovaniji otpor. Dolaskom pukovnika Mihailovica na plato Ravne gore 11. maja 1941, otpor dobija organizovaniji vid. Po njegovim instrukcijama u Dragacevskom srezu je, krajem maja 1941, stvoreno 14 odreda koji su pokrivali pomenuti srez.

S: Kako se pocetkom rata ponasaju cacanski komunisti?

G.D/M.T: U godinama uoci Drugog svetskog rata KPJ je zauzela nacelan stav odbrane zemlje, ali im je u prvom planu bio cilj rusenje poretka Kraljevine Jugoslavije, koji su oznacili kao fasisticki. Tokom aprilskog rata Bata Jankovic, brat Milke Minic, predlagao je da komunisti prezmu vlast u Cacku. U Uzicu su, sto je jos 1963. godine objavio Jovan Marjanovic, predlagali i saradnju sa nacistima na osnovu sporazuma koji je SSSR potpisao sa Hitlerom.
Prvi meseci okupacije nisu doneli progone komunista. Stavise, oni su uzivali vecu slobodu nego pre okupacije. Tako su slobodno i proslavili 1. maj na planini Jelici, bez prismotre policije iako je zemlja bila okupirana, uz pesmu, bacanje kamena s ramena i bogatu zakusku. Oruzane akcije tada kod komunista nisu predlagane i tako je bilo sve do napada na SSSR, 22. juna. Po izvestajima lokalne organizacije ZBOR-a (organizacije Dimitrija Ljotica) u Cacku, u prvim danima okupacije cacanski komunisti su bili jedino drustvo nemackim vojnicima.
Po jednom sacuvanom secanju, partijskog radnika iz Cacka, bila je izdata cak i direktiva da clanovi ostvare kontakt sa Nemcima. Veliki deo cacanskih komunista je dosta dobro prihvatio dolazak Nemaca u grad, pa su cak u junu odigrali i fudbalsku utakmicu sa nemackim garnizonom. Dosta dobro su se kotirali kod okupatora, sto su veoma vesto koristili u borbi protiv politickih protivnika.


S: Ko su bile komunisticke vodje?

G.D/M.T: Vodje su bili predstavnici mladjeg talasa, pre svega Ratko Mitrovic, Bata Jankovic. Starija generacija komunista je bila potisnuta ili okarakterisana kao trockisticka. Treba istaci da je prilikom racije na komuniste posle napada na SSSR, za koju su oni unapred znali i uglavnom je izbegli, u Cacku od istaknutijih komunista uhapsen samo Aleksandar Curcic, koji je od svojih oznacen kao trockista. On je ubrzo od strane Nemaca i streljan, ali ostaje zanimljivo zasto posle rata nije usao u panteon lokalnih komunistickih heroja, pa se s razlogom postavlja pitanje da li je svesno predat nemackom okupatoru.
 
Poslednja izmena:
S: U prvom delu "Zatamnjene proslosti" navodite da je tvorac naziva "ravnogorski pokret" bio Dragisa Vasic? Koliki je bio Vasicev uticaj na Mihailovica?

G.D/M.T: Vasic je rat i politiku prelamao kroz sopstvene emocije koje su bile jako promenljive. Smatrao je da treba stvoriti nov pokret koji ce resiti sve probleme predratnog drustva. Nije bio jugoslovenski orijentisan, dok je sam pokret bio, iako su osnovu cinili Srbi. Imao je veliki uticaj na Mihailovica, ali na kraju rata Vasicev uticaj je marginalizovan.

S: Cime se karakterise cetnicko-partizanska saradnja u ustanku 1941. godine?

G.D/M.T: Posle napada nacista na SSSR na terenu cacanskog kraja se u julu pojavljuju i prvi partizanski odredi. Do tada su na terenu delovali samo odredi pukovnika Mihailovica koji su kod naroda dobijali sve vecu popularnost. Postojanje na terenu dva pokreta otpora primoralo je jedne i druge na potpisivanje sporazuma o zajednickoj borbi, i to se u cacanskom kraju desilo 22. jula 1941. godine u selu Guberevci.
Medjutim, i pre potpisivanja ovog sporazuma partizani su bili zabrinuti zbog postojanja drugog pokreta i zbog toga su razvili intenzivnu obavestajnu delatnost unutar cetnickog pokreta putem svojih ubacenih ljudi.
Kod komunista je postojala jedna svojevrsna frustracija zbog samog postojanja drugog pokreta otpora. Sporazum je ipak potpisan, ali je u secanjima partizanskih rukovodilaca ostalo zabelezeno da su oni taj sporazum prihvatili iz taktickih razloga, kao kupovinu vremena za jacanje organizacije i za infiltriranje u cetnicke redove u cilju razbijanja njihove organizacije i da taj sporazum za njih nije vecit. To se nazalost kasnije i obistinilo, sto je na kraju i dovelo do gradjanskog rata.
S: Da li je sporazum izmedju cetnika i partizana postovan prilikom oslobadjanja Cacka?
G.D/M.T: Partizani se nisu drzali ni jedne tacke iz ovog sporazuma, jer oni jednostavno nisu priznavali nikog vise sem svoj pokret. Cacanski ravnogorci su smatrali da su ovim sporazumom dobili iskrenog saveznika. Samim sporazumom oni su priznali partizanski pokret otpora, na neki nacin kao ravnopravan i to u trenutku kada partizanske jedinice u cacanskom kraju nisu imale nikakavog uporista. Sami pregovori i priznavanje partizanskog pokreta govori o iskrenosti i zelji ravnogoraca za oslobodjenje zemlje od okupatora. Sto se tice oslobadjanja Cacka, u grad su jednostavno usli cetnicki odredi posle napustanja nemackih jedinica. Bile su samo male sporadicne borbe izmedju jedinica pukovnika Mihailovica i Nemaca. Partizani su uglavnom ucestvovali u pravljenju obruca oko grada ali ne i u borbama, tako da je njihova uloga u oslobadjanju Cacka 1. oktobra, minimalna sto se u dosadasnjoj istoriografiji nije smelo reci.


S: Na koji nacin su partizani preuzeli Cacak novembra 1941?

G.D/M.T: Na prevaru. Dok su cetnicke jednice uglavnom bile na frontu u Kraljevu, partizani su u pozadini imali veliki broj jedinica pod oruzjem, koje su svesno izvlacili sa fronta za vec pripremani udar na cetnike.

S: Zasto nije uspeo cetnicki napad na partizane u Cacku, novembra 1941?

G.D/M.T: Veliku ulogu u tome je odigrao cetnicki major Radoslav Djuric koji je svesnim i namernim kasnjenjem napada na partizane u Cacku, omogucio partizanskim jedinicama da se konsolidiju i dobiju pomoc. Istovremeno, kao jedan od razloga je i to sto su se oficiri kao i borci u cetnickim redovima nasli u tom trenutku u cudu, jer su sada morali da idu protiv svoje brace, pa su cesto bile i naredbe da se ne puca u meso. Kod partizana tog problema nije bilo, oni su za taj dan vec unapred spremali borce, pa su cak izvodili i vezbe simulacije napada na cetnike, jos pre otpocinjanja sukoba izmedju cetnika i partizana.

S: Kakav otpor su partizani pruzili Nemcma pri ponovnoj nemackoj okupaciji Cacka?

G.D/M.T: Gotovo nikakav, njihove jednice su se jednostavno raspale ili razbezale. Samo mali broj boraca se povukao sa glavnicom za Rasku oblast.

S: Ko je izazvao gradjanski rat u Srbiji? Mozete li navesti odredjeni dogadjaj koji je bio preloman u tom pogledu?

G.D/M.T: Izvorna arhivska gradja, koja je do sada selektivno koriscena, secanja ravnogoraca, i sto je najvaznije objavljeni memoari partizana iz cacanskog kraja, jasno nam govore o krivcu za otpocinjanje gradjanskog rata. To su bili komunisti. Oni su verovali u svetsku revoluciju i svesno su vrsili materijalne i psiholoske pripreme za obracun sa ravnogorcima.
Nema odredjenog dogadjaja koji je bio preloman za otpocinjanje sukoba, nego je to rezultat niza dogadjaja i radnji koju su komunisti pripremali jos za vreme zajednicke saradnje – neiskrenost za zajednicku saradnju, infiltriranje u cetnicke redove, izvlacenje jednica sa nekih vaznijih frontova i skoncetrisanje svojih jedinica oko Uzica, bez znanja cetnika, konstantni politicko-propagandi rad u pozadini protiv cetnika u cilju pripremanja naroda i svojih redova za obracun, ubistva predratnih politickih protivnika, maltretiranje cetnickih pristalica, i posebno dogadjaji oko opsade Kraljeva, kao i sukobi oko Pozege.


S: Koliko je ljudi iz Cacka i okoline stradalo u nemackim represalijama, a koliko u cetnicko-partizanskim obracunima?

G.D/M.T: Potpune statistike ubijenih nikada nisu napravljene, ali dosadasnja istrazivanja pokazuju stravicne obrise demografskih gubitaka u cacanskom kraju. Samo u aprilskom ratu iz cacanskog kraja (opstine Cacak, G. Milanovac i Lucani) stradalo je ukupno 224 vojnika. Iz redova partizana stradalo je, sto u borbama i egzekucijama ukupno 531 lice i jos 10 njihovih simpatizera. Do 3. novembra 1941. godine u borbama sa Nemcima stradalo je i 72 ravnogorca.
Kada se tice partizanskih zrtava tu su uracunati i ljudi koji nisu iz cacanskog kraja. Takva metodologija pri pravljenju ove statistike posle rata nije primenjivana i na cetnike, pa se moze pretpostaviti da je i broj poginulih ravnogoraca bio znatno veci, jer su komunisti posle rata pokusavali da u svakom pogledu minimiziraju cetnicku ulogu u ustanku kao i njihove zrtve. Isto tako, stradanja ravnogoraca u gradjanskom ratu, novembra i decembra 1941. godine, takodje nisu nikada brojana...
Nazalost, ukupan broj ljudi koji su stradali u toku 1941. nije ni dan-danas utvrdjen, ali i ovakva krnja statistika je veoma porazna: 1.291 ubijenih lica (muskaraca i zena), nekoliko stotina odvedenih u logore, sa vec preko 3.000 zarobljenih u aprilskom ratu je stravican bilans za 1941. godinu.

S: Dakle, ustanak je bio preuranjen?

G.D/M.T: Gledajuci ovu statistiku, rezultat ustanka je bio minimalan. Ustanak je ugusen u krvi, a kratkotrajni vojni uspesi ustanika su imali minimalan efekat na okupatora. Jedini trajan uspeh ustanka 1941. u cacanskom kraju, nazalost je bila duboka podela stanovnistva ovog podrucja, sa mrznjom koja je preneta u buducnost.

S: Zasto su pocetkom rata partizani ipak nasli prilicno jako uporiste u cacanskom kraju?

G.D/M.T: Pred rat partijska organizacija KPJ u Cacku je bila dosta jaka i sa velikim brojem clanova. Kada je izbio ustanak partijska centrala je dosta ocekivala od cacanske organizacije, pre svega u stvaranju jakog odreda. To se nije dogodilo, i zbog toga su dobijali ceste kritike. Jacanje organizacije i odreda pocinje tek posle potpisivanja sporazuma sa cetnicima. Tada su bili u mogucnosti da vrse zajednicku mobilizaciju, sto su oni veoma vesto iskoristili. Inace, u cacanskom kraju mnogo veci uticaj je imao pokret pukovnika Mihailovica.

S: Da li su komunisti u cacanskom kraju i narednih godina saradjivali sa okupatorom?

G.D/M.T: U borbi protiv politickih protivnika komunisti nisu birali sredstva, pa su saradjivali i sa nemackim i sa bugarskim okupatorom. Cesto su predvodili nemacke kaznene ekspedicije, odeveni u nemacke uniforme, protiv ravnogoraca, kao na primer u dragacevskom kraju. U takovskom kraju je jedan broj komunistickih pristalica saradjivao i sa regionalnim centrom ABVER-a i zbog njihovog denunciranja je stradao veliki broj pristalica i simpatizera ravnogorskog pokreta. Medjutim, ti podaci do sada nisu objavljivani, a mnogi od tih nemackih saradnika iz redova komunista su posle rata bili na nekim funkcijama ili su uzivali debele boracke penzije, a ako je neko i bio osudjen posle rata od strane njihove vlasti, bile su to veoma minimalne kazne za razliku od kazni prema ravnogorcima.

http://p210.ezboard.com/Intervju-sa...ijabalkanafrm27.showMessage?topicID=381.topic
 
PREMA TOME PREKO TESKO PROHODNE I SNEGOM I LEDOM OKOVANE KADINJACE NA KOJOJ SU SE NALAZILI PARTIZANI,NEMACKA 342 DIVIZIJA JE PRESLA ZA SAT I PO,PA IPAK SLAVI SE "BITKA NA KADINJACI" .U STVARI BITKA NA KADINJACI NIJE NI POSTOJALA,JER SE BITKOM NE MOZE SMATRATI SUKOB U KOME JEDNA STRANA NIJE IMALA GUBITAKA.ZATO IZVESTAJ NEMACKE KOMANDE JUGOISTOKA NE POMINJE "BITKU NA KADINJACI" NITI UOPSTE KADINJACU U MA KOM KONTEKSTU
Čemu ova crvena vika?

Hajde, kolega, sredi ovo... znaš Pravilnik!
 
Deo iz pisma PK KPJ za Srbiju, iz decembra 1941. povodom prelaska na novu fazu borbe.

„...politicka borba je ocigledno pocela sve vise da se razvija na klasnoj podlozi...Tako se Partiji postavlja zadatak da u partizanske cete ukljucuje pre svega radnike i siromasne seljake, koji ce pusku drzati cvrsto i do kraja u svojim rukama... Moramo uzeti u obzir razvoj politickih prilika, u kojima ce se sve vise zaostravati klasni odnosi, kako bi partizanske cete postale istinsko jezgro i privlacna snaga za ostvarenje radnicko-seljacke crvene armije”.

Aleksandar Bajt - Bermanov dosije, prema:

M. Minic, Oslobodilacki... str. 37-8; M. Lekovic, „Delatnost...”, str. 53, nap. 37;
Zbornik IX/1, str. 72.


_____________

Vojvodjanski PK, pismom od 1. februara 1942. godine, upozorio organizacije u Baranji i Backoj da se pripreme na preuzimanje vlasti, sto je valjda bila posledica uverenja o skorasnjem kraju rata i neposrednom ulasku Crvene armije u ove, najseveroistocnije delove drzave. Prema B. Petranovicu, vojvodjanski PK je okruznim, gradskim i pokrajinskim rukovodiocima saopstio da „nacionalne snage za svoj konacni cilj postavljaju oslobodjenje od okupatora i uglavnom povratak starog uredjenja. U oslobodjenju ispod tudjeg jarma,” izjavljivao je, „mi vidimo prelaznu fazu borbe na putu do naseg konacnog cilja – izvojevanja sovjetske vlasti”.

Prema istom piscu, Okruzni komitet za Srem poslao je svojim podrucnim organizacijama obaveznu direktivu, po kojoj smo „jos na pocetku etape, na kojoj se zaostrava borba izmedju proletarijata i burzoazije... zato partija ne sme da se ogranicava na narodnooslobodilacke parole... treba jacati radnicko-seljacko jezgro... i tako spreciti da reakcionarni burzoaski elementi iskoriste plodove narodne borbe za svoje nenarodne ciljeve”.226

prema:

B. Petranovic, Srbija..., str. 304-305.

_____________________

LIKVIDACIJA CETNIKA KAO REVOLUCIJA

Konstatacija najviseg partijskog rukovodstva da zapocinje etapa proleterske revolucije oslobodilacke borbe, u praksi je mogla da znaci samo (a) da postaje sustina oslobodilacke borbe protiv burzoazije i njenih oruzanih snaga, cetnika, (b) da je ta borba utemeljena na kontrarevolucionarnosti cetnickog pokreta, a ne na necem drugom, na primer, na njihovoj saradnji s okupatorom, da pocinje, znaci, sezona lova na cetnike kao takve, kao pripadnike ili zastitnike vladajuce klase, i (c) da borba protiv cetnika dobija prednost pred borbom protiv okupatora.227

prema:

M. Minic, Oslobodilacki..., str. 219

Dakle, njihov iskljucivi cilj bio je boljsevizacija zemlje.

______________________

Bez dlake na jeziku, mesec dana kasnije, CK KPJ je to rekao svojim zakljuckom: „Pre odlucujuceg trenutka, potpuno i bez obzira na sredstva, moramo podrediti ceo narod. U raspolozivom vremenu moramo se uspesno ispomagati i odrednicama Atlantske povelje i iskoristiti je za uvodjenje diktature proletarijata u drzavi. To ce biti moguce, kad narod Jugoslavije bude predstavljala nasa partija, preko partizanske vojske i narodnooslobodilackog pokreta.”228

prema:
B. Lazic, Djeneral..., str. 27.

Sta je, znaci, receno o oslobodilackoj borbi, objasnio je jasnije Mosa Pijade: „Svim sredstvima moramo narod podrediti nasoj vlasti... U Jugoslaviji moramo uvesti diktaturu proletarijata... Najpre se moramo obracunati s pokretom generala Mihailovica.”229

Proleter II, broj 16, str. 21.

_____________

Dakle, Tito je vec krajem 1941. otkrio svoje karte i nagovestio pocetak druge etape
oslobodilacke borbe, tj. otvorene revolucije, zbog cega je u cetnickom otporu partizanima video kontrarevoluciju, cetnici su branili staro drustveno uredjenje.

Dok je komunistima glavni i osnovni cilj revolucija sto kao glavnog i osnovnog neprijatelja podrazumeva cetnike (koliko je onda smesno raspravljati o tome ko je zapoceo gradjanski rat, cetnici uzimaju tu borbu kao nuzno zlo, samoodbranu, itd.

U svom telegramu predsedniku Trifunovicu, 30. avgusta 1943. godine, Mihailovic kaze da je „borba protiv komunista nuzno zlo, protiv koga smo u situaciji nuzne odbrane. Komunisti, kojima je glavni cilj da dodju na vlast, vrse nasilje nad narodom, zato ga moramo zastititi od njih”.236

prema:
R. i Z. Knezevic, Sloboda..., str. 209.

_____________

D. Vasic (Cica broj 2”) zauzimao se za zakljucak „da predjemo u kontrarevoluciju”. Ne treba imati nikakvih iluzija da partizani imaju samo jedan cilj – komunisticku revoluciju i diktaturu proletarijata, tumacio je.

prema:
N. Milovanovic, „Bio sam...”, 3. i 4. nastavak, 3. i 10. novembra 1968. godine.
 
Aleksandar Bajt - Bermanov dosije

Tito radije ubija cetnike, nego okupatore

Kao pravi marksisticki teoreticar, neprestano s obe noge u praksi, Kardelj se pobrinuo i za prakticnu izvedbu druge etape oslobodilacke borbe. To je znacilo sistematsko preusmeravanje napada od okupatora i njegovih saveznika na cetnike, predstavnike burzoaske vlade pod okriljem Engleza u Londonu, sa ciljem da ih konacno uniste. Kolebanje, pokusaji saradnje, obzirnost prema vladi u Londonu i slicno, napravili su previse stete jos u Uzicu. To se vise ne sme ponoviti. Pod njegovim uticajem, Tito je u pismu PK-u KPJ za Srbiju 14. decembra konstatovao da je, napadom cetnika na partizane, doslo do udruzivanja cetnickih frakcija svih boja. „Ovaj reakcionarni velikosrpski centar opasan je za sve narode Jugoslavije. Njime, nesumnjivo, nastaje sutrasnji glavni neprijatelj oslobodilacke borbe... Nema, dakle, sumnje da je glavni politicki zadatak nase Partije u Srbiji najodlucnija borba protiv tog centra”. Cetnike i svu ostalu slicnu gamad treba jednom za svagda istrebiti, da se narod konacno oslobodi.

V. Dedijer izvestava da mu je pop Vlada Zecevic, koji je posle Titovog bekstva iz Uzica ostao u zapadnoj Srbiji, nesto pre smrti rekao da je tada dozivljavao svoje najgore trenutke. Jedan clan PK za Srbiju mu je prisao „da smo sada presli u drugu fazu revolucije i treba da se otarasimo svih popova, oficira i ostalih burzuja koji su bili s nama u prvoj fazi”.

Kao sto vidimo, kriterijum ubijanja je bio izrazito klasni, karakteristican za drugu etapu.

Dedijer, koji je, inace, negirao postojanje Drenovskog plenuma, kaze da su tada bili „opsednuti Staljinovom dogmom o dve faze revolucije”, a najgore posledice osetile su se u Hercegovini i Crnoj Gori, gde je doslo do streljanja protivnika na izrazito klasnoj osnovi, koje su cak i na nizim nivoima tumacili kao posledicu ulaska u drugu etapu revolucije.

Nasa borba je redovno objavljivala spisak pobijenih, koji se u svakom broju zavrsavao s izazovnim „nastavlja se”. Prema izjavi Peka Dapcevica, na tu ideju je dosao M. Djilas.238

Da bi operacionalizovao prakticne aspekte druge etape, Tito je jos istog dana kad je osnovao 1. proletersku brigadu, 21. decembra, u Rudu, naredio Crnogorsko-sandzackom odredu da „na podrucju odreda mora likvidirati sve cetnicke i krilaske snage i spreciti svaki njihov uticaj”. Nije zaboravio ni na Frusku goru. Uprkos tome sto mu je na hladnoci, duboko ispod 10 stepeni C ispod nule, gorelo pod nogama, 9. januara je iz Cevljanovica, od staba Fruskogorskog odreda, zahtevao da „cisti teren od cetnika i sprecava njihovu propagandu”, kao i da „likvidira petokolonase, spijune i sve one koji razbijaju narodnooslobodilacku borbu”. Tako je zapocela likvidacija cetnika. Da su nam poznate samo cetnicke optuzbe, kao na primer, izvestaj staba Nevesinjskog vojno-cetnickog odreda od 28. aprila 1942. godine, da partizani „Ubijaju muskarce, zene i cak decu. Pljackaju imovinu. Prezivele clanove porodica teraju u bekstvo u Nevesinje, sa recima: ’Idite k Italijanima, oni ce vas hraniti’ (naglaseno u izvorniku – A. B.)”,240 verovatno im ne bismo verovali. Jos bismo manje verovali Jevdjevicu, koji je u saopstenju o oslobodjenju Hercegovine zabelezio da su partizanske jedinice izbegavale sukobe s Italijanima, a napadale su iskljucivo cetnike. Pa, to je bila prava izdaja! Na teritorijama koje su osvojili cetnici partizani nisu „ostavili apsolutno nikog zivog... sve su puskom terali ispred sebe i oterali u brda. Na podrucju koje smo zauzeli, zakljucili smo da su u vreme svog petomesecnog vladanja streljali vise od 700 ljudi”.

Verovatno mu ne bismo verovali ni kad se u uvodu izvestaja vojvodi Bircaninu, u drugoj polovini juna 1942. godine, zalio da se cetnici nerado bore s partizanima koji su njihova braca po krvi, i da cesto izbegavaju streljanje i najgorih partizanskih krvnika, jer su Srbi. To se ponovilo i u vreme najtezih borbi za Neretvu. „Nasuprot tome, partizani su, kako kaze, izgubili nacionalnu svest cak i u podsvesti, jer su cetnike proglasili neprijateljem broj jedan, ispred fasista i hitlerovaca, i nase unistavaju krvolocnije, nego sto su ikada napadali Italijane i Nemce”.241

Naredbi Vrhovnog staba (Tita), koje potvrdjuju cetnicke optuzbe, ima ne samo dovoljno, nego i mnogo vise od toga da bismo mogli navesti sve. Odnose se na najrazlicitije delove drzave. Zadrzacemo se na nekima od onih koje idu tragovima Titovih naredbi Gangsteru od 15. decembra, i u kojima je likvidacija cetnika izricito definisana kao prioritetan zadatak partizana, a i njih smo prikupili uglavnom po slucajnom uzorku i bez nekog sistema. Masovna likvidacija zapocela je dolaskom u Focu, u italijansku okupacionu zonu (treca), gde se Tito, preko Romanije, sklonio pred Drugom nemackom ofanzivom sa severa prema jugu, koja se, na njegovu srecu, u strahovitoj zimi smrzla pre nego sto je postigla neki veci cilj. Tokom bezanja nije bilo vremena. Ipak, 8. januara 1942. godine, poslao je stabu Kalinovic kog odreda (Kalinovik je juzno od Sarajeva) naredjenje, prema kojem je „vas glavni i temeljni zadatak saradnja s Crnogorcima u likvidaciji razbojnickih cetnickih bandi na tom podrucju”... „Nemamo nista protiv likvidacije ustasa iz zaledja, ... pazite, da vas to ne odvuce od glavnog zadatka”. Pri tome je nacelnik Titovog staba diferencirao: stabu crnogorskih operativnih jedinica je u naredbi za zauzimanje Gorazda naredio da „sve cetnike iz Srbije postreljaju, bez izuzetka”. Sve dok ne unisti cetnike, Tito se suprotstavljao rusenju pruge Sarajevo-Mostar, iako je, uprkos uskom koloseku, sluzila za velike nemacke i italijanske transporte na Jadran i nazad, pre svega, boksita iz mostarskih rudnika (njena konacna teretna stanica bilo je dubrovacko pristaniste Gruz, a boksit su prevozili i iz recnog pristanista Metkovic, donjim tokom Neretve, do Ploca).242 Bojao se italijanskih i nemackih uzvratnih napada na svoje snage, pre nego sto likvidira cetnike. Ako uzmemo u obzir da su ustase bili hrvatski SS odredi, to je, onda, kompliment cetnicima i ne dopusta nikakvu sumnju da je revolucija dobila prednost pred oslobodilackim ratom. Jos istog dana, 8. januara, Tito je posao detaljna uputstva kako treba organizovati delovanje odreda, cak i GS-u Srbije, odakle je upravo pobegao, ne pokazavsi svojim primerom kako se sluzi svojoj stvari. Upozoravao ih je da se ne upustaju u frontalne borbe, vec da radije napadaju nespremnog neprijatelja po saobracajnicama. „Cetnicke bande treba cistiti i unistavati svuda, gde god se pojave”; pojedinim odredima je, istim recima kao i Fruskogorskom odredu, naredio da „ciste teren od cetnika i sprecavaju njihovu propagandu”, kao i da „likvidiraju petokolonase, spijune i sve one koji razbijaju narodnoo slobodilacku borbu”.243 U saopstenju VS-u za Crnu Goru i Boku, od 30. januara 1942. godine, izrazio je zahtev, u kome kaze „sprecite silom svako nastajanje cetnika u Crnoj Gori, njihove vodje treba likvidirati bez milosti”. 244 Kad je saznao da su se oko Ruda, Pljevalja i Bijelog Polja razmnozile „cetnicke bande”, Crnogorsko-Sandzackom odredu je naredio da ih sve likvidira, a njihovu imovinu zapleni. Stabu crnogorsko-sandzackih odreda je 5. februara naredio: „1. likvidirajte sve cetnicke bande na svom podrucju..., 2. likvidirajte sve spijune, petokolonase i razbijace...”.245 Kad je dobio obavestenje da je „banda cetnika iz Vasojevica” (veliko crnogorsko pleme oko Berana i Andrijevice) prodrla u Kolasin, iz koga je isterala Italijane (cetnici su zauzeli Kolasin u noci na 21. februar 1942. godine) i da postoji opasnost da prodru i prema Savniku i Zabljaku, 28. februara 1942. godine izdao je ostru naredbu GS-u za Sandzak, da cetnike treba unistiti. „Od sada,246 vase glavno delovanje mora biti usmereno protiv cetnika. To je najvaznije...” (naglasak u izvorniku). U suprotnosti s Titovim obecanjima da ce Crna Gora ubrzo biti oslobodjena od „cetnicke gamadi”, cetnici su postepeno potisnuli partizane i preuzeli vlast u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. Borba protiv njih postala mu je zato vaznija od borbe protiv Italijana. Tako je VS NOV (Tito), u naredbi od 10. marta 1942. godine, naredio GS-u partizana Crne Gore i Boke da „likvidaciji cetnickih bandi i pete kolone treba posvetiti svu paznju”. Pod tackom 6 je naredio da likvidira cetnike u Vasojevicima i da u tu svrhu formira Prvu crnogorsku proletersku brigadu. Na prvo mesto „postavlja se pitanje Kolasina, koga treba napasti sa svih strana”. Da bi cetnike zasigurno istrebio, neka se ispomogne partizanskim snagama iz stare Crne Gore, koje, u tu svrhu, treba privremeno da je napuste. U pomoc im je poslao i dva bataljona Prve proleterske brigade. Za sve to vreme Italijane treba da ostave na miru: „Dok ne likvidirate cetnike, izbegavajte borbe s Italijanima; prihvatajte ih samo u slucaju, kad se ne mogu izbeci...”.247
 
Cak i nepristrasni V. Roberts konstatuje da je partizanima time naredjeno da gradjanskom ratu daju prednost pred oslobodilackim.

Isti VS je ponovnom naredbom od 16. marta naredio GS-u za Sandzak, jasnije nego dve nedelje ranije: „Za sada izbegavajte borbu s okupatorom, svom zestinom nastupite protiv reakcije. Borbu s Italijanima prihvatite samo u slucaju kad je ne mozete izbeci”.248 Glavnom stabu Hrvatske je 7. aprila 1942. godine naredio isto to, nesto manje neposredno: „Cetnike likvidirajte na celom podrucju svog staba. Tek kad likvidirate te bande, moci cete da zapocnete uspesniju borbu protiv okupatora”.249 O prioritetu ni u ovom slucaju nema sumnje. Potpuno je pripadao cetnicima.

Generalno, partizani su napadali Italijane samo u slucaju ako su, bez vece opasnosti, mogli da dodju do oruzja za borbu protiv cetnika. Toga su bili svesni i Italijani. General Mario Roata kaze da su postojala vremena i podrucja, u kojima partizani nisu napadali zavojevace, vec su svoje nasilje cuvali iskljucivo za sunarodnike drugacijeg usmerenja.250

prema:

238 V. Dedijer, Novi... II, str. 715-16.
239 „Krilasi” su izvorno bili zandarmi koje je uveo kralj Nikola I Petrovic, tokom
Balkanskih ratova 1912-13, na novooslobo|enoj teritoriji. Nazivali su ih po krilima koja
su imali u svom znaku. Tokom okupacije, Italijani su pod tim imenom, i uz pomoc clanova
federalisticke stranke, pokusavali sastaviti nekakvu vojno-policijsku organizaciju.
240 Zbornik... XIV/1, str. 219.
241 Zbornik... XIV/1, str. 219 i d., 290 i d., 397 i d.
242 Zbornik... XIV/1, str. 219 i d., 290 i d, 397 i d.
243 J. B. Tito, Vojna... I, str. 45.
244 Zbornik... II/2, str. 286.
245 Zbornik... II/2, str. 323-24, 330, 390.
246 Zbornik... II/2, str. 4661-62, kurziv u izvorniku.
247 Zbornik... II/3, str. 97.
248 Zbornik..., II/3, str. 98, 154; W. Roberts, Tito..., str. 56.
249 Zbornik... II/3, str. 350.
250 M. Roatta, Otto milioni..., str. 173-174.
 
slazem se...sve su ovo odgovori na to pitanje...

Aleksandar Bajt - Bermanov dosije

Povodom prodora komunista u Srbiju:

...Poteskoce s prodrom u Srbiju cini se da Tito pri tome nije uzivao potpunu saglasnost svojih potcinjenih. „Izgleda da nikako ne shvatate, da je sada najznacajnija Srbija i da tamo treba resiti pitanje uredjenja Jugoslavije uopste, londonske vlade i kralja posebno. Tome treba podrediti sve lokalne interese”, pisao je 4. novembra 1943. godine hrvatskom glavnom stabu,328 koji je oklevao da mu posalje u pomoc sestu licku diviziju. Jos 21. oktobra ukorio je i Peka Dapcevica, kojem je naredio da s Petom krajiskom divizijom odmah krene u pravcu Gorazda i Rogatice i zauzme Visegrad, koji su pre toga osvojili cetnici: „Ne biste smeli da se sukobljavate s Albancima, ali sve svoje operacije treba da usmerite prema Srbiji. Najvazniji strateskopoliticki zadatak sadasnjosti je da se onemoguci Draza. Iz spoljnopolitickih razloga, moramo hitno dejstvovati u tom pravcu. Takvo uputstvo je dao Drugoj proleterskoj brigadi jos prvih dana septembra, nakon sto je, po naredbi od 12. avgusta, trebalo da „likvidira cetnicku opasnost oko Foce i Gorazda”,329 posle mesec dana ponovio ga je u formi „direktive”. Za glavni zadatak, kao komandantu Drugog korpusa, poverio mu je pod broj 1, „potpuni obracun sa cetnicima”. Dapcevic se branio da nije napadao Albance, samo je pokusavao da ih razgovorima neutralise.330

______________

iz dela pod naslovom: Vilson bi ubijao Hune (saveznicki naziv za Nemce), a Tito radije cetnike

Ratovanje protiv cetnika, cak i kad su se sukobljavali s Nemcima, primetili su i stranci.
U najavi svog izvestaja od 9. novemb ra 1944. godine brigadiru Donovanu, americki obavestajni oficir kod Mihailovica, pukovnik Mekdauel (OSS), zabelezio je:
Imam konkretne dokaze o ponovljenom oklevanju partizana u ozbiljnim napadima na Nemce u povlacenju... Licno smo primetili partizane kako napadaju nacionalisticke cete, dok su se one borile s Nemcima.”344

Titovu taktiku je zamalo prozreo cak i autor Ratweeka, brigadir Meklin. U izvestaju iz februar a 1945. godine, koji se odnosi na vreme oslobadjanja Beograda, kaze: „Njihov (partizanski – A. B.) neuspeh da postignu vise od samog ometanja neprijatelja u povlacenju i zauzimanja polozaja koje je neprijatelj napustio, u celoj drzavi je pokazao da su partizanske metode i oprema nedorasli za specifican zadatak, koji se sastoji u sprecavanju neprijatelja da izvede obimnije pokrete.”345 Nije mu bilo dato da se dokopa spoznanja da je ustanovljena nesposobnost posledica partizanskog usmerenja na konacno unistavanje cetnika.

__________

prema:

328 Zbornik... II/11, str. 26.

329 Zbornik... II/10, str. 188; ta mesta, zajedno s Gorazdom i Dobrim poljem, zaposeli su
cetnici posle odlaska ustasa i Nemaca (Zbornik... IV/10, str. 400).

330 Zbornik... II/10, str. 397-98.

344 „The Mc Dowell Report”, str. 378-79.

345. 345 D. Biber, „Nova Jugoslavija...”, 2. nastavak.


__________________

....Zanimljivo je i otkrice V. Hagena da su Nemci pregovarali s Titom o neometanom povlacenju s Balkana i da je pri tome znacajnu ulogu odigrao inž. Karl Ot, nacelnik
Todt-a u Hrvatskoj, koji je s Titom, generalno, bio u dobrim odnosima.364

364 W. Hagen, Die geheime..., str. 263, nap.

_____________

Na depesu od 6. septembra, kojom je Tito saopstio Subasicu da mu je u odlucujucim borbama potrebno, pre svega, oruzje,
Idn je dopisao: „Medjutim, zar to nije obicna laz? Da li se uopste bori? Nadam se da necemo verovati Titovom zahtevu, a da ga brizljivo ne proverimo.
Sumnjam da svoje snage okuplja protiv Srba
.”378

Jos zivlju ocenu dao je A. R. Dju, koji je pre rata bio sekretar britanske ambasade u Beogradu. Slagao se s misljenjem da su sporazumom Tito – Subasic izgledi za gradjanski rat znatno smanjeni, ali tako da je partizanima dozvoljeno da Srbima prerezu grkljane.379

Naime, nema sumnje da je Subasic svojim „pregovorima” s Titom sluzio za medjunarodno pokrice komunistickog prodora u Srbiju.Svakako, i s njihovim posledicama (objektivno), vrlo verovatno i sa ciljem (subjektivno).
H. Markam iz americke OWI, na osnovu razgovora s banom, bio je uveren da je glavni razlog njegove saradnje s Titom „slamanje srpske moci u Jugoslaviji”.380 Po cetnickim procenama, tada je bar 80% srpskog stanovnistva bilo za Mihailovica.

378 D. Biber, „Kako je tajna ...”, 1. nastavak, str. 37.

379 D. Biber, „Otvorena...”, 13. nastavak, str. 37.


380 V. Djuretic, Saveznici... II, str. 173.
 
Poslednja izmena:
Paljenje kuca i celih sela, kao zastrasivanje seljaka, bilo je sredstvo kojim je Tito sprecavao jacanje cetnickih ceta, ako vec nije moga da postigne jacanje svojih.

O tome izvestava Djilas...Titov zakljucak bio je: ''Dobro, slazem se, spalimo im tu i tamo po neku kucu, ili selo''

265 M. Djilas, Wartime, str. 146.
 
snoshaj efendija:
Ako su vec po tvrdnjama nelkih forumasa bili:
1.Veoma ozbiljna gerilska formacija (kao i partizani)
2.Ako su bili za kralja i otadzbinu (a srbi su po defaultu velike patriote)
3.Ako su bili protiv komunizma (srbi vecinom mrze komunizam-po defaultu)
4.Ako su imali tako jakog i sposobnog vodju kao D.M.
5.Ako su bili protiv Nemaca (srbi mrze okupatore).

Zasto se ceo rat D.M. vukao po brdima sa sacicom gibanicara dok je tito pridobio narod?
Los i nesposoban marketinski sektor u cetnickom pokretu ili nisu ulivali neko poverenje u narodu da im se pristupi?
ili...?

1. Više nego ozbiljna gerilska formacija. Partizana U srbiji nije bilo puno do kraja 1944. godine. Lokalnih boraca je bilo ali kontrolu nad situacijom su u većini slučajeva imali četnici. Zapravo, Tito počinje da dobija na dominaciji kada je uskraćena pomoć Draži Mihailoviću. Tito tada pomoć dobija sa dve strane, od Engleza i od Rusa.
2. Za kralja i otadžbinu. Kralj petar je svojoj vojsci davno rekao, a to je ostalo i posle njega a to je : za kralja ne mora a za otadžbinu mora. Činjenica je da mnogi van Srbije nisu bili ni za kralja a ni za otadžbinu.
3. Komunizam se nikad nije uvrežio u srpskom narodu. Ako smatraš da su svi partizani komunisti onda ti ja tu ne mogu pomoći. Komunisti su na vlasti bili sa ubedljivom manjinom. Vlast su držali represijom i silom.
4. Draža je bio vojnički potkovan i pre izbijanja rata i njegov sunovrat nije bio taktičke prirode.
5. Nije ako su bili, već jesu bili. Na žalost mi smo protiv nemaca i kad treba i kad netreba. Opet kažem, saveznici su znali kao i nemci da su četnici spremni za otvoreni napad na Nemačke jedinice čim saveznici odobre tako nešto.

Ako si hteo da znaš zbog čega je pokret D.M propao onda ga sigurno nećeš naći u postavljenim pitanjima. Tito se bolje dodvorio saveznicima koje je prvom prilikom napustio i priklonio Rusima. Titova politika je uvek bila prekrivena dok ne dobije ono što mu treba. Za rezultat imamo tako puno prevarenih saveznika. Rat je bio odlično vreme da iskoristi svoje manipulatorske sposobnosti i to mu se višestruko isplatilo. Jedini koji su uspeli da prevare Tita su bili Nemci, tj. preko Velebita su prevarili Tita i tako ga namamili u zamku posle Neretve. Bila je to skupa prevara od koje se Titova vojska nikad nije oporavila. U toj prevari Tito je izgubio 1. i 2. proletersku brigadu i 3. udarnu diviziju. Od 15.000 partizana poginulo je oko 12.000 a ostatak od možda 2-3 hiljade partizana sa Titom propustila je ustaška "vražja divizija" na koju su partizani slučajno naišli.
 
PARTIZANI I KAPITULACIJA ITALIJE

Za razliku od četnika, komunisti nisu imali nikakav plan u vezi kapitulacije Italije. Doduše, oni i nisu mogli Bog zna šta da planiraju, jer je namera Italijana da pređu na stranu Zapadnih saveznika i borbu protiv Nemaca nastave zajedno sa četnicima, bila takoreći poznata svima, pa i njima.

O tome Edvard Kardelj, šef komunista Slovenije, piše J. B. Titu 12. avgusta 1943:

''Ukoliko bi Italija prešla na engleske pozicije, svakako bi predala vlast direktno našim mihailovićevcima i beloj gardi.''1

Kao i ostale zaraćene strane, i komunisti su pad Italije vezivali za iskrcavanje Zapadnih saveznika na Jadran. Pojavu savezničkih vojnika i njihovo dejstvo sa Italijanima i četnicima protiv Nemaca, komunisti su smatrali katastrofom po svoj pokret. Teoretski, ostalo im je jedino da planiraju eventualne samostalne akcije protiv Italijana u trenutku njihove kapitulacije. Međutim, partizani su ukupno u celoj zemlji imali oko 25.000 boraca, dok su italijanske divizije bile brojne i skoncentrisane, tako da je i ova opcija delovala bezizgledno. U svakom slučaju, ni takav plan nije postojao.

Što se tiče britanskih misija među komunistima, kao što smo ranije videli, J. B. Tito ih je trpeo zbog propagandnog efekta, gajeći prema njima veliko nepoverenje. Smatrao je, zapravo, da one žele da se infiltriraju i nametnu komandu, kao što je to bio slučaj u grčkom komunističkom pokretu.

Krajem avgusta, J. B. Tito je saznao za koncentraciju četnika u Zapadnoj Srbiji i njihove ‘‘neke akcije'‘ (uobičajeni komunistički izraz za borbu četnika protiv Nemaca). Mislio je, čak, da su i ‘‘bande Drenovića'‘ prešle iz Zapadne u Istočnu Bosnu, kao i da nameravaju da odu u Srbiju. Zato 30. avgusta naređuje 1. bosanskom korpusu da ‘‘što pre'‘ pojača svoje jedinice u Istočnoj Bosni.2

U istoj naredbi J. B. Tito prenosi - inače netačan - podatak da se Dražin štab nalazi u selu Dragovača kod Foče, tj. da je Draža krenuo prema Jadranu. Mada ne pominje iskrcavanje Zapadnih saveznika, iz sledeće konstrukcije vidi se da je mislio upravo na to:

‘‘Londonski radio govorio je o nekim Dražinim akcijama oko Užica, pa bi se ovaj odlazak (navodni Dražin odlazak u selo Dragovača - prim. aut) mogao dovesti u vezu sa nekim grupisanjem četničkih snaga'‘.3

Skori dolazak Zapadnih saveznika J. B. Tito najavljuje neposredno po objavljivanju kapitulacije Italije, 10. septembra. Toga dana on piše 2. proleterskoj diviziji:

''Direktiva: razbiti i onemogućiti četničku mobilizaciju, proširiti se, popuniti jedinice...

U oktobru se može očekivati iskrcavanje saveznika na obali. Glavni zadatak je mobilizacija i jačanje vaših snaga. Ne upuštajte se još uvjek u jače borbe s Njemcima.''4

Prema tome, J. B. Tito je naređivao da partizani napadaju u leđa četnike, dok su se oni borili protiv Nemaca u okviru priprema za doček savezničke invazije. Naredbe su, zapravo, bile uobičajene, jer su u svako doba, pa i u ovo, komunisti izbegavali borbu protiv Nemaca, dok im je prvi cilj bio borba protiv četnika. Tako, 8. avgusta 1943. godine J. B. Tito piše štabu 2. proleterske divizije:

''Krenite hitno u pravcu Sandžaka i Foče. U Sandžaku, oko Čajniča, četnici se tuku sa muslimanima. Treba četnike likvidirati i mobilisati.''5

Dakle, i u situaciji kada su se četnici borili protiv muslimanskih ustaša da bi zaustavili pokolje srpskih civila - 2. proleterska divizija, sastavljena većinom od Srba, dobija zadatak da pomogne ustašama... Ova jedinica, kojom je komandovao Peko Dapčević, do tada je vodila ‘‘žestoke borbe protiv jakih četničkih snaga na Ozrenu i Trebavi'‘. Ona sama je predložila da krene u pravcu Crne Gore, Sandžaka i Metohije - odnosno u oblast koja je bila cilj komunista još s proleća, radi pravljenja baze za prodor u centralnu Srbiju. Sem ovoga, 2. proleterska divizija trebalo je da se pripremi ‘‘za događaje u slučaju brze kapitulacije Italije'‘, kao i da oformi prvi partizanski mobilni korpus. ‘‘Umesto Dapčevića, protiv četnika na Ozren kreće 17. divizija, a sa Dapčevićem i Stevan Serdar, član britanske vojne misije'‘, stoji još u naredbi J. B. Tita.6

U naredbi se ne obrazlaže šta se podrazumeva pod pripremama za moguću skoru kapitulaciju Italije, već se podrazumeva da su to uobičajene aktivnosti: napadi na četnike i mobilizacija. Specijalno, u ovoj situaciji, J. B. Tito je ukazivao da napadi na četnike imaju još jednu dimenziju: sprečavanje njihovog susreta sa očekivanim savezničkim invazionim trupama.

Dva dana potom, za osnovni zadatak 2. bosanskog korpusa J. B. Tito postavlja ‘‘potpuno likvidiranje'‘ Drenovićevih i Tešanovićevih četnika u oblasti Manjače. Drugi zadatak korpusa bio je rušenje komunikacija, a treći, ‘‘možda u situaciji odlaska Italijana iz Dalmacije najkorisniji, bio bi na sektoru Dalmacije'‘, jer bi to ‘‘u znatnoj meri olakšalo mobilizaciju novih snaga u Dalmaciji'‘.7

U istom pismu partizanski komandant naređuje 2. bosanskom korpusu da jednu svoju diviziju, 5. krajišku, iz oblasti severozapadno od Sarajeva pošalje u Istočnu Bosnu, radi borbe protiv četnika, dok 12. avgusta još jednom podseća Peku Dapčevića:

‘‘Likvidirajte četničku opasnost oko Foče i Čajniča''.8

U novoj naredbi J. B. Tita 1. bosanskom korpusu, od 30. avgusta, stoji:

''Naredite 11. diviziji da potpuno uništi četnike i njihove baze u Centralnoj Bosni. Ovo neka bude glavni zadatak 11. divizije...

Po prelasku u Istočnu Bosnu provedite mobilizaciju... Uništenje četnika na tome sektoru treba da vam bude jedan od najglavnijih zadataka. Manje domobranske baze likvidirati, a domobrane uvrstiti u svoje jedinice.

Vašu brzinu širenja ka jugu, tj. ka Sarajevu, ne možemo vam tačno precizirati ali tome treba težiti, kako bi se uništile četničke bande na Romaniji i Sarajevo obuhvatilo sa severa.''9

Istog dana i 2. bosanskom korpusu kao osnovni borbeni zadatak ponovo se navodi uništenje ‘‘četnika i njihovih baza'‘. Međutim, komunistima to nikako nije polazilo za rukom, već je, naprotiv, Bosanskokrajiški korpus poručnika Uroša Drenovića prodro na njihovu teritoriju. Zato J. B. Tito već 4. septembra kritikuje 2. bosanski korpus:

''Čuli smo za neke borbe sa četnicima oko Mrkonjića.

Vašim snagama morate potpuno obezbediti i sektor Jajce od svakog pokušaja četničkih bandi.

Kao što smo se dogovorili, vi trebate grupisati potrebne snage da razbijete te bande. Izgleda da se vaša 4. divizija suviše udaljila ka severu i ostavila četnike za leđima. Mišljenja smo da privučete neke njene delove za uspostavljanje situacije na tom sektoru.''10

Nešto kasnije, 6. septembra, J. B. Tito još jednom naređuje 1. bosanskom korpusu da sa glavninom snaga krene u borbu protiv četnika u Istočnoj Bosni, a da na prostoru Centralne Bosne ostavi samo 11. diviziju, smatrajući da je ona dovoljna ‘‘da se razbiju četnici na tome sektoru'‘.11

U Istočnu Bosnu je već bila stigla 2. proleterska divizija i zauzela od četnika Ustikolinu, Brod na Drini i Foču, stoji potom u naredbi, bez navođenja uzroka ovog osvajanja: glavnina Drinskog korpusa bila je angažovana u operacijama protiv Nemaca i ustaša, daleko od Ustikoline, Broda i Foče.

Tog istog dana, 6. septembra, jedinice Dinarske četničke divizije zajedno sa Bosanskokrajiškim korpusom dalje potiskuju komuniste na jugozapadu Bosne, pa J. B. Tito odobrava 2. bosanskom korpusu da povuče svoj štab iz Mrkonjić Grada u reon Ključa. U slučaju daljeg napredovanja četnika, prema Bosanskom Grahovu, trebalo je protiv njih koncentrisati ‘‘dovoljno snaga'‘ 2. bosanskog korpusa i partizane iz Like.12
 
I u ovo doba, uoči kapituacije Italije, komunisti su se snabdevali oružjem, municijom i hranom iz hrvatskih garnizona, koji su im se i dalje predavali bez borbe ili uz simbolično puškaranje (tzv. fingirani, odnosno unapred dogovoreni napadi, da bi Hrvati pred Nemcima pravdali izgubljena mesta). Tako su komunisti 17. avgusta uzeli Jajce, 18. avgusta Donji Vakuf, a 25. avgusta Glamoč.13

Međutim, domobrani i ustaše su odbili da im se predaju u Bugojnu. Komunisti su ostvarili znatnu brojčanu nadmoć dovodeći dve divizije - 1. proletersku i 5. krajišku, kojoj je privremeno odložen pokret za Istočnu Bosnu - i razvila se prava borba, 25. avgusta. Uz velike gubitke, Bugojno je zauzeto posle tri dana.14

Komunisti su u ovo doba vodili još dve prave borbe protiv Hrvata, ali bezuspešno: u noći između 29. i 30. avgusta za Livno(15) kao i u noći između 8. i 9. i 9. i 10. septembra za Teslić.

(...) I komunisti su za kapitulaciju Italije saznali preko radija, 8. septembra, u emisiji radio Londona u 22,15. Prvi je reagovao komandant Glavnog štaba Crne Gore i Boke, Ivan Milutinović, pismom ‘‘komandantu italijanskih trupa'‘ na tom sektoru - njemu nepoznatog imena.

U toj emisiji radio Londona nije rečeno kome treba Italijani da se predaju, niti da uopšte treba da polože oružje. Zato je Milutinović pokušao da iskoristi deo saopštenja u kome se kaže da italijanske jedinice, ako ih napadnu Nemci, treba da se obrate za pomoć ‘‘savezničkoj vojsci'‘. Milutinović se poziva na savezničke vojne misije u komunističkim jedinicama kao dokaz da je njihov pokret međunarodno priznat, tj. da je on ta ‘‘saveznička vojska'‘. Štaviše, posle ovoga preti ‘‘italijanskom komandantu'‘ da će odgovarati pred Zapadnim saveznicima ako preda oružje ‘‘neprijateljskim organizacijama'‘, tj. četnicima. Milutinović, na kraju, Italijanima garantuje da im se ‘‘neće ništa desiti'‘ i da će im se omogućiti odlazak preko Jadrana, ako pre toga predaju ‘‘celokupnu ratnu spremu'‘.16

Međutim, kako je partizana na ovom sektoru bilo svega nekoliko stotina, dok su četnici skoncentrisali velike snage u zaleđu Boke, dolini Lima i gornjem Podrinju, Milutinovićevo pismo nije imalo efekta. Dve italijanske divizije, ‘‘Emilija'‘ u Boki i ‘‘Taurineze'‘ u Nikšiću, naoružale su četnike i zajedno sa njima stupile u borbu protiv Nemaca. I treća italijanska divizija, ‘‘Venecija'‘, sa sedištem u Beranama, uskoro takođe prilazi četnicima, ali ne u borbi protiv Nemaca, jer ih tu nije bilo, već protiv komunista.

Partizanski Vrhovni štab oglasio se sutradan, 9. septembra, jednim uputstvom glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije. njima se naređuje da stupe u vezu sa Italijanima ‘‘radi predavanja oružja i eventualne saradnje protiv Nijemaca'‘, uz napomenu:

''U Sloveniji i Hrvatskoj je sada glavno mobilizacija i naoružanje. Neke jače borbe s Nijemcima izbjegavati dok ne dođe do jače demoralizacije među njima. Pozovite domobrane i oficire na predaju i saradnju s nama.''17

Istog dana i 2. proleterska divizija, tada u oblasti Foče, dobija naređenje da preduzme hitne mere kako bi se domogla italijanskog oružja, a potom sprovela ‘‘najhitniju mobilizaciju u Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini'‘. ‘‘Obratite pažnju na mobilizaciju u Sandžaku'‘, dodao je J. B. Tito, svakako misleći na muslimane.18

Sutradan je, kao što smo videli, 2. proleterskoj diviziji još jednom naređeno da mobiliše novo ljudstvo, napada samo četnike i ne upušta se ‘‘još uvjek u jače borbe s Njemcima'‘.19

Prema navedenim direktivama J. B. Tita odvijaće se rad komunista u čitavom narednom periodu. Koordinate tog rada su sledeće:

- četnike zauzete borbom protiv Nemaca i ustaša napadati u leđa kako bi se sprečilo njihovo sadejstvo sa očekivanim savezničkim trupama na Jadranu;

- na osnovu propagande radio Londona, kao i uz pomoć britanskih oficira u svojim redovima, dočepati se što više italijanskog naoružanja, u oblastima gde Nemci ili četnici nisu već stigli do Italijana;

- iskoristiti činjenicu da su Nemci zbog razoružanja Italijana u primorju povukli gotovo sve jedinice iz Bosne, da bi se od domobrana i ustaša zauzelo što više mesta u ovoj pokrajini;

- pod parolom da je rat gotov, a takođe uz pomoć britanskih radio emisija i vojnih misija na licu mesta, pozvati domobrane i ustaše u svoje redove, ili makar uzeti njihove zalihe;

- koristeći sve te okolnosti sprovesti što širu mobilizaciju, stvarajući nove jedinice;

- na kraju, sa znatno jačim snagama, vratiti se starom cilju: napadu na četnike u Srbiji.

Pri svemu ovome, podrazumevalo se da ostaje stari plan o ‘‘drugoj fazi revolucije'‘, tj. o masovnoj likvidaciji stvarnih i potencijalnih neprijatelja komunizma. U ovo vreme crveni teror dolazi do izražaja u Sloveniji, na primorju (nad Srbima, Italijanima i jugoslovenski orijentisanim Hrvatima), kao i u delovima Crne Gore, Raške oblasti i Istočne Bosne.

IZVORI:


1, 2 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 192, 242.

3, 4, 5, 6 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 242, 283, 141, 166.

7, 8, 9 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 175, 188, 243.

10, 11, 12, 13, 14, 15 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 260, 268, 271, 213, 237, 260.

16, 17 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 276-277, 279.

18, 19 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 281, 283.

Nastaviće se

http://www.pressonline.rs/sr/blog/V...ћ/40370/ПАРТИЗАНИ+И+КАПИТУЛАЦИЈА+ИТАЛИЈЕ.html
 
Milovan Djilas, Titova desna ruka za vreme rata, bio je veoma otvoren kada je rekao da je cilj komunista, od pocetka, bio uspostavljanje komunisticke diktature, i da su se oni, u tu svrhu, sluzili pokretom otpora, kao orudjem za ostvarenje tog cilja. Djilas kaze: ''Vojne operacije, koje smo mi komunisti pokrenuli, bile su motivisane nasom revolucionarnom ideologijom...Revoluciju bi bilo nemoguce izvesti bez istovremene borbe protiv okupatorskih snaga.

Govoreci o prvoj fazi komunistickog ustanka, Djilas otvoreno priznaje da su komunisti protiv sebe okrenuli jugoslovenske seljake, jer su ubili ''previse ljudi''.

U jednom jezivom opisu, Djilas iznosi kako su ''komunisti potvrdjivali svoju privrzenost cak i ubijanjem sopstvenih oceva uz pesmu i igru oko leseva.''


Dejvid Martin, Mreza dezinformacija, str 58
prema Milovan Djilas, Wartime, str 244.
 
Poslednja izmena:

Back
Top