dess
Poznat
- Poruka
- 7.252
Istorijske osnove Republike Srpske
Pre nego što su istorijski procesi sintetizovanja veštačkih nacija na Balkanu ušli u modu, cela evropska kultura polazila je od nikad u sumnju dovedene osnove da je nacija zajednica jezika. U racionalističkoj filozofiji jezik je bio svedočanstvo da je ona čedo prirode i da je u prošlosti nastala na prirodnoj podlozi. Ali i kada su ovi procesi sintetizovanja nacija na religioznoj i crkvenoj osnovi istorijski odmakli i počeli pokazivati znake trijumfalne pobede, još je i tada srpska etnička zajednica zapadno od Drine pokrivala ogroman prostor, daleko izvan zapadnih granica Bosne i Hercegovine. Područje Vojne granice u današnjoj Hrvatskoj izvorno je obuhvatalo više od 26 odsto te političke teritorije, u Dalmaciji je na pravoslavno stanovništvo otpadalo 17 odsto, a na italijansko 11 odsto. Izračunato je 1938. da je Srba katolika u Dalmaciji bilo 25.000. Nominalno je na području Bosne i Hercegovine uvek u istoriji postojala relativna većina srpskog pravoslavnog naroda. Kroatizacija katolika je sporo odmicala, pa je Stjepan Radić zabeležio da je nacionalno svesnih Hrvata u Mostaru bilo samo 250 od 3.353 katolika po popisu iz 1895. godine. Radić je u gradu boravio nekoliko dana 1888, a podatak o broju nacionalno osvešćenih sunarodnika može se uzeti kao merilo opšteg procesa kroatizovanja. To je iznosilo 13,5 odsto katoličke verske zajednice.
Vodeći svetski antropolog i etnolog Ežen Pitar je nakon ispitivanja stanovništva na Balkanu od 1903. do 1915. godine za pravoslavne Srbe u Bosni rekao da su najstarije stanovništvo pokrajine. Merio je skelete iz doba neolita u srednjoj Bosni i upoređivao sa stanjem u vreme ispitivanja.[1] Knjiga je objavljena 1910. On navodi da je narod u Bosni i Hercegovini jedinstven, ali da se u moderno vreme podelio na „religiozne nacije”, od kojih su Austrija i Rusija stvorile razdvojene „političke nacije” Srba i Hrvata.
Na podlozi ovakvog filozofskog i naučnog zaključivanja o etničkom rasporedu naroda zapadno od Drine, sve do prvog hrvatskog euharističkog kongresa u Zagrebu 1900, svi su se politički projekti teritorije Bosne i Hercegovine vezali za etničku celinu ostalih Srba na istoku od Drine. U novom veku se takvi projekti množe od vremena Francuske revolucije 1789. Prvi veliki politički program stvaranja srpske države „Gravamina et postulata”, donet na Temišvarskom saboru 1790, nije prošao bez uzimanja u obzir činjenice da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje. Stvaranje dobrovoljačkih vojnih formacija u ratu protiv Turske 1788, pre Svištovskog mira 1791, bilo je utemeljeno na principu da se u susednim turskim pokrajinama nalazi jedinstven narod. Izraz „frajkori” upotrebljavan je jer se radilo o dobrovoljcima. Prvo dublje teoretsko objašnjenje o ovim korpusima polazilo je od toga da se uzimaju dobrovoljci uzrasta od 16 do 18 godina jer drugi ne bi bili u stanju da izdrže takav način ratovanja. Tek od Američkog rata za nezavisnost 1776–1783. u vojne organizacije evropskih zemalja uvode se ovi „laki korpusi za mali rat”. Jedan od njihovih glavnih teoretičara kapetan J. B. Šels u priručniku za oficire 1813. dao je objašnjenje da se vrbuju „ništa drugo nego od dobrovoljnih boraca (Streiter) iz svih staleža, pa zbog toga stvaraju takozvane frajkore”.[2] Stvaraju se uvek „iz jedne nacije jednog jezika, a njihovi oficiri su rođeni u njihovoj sredini, s njima odgojeni, od njih voljeni i poseduju njihovo potpuno poverenje”. Šels veli da ovi borci moraju biti nadahnuti ljubavlju prema otadžbini, a skupljaju se iz naroda koji je vičan stalnom ratovanju sa „turskim razbojničkim četama”. Prilikom stvaranja bosanskog frajkora u to vreme, srpski episkop Jovanović bio je prisutan i u tom odigrao aktivnu ulogu.
U vreme srpske revolucije 1804–1815. svi su politički projekti (sem jednog koji je stavljan na papir iz političke nužde) polazili od toga da su Bosna i Hercegovina, Dalmacija i Dubrovnik jedna nacionalna celina, zajedno sa Beogradskim pašalukom i Crnom Gorom. Ideju o „Slavenoserbskom carstvu” stvorili su pisci iz evropskog i srpskog kruga racionalista, oko nemačkog pisca Avgusta L. Šlecera. Bio je u službi ruskog cara i imao zadatak da skuplja članove Akademije nauka. Njegovi učenici sa univerziteta u Getingenu, Andrej S. Kajsarov i Aleksandar I. Turgenjev, posetili su 1804. Beograd, pre nego je bio od srpskih ustanika oslobođen. U Sremskim Karlovcima bili su gosti episkopa Stratimirovića, koji se dopisivao sa Šlecerom. U Trstu ih je ugostio Dositej Obradović i od njega u Rusiju odneli prepis refrena pesme „Vostani Serbije”.[3] Mitropolit Petar Prvi Cetinjski svoj projekat o Slavenoserbskom carstvu sa prestonicom u Dubrovniku prethodno je stvarao u korespondenciji sa episkopom Stratimirovićem. Pre izbijanja Prvog srpskog ustanka, u Hercegovini i Dalmaciji su bile tajno stvorene jedinice za ustanak sastavljene od pravoslavnog i katoličkog stanovništva.
U političkom pogledu, ujedinjenje Bosne i Hercegovine u srpskoj državi bilo je ostvareno u vreme Velike istočne krize 1875–1876. Iz Bosne i Hercegovine je već u prvim mesecima ustanka, nakon avgusta 1875, prebegla na habzburšku stranu oko polovina srpskog pravoslavnog naroda. Kako je u prvom popisu stanovništva, rađenom po evropskim zahtevima 1879, stanovništvo u obe pokrajine iznosilo 1.100.000 ljudi, a broj prebeglica rastao iznad 220.000 u početku, za još 70.000 posle, mora se zaključiti da je tada više od 50 odsto pravoslavnog stanovništva bilo etnički očišćeno iz Bosne i Hercegovine. Nakon objave rata Srbije i Crne Gore protiv Turske, na Vidovdan 28. juna 1876, proglašeno je ujedinjenje Bosne sa Srbijom i Crne Gore sa Hercegovinom. Cela teritorija od Timoka do Une predstavljala je srpsku federativnu državu, pri čemu bi na crnogorski deo otpadao prostor od Neretve do Lima. U Bosnu je bio poslat namesnik srpskog kneza Milana Obrenovića, pukovnik Mileta Despotović.
Proklamovanje državnog ujedinjenja Bosne i Hercegovine u jedinstvenu federaciju srpskog naroda 1876. dovelo je do otpora Austrougarske i velikih evropskih sila. Pre izbijanja ustanka 1875. habzburška obaveštajna služba poslala je svog veštog stručnjaka i oficira Alfreda Babića. On je u više izveštaja napravio analizu političkog raspoloženja naroda u Bosni i Hercegovini i Slavoniji. Zaključio je da se uticaj iz Zagreba osećao sve do Slavonskog Broda, „ali je odatle dalje i kod katolika i kod istočnjaka merodavna srpska ideja”. „Izbeglice iz Bosne”, veli on, „o Hrvatskoj i hrvatstvu imaju sasvim malo, ili nikakvog pojma.” To je bio razlog da je Austrougarska ubrzala pripreme za okupaciju Bosne i Hercegovine.
Filozofiju koja stoji iza ovog straha habzburške državne elite od stvaranja jedinstvene srpske države formulisao je ministar spoljnih poslova Julijus Andraši, koji je na tome radio i ranije. Svom generalnom konzulu u Sarajevu davao je još 1872. savete da utiče na tursku vlast da u Podrinju naseljavaju katoličko i muslimansko stanovništvo kako bi se prekinuo srpski etnički kontinuitet zapadno od Drine. Ovo je bio i razlog da je u preambuli Saveza triju careva 1872. bilo uneto da će se tri velike sile (Austrougarska, Nemačka i Rusija) boriti protiv moguće revolucije. Objašnjenje se nalazi u instrukcijama vlade da se u Vojvodini goni Ujedinjena omladina srpska, čak da se u to vreme izvrši i razmeštaj habzburških vojnih jedinica.
Velike sile su na Carigradskoj konferenciji, krajem 1876, početkom 1877, stvorile projekat pretvaranja Bosne i Hercegovine u autonomnu državu pod sultanovim suverenitetom. Sâm Andraši je objašnjavao da Bosna i Hercegovina nema svoju nacionalnu svest, nemaju jedinstveno biće (Sein), pa od toga postoji opasnost da se zaista može stvoriti jedna velika srpska država na Balkanu. Carigradska konferencija velikih sila tada je stvorila program autonomne države sa jednim guvernerom koga bi postavljao turski sultan, uz odobrenje velikih sila. U Narodnoj skupštini kao zakonodavnom telu pravoslavni i muslimani bi imali po dve petine poslanika, a katolici jednu. Država bi bila podeljena u kantone, čije je guvernere postavljao sultan iz većinskog naroda u kantonu. Postojala su i kantonalna veća, a vojsku je zamenjivala milicija organizovana od mešanog verskog sastava.
Privremeno proglašenje „bosanske nacije” i „bosanskog jezika” trajalo je do smrti njihovog tvorca Benjamina Kalaja. To je nakon 1903. napušteno, u istorijskim uslovima sporazuma srpskih muslimanskih predstavnika na tajnom zborovanju u Slavonskom Brodu 1901. o stvaranju zajedničke srpske nacionalnosti. Muslimani su prihvatali etničko srpsko ime za narod i jezik. Neki naučnici sumnjaju da je ovaj sporazum konačno zaista bio prihvaćen, ali je turski istoričar Ajdin Babuna otkrio instrukciju turskog sultana da muslimani pregovaraju sa Srbima o zajedničkoj nacionalnosti i jeziku, ali da sporazum ne potpisuju. Turska vlada se iz te vremenske dubine pripremala da se odrekne Bosne i Hercegovine i o tome pregovara sa habzburškim predstavnicima. U aneksionoj krizi to se zaista i dogodilo.