I u ovo doba, uoči kapituacije Italije, komunisti su se snabdevali oružjem, municijom i hranom iz hrvatskih garnizona, koji su im se i dalje predavali bez borbe ili uz simbolično puškaranje (tzv. fingirani, odnosno unapred dogovoreni napadi, da bi Hrvati pred Nemcima pravdali izgubljena mesta). Tako su komunisti 17. avgusta uzeli Jajce, 18. avgusta Donji Vakuf, a 25. avgusta Glamoč.13
Međutim, domobrani i ustaše su odbili da im se predaju u Bugojnu. Komunisti su ostvarili znatnu brojčanu nadmoć dovodeći dve divizije - 1. proletersku i 5. krajišku, kojoj je privremeno odložen pokret za Istočnu Bosnu - i razvila se prava borba, 25. avgusta. Uz velike gubitke, Bugojno je zauzeto posle tri dana.14
Komunisti su u ovo doba vodili još dve prave borbe protiv Hrvata, ali bezuspešno: u noći između 29. i 30. avgusta za Livno(15) kao i u noći između 8. i 9. i 9. i 10. septembra za Teslić.
(...) I komunisti su za kapitulaciju Italije saznali preko radija, 8. septembra, u emisiji radio Londona u 22,15. Prvi je reagovao komandant Glavnog štaba Crne Gore i Boke, Ivan Milutinović, pismom ‘‘komandantu italijanskih trupa'‘ na tom sektoru - njemu nepoznatog imena.
U toj emisiji radio Londona nije rečeno kome treba Italijani da se predaju, niti da uopšte treba da polože oružje. Zato je Milutinović pokušao da iskoristi deo saopštenja u kome se kaže da italijanske jedinice, ako ih napadnu Nemci, treba da se obrate za pomoć ‘‘savezničkoj vojsci'‘. Milutinović se poziva na savezničke vojne misije u komunističkim jedinicama kao dokaz da je njihov pokret međunarodno priznat, tj. da je on ta ‘‘saveznička vojska'‘. Štaviše, posle ovoga preti ‘‘italijanskom komandantu'‘ da će odgovarati pred Zapadnim saveznicima ako preda oružje ‘‘neprijateljskim organizacijama'‘, tj. četnicima. Milutinović, na kraju, Italijanima garantuje da im se ‘‘neće ništa desiti'‘ i da će im se omogućiti odlazak preko Jadrana, ako pre toga predaju ‘‘celokupnu ratnu spremu'‘.16
Međutim, kako je partizana na ovom sektoru bilo svega nekoliko stotina, dok su četnici skoncentrisali velike snage u zaleđu Boke, dolini Lima i gornjem Podrinju, Milutinovićevo pismo nije imalo efekta. Dve italijanske divizije, ‘‘Emilija'‘ u Boki i ‘‘Taurineze'‘ u Nikšiću, naoružale su četnike i zajedno sa njima stupile u borbu protiv Nemaca. I treća italijanska divizija, ‘‘Venecija'‘, sa sedištem u Beranama, uskoro takođe prilazi četnicima, ali ne u borbi protiv Nemaca, jer ih tu nije bilo, već protiv komunista.
Partizanski Vrhovni štab oglasio se sutradan, 9. septembra, jednim uputstvom glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije. njima se naređuje da stupe u vezu sa Italijanima ‘‘radi predavanja oružja i eventualne saradnje protiv Nijemaca'‘, uz napomenu:
''U Sloveniji i Hrvatskoj je sada glavno mobilizacija i naoružanje. Neke jače borbe s Nijemcima izbjegavati dok ne dođe do jače demoralizacije među njima. Pozovite domobrane i oficire na predaju i saradnju s nama.''17
Istog dana i 2. proleterska divizija, tada u oblasti Foče, dobija naređenje da preduzme hitne mere kako bi se domogla italijanskog oružja, a potom sprovela ‘‘najhitniju mobilizaciju u Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini'‘. ‘‘Obratite pažnju na mobilizaciju u Sandžaku'‘, dodao je J. B. Tito, svakako misleći na muslimane.18
Sutradan je, kao što smo videli, 2. proleterskoj diviziji još jednom naređeno da mobiliše novo ljudstvo, napada samo četnike i ne upušta se ‘‘još uvjek u jače borbe s Njemcima'‘.19
Prema navedenim direktivama J. B. Tita odvijaće se rad komunista u čitavom narednom periodu. Koordinate tog rada su sledeće:
- četnike zauzete borbom protiv Nemaca i ustaša napadati u leđa kako bi se sprečilo njihovo sadejstvo sa očekivanim savezničkim trupama na Jadranu;
- na osnovu propagande radio Londona, kao i uz pomoć britanskih oficira u svojim redovima, dočepati se što više italijanskog naoružanja, u oblastima gde Nemci ili četnici nisu već stigli do Italijana;
- iskoristiti činjenicu da su Nemci zbog razoružanja Italijana u primorju povukli gotovo sve jedinice iz Bosne, da bi se od domobrana i ustaša zauzelo što više mesta u ovoj pokrajini;
- pod parolom da je rat gotov, a takođe uz pomoć britanskih radio emisija i vojnih misija na licu mesta, pozvati domobrane i ustaše u svoje redove, ili makar uzeti njihove zalihe;
- koristeći sve te okolnosti sprovesti što širu mobilizaciju, stvarajući nove jedinice;
- na kraju, sa znatno jačim snagama, vratiti se starom cilju: napadu na četnike u Srbiji.
Pri svemu ovome, podrazumevalo se da ostaje stari plan o ‘‘drugoj fazi revolucije'‘, tj. o masovnoj likvidaciji stvarnih i potencijalnih neprijatelja komunizma. U ovo vreme crveni teror dolazi do izražaja u Sloveniji, na primorju (nad Srbima, Italijanima i jugoslovenski orijentisanim Hrvatima), kao i u delovima Crne Gore, Raške oblasti i Istočne Bosne.
IZVORI:
1, 2 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 192, 242.
3, 4, 5, 6 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 242, 283, 141, 166.
7, 8, 9 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 175, 188, 243.
10, 11, 12, 13, 14, 15 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 260, 268, 271, 213, 237, 260.
16, 17 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 276-277, 279.
18, 19 Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 281, 283.
Nastaviće se
http://www.pressonline.rs/sr/blog/V...ћ/40370/ПАРТИЗАНИ+И+КАПИТУЛАЦИЈА+ИТАЛИЈЕ.html