Kosmarac
Obećava
- Poruka
- 88
Evropski identitet slobodnog pojedinca utemeljen je na radu u zajednici, na aktivizmu volje koja sebe vidi u spoljasnjem svetu koji zeli da potcini sebi (ili svome trebanju). Bila to privatna volja pojedinca koji otelotvoruje drzavni princip, samovolja autokrate ili pak ideal gradjanske revolucije olicen u jednakosti (protestantskom moralu koji radja kapitalizam), uvek je rec o afirmativno postavljenom pojedincu (u okviru opsteg ideala i interesa) koji zeli sto vise materijalnih dobara, moci ili slobode za sebe i zajednicu.
Pojedinac postmoderniteta suocen je sa globalizacijom i multikulturalnoscu. Tehnoloski razvoj i informaticka revolucija, ciji smo svedoci poslednjih decenija, izmenila je nas odnos prema kulturi stanovanja, ubrzala protok ljudi, robe i znanja, unapredila ljudske mogucnosti i vecu slobodu izbora kada je u pitanju mesto boravka. Covek bira bolje uslove za rad u razvijenim zemljama zapada i buduci da je disproporcija ekonomskog standarda veca, mozda, nego ikada pre u istoriji, migracije su, ne samo posledica zelje ljudi za boljim zivotom, vec, na neki nacin, i nuznost funkcionisanja umrezenog sveta danas, sveta u kojem vise ne samo roba, vec najpre informacija, ne poznaje granice. U tom smislu su mogucnosti koje se otvaraju vece nego ikada pre, ali se postavlja i pitanje koliko su danas smanjene potrebe za biti-kod-kuce (i sta to uopste znaci), koliko je ono sto nosimo sa sobom samo jedna iluzija nase posebnosti, koliko je kulturna matrica koju zelimo da sacuvamo potisnuta na racun univerzalnih vrednosti i sta one danas predstavljaju?
Kultu rada kao da je sve podredjeno. Brzina sa kojom se suocavamo, a koje je preduslov za uspeh na licnom planu, poboljsanje standarda, utice na to koliko ce jacati ili bledeti nasa zelja da sacuvamo posebnost jednog etniciteta, njegov folklor, olicen mozda jos samo u predmetima koji ga simbolisu. Habitus subjekta postmoderniteta danas kao da je vise u sluzbi same komunikacije, koja nadilazi potrebu za dijalogom i zeljeni put do komfora ( i dokolice, kao izvrsnih tekovina demokratije) i postaje sama sebi svrha, mesto srastanja i praznjenja vrednosti.
Kultura stanovanja udruzena je sa kulturom saobracaja, jezickog i kulturnog transfera, bez kojih ne moze da funkcionise. Nas dozivljaj prostora direktno je uzrokovan nasom moci da mogucnosti prevazilazenja pojma blizine pretvorimo u stvarnost puta koji nam obecava lagodnost. Naravno, arhitektonika megalopolisa ogledalo je i socijalnih razlika, centar kao nalicje trzisnog redukcionizma suprotstavljen je logoru periferije i opredmecuje se u necemu sto nema estetskih pretenzija, vec je ostvarena kibernetika stanovanja u kojoj prostor predstavlja samo brigu za odrzanje koncepta egalitarnosti (pomiriti subjektivnost i broj).
Zato je kretanje samo deo vrtoglavice profita i informacije. I sta, pri tome, znaci prozimanje kulturnih identiteta, jer je pitanje, cini se, podredjeno nedostatkom nase zelje da uopste sebe predocimo u skladu sa sopstvenim nasledjem u tudjoj sredini. Nimalo paradoksalno, posebnosti su itekako na spoljasnji nacin vidljive, ali ostajanje u sferi ove pojavnosti nasih “prethodecih identiteta” koji se ogledaju u umetnickom izrazu, literaturi, narodnoj nosnji, mozda najbolje govori o trajnom ogranicenju periferije, preslikanom izgubljenom zavicajnom. Folklor je, na taj nacin, poslednji oblik bezanja od slike simulakruma, koncepta nivelacije i regulacije posredovanog mas-medijskog.
Jezik informaticke revolucije ne nosi bogatstvo sadrzaja, vec pre jednoznacne simbole brzine, rada, sto je put koji danas proglasavamo alijenacijom. Polivalentnost stila ostaje u jednom obrascu koji konotira sazimanje vrednosti. Dislokacija palanke, tako, predstavlja izazov preispitivanja kulturnih identiteta evropskog puta, jer se tek na razvalinama postmodernog manirizma, u pitanjima njemu postavljenim, moze roditi snaga novog grada, obnovljenog kretanja i aktivizma zajednice ka izvornim vrednostima.
U logisticko-materijalistickom svetu danasnjice , duhu grada, koji je orudje u kojem se reflektuje balast biblioteckog znanja (gde se u pukoj reciklazi postojecih teorijskih paradigmi mozda i ocituje nivelacija licnosti i nemoc za istinsko stvaralacko), moguce je ponuditi alternativu u izvorima unutar i izvan civilizacijskog modela. Jer temelj Evrope poznaje i asketizam, drustvenu autarhicnost helenistickog perioda, koji kroz stoicicam postavlja zatvorenog pojedinca u sukob iskljucivo sa svojim nagonima, zeljom da se oni pobede i ostvari unutrasnji ideal u sucelju sa svojom granicom, smrcu. I ovaj, univerzalni zahtev, svakako je sapripadajuci evropskoj subjektivnosti, ali je rezultat iznedren istorijskim rasponom sustinski drugaciji. Naravno, bas iz razloga cinjenice da je, u svojevrsnoj reverzibilnosti, moderan covek ponistio svoju subjektivnost, svodjenjem licnosti na objekat apstraktne, kolektivisticke volje (toliko svojstvene totalitarizmu).
Sa druge strane, na drugom kraju sveta, citava civilizacija zadrzala je u sebi princip neodvojivosti religije i filozofije, koji sprecava volju da izadje iz sebe i postane globalna, a modaliteti prilagodjavanja indijske i kineske drustvene organizacije, jesu samo spoljasnje prihvatanje ideja koje dominiraju svetskom pozornicom. Sustina istocnjacke supstancijalnosti toliko je daleka od ostvarenog coveka zapada koji je porobio prirodu i drustvo sopstvenoj oslobodjenoj volji (za moc?), koja je srz modernog pragmatizma, ali i jedan od najvaznijih karaktera evropske obicajnosti uopste.
Ipak, u zasicenju civilizacije kojoj pripadamo, ne samo u kultovima okrenutim istoku, javlja se potreba za samocom, za refleksijom koja ne pretenduje da namece volju drugome, jer je mnogoljudnost gradskog zivota, u jednom subkulturnom vidu, stvorila i otpor kultu rada i proizvodjenju afirmativnosti. Iz jedne vizure, poput kraja grcke epohe, ispostavlja nam se novi izbor, osvajati vec pokoren svet ili se vratiti “unazad”, zaboravljenoj introspekciji. Na ravni pesimizma, sta nam je ciniti, vise se niti ne moze postaviti kao pitanje, jer je sloboda izbora svedena na utapanje u znake poretka volje ili negaciju licnosti kojom se odlikuje istok. Ali svet nikada nije toliko sobom pomiren da ne trazi nove arhetipove.
Insistiranje na vlastitoj posebnosti, medjutim, na osobitosti perspektive, govori samo o kvantifikaciji sadrzaja, koji su neki vanjski sadrzaji i ne mogu se odlikovati simbolom izvan te same i proste zelje da se bude razlicit, nikako drugaciji. Gotovo da je i versko opredeljenje, danas, jednako navijackim bojama omiljenog kluba. Toliko je ono sto uzvisuje pretvoreno u modalitete spoljasnjosti. Subjektivnost nas, tako, vodi u kvantitativnu beskonacnost gomile jednakih jedinki, koje svaka za sebe imaju privid svoje posebnosti, a uniformnosti sveta izvan sebe.
Takodje, socijalizacijom ustrojen karakter, koji coveka postavlja iskljucivo kao ekonomski subjekat, predstavlja nametanje samodovoljnosti, u kojem osoba postaje orudje sopstvenog egoizma, kojem je utilitarizam zajednice samo korektiv. Pod ovim se moze podrazumevati i prisiljenost na konzumiranje informacija, sa kojih, ukoliko se iskljuci, pojedinac prestaje da bude u iluziji politickog subjektiviteta (uz dobro znanu napregnutost izmedju ceznje i ostvarene slobode, sto jeste jedno od veruju modernog demokratskog poretka, kao kontinuiranog, nikad dovrsenog procesa).
Visestruka su pitanja i zahtevi se mogu postaviti. Kako je moguce da subjektivizam autarhije stoji uporedo sa oslobodjenom kolektivistickom voljom? Kako je moguce da smo istovremeno samoljubivi pojedinci i uzorni pripadnici drzave koji verno sluze u ratu? Kada i kako nastaje ova granica koja postavlja cilj jednog drustva iznad pojedinca? Zasto nam je totalitarizam toliko blizak ako smo civilizacija subjektivnosti?
Moramo pokusati doci do tacke kada je subjektivnost postala svoja izopacenost i pokusati da osvetlimo sta je znacila stoicka povucenost, sta hriscanski moral u svojoj snazi da pojedinca usmeri na vertikalu, sta gradjanska volja da se jedan princip prava na slobodu, jednakost i privatnost iznova izdvoji kao model ljudske zajednice. Zelja je uspostava veza ovih ideala sa potonjom i aktuelnom uniformnom subjektivnoscu, koja je samo odraz i prazno slovo na papiru, ovih zadatih normi jedinke i drustvenih odnosa.
*
Pojedinac postmoderniteta suocen je sa globalizacijom i multikulturalnoscu. Tehnoloski razvoj i informaticka revolucija, ciji smo svedoci poslednjih decenija, izmenila je nas odnos prema kulturi stanovanja, ubrzala protok ljudi, robe i znanja, unapredila ljudske mogucnosti i vecu slobodu izbora kada je u pitanju mesto boravka. Covek bira bolje uslove za rad u razvijenim zemljama zapada i buduci da je disproporcija ekonomskog standarda veca, mozda, nego ikada pre u istoriji, migracije su, ne samo posledica zelje ljudi za boljim zivotom, vec, na neki nacin, i nuznost funkcionisanja umrezenog sveta danas, sveta u kojem vise ne samo roba, vec najpre informacija, ne poznaje granice. U tom smislu su mogucnosti koje se otvaraju vece nego ikada pre, ali se postavlja i pitanje koliko su danas smanjene potrebe za biti-kod-kuce (i sta to uopste znaci), koliko je ono sto nosimo sa sobom samo jedna iluzija nase posebnosti, koliko je kulturna matrica koju zelimo da sacuvamo potisnuta na racun univerzalnih vrednosti i sta one danas predstavljaju?
Kultu rada kao da je sve podredjeno. Brzina sa kojom se suocavamo, a koje je preduslov za uspeh na licnom planu, poboljsanje standarda, utice na to koliko ce jacati ili bledeti nasa zelja da sacuvamo posebnost jednog etniciteta, njegov folklor, olicen mozda jos samo u predmetima koji ga simbolisu. Habitus subjekta postmoderniteta danas kao da je vise u sluzbi same komunikacije, koja nadilazi potrebu za dijalogom i zeljeni put do komfora ( i dokolice, kao izvrsnih tekovina demokratije) i postaje sama sebi svrha, mesto srastanja i praznjenja vrednosti.
Kultura stanovanja udruzena je sa kulturom saobracaja, jezickog i kulturnog transfera, bez kojih ne moze da funkcionise. Nas dozivljaj prostora direktno je uzrokovan nasom moci da mogucnosti prevazilazenja pojma blizine pretvorimo u stvarnost puta koji nam obecava lagodnost. Naravno, arhitektonika megalopolisa ogledalo je i socijalnih razlika, centar kao nalicje trzisnog redukcionizma suprotstavljen je logoru periferije i opredmecuje se u necemu sto nema estetskih pretenzija, vec je ostvarena kibernetika stanovanja u kojoj prostor predstavlja samo brigu za odrzanje koncepta egalitarnosti (pomiriti subjektivnost i broj).
Zato je kretanje samo deo vrtoglavice profita i informacije. I sta, pri tome, znaci prozimanje kulturnih identiteta, jer je pitanje, cini se, podredjeno nedostatkom nase zelje da uopste sebe predocimo u skladu sa sopstvenim nasledjem u tudjoj sredini. Nimalo paradoksalno, posebnosti su itekako na spoljasnji nacin vidljive, ali ostajanje u sferi ove pojavnosti nasih “prethodecih identiteta” koji se ogledaju u umetnickom izrazu, literaturi, narodnoj nosnji, mozda najbolje govori o trajnom ogranicenju periferije, preslikanom izgubljenom zavicajnom. Folklor je, na taj nacin, poslednji oblik bezanja od slike simulakruma, koncepta nivelacije i regulacije posredovanog mas-medijskog.
Jezik informaticke revolucije ne nosi bogatstvo sadrzaja, vec pre jednoznacne simbole brzine, rada, sto je put koji danas proglasavamo alijenacijom. Polivalentnost stila ostaje u jednom obrascu koji konotira sazimanje vrednosti. Dislokacija palanke, tako, predstavlja izazov preispitivanja kulturnih identiteta evropskog puta, jer se tek na razvalinama postmodernog manirizma, u pitanjima njemu postavljenim, moze roditi snaga novog grada, obnovljenog kretanja i aktivizma zajednice ka izvornim vrednostima.
U logisticko-materijalistickom svetu danasnjice , duhu grada, koji je orudje u kojem se reflektuje balast biblioteckog znanja (gde se u pukoj reciklazi postojecih teorijskih paradigmi mozda i ocituje nivelacija licnosti i nemoc za istinsko stvaralacko), moguce je ponuditi alternativu u izvorima unutar i izvan civilizacijskog modela. Jer temelj Evrope poznaje i asketizam, drustvenu autarhicnost helenistickog perioda, koji kroz stoicicam postavlja zatvorenog pojedinca u sukob iskljucivo sa svojim nagonima, zeljom da se oni pobede i ostvari unutrasnji ideal u sucelju sa svojom granicom, smrcu. I ovaj, univerzalni zahtev, svakako je sapripadajuci evropskoj subjektivnosti, ali je rezultat iznedren istorijskim rasponom sustinski drugaciji. Naravno, bas iz razloga cinjenice da je, u svojevrsnoj reverzibilnosti, moderan covek ponistio svoju subjektivnost, svodjenjem licnosti na objekat apstraktne, kolektivisticke volje (toliko svojstvene totalitarizmu).
Sa druge strane, na drugom kraju sveta, citava civilizacija zadrzala je u sebi princip neodvojivosti religije i filozofije, koji sprecava volju da izadje iz sebe i postane globalna, a modaliteti prilagodjavanja indijske i kineske drustvene organizacije, jesu samo spoljasnje prihvatanje ideja koje dominiraju svetskom pozornicom. Sustina istocnjacke supstancijalnosti toliko je daleka od ostvarenog coveka zapada koji je porobio prirodu i drustvo sopstvenoj oslobodjenoj volji (za moc?), koja je srz modernog pragmatizma, ali i jedan od najvaznijih karaktera evropske obicajnosti uopste.
Ipak, u zasicenju civilizacije kojoj pripadamo, ne samo u kultovima okrenutim istoku, javlja se potreba za samocom, za refleksijom koja ne pretenduje da namece volju drugome, jer je mnogoljudnost gradskog zivota, u jednom subkulturnom vidu, stvorila i otpor kultu rada i proizvodjenju afirmativnosti. Iz jedne vizure, poput kraja grcke epohe, ispostavlja nam se novi izbor, osvajati vec pokoren svet ili se vratiti “unazad”, zaboravljenoj introspekciji. Na ravni pesimizma, sta nam je ciniti, vise se niti ne moze postaviti kao pitanje, jer je sloboda izbora svedena na utapanje u znake poretka volje ili negaciju licnosti kojom se odlikuje istok. Ali svet nikada nije toliko sobom pomiren da ne trazi nove arhetipove.
Insistiranje na vlastitoj posebnosti, medjutim, na osobitosti perspektive, govori samo o kvantifikaciji sadrzaja, koji su neki vanjski sadrzaji i ne mogu se odlikovati simbolom izvan te same i proste zelje da se bude razlicit, nikako drugaciji. Gotovo da je i versko opredeljenje, danas, jednako navijackim bojama omiljenog kluba. Toliko je ono sto uzvisuje pretvoreno u modalitete spoljasnjosti. Subjektivnost nas, tako, vodi u kvantitativnu beskonacnost gomile jednakih jedinki, koje svaka za sebe imaju privid svoje posebnosti, a uniformnosti sveta izvan sebe.
Takodje, socijalizacijom ustrojen karakter, koji coveka postavlja iskljucivo kao ekonomski subjekat, predstavlja nametanje samodovoljnosti, u kojem osoba postaje orudje sopstvenog egoizma, kojem je utilitarizam zajednice samo korektiv. Pod ovim se moze podrazumevati i prisiljenost na konzumiranje informacija, sa kojih, ukoliko se iskljuci, pojedinac prestaje da bude u iluziji politickog subjektiviteta (uz dobro znanu napregnutost izmedju ceznje i ostvarene slobode, sto jeste jedno od veruju modernog demokratskog poretka, kao kontinuiranog, nikad dovrsenog procesa).
Visestruka su pitanja i zahtevi se mogu postaviti. Kako je moguce da subjektivizam autarhije stoji uporedo sa oslobodjenom kolektivistickom voljom? Kako je moguce da smo istovremeno samoljubivi pojedinci i uzorni pripadnici drzave koji verno sluze u ratu? Kada i kako nastaje ova granica koja postavlja cilj jednog drustva iznad pojedinca? Zasto nam je totalitarizam toliko blizak ako smo civilizacija subjektivnosti?
Moramo pokusati doci do tacke kada je subjektivnost postala svoja izopacenost i pokusati da osvetlimo sta je znacila stoicka povucenost, sta hriscanski moral u svojoj snazi da pojedinca usmeri na vertikalu, sta gradjanska volja da se jedan princip prava na slobodu, jednakost i privatnost iznova izdvoji kao model ljudske zajednice. Zelja je uspostava veza ovih ideala sa potonjom i aktuelnom uniformnom subjektivnoscu, koja je samo odraz i prazno slovo na papiru, ovih zadatih normi jedinke i drustvenih odnosa.
*