Kominike kaštigova

1. KARANFILOVA

Drugi dnevnik televizije srpskog entiteta, na dan butmirske jesenje seanse aktuelnih političara Bosne i Hercegovine i izaslanika njihovih inostranih mentora. Dodik joj, karakterističnim držanjem u intervjuu, izmami osmjeh. Blagi bol u ruci, zadržanoj u položaju pogodnijem za biranje kanala, opomenu je da je tek dosade radi tražila zanimljiviji programski sadržaj. Opomenu je da je bol izvjesniji i duži od smijanja. I da traje. Predugo.

Istog tog oktobarskog dana 2009. odvukla se do posla, crnogorski lijeno i bosanski tupo, odlažući takvom zadatošću zdravorazumske reakcije šta i gdje, te s kim joj se dešava. Odlažući, ali ne i poništvajući ih. Memla maltene golubarnika koji se neko usudio upriličiti i nazvati kancelarijom, najzad joj prodrije do onog sloja u kostima koji prekidač za lampicu, ah... bunta... bijaše.

A kao i svi rođeni u Jugoslaviji pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina XX vijeka, stasavala je na, ispostavilo se, iluzijama o životu kraj srećnih, spokojnih ljudi. Sanjala kako daruje nekom Crnogorcu svoju pionirsku maramu na Pohodu Titovim stazama revolucije. Da će istrajavati u kovitlanjima prinčeva kojih svakako ima, jer je blizu nje on, skriven i maštovit u igri kako ne bi znala da je tu.

Snovi se održaše kao jedina tekovina Revolucije. Dok ima sanjara. A nema Jugoslavije. Ali ječe srbije, slovenije i hrvatije, hrvatske, slovenske i srpske. Svakojake. Čuj, nejake. Pa se žaliti... Kome bi u njima, pa i bez nje, išta moglo faliti.

Olga Karanfilova. Tipični izdanak radno-narodni. I porodičnim i emotivnim nasljeđem. Srdačnost do benavosti, snaga do nesalomivosti. Toplina po ženstvenosti, iščezavajućoj uz drugomilenijumsko iščeznuće. Sve ispoljivo kad mu vakat bude.

Nova knjiga na pomolu?

Sme li da se pomogne, druže?

коминике (фр. communique), латиницом: kominike
службена објава, званично саопштење, званичан извештај; комуникат.

kaštigova=?

to je nesto kao objava kazne, proglas kazne ili kazneno saopstenje, tako nesto

kastigirati (l. castigare)
kazniti, kažnjavati; koriti, karati; kastihovati, kaštigovati.

— Spremi li se, najzad?! – na krilima potrebe da pođe u WC, povika Olgina majka, čineći joj još uzbudljivijim dotjerivanje za prvi rendes. Previše uzbuđenja izazva previše smetenosti. I ostavi pečat. Pri vatrenokrštećem i svim narednim susretima s nemnogo muškaraca, na jednom i drugom kraju Savskog mosta u Brčkom.

Zašto je to tako... Strpljenje da se proniče u tuđe razloge nepoželjnog i neočekivanog ponašanja, imamo tek pod stare dane. Mladost je, srećom, beskompromisnija. Mudrovanja su samo izgovor pred slabljenjem ili nemanjem snage. Pa i nek’ se zalomi štošta epohalno. Eureka najzvonkije odliježe kad se zalomi u bedrenom tjesnacu...

Kosmodrom široko otvoren maštarijama, kad su noge skupljene. Svakodnevna lansirnaja u najznačajniji joj od svih svemira: u Mikinu poeziju. Iz tih beskonačnosti stižeš konačniji i bogatiji, omađijaniji i sažetiji, blagopomazan i svet. I ne mož' ne zapatit otkriće. Dragocjenije od naučnih. Samo ti treba sopstvena dozvola. Za let.

Bosni se zalomiše svatovi kao povod. Rata koji nije rat. U SRJ. Fali F. Fali nenadoknadivo i neprepričivo. I Mika Antić bi ustuknuo. Tim svojim načinom boga. A Olga je mogla. Preko. Ne samo jedne i ne samo Save. Tjemenu mnogougla unesrećenih, nije odoljela. Svečano se utjemenila u opsadnom SFOR-ovskom hameru i klela Dejton. „D, ej tone“.

Ne može dalje dok ne odgonetnemo naslov...

Загонетан, и на сваки начин иритирајући наслов је пола успеха.

pa ja ga odgonetnuh, nemojte me zbunjivati

Za sad, obecava.

— Je l’ imaš neku posebnu želju gdje bismo pošli na piće? – Džentlmenski joj se, odmah po susretu, obratio dvije godine stariji Alen, davne 1984. na Praznik rada.

— Svejedno mi je, samo da ne bude zagušljivo i bučno.

— U redu, onda ću sâm da se postaram da nam bude... lijepo, zar ne?

— Nemoj, bolan, sam. Ipak je, kažu, bolje udvoje – smandrlja Olga taj pokušaj duhovitosti i zali se posramljenošću. Dobro je, uslijedila je šetnja i pirkanje vjetra u obraze. Nevješto koračanje rubovima požude i pristojnosti. Njoj nikako da pukne... horizont neometane egzaltacije muškim dodirima. I pored simpatičnog početka, ni te večeri.

Tišinu prohladne majske noći remeti povremena, daljinom prigušena buka vozila i pokoji nejasan šum, u dvorištu davno usnulom, očinskom. Beskrajne zavjese tame otimaju mi očima opipljivu toplinu sobe, ostavljajući samo čvrstinom sna rješive dileme. Bezbrižnost u djetinjarijama kopkaju izazovi dolazećih mladalačkih dana, koji kao da i toplu majčinsku postelju učiniše pretijesnom, oduzimajući joj onu, već zaboravljenu, lakoću uspavljivanja...

Tako je Olga, po povratku doma, raspršila impresije o Alenu, i inače se slično odajući dnevničkim pubertetskim vratolomijama, lako uzdahe u zanos pretvarajući. Ipak je sanjala, brzinom puža budna pred srećom, u mislima ljupko ugniježđenom uz tjelesno i mentalno sazrijevanje. Ne bješe Olga rođena za tija pusti... provodi, provodi – duše progoni. Zavlačila se pod korice knjiga olinjalih i tajneznajućih pjesnika i pisaca, radije nego pod ćebe s kakvim pohotnim muškarcem. Pazila da ne slomi ma čije srce. A srcâ vazda. Za lomljenje.

"Spremi li se, najzad?! – na krilima potrebe da pođe(š) u" nove pisane pobede!

"Pazila da ne slomi ma čije srce. A srcâ vazda. Za lomljenje."

Ejjjjj, ideš mi na živce kad kreneš ovako da pišeš. Mnogo je. Previše. Dobro. Bre.

Dnevničkim mislima meškoljio se i Olgin virtuelni prijatelj Grujica – rimogard. Čuvar rime po forumskim stjecištima, ninjo Grujica, redovno joj je imejlom ažurirao link svog dnevnika. Sveske, agende i notese svakojakih poveza i formata, s koričnim logoima novopečenih tajkunskih ili raskrkanih socijalističkih firmi, hemijske i ine olovke, zamijeniše tastatura i neke od socijalnih mreža. Kompjuteri kao značajna poluga u alijenaciji čovjeka od svog suštastva. A što i ne bi bili, kad je izakan i prežvakan svaki vid krštenog društvenog opštenja i zbližavanja. Čeljadetu, do sâme smrti, ionako ništa nije zagarantovano, pa čemu prebiranje da li je i koliko važno ili sveto ma šta čime se zanimalo.


2. DIJETE GRUJICA

14. februar 2011.

„O, bože...“, gotovo da izgovori ninjo Grujica, rastavljajući se od sna koji mu bješe pohodio sâm Bogo, izazvavši višeminutni lančani mentalni orgazam – božanski, je l’ te, i dostojan buđenja. Silina kontrakcija, oslobađana u vidljivim crvenkastim talasima, širom otvori (do orgazma tek odškrinuti) prozor stana na 7. spratu najjužnijeg dobojskog solitera i na parkingu upali praistorijskog golfa jedinicu čiji je dizel motor brektao narednih pola sata, kao zvučna pozadina Grujičine egzaltacije, sve dok ga Dragan i Gorica ne ugasiše talasima radija, u 6 ujutru. Gašenje nije važilo i za paśu bratiju koja se zbog samilosti komšiluka nad psećom im sudbinom iz dana u dan umnožavala i krešendo laveža vrhunila baš u ranim jutarnjim satima.

U upravo okončanom snetu bogonije se opredijelio za obličje starca Foča od stotinu ljeta kakvim ga je Grujica izmaštavao. Zavrg’o laptop, prikladno stoljetnoj muci uzdahnuo, sjeo na bogovskom dupetu prikladan oblačić, prikladnim pokretom pogladio bradu i u Wordu 2000 (jer se još nije prešaltovo na Office 2007) tražio razrez paragrafa što su za tu priliku sljedovali Grujicu. WiFi konekcijom se nakači na Grujičin internet nalog. Prikladno. Da se ne potroši, grdan.

— Rimogarde, Rimogarde... – stade da se unosi Bogi – Trivun lobir’o da te lično malo... motivišem u pospješivanju... ovaj, stvaranju respekta prema Danu zaljubljenih.

— Samo da ti aktiviram ¶ za lakši uvid u paragrafe – i da ne sačeká dozvolu, a uz ugodno čuđenje, te prikladno bogoslovno mmm, Grujica načas uze kompjuter i istovremenim pritiskom na tastere Ctrl, Shift i 8 obavi što je želio – mogu i da ti formatiram tekst, to mi pos’o.

— Misliš, kuća? Nema toga što ti možeš a da i ja ne mogu. Zaboravljaš da sam kreator – riškajući po I te kako Mojim dokumentima bog ravnodušno procijedi kroz zube, ostavljajući utisak da se više bavi nečim drugim nego upućenim odgovorom.

— A ko je tebe kreirao?

— Ja sam sveprisutan, nenastajiv i neugasiv. O meni se tako ne razmišlja niti mi se tako pristupa. Ja se naslućujem, osjećam.

— Ne umijem ja to. Slaba mi emocionalna inteligencija.

— Slabosti su potrebne i neminovne. Inače bih ja sanjao tebe.

— E, a sanjaš li... zapravo, spavaš li ti kad?

— Ne trebaš sve da znaš. I mnogo se bakćeš idealima. Savršenstvo se kako-tako dâ naći samo u monolitu – Grujica se ugrize za usnu, da mu ne bi spočitao gramatičku grešku.

— Onom Kjubrikovom, Klarkovom?

— Opet on. Nema njihovog i vašeg, sve je to moje. Da, 1 × 4 × 7. Idealan odnos.

— Navodi na pomisao da je i 14.7 idealan datum? A danas 14.2, cvrc!

— Ne likuj. Imam za tebe danozaljubljenički poklon-zadatak. Tvoja supruga, Nastasja Petrovna, u grupi Prekrasne žene fejsbuške ne može steći pravo na nagradno putovanje ako i ti nemaš nalog na FB. Sočinjen si da se ne zadovoljiš očekivanim i podrazumijevanim kliktanjima po ponuđenim opcijama, te ti zipujem i šaljem fotografiju TV-a ekrana 16 × 9, rambo-amadeus milje za isti, prve programske sadržaje Nivo TV-a i par sati rada u PS i srodnim aplikacijama. Vrijeme je da se i ti prijaviš, evidentiraš. Pozna te i Nastasja, pa ni ne sumnja da li ćeš je neprijavljivanjem ostaviti na cjedilu.

— Prihvatam da se nađem samo na evidencijama na kojima su RobiN i Lo. A malo je takvih i sve se mahom tiču moranja, ne hrljenja u njih ili ličnog izbora.

— I ti priznaješ samo Sud Partije, a... Ako me išta može naśekirat pri dumanju jesam li se ogriješio o lične zakone pri stvaranju svijeta, onda je to uobrazilja kako su Balkanci jedini na svijet, kako se sve oko njih vrti i kako će se sjatit sve tajne i javne informativne službe najmoćnijih država svijeta da istraže i iskorijene komunističku nadarenost gologuzih inksana kakav si ti, a se pojave na FB. Dragi moj, ako već nijesi shvatio, vremena proganjanja neuklopivih su prošla, niko te ništa ne pita, nikome ne smeta ma šta razglašavao, zahtijevao, tj. zazvuči tako – laprdao. Zna se čija riječ i djelo imaju važnost i kome je dopušteno da im doprinese težini. Ko ti je kriv što ne žmuriš dok te prcaju. To ne bi podnio ni nadčovjek – naglasi bog slovo d u posljednjoj riječi.

— O, bože, pa ti si nepismen! – na natčovjeku ne odoli da zagracija Grujica.

— Jer da?

Muk, pa odgovor, intoniran kao da je izgovoren da nije bilo dramske pauze:

— Jes’, vala... Ali me ne iznenađuje.

— Bog stvara puriste, što ne znači da je i sâm takav. Cirkumfleks, eto. Uostalom, volim da se igram. Podosadno na ovim oblacima. Brkanje tih jer i je l’ apriori je bilo izvjesno da će se primit u raji i bez moje navigacije. A i đavolu ne morah ’ljeb da uzimam. Pojasnih ti, da lakše shvatiš da sam te navlačio.

I navuče ga, ubrizgavajući mu i gratis kuru emocionalne inteligencije. Zatim su se čuli ventili golfa jedinice, a tokom dana se na netu pojavilo ovo:

Na nekom net forumu, istoga dana, osvanuše i ove Grujičine impresije:

Postoji subotnje i nedeljno veče, zar ne? Da ukinemo ostale večeri i popodneva tokom sedmice, jer baš nešto ne čuh, čak i u šaljivim, kamoli književnim prilikama, da su izvedeni prisvojni pridjevi od ponedjeljka, utorka, srijede, četvrtka i petka?

Da, stihija bi se rasprostrla jezikom kada ne bi vladala elementarna pravila. Začkoljice, međutim, upozoravaju kako nam je jezik sve – ali ne savršen. Stoga obazrivo i bez vitlanja isključivim „tumačenjima“ delikatnog u pravopisu, jer prije ili kasnije zadrtost biva deplasirana.

Kvazi dušebrižnici koji su nekakav svoj glas digli u posljednjih dvadesetak godina, što se (nimalo slučajno) poklapa s tendencijama razvodnjavanja i upropašćavanja aksiološkog sistema, došli su na ideju da se srpski jezik (i ini slovenski jezici na ex-YU prostoru... ispade da ih ima sijaset) skrnavi stranim izrazima. Elokvenciji bi da potkrešu grane. Neće da može. Upliv tuđica nije počeo s demoNkratskim „osvješćivanjem“ plebsa, već jezik jednog podneblja, kroz čitavu istoriju naroda koji se tim jezikom služi, šiba ukupnost društvenih i civilizacijskih kretanja, oblikujući ga proporcionalno tim kretanjima. Turcizmi su spočitanim dušebrižnicima ili nepoznanice ili im gledaju kroz prste. Jezik je živ. Institucije njegovog čuvanja i njegovanja – takve kakve su. Preostaje oslanjanje na lični senzibilitet i ekvilibristika s dopadljivošću sopstvenog i tuđeg izražavanja. Mislim da je pametnije pozabaviti se što dosljednijom gramatičkom podrškom jezičke šarolikosti, nego njenim sakaćenjem. Svakako da tu ne amnestiram fancy termine poput smaranja, ekstra, super, papirologije i sl.

Latiti se krupnih riječi u svrhe edukacije, a zanemarivati ahilove pete u samoj postavci takvog upozorenja, možda je i sama drskost.

Namjere onih koji se usude da opale iz uglova svoje „nenadmašne gramatičke sazdanosti“, mahom su benignije od prgavosti njihovih formi. Zato se prethodno ipak valja nakašljati, pa mu ga dati po paragrafima! ;-)


22. februar 2011.

Dragi se bog, nakon Grujičinog sna, rasprostrije po siluetama svojih transcendentalija, samo bogobojažljivima uočljivim. Da li se, u jednom od takvih svojih izdanja, zavukao u krhko Beninjijevo tijelo ili je grmio zvonkim njemačkim suglasnicima s fašističkih usana, prosudite sami:

1. mart 2011.

Pa dobro... svi sve znaju, a naročito šta je red i (pravi) način... Međutim, uz sijaset drugih izvitoperenih civilizacijskih normi (drznuću se uvjerenjem da sam spoznao suštinske za nečemernog nam socijalističkog razdoblja) nekako je najdominantnije „razvodnjavanje“ svega živog i neživog, istinitog i lažnog, tačnog i netačnog, svetog i besprizornog, tj. sloboda da ma ko, po svom nahođenju, čereči objektivnost i vitla svojim argumentima da odbrani svoje stavove. Fino kukavičje jaje podmenuto od moćnika iz kojega se svakako nikakav altruizam ne može ispiliti... Pade mi na pamet gomila dječurlije na skijanju i njihovo POTPUNO ODSUSTVO mara za boldovanim. Da li je baš toliko retro misliti da je ne samo nevaspitano, nekulturno, nego i strašno, ići preko reda do uspinjače? Da li se, možda, takvom stihijom, ili nekim egzaktnim, isključivo naučnim procesima pokreće ista ta uspinjača? I sâma, ma koliko infantilna djeca, jako dobro znaju gdje je čemu, pa i njima, mjesto. Sred takvog jednog nastupa u prevaspitanju nedoraslih, začu se frktanje tatice ponajnestašnijeg mališana, upućenog meni (jer sam pokušavao deMbilima staviti do znanja da srljaju u dezorijentaciju i nesumnjivo siledžijsko ponašanje pri stasavanju): „A moraš znati da on (to nevaspitano derle) nije ođe sâm“. OK, OK, ostali smo svi na svojim skijama, a štapovi nijesu suviše grčevito stiskani šakama...

Moguće da bi ovo nekome bilo benigno... ta i meni, ali je više nego ilustrativno i dokaz da na svakom ćošku, pri svakom masovnijem događanju naroda sikće zloba i njeni surogati.

Koliko se sjećam, a došlo je vrijeme da se normalnog i dobrog s naporom prisjećamo, učili smo da tuđe knjige treba čuvati bolje nego svoje i ako sam ja podlegao toj floskuli kao da je neka fraza, onda je nastupio oksimoron... Toplo, iskreno, pravedno, he... časno... u današnjem aksiološkom sistemu izvrgavaju se neviđenom ruglu, ako se uopšte više mogu zateći kao pojava.

I onda se, u svoj toj namjerno unakaženoj atmosferi, nađu prosvetari da ištu neka svoja kao prava... od neobrazovanih i zadriglih. Ne može nepismen pisati, ali umije sa šibom, bolje od ma kog pedagoga... Pardon, pedagog bi ostao bez posla istog časa kad bi pomislio na prutić, a kamoli ako bi ga primijenio kao sredstvo utuvljivanja u glavu drugačije neutuvljujućima. Prolama šiba vazduh, prebrojava se višak zaposlenih u nastavi! Eto odgovora vlasti... Šačica najgrlatijih ili onih kojima je rečeno da stvaraju privid buke, dobiće neku satisfakciju, zna se u kom obliku, a onda – razguli...

Simpatično je kako glasnogovornici zla navode unesrećene iz drugih branši da se pobune što se ovi bune, jer bi ljekarima, recimo, umrli pacijenti ako ne operišu, etc, etc. Na podršku i jasno i glasno solidarisanje, nikoga, ni u ludilu, ne usmjeravaju...

A ovim obnevidjelim gledaocima televizijskim da upakuješ ... u kutiju i vežeš je mašnicom, nahvaljivali bi i nahvaljivali miomirise raspršene iz škatule...

Kalupi dragi, kalupi krasni... Ekscentricima bivaju oni koji ih se klone. U očima ukalupljenih.

Dani evroŠizije. Ha, dani... Urednici i spikeri tivi gnjavnika zaspivaju s nelagodom jer... prije ili kasnije, slovenačko Evropo zdaj! neće oduzimati poslušnički im dah. Pa su čim će ondak uvažavat biračko tjelo koje, navodno, birka predstavnika na jurosongu? Dore i druge noćne more. Dino se ingliškim, gore no Štulić (a mislilo se da od njega ne mere gore) popevkom bošnjačkom rve. Postizborni Jutarnji program erteesa Ninom počinje i Ninom svršava dok nakaradni voditeljski tandem glumi spontanost ćaskanja... Šta li je s oficijelnim crnogorskim veleposlanikom? Da nije Božo Bulatović namiris’o koji ojro, pa sklepucnuo prinadležnu limunadu... A ne vjerujem, bogomi, da će moć i privirit. Ima prečija. No, ko pjeva, na Novaka ne misli. I Nole sve daje, do Živojinovićevog skalpa. Za Srbiju. Inflaciji zabio as (ne znam okle drugo dinar zastao da galopira k’o u doba nepravedno i ničim izazvanih sankcija). I to iz druge serve. Ememefovci traže challenge. Na brzaka im montiraju out. Indisponiran, entuzijazmom dvjesta evradi mjesečno teških sunarodnika, Đoković lomi petnaestak reketa i šilje ih tak’e u publiku. Tinejdžerke i jedna ekološka mala plava kraj teveja izazvaše potop suzama, nadajući se karti za Noletovu barku. Dinar gubi. Poen. Al’ još vodi rat, da mu ni Šemsa nije ravna. Manje nakostriješen no kad je Milu onomad namjerav’o doakat, Jugoslav s bedevetdva intervjuiše Lukšića. A Lukšić vlada. Prstima. Obrvama. Na intonaciji glasa valja još poradit. Kanda je kršan. E, đe ne zapadoh za oko kralju na sastanku Republičke konferencije Predsjedništva SSO CG, davne 1984. Zalud te zapadah Mośu, na vježbama iz ekonomike preduzeća... Svejedno, kud bi ondak s Miškom...

Odo’ srknut jednu chat fejsbušku. Kad ne ispijah kafu iz nimalo virtuelne komšijske. Ćikare. I umjesto Božove,

Svako me slovo u očaj baci, Sreća je zemlja daleka...

navijam ovu, ovako: