20. 10. 1944: ŠTA SE ZAISTA DEŠAVALO?

Koča

Elita
Poruka
15.249
Proklamovani cilj sovjetsko-bugarsko-albanske invazije Srbije bio je borba protiv Nemaca. U stvarnosti, nemački poraz je ovom invazijom samo odložen

Zbog politike Zapada, u celoj Istočnoj Evropi pitanje demokratija ili komunizam rešavali su sovjetski tenkovi. Tako se osnovna ideja manevra jugoslovenskih komunista sastojala u izbijanju na Dunav, odnosno na jugoslovensko-rumunsku granicu, radi spajanja sa očekivanom Staljinovom vojskom. Trenutak spajanja oni su računali kao dan pobede u građanskom ratu.
Bitka za Srbiju - koju je valjalo preći da bi se izbilo na Dunav - komunisti su započeli odmah posle kapitulacije Italije. Oni su napadali, a četnici su se branili.

Činjenica da je Crvena armija prešavši Dunav 5. septembra 1944. godine najpre srela četnike, a ne komuniste, simbolično dokazuje da je pobednik Bitke za Srbiju na bojnom polju Dražina vojska. Bitka za zelenim stolom davno je već bila izgubljena, poništivši pobedu srpske vojske, kao i u mnogim drugim slučajevima, od oslobođenja Kosova i Metohije 1878. godine do naših dana.

Sredinom septembra 1944. godine u Srbiji su se nalazile dve velike grupe komunističkih jedinica. Prva je bila na jugu i krajnjem istoku, pod komandom Koče Popovića, sada sa oko 15.000 boraca. Popovićevi partizani graničili su se sa četnicima iznad Niša i Jastrepca. Druga grupa komunista, pod komandom Peke Dapčevića, protezala se od Gornjeg Milanovca do Tare i Povlena, sa takođe oko 15.000 boraca. Nasuprot Dapčevićevim jedinicama stajale su najveće četničke formacije, pod neposrednom Dražinom komandom.

Posle 11. septembra glavni četničko-komunistički front uspostavljen je na liniji Rudnik - Suvobor - Povlen - Jagodnja. U pozadini fronta, u Jadru, četnici su spremali kontraofanzivu radi vraćanja Dapčevićevih divizija u dolinu Zapadne Morave, a zatim dalje prema zapadu. Početak kontraofanzive utvrđen je za 24. septembar, a okosnicu udara trebalo je da čini 4. grupa jurišnih korpusa.

Kontraofanziva je odložena jer je 22. septembra počela sovjetska invazija Srbije. U Srbiju je ušlo 414.000 crvenoarmejaca.1 Tri dana pre toga, srpsku granicu prešla je kompletna bugarska armija, a nešto kasnije sa juga su pozvane i dve albanske divizije. Sveukupno, pod komandom sovjetskog maršala Tolbuhina, u invaziji Srbije učestvovalo je preko milion vojnika.

Tolbuhin je sve tri bugarske armije 19. septembra poslao pravcem od Caribroda i grčke granice do albanske granice i gornjeg toka reke Drine. Sovjetska 57. armija krenula je 22. septembra sa linije Caribrod - Dunav, sa zadatkom da ovlada prostorom do srednjeg i donjeg toka Drine. Najzad, 46. sovjetska armija upućena je 27. septembra sa linije Dunav - Temišvar, pravcem Tisa - Dunav - Beograd. Bugarska vojska već je imala pet divizija u Srbiji i tri divizije u Južnoj Srbiji (Makedoniji). Te jedinice nalazile su se u sastavu Hitlerove soldateske do 9. septembra, kada su Bugari prešli u suprotni tabor. Bugarska fašistička vlada ponudila je predaju Amerikancima još 10. februara 1944. godine. Uslov je bio zadržavanje teritorija dobijenih od Hitlera, tj. Južne Srbije i grčke Trakije. Amerikanci i Englezi odgovorili su da ‘‘savezničke teritorije ne mogu da budu u pitanju da bi se uticalo na Bugarsku'‘.

S druge strane, Sovjetski Savez je odlagao pregovore o kapitulaciji Sofije, ‘‘dok se savezničke snage ne približe Bugarskoj'‘, kako je to Molotov 12. marta saopštio britanskom ambasadoru. Savezničke snage o kojima je govorio Molotov bile su, naravno, sovjetske. Tek po upadu Crvene armije u Rumuniju, 23. avgusta, Molotov je izjavio kako mogu da počnu ‘‘pregovori o primirju, koje je Bugarska zatražila februara 1944'‘.

Sovjetske trupe izbile su na bugarsku granicu 1. septembra. Pet dana kasnije, Molotov je objavio da se Sovjetski Savez ‘‘smatra od toga časa u ratu sa Bugarskom'‘. Formulacija ‘‘od toga časa'‘ bila je važna zbog plana koji su Sovjeti utanačili sa trojicom prokomunistički nastrojenih ministara bugarske vlade. Sovjetski Savez je objavio rat Bugarskoj u sedam sati uveče 5. septembra, da bi ova trojica u ponoć zatražila, i dobila, primirje. Sledećeg dana Crvena armija je upala u Bugarsku, a u Sofiji je proglašena komunistička vlada.

Angloamerička diplomatija, koja je u svemu ovome zaobiđena, sada se najednom uplašila posledica dotadašnje sopstvene politike. Bilo je, naime, jasno da će Staljin, suprotno odlukama Teheranske konferencije, upotrebiti bugarske trupe za boljševizaciju Grčke i Jugoslavije. Zato je Moskvi već 19. septembra upućen predlog dopune uslova za prelazak Bugarske na savezničku stranu. Britanski delegat Strang tražio je da se u uslove unese odredba prema kojoj bugarske snage ‘‘ne mogu da se upotrebe na savezničkim teritorijama bez prethodnog pristanka odgovorne savezničke vlade'‘. Reč je o grčkoj i jugoslovenskoj vladi, koje su se nalazile u Londonu. ‘‘Ako bi se bugarske snage predstavile kao oslobodioci grčkih i jugoslovenskih teritorija, utisak na narod bi bio užasan'‘, rekao je Strang.

Bugarske fašističke trupe morale su da se povuku iz Grčke i Jugoslavije još krajem avgusta. Bio je to uslov za prihvatanje primirja, sa kojim su se Sovjeti složili 20. avgusta, ali ga nisu ispoštovali. Oni su najzad, 26. oktobra, izjavili kako ‘‘smatraju da su se sve okupacione bugarske snage povukle iz Grčke i Jugoslavije i da bugarske trupe sada u Jugoslaviji nisu okupacione, već operativne snage pod komandom maršala Tolbuhina'‘. Nije izostala ni ironična primedba: ‘‘Izgleda da se to primilo sa opštim razumevanjem'‘. Zapravo, Bugari su se povukli iz Grčke, ali su na jugoslovenskoj teritoriji samo zamenili fašistička obeležja komunističkim i od okupatora proglašeni oslobodiocima. Čerčilova konfuzna ideja da će Jugoslavija biti komunistička zemlja, ali pod britanskim, a ne sovjetskim uticajem, doživljavala je krah.

Proklamovani cilj sovjetsko-bugarsko-albanske invazije Srbije bio je borba protiv Nemaca. U stvarnosti, nemački poraz je ovom invazijom samo odložen. Najjači udarac Hitleru mogao se zadati direktnim napadima na Berlin sa istoka i zapada. Tako je i bilo dogovoreno: sovjetske trupe trebalo je da napreduju prema Berlinu istovremeno sa angloameričkim iskrcavanjem u Normandiji, 6. juna. Ali, Staljin je najpre odložio, a zatim zaustavio pokret Crvene armije prema nemačkim granicama. Na ovaj način on se svetio Americi i Britaniji što se do tada nisu dovoljno angažovale u ratu. S druge strane, iskrcavanje u Normandiji usmerilo je pažnju Nemaca na tu stranu, što je dalo mogućnost Sovjetima da deo svojih trupa pošalju na jug, radi boljševizacije balkanskih država.

Stigavši na jugoslovensku granicu, Sovjeti nisu skrivali svoje namere. Dozvolu za prelazak granice tražili su samo od svoje ispostave u vidu Komunističke partije Jugoslavije, ignorišući kralja i legalnu vladu, pa makar ona bila i Šubašićeva. Šest dana po prelasku granice, 28. septembra, na moskovskom radiju je objavljeno da je cilj sovjetske invazije Jugoslavije zavođenje komunističkog režima. To je rečeno u sledećoj formi: ‘‘Sovjetska komanda primila je uslov koji je postavljen s jugoslovenske strane: da će na teritoriji Jugoslavije, u oblastima gde će se nalaziti jedinice sovjetske armije, delovati administracija Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije'‘. ‘‘Jugoslovenska strana'‘ je Komunistička partija, a ‘‘Nacionalni komitet oslobođenja'‘ je komunistička vlada, tj. Avnoj. Bila je to klasična okupacija, jer su jugoslovensku stranu predstavljale druge partije i institucije. Komunistička stranka predstavljala je samo Sovjetski Savez. Braća Kneževići pišu:

Glavni razlog upada sovjetskih snaga bio je: da se unište snage generala Mihailovića u Srbiji, da se iza trupa sovjetske vojske i Bugara zavede vlast komunista i da se izvrši fizičko uništenje svih potencijalnih neprijatelja boljševizacije Jugoslavije - da se izvrši revolucija kao ona 1917. u Sovjetskom Savezu, tako da Tito može da se održi na vlasti i bez prisustva sovjetske vojske i Bugara.

Noć uoči upada bugarskih jedinica u Srbiju J. B. Tito je pobegao od Britanaca sa ostrva Vis. Otišao je na sovjetsku teritoriju, da bi četiri dana potom još više ograničio slobodu kretanja engleskim i američkim misijama kod svojih jedinica. Na to su Amerikanci odmah prestali da mu doturaju pomoć i da odvoze komunističke ranjenike u Bari. Idn se žalio Molotovu na odlazak vođe jugoslovenskih komunista bez pozdrava, ‘‘iako smo mi naoružali i opremili maršala Tita i omogućili njegove operacije. Moram da ponovim, smatrali smo uvredom ono što se desilo'‘. Englezi ipak ništa nisu učinili radi ublažavanja katastrofalnih posledica svoje jugoslovenske politike. Naprotiv, i dalje su nastavili da sarađuju sa komunistima.
 
Posle sovjetsko-bugarske invazije Srbije, Nemcima je glavni strateški cilj na Balkanu postao bezbedno povlačenje iz Grčke. Povlačenje su sada planirali, umesto preko Beograda, vardarskom dolinom, zatim preko Kosova i Metohije, Sanyaka i dalje na zapad. Bugarska vojska nije mogla, ili nije želela, da zatvori taj pravac sve dok nije prošla i poslednja nemačka kolona. Bugari su osvojili Skoplje tek 18. novembra, a Kosovo i Metohiju, uz pomoć 5. i 6. albanske divizije, krajem decembra. Poziv J. B. Tita Albaniji da učestvuje u osvajanju ovog dela Srbije nije imao veze sa borbom protiv Nemaca< reč je o nastavku predratne antisrpske politike na Kosmetu.

Na severu, sovjetske trupe prešle su Veliku Moravu 11. i 12. oktobra, da bi sledećeg dana zaposele liniju Grocka - Avala - Ostružnica. Borba za Beograd počela je 14. oktobra. Sovjeti su napadali sa 4. gardijskim mehanizovanim korpusom, 236. streljačkom divizijom i 1. jugoslovenskom samostalnom brigadom, sastavljenom od ustaša zarobljenih u Staljingradskoj bici, dok su Nemci imali Armijsku grupu ‘‘Srbija'‘ sa 40 tenkova i 170 topova. Tri dana potom Sovjeti su napredovali do linije železnička stanica - Dunav - Botanička bašta - skupština - grupa ministarstava - Čukarica. Posle krvavih borbi 17. i 18. oktobra Nemci su se povukli na liniju Kalemegdan - Terazije - Slavija. Već sledećeg dana Crvena armija se probila do palate ‘‘Albanija'‘. U toku noći između 19. i 20. oktobra pali su Stari grad i savski most. Time je operacija osvajanja Beograda okončana.

Tokom napada na Beograd J. B. Tito se nalazio u štabu maršala Tolbuhina u Vršcu. Molio je sovjetskog komandanta da ‘‘u Beograd prvo uđu partizani zbog velike nacionalne i međunarodne važnosti'‘. Tolbuhin je to saopštio generalu Ždanovu, komandantu 4. gardijskog mehanizovanog korpusa. Ždanov je odgovorio jugoslovenskim komunistima: ‘‘Ja nadirem prema svom planu, a vi napredujte prema vašem planu ako možete. Dođite sutra na čaj kod mene u Beogradu'‘. Prema jednom engleskom izvoru, partizani su Ždanova smatrali ‘‘brutalnim, uobraženim i arogantnim, jer nije osećao potrebu za bilo kakvim zajedničkim planovima i zajedničkim operacijama'‘. On je ipak, po zapovesti maršala Tolbuhina, naredio ‘‘posadama tenkova da dopuste jugoslovenskim partizanima da posedaju na tenkove i na taj način sovjetske i partizanske snage uđu jednovremeno u Beograd'‘.

Osvajanje Beograda pozdravljeno je u Moskvi sa 24 plotuna iz 324 topa.

Iza sovjetskih trupa u Beograd su upali komunisti. U strahu od pobune, J. B. Tito je 25. oktobra, kada je sa sovjetskim generalima došao u prestonicu, zamolio da ‘‘izvesne jedinice Crvene armije ostanu u Beogradu'‘.

Braća Kneževići opisuju dalji razvoj borbi:

Posle osvajanja Beograda, 4. mehanizovani gardijski korpus prešao je Savu i posle dvodnevnih teških borbi osvojio Zemun i Bežanijsku kosu. Korpus je 1. novembra zauzeo Sremsku Mitrovicu, ali je već 2. novembra bio zadržan od strane nemačke 2. oklopne armije na liniji: Ilok - Erdevik - Martinci - Dunav od Vukovara do mađarske granice. Ostali korpusi sovjetske vojske nadirali su ka Drini i tu su zadržani 15. decembra od strane nemačkih 11. i 14. korpusa 2. oklopne armije.

Za razliku od Armijske grupe ‘‘Srbija'‘, koja je bila neuporedivo slabija od jedinica Crvene armije, Nemci su sada doveli brojne i elitne trupe 2. oklopne amrije. Takođe, izabrali su povoljan položaj za odbranu, koristeći reke kao prirodne zaklone. Najpre Dunav, koji su zaposeli od Budimpešte do njegovog luka u Sremu, gde naglo skreće na istok. Od tog luka prirodne prepreke preko sremske ravnice nije bilo samo do reke Bosut. Front se zatim pružao obalama Bosuta do ušća u Savu, a zatim uz ovu reku do obližnje Rače, gde je ušće Drine. Prema tome, front je išao linijom Dunav - Bosut - Sava - Drina.

Front uspostavljen u Sremu od Ždanova je preuzeo 68. streljački korpus. Kada je i on 25. decembra otišao u Mađarsku, na Sremski front je došla 1. bugarska armija. Ali već posle nekoliko dana i Bugari odlaze na sever. Tada su na Sremski front upućene 1. i 3. jugoslovenska armija, jedinice sastavljene od neobučenih mladića koje su komunisti prisilno mobilisali po Srbiji. Najbolje jedinice J. B. Tito je ostavio u Beogradu i drugim ‘‘oslobođenim'‘ mestima, da učvršćuju komunističku vlast.

Sremski front nije bio front u pravom smislu, već gubilište protivnika komunističke vlasti. Koliko je Srba bačeno na nemačke mitraljeze i minska polja u sremskim, kao i u semberskim ravnicama, to ni danas nije poznato, ali svakako je reč o desetinama hiljada mladića. Ozbiljne bitke na ovom gubilištu nisu ni vođene. Položaje od novembra i decembra 1944. Nemci su zadržali sve do 15. aprila 1945. godine, kada su morali da se povuku zbog poraza na drugim frontovima. Povlačenje Nemaca komunisti su slavili kao ‘‘proboj Sremskog fronta'‘, skrivajući pored ostalog i činjenicu da su to bili nemački položaji najviše udaljeni od Berlina.

S one strane Sremskog fronta, u Slavoniji, postojale su partizanske jedinice sastavljene većinom od Hrvata, za koje su komunisti posle tvrdili da su bile veoma brojne i snažne: 6. i 10. korpus (‘‘Zagrebački korpus'‘). Ovim jedinicama nije naređen napad u leđa nemačkim položajima.

http://www.pressonline.rs/page/blog/sr.html?view=post&id=40255&blogId=37
 
Oslobodili smo se jedne velike muke 1944,ali nazalost na ¨sovjetskim tenkovima¨ je donesena jedna nova ideologija,jedno novo doba pogubno za nas narod. Uz postovanje Crvene armije kao i nase vojske,ali danas smo mogli da vidimo budjenje opet onih starih ********* i busanja u prsa.
upravo to, potpuno se slazem....

Српска инквизиција

Српска идеолошка инквизиција, па да поживи још и хиљаду година, не би признала ниједну грешку, ниједну неправду и не би рехабилитовала ниједну своју жртву

„Тим горе по чињенице!“ – одбрусио је Стаљин некоме ко се био осмелио да му каже како његове одлуке нису у сагласности са чињеницама.

Шест и по деценија после уласка Црвене армије у Београд, а тиме и ратне победе југословенских комуниста, пет и по деценија од Стаљинове смрти, скоро тридесет година од Титовог одласка и близу две деценије од нестанка Совјетског Савеза, Црвене армије и Југославије, за многе у Србији, па и њеног главног академика, „оца нације“, и данас је 1944. година. За њих је живо све чега више нема и непроменљиво све што су промениле ослобођене истине и чињенице.

Да су им некадашње године и ондашња сила, они би – јавно говоре – опет убијали четнике. Опет би по Србији, након њеног ослобођења од окупатора, сејали масовне и тајне гробнице, ликвидирали и на стуб издаје прикивали своје суседе и родбину, без разлога и суђења. Кад би и судили, судили би као Дражи. Поново би отимали туђе и усељавали се у куће својих жртава.

Та постојана мржња и аутистичка свест, непријемчива за сваку чињеницу, надмашује и саму некадашњу инквизицију. Данас нема у римској цркви никога ко ће рећи да је требало спаљивати вештице и Ђордана Бруна, да су Галилеј и Коперник били јеретици, да је требало ишибати Принелија, на муке стављати Кампанелу, анатемисати Харвеја, Паскала и Монтења, да је требало из Фиренце, као сатану, протерати Дантеа Алигијерија! Макар и са огромним закашњењем, жртве инквизиције су рехабилитоване. По слому комунизма, чак су и у Русији рехабилитовани и, уз највеће државне и религијске почасти, сахрањени последњи Романови.

Српска идеолошка инквизиција, па да поживи још и хиљаду година, не би признала ниједну грешку, ниједну неправду и не би рехабилитовала ниједну своју жртву. Због тога су ти несрећници, које само разјарују чињенице, у надлежности струке којој је име психопатологија. Због тога је и узалудно објашњавати њима да је, у доба Другог светског рата, патриота и антифашиста могао бити и неко ко је, истовремено, био и антикомуниста. Као Југословенска војска у отаџбини (ЈВуО) и њен командант Драгољуб – Дража Михаиловић. Одбио је да призна капитулацију тадашње армије Краљевине Југославије, први у окупираној Европи подигао устанак против Хитлера, у Берлину (све време рата) означаван за највећег непријатеља на Балкану, био министар војни владе која је избегла у Лондон, а не у Берлин, одликовали га Де Гол, Монтгомери и амерички председник Труман. На чему почива комунистичка пресуда да је он био „српски Павелић“, а његова антихитлеровска герила „српске усташе“?! Шта би све радили Хрвати да је Михаиловић био Хрват? Цео свет би знао за њихове две антихитлеровске гериле, Титову и Дражину. Историјски паметан народ. А ми?

Уместо честитки, нишке судије изложене су канонади осуда због рехабилитације Драгише Цветковића, председника Владе Краљевине Југославије, који је, замислите тај злочин, 25. марта 1941, у Бечу, са Рибентропом, шефом Хитлерове дипломатије, потписао протокол (а не пакт) по коме се обавезао да ћемо бити неутрални у светском сукобу великих, а фирер се обавезао да ће поштовати наш државни интегритет и суверенитет. Тим потписом Драгиша је нас, слободољубиве, произвео у нацистичке слуге – грми српска комунистичка инквизиција. А шта ћемо, другови, са оним пактом Хитлер–Стаљин, потписаним 1939. године? Шта ћемо са истином да је Други светски рат почео Хитлеровим упадом у Пољску, са запада, и Стаљиновим продором у Пољску, са истока? Шта ћемо са Минхенским споразумом 1937, када су Британија и Француска одобриле Хитлерову анексију чешких Судета и окупацију те државе? Значи ли то да су Стаљин, Черчил и Де Гол били Хитлерови савезници у Другом светском рату?

Пред каквим избором су били кнез Павле Карађорђевић и Драгиша Цветковић 25. марта 1941? Да покушају да спасу врховно добро: своју државу и животе њених грађана. Или да изгубе обоје. Изабрали су прво, а знали су да и Хитлер и они блефирају и купују време. Због сећања на Српску војску из Првог рата, фирер је прецењивао снагу југословенске војске, па се клонио ризика сукоба са њом, у ситуацији кад је пала у воду инвазија Британије, а он се спремао да удари на Русе. Кнез Павле и Драгиша Цветковић планирају да раскину споразум „кад буде време“, кад Хитлер заглави у Русији, а Британци, уз помоћ Американаца, који неће остати неутрални, крену у контраудар. Тада би и наша војска објавила рат Силама осовине и поновила подвиг из 1918. године. Шта је издајничко и фашистичко у овој стратегији? Само то да не би било Анте Павелића, геноцида над Србима и победе комуниста у Југославији. Само то, али српска комунистичка инквизиција је и раздражена баш због тога. Они никада не би дошли на власт, а брига их за усташки геноцид над Србима и комунистички идеолошки геноцид, опет углавном над Србима, после 20. октобра 1944. године.

Рехабилитације оних који су били за нацију, државу и слободу, биће непотпуне ако не обухвате и осуде оних чији су циљеви били супротни и остваривани злочинима.


Председник Српског покрета обнове
Вук Драшковић
 
Poslednja izmena:
Slabo ide nesto ova tema...:think:
Niko da poveruje u Samardzicevu istoriju majku mu...
Kako ovaj nas narod nista ne zna,sve veruje onim lazovima komunistima,a zapostavlja ono sto pise Samardzic...:hahaha:
A covek sve pise istinu...:roll:

Па сто пута поновљена лаж постаје истина, а камоли не би она која се вечито понавља? Антифажизам је довољно коришћен као разлог борбе комуниста, али је то био само параван да сакрије праве разлоге, који сада излазе на виђело.
 
Činjenica da je Crvena armija prešavši Dunav 5. septembra 1944. godine najpre srela četnike, a ne komuniste, simbolično dokazuje da je pobednik Bitke za Srbiju na bojnom polju Dražina vojska.

Ma, cetnici su u svemu bili simbolicni, pa su tako po sumi vazda odnosili simbolicne, nebeske i metaforicne pobede...:roll:

Nego, 'ebe ih onaj bostonski dokument OSS-a gde jasno kaze da su cetnici izrazili zelju da se rame uz rame sa Wermachtom suprotstave Crvenoj armiji.

A to kako su se Rusi sreli sa cetnicima, mora da je bilo nesto slicno kao kad su se u prethodnom ratu Rusi sreli sa Srbima u austrougarskim uniformama, pa su se ovi nasi naglo podobrovoljcili iz zarobljenistva.

Siguran sam da su hteli cetnici da se izljube s Rusima kad su naleteli na rutav nos i kad su videli da ovog puta fasisti ne mogu da im pomognu, ali PRC...
 
Poslednja izmena:
Па сто пута поновљена лаж постаје истина, а камоли не би она која се вечито понавља? Антифажизам је довољно коришћен као разлог борбе комуниста, али је то био само параван да сакрије праве разлоге, који сада излазе на виђело.

'Ajde?! :eek:

A meni bas sve vreme izlaze na vidjelo razlozi rehabilitacije cetnika i sponzorisanje Draskoviceve veleizdaje od cetnicke mu americke brace... :think:

Tek se sad vidi ko se je zasto borio i ko celiva ruku koju dusmanin dize na srpski narod.
 
Oslobodili smo se jedne velike muke 1944,ali nazalost na ¨sovjetskim tenkovima¨ je donesena jedna nova ideologija,jedno novo doba pogubno za nas narod. Uz postovanje Crvene armije kao i nase vojske,ali danas smo mogli da vidimo budjenje opet onih starih ********* i busanja u prsa.

Moraju ljudi. Gledaju sta se radi od zemlje i kako neki potuljeni likovi suruju ispod zita sa neprijateljima i zatucavaju narod dok mu seku granu na kojoj sedi.

Iz groba bi covek ustao da moze da vidi tako nesto, a kamoli ziv covek.
 
Обраћање српскому народу Сверуског покрета «Косовски фронт»


Браћо и сестре, саборци, истоверци!


Показало се да је ова, 2009. година, пуна значајних датума, како тужних и тргичних, тако и радосних и свечаних. Пролећно капање отопљеног снега и жубор пролећних вода су нас подсећали на тутњаву натовских авиона и урлик ракета које су се обрушавале на Србију 1999. године. Летњи врели дани су нам призивали слике жестоких окршаја Косовског боја који се одиграо пре 620 година. И ево сада јесењи ветрови и свечана румен лишћа подсећају на 65. годишњицу ослобођења Београда од немачких окупатора.
Пре више од шездесет година су се Срби и Руси, као толико пута пре, нашли с исте стране фронта у борби против окрутног и подмуклог непријатеља. Руси никада неће заборавити непроцењиву помоћ своје браће Словена који су на себе примали ударе намењене Русији. Ми памтимо да је управо јуначки полет српског народа 1941. године осујетио шуровање сопствених властодржаца са Хитлером, одложио напад Немачке на Совјетски Савез. Памтимо и то да се после првог пораза у неравноправној борби у окупираној Југославији подигао масовни народни покрет, привукавши на себе значајне немачке снаге. Крилатица Драже Михајловића „Речи „капитулација“ у српском војном лексикону нема!“ одразила је непоколебиви борбени дух српског народа. Срби су се током читавог раздобља напредовања немачке војске на Источном фронту јуначки борили, фактички замењујући други фронт који је Русији био толико потребан и који су западни савезници успели да отворе тек пред крај рата. Памтимо одважност и јунаштво четника-равногораца, дивимо се подвизима и славним победама југословенских партизана. И поред низа унутрашњих несугласица и техничке надмоћности непријатеља, показало се да хваљена Хитлерова војна машина није дорасла јужнословенској војсци. Отпор у Југославији је био најснажнији у читавој окупираној Европи. Пропали су сви покушаји да се он сузбије и докраја уништи. Читав низ опширних области земље био је под контролом јужнословенских оружаних снага. Немцима није успело да одрешених руку делују на другим правцима, били су принуђени да у Југославији стално држе до двадесет елитних дивизија.
Борци Црвене Армије који су се на истоку борили са хитлеровском армадом, знали су за подршку на Балкану и осећали је. Та подршка представља посредни допринос српских савезника славним победама совјетске војске код Москве, Стаљинграда и Курска.
Русија је са своје стране, потукавши непријатеља на својој територији, притекла у помоћ браћи Словенима. Јединице 3. Украјинског фронта су у садејству са 14. корпусом Народноослободилачке војске Југославије 28. септембра из рејона Видина почеле офанзиву у правцу Београда. Пробиле су пограничну одбрану противника, у тешким борбама савладале Источно-Српске планине и 8. октобра форсирале Мораву, заузевши два мостобрана у рејону Велике Плане и Паланке. 10. гардијски пешадијски корпус из састава 46. армије 2. Украјинског фронта је заједно са јединицама НОВЈ форсирао Дунав, обезбедивши напредовање ка Београду са североистока. 4. гардијски механизовани корпус је, савладавши отпор противника јужно од Београда, стигао до града и започео борбе у предграђу. 12. корпус НОВЈ је држао путеве ка Београду јужно од Саве. Јуриш на град је почео касније, пошто је део снага преусмерен на ликвидирање групације од више хиљада противника, окружене југоисточно од Београда. Београд је 20. октобра сасвим ослобођен.
20. октобар 1944. године – дан ослобођења српске престонице од хитлероваца – заувек ће остати у сећању српског и руског народа.
Покрет «Косовски Фронт» честита српском народу 65. годишњицу тог радосног догађаја. Изражавамо увереност у то да ће нам сећање на заједничку победу и словенско ратно братство помоћи у нашој заједничкој борби с оним изазовима и роварењима непријатеља са којима се Срби и њихови руски савезници сада суочавају. Нека победа над хитлеровцима 1944. године постане праузор наше заједничке будуће победе и ослобођења свете земље Косова и Метохије!



Сверуски друштвени покрет «Косовски фронт»
www.kosovofront.ru
+7 -915-323-21-86
osds@mail.ru
 
Ma, cetnici su u svemu bili simbolicni, pa su tako po sumi vazda odnosili simbolicne, nebeske i metaforicne pobede...:roll:

Nego, 'ebe ih onaj bostonski dokument OSS-a gde jasno kaze da su cetnici izrazili zelju da se rame uz rame sa Wermachtom suprotstave Crvenoj armiji.

A to kako su se Rusi sreli sa cetnicima, mora da je bilo nesto slicno kao kad su se u prethodnom ratu Rusi sreli sa Srbima u austrougarskim uniformama, pa su se ovi nasi naglo podobrovoljcili iz zarobljenistva.

Siguran sam da su hteli cetnici da se izljube s Rusima kad su naleteli na rutav nos i kad su videli da ovog puta fasisti ne mogu da im pomognu, ali PRC...

Zaista, tesko je svariti sve gluposti koje ti iznosis na ovom forumu, a koje nemaju veze sa istorijskim cinjenicama...jos kad to radis na ovakav nacin, kao da si popio svu pamet sveta, a nisi dalje otisao od Bulajicevih filmova, onda je to porazavajuce za sve nas...A za Vas, komunjare koje se jos nekako migolje i koprcaju porazavajuca je istina, cije je vreme, kao sto kaze Vujadin konacno doslo...ili dovoljno je samo sto moze otvoreno da se prica o tome...da se pristupa i iznosi arhivska gradja, izdaju, citaju i citiraju strani autori....

1. Kao sto lepo pise ovde, a sto su neosporne cinjenice, glavni cilj sovjetske invazije Jugoslavije je zavodjenje komunistickog rezima, sto istovremeno znaci i pobeda komunista u gradjanskom ratu u Jugoslaviji, koji su i zapoceli i sve vreme vremesno vodili taj rat, kao glavni cilj...

Činjenica kao sto pise, da je Crvena armija prešavši Dunav 5. septembra 1944. godine najpre srela četnike, a ne komuniste...Sto je za samu Crvenu Armiju bilo cudno, pod utiskom propagande o Titu i partizanima...ali naravno, kada sui cetnici drzali u Srbiji u to vreme vecinu teritorija....Cinjenica da je do prvih oslobodjenja doslo u saradnji Crvene Armije i cetnika, a druga stvar sto je Titovo moljakanje i tuzakanje, koji je kod Rusa na sve nacine pokusavao da kompromituje cetnike i ukaze na glavni cilj Sovjeta i zajednicku ideolosku krv, izmedju ostalog, dovelo do obrta, kao u slucaju oslobodjenja Krusevca....

2. Ne cudi sto spominjes jedan od mase falsifikata, iako je Komisija za pravedno sudjenje Drazi imala prilicno jasan stav o navodnoj saradnji cetnika i Nemaca....ZA TAKO NESTO NEMA NIKAKVIH NAZNAKA, ali cudi to sto ostajes nem na tkzv Martovske pregovore....na dokumenta koja odma posle Titove smrti iznosi Miso Lekic u svojoj knjizi, na ono sto pise sam Djilas u svojim memoarima, koji potvrdjuje ono sto pise Walter Roberts, a to je:

Pod plastom zamene zarobljenika vode se ozbiljni pregovori o saradnji komunista i Nemaca gde predstavnici komunista , izricito navode:

Da ne zele da se bore protiv Nemaca, niti su ikada zeleli, citav rat oni to rade iskljucivo u samoodbrani. Njihovi glavni neprijatelji su cetnici i zele otvoren put za sukob sa njima. U slucaju iskrcavanja saveznika, sto bi znacila podrska cetnicima, spremni su da se rame uz rame sa Nemci bore protiv njih.....


________________________

A posto se istina ne zasniva na laprdanjima poput tvojih, nicim argumentovanih, evo jednog primera:

Draza je pisao memorandum generalu Henriju Vilsonu, 8. novembra 1944. gde opisuje borbe cetnika protiv Nemaca i borbe partizana uperene protiv njega, u cilju osvajanja vlasti....To je malo opsirniji tekst pa cu u ovom slucaju postaviti izvestaj americke vojne misije ''Rendzer'' i zakljucni izvestaj istrazne Komisije komiteta za pravedno sudjenje Drazi, koji potvrdjuju njegove navode...

Izvestaj americke vojne misije ''Rendzer'', pod komandom pukovnika Roberta Mekdauela:

Misija je imala prilike da u oblastima Valjeva i Sapca posmatra kako partizani brizljivo izbegavaju da napadaju gradove koji su bili u Nemackim rukama.

Dalji neposredni dokaz da partizani nisu bili voljni da napadaju Nemce dolazi od misije iz Bosne, iz vremena kada se ona nalazila u oblasti Ozrena pored reke Bosne. Na zapadnoj obali reke gde su nacionalisti bili lose organizovani, partizanske snage su neprestano napadale i uznemiravale nacionaliste. Istovremeno glavna saobracajnica gde su se Nemci povlacili, pruga i put Sarajevo-Doboj, koji ide duz reke, nikada nije bila presecena uprkos stalnom transportu nemackih trupa i materijala. Sa ozrenske strane, potencijalno podjednako vaznu saobracajnicu za povlacenje, Visegrad-Tuzla-Doboj, vec mesecima nacionalisti uspesno blokiraju uprkos ponovljenim pokusajima Nemaca da je otvore.

Iz Arhiva CIA, M. Pesic - Draza u izvestajima americkih i britanskih obavestajaca, 1941-44, 126.

Komitet za pravedno sudjenje Drazi, u zakljucnom ivestaju svoje istrazne komisije, objAVLJENOM maja 1946. u Njujorku:

Desilo se vise puta da su Mihailoviceve trupe naocigled americkih oficira morale usred borbe sa Nemcima da napuste bitku protiv neprijatelja da bi mogle da se odbrane od partizanskog napada na njihove bokove i pozadinu.


Dejvid Martin, Rodoljub ili izdajnik, slucaj djenerala Mihailovica, 486.
 
Poslednja izmena:
@ Koča

Cim procitah ko je potpisao onaj tekst (Vuk Draskovic) vise nisam imao zelju ni jedno jedino slovo dalje da citam jer u osnovici svega toga napisanog moze da bude samo laz i nista vise drugo.

Dokle vise taj crnogorac da nam kroji i prekraja istoriju ?
Pa taj je i svoje knjige slagao i prevario.

Prike, idi ti zajedno sa njim na svecani dorucak i ne zaludjuj vise sebe i nas.
 
nije bitno ko je pisao, vec sta pise...

nisam ni ja neki ljubitelj Draskovica, al ovo sto pise istina je od reci do reci....Nemam sta drugo da ti kazem do, procitaj pa sam donesi sud...ili si i ti jedan od ovih bulajicevaca, rodjeni sa istinom i znanjem...

Sto se tice Draskovic kao pisac, tu mozes samo da mu skines kapu....kao politicar, druga prica...
 
Poslednja izmena:
nije bitno ko je pisao, vec sta pise...

nisam ni ja neki ljubitelj Draskovica, al ovo sto pise istina je od reci do reci....Nemam sta drugo da ti kazem do, procitaj pa sam donesi sud...ili si i ti jedan od ovih bulajicevaca, rodjeni sa istinom i znanjem...

Sto se tice Draskovic kao pisac, tu mozes samo da mu skines kapu....kao politicar, druga prica...


Skidao sam mu kapu kao piscu tamo negde oko 80-tih proslog veka..... a sada bih njemu skinuo ono ispod kape.
Nije mi jasno zasto onako pametna brada na glupoj glavi ?

ps. nikada vise, nigde necu procitati sta on pise, cak i ono knjiga sto sam svojevremeno kupio nesto sam izdelio a nesto "zaboravio" negde uz put.
 
Poslednja izmena:
Обраћање српскому народу Сверуског покрета «Косовски фронт»


Браћо и сестре, саборци, истоверци!


Показало се да је ова, 2009. година, пуна значајних датума, како тужних и тргичних, тако и радосних и свечаних. Пролећно капање отопљеног снега и жубор пролећних вода су нас подсећали на тутњаву натовских авиона и урлик ракета које су се обрушавале на Србију 1999. године. Летњи врели дани су нам призивали слике жестоких окршаја Косовског боја који се одиграо пре 620 година. И ево сада јесењи ветрови и свечана румен лишћа подсећају на 65. годишњицу ослобођења Београда од немачких окупатора.
Пре више од шездесет година су се Срби и Руси, као толико пута пре, нашли с исте стране фронта у борби против окрутног и подмуклог непријатеља. Руси никада неће заборавити непроцењиву помоћ своје браће Словена који су на себе примали ударе намењене Русији. Ми памтимо да је управо јуначки полет српског народа 1941. године осујетио шуровање сопствених властодржаца са Хитлером, одложио напад Немачке на Совјетски Савез. Памтимо и то да се после првог пораза у неравноправној борби у окупираној Југославији подигао масовни народни покрет, привукавши на себе значајне немачке снаге. Крилатица Драже Михајловића „Речи „капитулација“ у српском војном лексикону нема!“ одразила је непоколебиви борбени дух српског народа. Срби су се током читавог раздобља напредовања немачке војске на Источном фронту јуначки борили, фактички замењујући други фронт који је Русији био толико потребан и који су западни савезници успели да отворе тек пред крај рата. Памтимо одважност и јунаштво четника-равногораца, дивимо се подвизима и славним победама југословенских партизана. И поред низа унутрашњих несугласица и техничке надмоћности непријатеља, показало се да хваљена Хитлерова војна машина није дорасла јужнословенској војсци. Отпор у Југославији је био најснажнији у читавој окупираној Европи. Пропали су сви покушаји да се он сузбије и докраја уништи. Читав низ опширних области земље био је под контролом јужнословенских оружаних снага. Немцима није успело да одрешених руку делују на другим правцима, били су принуђени да у Југославији стално држе до двадесет елитних дивизија.
Борци Црвене Армије који су се на истоку борили са хитлеровском армадом, знали су за подршку на Балкану и осећали је. Та подршка представља посредни допринос српских савезника славним победама совјетске војске код Москве, Стаљинграда и Курска.
Русија је са своје стране, потукавши непријатеља на својој територији, притекла у помоћ браћи Словенима. Јединице 3. Украјинског фронта су у садејству са 14. корпусом Народноослободилачке војске Југославије 28. септембра из рејона Видина почеле офанзиву у правцу Београда. Пробиле су пограничну одбрану противника, у тешким борбама савладале Источно-Српске планине и 8. октобра форсирале Мораву, заузевши два мостобрана у рејону Велике Плане и Паланке. 10. гардијски пешадијски корпус из састава 46. армије 2. Украјинског фронта је заједно са јединицама НОВЈ форсирао Дунав, обезбедивши напредовање ка Београду са североистока. 4. гардијски механизовани корпус је, савладавши отпор противника јужно од Београда, стигао до града и започео борбе у предграђу. 12. корпус НОВЈ је држао путеве ка Београду јужно од Саве. Јуриш на град је почео касније, пошто је део снага преусмерен на ликвидирање групације од више хиљада противника, окружене југоисточно од Београда. Београд је 20. октобра сасвим ослобођен.
20. октобар 1944. године – дан ослобођења српске престонице од хитлероваца – заувек ће остати у сећању српског и руског народа.
Покрет «Косовски Фронт» честита српском народу 65. годишњицу тог радосног догађаја. Изражавамо увереност у то да ће нам сећање на заједничку победу и словенско ратно братство помоћи у нашој заједничкој борби с оним изазовима и роварењима непријатеља са којима се Срби и њихови руски савезници сада суочавају. Нека победа над хитлеровцима 1944. године постане праузор наше заједничке будуће победе и ослобођења свете земље Косова и Метохије!



Сверуски друштвени покрет «Косовски фронт»
www.kosovofront.ru
+7 -915-323-21-86
osds@mail.ru

Svidja mi se ovaj tekst...moze se nazvati i pomirljivim i realnim...iako uz svo duzno postovanje prema Srbima u partizanima koji su tu bili iz najiskrenijih namera, ne mogu da svarim ''slavne pobede jugoslovenskih partizana''...jer ne samo da je ta pobede predstavljala otimacinu vlasti vec znamo sta je pratilo njihove pobede, pa danas samo u Beogradu hodamo, navijamo nad masovnim gorbnicama, na hiljade streljanih gradjana, uglavnom elite, bez sudjenja....
 
Poslednja izmena:
Skidao sam mu kapu kao piscu tamo negde oko 80-tih proslog veka..... a sada bih njemu skinuo ono ispod kape.
Nije mi jasno zasto onako pametna brada na glupoj glavi ?

ps. nikada vise, nigde necu procitati sta on pise, cak i ono knjiga sto sam svojevremeno kupio nesto sam izdelio a nesto "zaboravio" negde uz put.

ok, tvoja stvar i tvoje pravo, samo ne mislis li da bi bolje bilo da si procitao tekst pa izneo u cemu se ne slazes, nego sto si u startu otpisao...
 
ima beskonacno dokaza da je glavni cilj komunista bio borba za vlast, sto je podrazumevalo da su im cetnici glavni neprijatelji, a okupacija samo idealna okolnost da se do cilja dodje...da partizani sve vreme rata napadaju s ledja cetnike, nalaze se u ofanzivi prema cetnicima, a defanzivi prema Nemcima...

pomenuti Drazin memorandum Vilsonu, koji cu postaviti jednom prilikom potvrdjuje i Kramer, americki porucnik, akter oslobodjenja Krusevca....o tome je bilo reci, ali ovde njegov potpuni izvestaj...

IZ ARHIVA CIA, M.Pesic - DRAŽA MIHAILOVIĆ U IZVEŠTAJIMA AMERIČKIH I BRITANSKIH OBAVEŠTAJACA

IZVEŠTAJ PORUČNIKA ELSVORTA KREMERA, ČLANA OBAVEŠTAJNE MISIJE "RENDžER"

23. OKTOBAR 1944.
PREDMET: Komentar baziran na izveštajima iz Jugoslavije

1. Situacija u Jugoslaviji ne bi bila toliko složena, kao što to na prvi pogled izgleda, kad bi se želja i stremljenja svih narodnih slojeva shvatili u jednoj nepolitičkoj i nepristrasnoj svetlosti.
2. Srbi su svesni činjenice da su njihove predratne vlade bile daleko od savršenstva i da su činile stvari s kojima se ne mogu ponositi. U vezi s tim, izgleda da bi u ovoj situaciji bilo najrealnije da im se stvori mogućnost da biraju vladu tajnim glasanjem pod kontrolom jedne savezničke komisije. To mi je rečeno od više osoba.
3. Srbi neće komunizam ni u kakvoj formi. Strahuju od boljševičkog terora. Seljaci, koji čine većinu stanovništva, veruju da će im komunisti oduzeti veliki deo imanja i razdeliti onima koji nisu imali ni volje ni ambicije da steknu svoja. Srbi žele svog kralja, ali i demokratsku formu vladavine s pravom veta na svaki vladin zakon koji je u suprotnosti s narodnom voljom. Hoće svoju nacionalnu državu u Balkanskoj federaciji.
4. Četnici imaju samo polovinu oružja potrebnog za ljudstvo kojim raspolažu. To oružje je svih postojećih vrsta i kalibara.
5. Nemačke represalije protiv civilnog stanovništva 1941. godine bile su užasavajuće, pa bi pružanje otpora snagom oružja bez stvarne i obimne savezničke pomoći bilo samoubitačno.
6. Kad su savezničke misije bile kod Mihailovića, obećale su mu moralnu i materijalnu pomoć. Ona nije ostvarena u količinama dovoljnim da bi se on mogao odupreti nemačkim napadima.

7. Bilo mi je teško poverovati u to da su partizani, koje sam video u borbama protiv četnika a koji su počinili tolika zverstva i teroristička dela, bili pod Titovom komandom. Kad sam u Kairu i Bariju bio u dodiru s partizanima, njihova doktrina i izjave bile su bez zamerki. Ako su ove bande stvarno pod Titovom komandom, onda mi je potpuno jasno zašto britanskim i američkim oficirima za vezu nije bilo dozvoljeno da budu u pratnji partizanskih jedinica u nastupanju. U svojim izveštajima u Bariju i Kazerti saveznički oficiri za vezu bili su prisiljeni da se služe informacijama dobijenim iz druge ruke.
Većina partizanskih zarobljenika koje sam video, bili su muslimani iz Crne Gore. Nijedan od njih nije bio u borbi protiv Nemaca, što me navodi da poverujem da se u Srbiji vodi jedino politički rat.
Tokom četiri dana, dok sam bio u zatvoru kod Rusa, video sam jedino razoružane četnike, ali ne Nedićeve vojnike ili partizane.
Rusi ne trpe nikakve posmatrače na svojoj teritoriji. Želim da naglasim da su mlađi oficiri i vojnici daleko ljubazniji nego viši oficiri i starije osobe, koji se još uvek drže starih boljševičkih ideala.
Ako Rusi u Srbiji budu sledili istu politiku kao u Bugarskoj, onda je, po mom mišljenju, krvoproliće tek počelo.
U Srbiji ima vrlo malo komunista, možda zato što je to tamo riskantno, ali najverovatnije iz razloga što većina naroda ima svoja imanja ili neku drugu vrstu poseda.
Po naređenju pukovnika Mekdauela otišao sam polovinom septembra u pratnji šest Mihailovićevih boraca u centralnu Srbiju u štab komandanta grupe korpusa potpukovnika Dragutina Keserovića. Za vreme šestodnevnog putovanja imali smo nekoliko kraćih okršaja s Nemcima i partizanima. Pukovnik Mekdauel mi je stavio u zadatak da mu putem radija šaljem obaveštenja o kretanjima nemačkih trupa, njihovom moralu i naoružanju, kao i razne druge informacije vojne prirode. Uz to, naredio mi je da oktrijem, ako postoji, bilo kakva vrsta saradnje četnika s Nemcima. Dobio sam instrukcije za vršenje sabotaža i drugih subverzivnih aktivnosti u zajednici s Keserovićevim ljudima i da pokušam da ostvarim saradnju između njih i partizana. O svemu tome sam obavestio Keserovića tražeći da mi se dozvoli puna sloboda kretanja na njegovoj teritoriji, što je on odmah odobrio. Za vreme mog boravka kod četnika centralne Srbije imao sam njihovu punu saradnju, neograničeno pravo kretanja i dodira s narodom. Vršeći pregled Keserovićevih trupa, primetio sam da su slabo naoružani. Postojala je akutna nestašica municije, odeće i obuće. Lično mi je Keserović rekao da bi s dodatnih 6.000 pušaka i dovoljno municije očistio od Nemaca celu teritoriju od grčke granice do Kruševca, pod uslovom da ga partizani ne napadnu s leđa. To sam preneo Mekdauelu tražeći i 7.000 pari cokula. Nije mi poznato da li je on to dostavio Kazerti. Ubrzo posle toga počeo je napad partizana, ali su ih četnici potukli i odbacili prema Kopaoniku. Za vreme tih borbi nemačke kolone su nesmetano prolazile preko teritorije koju su držali partizani. Nijedan metak nije bio ispaljen na njih. To sam lično posmatrao pomoću dvogleda s jednog uzvišenja.
Kad je nastalo zatišje, poslao sam jednog kurira partizanskom komandantu s porukom o potrebi saradnje između njega i Keserovića u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Prema vestima koje sam primio, kurir je bio odmah ubijen. Zamolio sam Keserovića da mi dozvoli da pošaljem još jednog kurira. Mada nerado, ipak je udovoljio mojoj želji; uputili smo, sa istom porukom, jednog od njegovih boraca. Taj kurir se vratio žestoko premlaćen i s porukom da napustim odmah Srbiju jer "Amerikanci i Britanci nemaju u njoj nikakva posla". Ubrzo posle toga počeo je novi partizanski napad koji je bio odbijen uz velike gubitke u ljudstvu. Za sve to vreme nemački tenkovi izlazili su iz Kruševca i zasipali vatrom i četnike i partizanske položaje.
U Kruševcu se tada, pored Nemaca i belogardejaca, nalazila i jedna Nedićeva jedinica koja je vršila funkciju gradske policije. Za sve vreme mog boravka kod Keserovića primetio sam da nedićevci nisu napadali četnike. Kako to nisu činili ni Nemci, posumnjao sam da među njima postoji neka vrsta prećutnog dogovora o nenapadanju, ali ne i kolaboracije. Kad sam to predočio Keseroviću, odgovorio mi je da mu nestašica municije i partizanski napadi onemogućavaju da se upusti u operacije višeg stila, ali mu to ne smeta da vrši gerilske prepade na nemačka i bugarska postrojenja i manje jedinice. Takvi napadi su u ovakvoj situaciji jedino mogući, jer je utrošak municije skoro beznačajan. Uskoro mi se pružila prilika da upoznam način četničke borbe protiv neprijatelja. Učestvovao sam u nekoliko četničkih prepada na naciste. Lično sam video kako nožem ubijaju stražare. Gledao sam takođe likvidiranje dva nemačka vojnika koji su tom prilikom zarobljeni, a koji su bili optuženi za zločine protiv civilnog stanovništva. Nalazio sam se u zemlji gde nema milosti ni prema zarobljenim nacistima.
Kad sam bio obavešten da se Rusi u svom nastupanju približavaju Kruševcu, poslao sam im jednog kurira s ponudom za saradnju u borbi za grad. Na to je njihov komandant pristao. Kratko vreme posle tog došao nam je jedan ruski mlađi oficir koga smo upoznali s razmeštajem neprijateljskih trupa i tačnim položajem artiljerijskog oruđa. Zahtevali smo od Keserovića da pozove nemačkog parlamentarca na pregovore o predaji grada. Odmah je uputio poruku preko jedne seljanke. Došao je nemački major kome je Keserović ponudio časnu predaju, uz napomenu da mu je to jedini izlaz jer su četnici potpuno opkolili Kruševac. Nemac je to odbio izgovarajući se da nema naređenje više komande za predaju. Čim se on vratio nazad, ruski poručnik, Keserović i ja, u pratnji nekoliko četnika, prešli smo Moravu i otišli na sastanak s komandnim oficirom ruske prethodnice i obavestili ga o toku događaja. Bili smo veoma ljubazno primljeni. Ruski komandant nas je obavestio da će, s obzirom na to da su Nemci odbili da se predaju, započeti artiljerijski napad na Kruševac u roku od jednog sata. Zamolio sam ga da odloži bombardovanje za neko vreme i dozvoli četnicima da zauzmu grad s manje žrtava među civilima. Dodao sam da su Keserovićevi vojnici u stanju da se neprimetno uvuku u grad i napadnu Nemce u samoj varoši. Ruski komandant se s tim potpuno složio i rekao nam pri polasku: "U redu, dajem vam dva sata roka da završite posao. Vi preuzmite nemačke zarobljenike, a Ruse u nemačkim uniformama prepustite nama".
Odmah po povratku na svoj položaj, Keserović je naredio napad na Kruševac. Grad smo posle kratkog vremena zauzeli, zarobili oko 1.500 neprijateljskih vojnika i zaplenili dosta ratnog materijala. Po ulasku u grad, Keserović je predao sve zarobljenike ruskom komandantu. Nastalo je bratimljenje i ispijanje zdravica uz povike: "Živeo kralj Petar II"! Posle održanih svečanih govora, ruski vojnici su odjednom uprli svoje oružje u četnike, razoružali ih i odveli nekud, a mene lišili slobode. Uskoro su me, na intervenciju američke komande, pustili na slobodu. Nije mi poznata sudbina Keserovićeva. Čuo sam da se pod borbom, s malim brojem četnika, izvukao iz Kruševca i tako spasao zarobljavanja!
 
Poslednja izmena:
1941



1944

Sovjetski tenk uz podršku jugoslovenske pešadije napreduje beogradskim ulicama




Ziveli oslobodioci Beograda!

600px-Flag_of_SFR_Yugoslavia.svg.png


flag_cccp_600-300.jpg


 
Svidja mi se ovaj tekst...moze se nazvati i pomirljivim i realnim...iako uz svo duzno postovanje prema Srbima u partizanima koji su tu bili iz najiskrenijih namera, ne mogu da svarim ''slavne pobede jugoslovenskih partizana''...jer ne samo da je ta pobede predstavljala otimacinu vlasti vec znamo sta je pratilo njihove pobede, pa danas samo u Beogradu hodamo, navijamo nad masovnim gorbnicama, na hiljade streljanih gradjana, uglavnom elite, bez sudjenja....

Tekst je dosta dobar.
Rusi bolje pisu od Nas-sto je za osudu.
Treba konacno pomiriti cetnike i partizane-i potomke cetnika i partizana.
Nikada se nece saznati stvarna istina jer svi ce se truditi da uvecaju svoj doprinos.
Razvoj dogadjaja u pojedinim delovima srbskog etnickog prostora Ex-Yu je bio razlicit.
Negde su bili "bolji" cetnici-negde partizani.
U pojedinim krajevima nije organizovan cetnicki pokret kao sto je Banija-Kozara..l
Partizani su pobedili i zbog gresaka Kralja-Draze i pojedinih lokalnih komandanata-zbog podrske Saveznika.
Spanci su imali gradjanski rat pre 70 godina-ali Franko je pomirio zaracene strane i napravio zajednicki spomenik za pobednike i pobedjene.
Srbima treba jedinstvo-teske godine dolaze i treba pravilno usmeriti snagu Naroda.
 
pa cak i da ima volje, s kim da se miris....to je sekta....

Jovo Kapičić, general Udbe za „Blic”

Što bih se mirio s onim kome sam brata ubio

kapicic-v.jpg


Nismo imali milosti, bili smo okrutni jer smo čistili smeće. Ubijeni su tada nemački zarobljenici, pa oni koji su radili za okupatora, a onda i četnici, kazuje za „Blic” Jovo Kapičić (90), koji je kao potpukovnik Ozne učestvovao u akciji zarobljavanja đenerala Dragoljuba - Draže Mihailovića. „Šta ja sada da se mirim sa nekim kome sam brata ubio”, ljutito dodaje.

- To je tada bilo kao da sam bog. Nije bilo propisa, a mogli ste da sudite i da odlučujete. Zato Draža nije dobio grob da se ne ide na poklonjenje, pa neću ja sada da mu pravim spomenik nizašta na svetu - kaže Kapičić i dodaje:
- Ne bi rek’o gde je Dražin grob ni da mi glavu uzmu, pa da pljunem na svoju borbu, ideologiju i mrtve drugove!?
On objašnjava da Mihailović nije sahranjen kako dolikuje da se ne bi stvarao kult ličnosti.

- Nije bačen u jamu, nego je negde pokopan pored Save, do Sremske Mitrovice, u Lisičijem potoku, na Adi, ne znam gde i ne interesuje me. Znate koliko kostiju ima tamo, bojim se samo da ne izmisle da su neke njegove. Srbija je većinom bila za četnike, ne za partizane, to vam ja kažem. Srbija je bila vezana za kralja, dinastiju, crkvu, koja je u duši naroda, i intelektualce kakav je bio Slobodan Jovanović - ispričao nam je Kapičić.

_______________________

u daljem tekstu standardna lazna verzija o hapsenju Draze i izdaji Kalabica....iako je drugi general JNA priznao pred smrt da je prica o izdaji Kalabica izmisljena kako bi se time kompromitovao citav pokret...

http://www.blic.rs/temadana.php?id=111143
__________________________

Ratni zločini ne zastarevaju
Prema do sada prikupljenim podacima, komunističke vlasti u Srbiji ubile su oko 80.000 ljudi, od koji 60.000 Srba i 20.000 pripadnika nacionalnih manjina i ove zločine će ispitati druga komisija Vlade Srbije, kaže Slobodan Homen, državni sekretar u Ministarstvu pravde. „Ratni zločini ne zastarevaju. Tek predstoji težak rad komisije koja treba da utvrdi zločine tadašnjih vlasti”, navodi Homen.
 
А да ја поставим неке друге фотке 27. марта '41, где се види "Живео Краљ Петар?" :think:
Значи, чему то једнострано приказивање историје? :roll:

strasno kako covek iskrivljuje sliku onoga sto se dogadjalo, 1941. godine...sliku i volju naroda....

Sta ovde i na koji nacin pokusava da prikaze neko ko je pre svega zalutao na pdf Istorija, sto se jasno vidi po postovima, neko ko ovde postavlja parole ''Dole kralj'', poput kakvog ustase, ko pise da izvinite iz 3pm, a nama soli pamet ko je bio ko u srpskoj istoriji....

I ne samo to, covek izmislja...Postavljena slika sa parolom ''Dole kralj'' je od 14. januara 1945. godine...sto pise i u samom imenu slike, u linku...:dash:


A on ocigledno ne zna kakva je bila volja naroda, kakvo je bilo odusevljenje i radost i kako ih je obradovala vest da je kralj stupio na presto, kakva je bila slika Beograda 1941. godine.

Cercil opisuje raspolozenje u narodu na ulicama grada, 27. marta 1941: Na trgovima se igralo; srčane i usplahirane mase su sa silnim prkosom pevale srpsku himnu. Mladi Kralj, koji se sam izbavio od namesničkog tutorstva spustivši se niz oluk, prisustvovao je, obasut žarkim aklamacijama, službi u beogradskoj Sabornoj crkvi, nemački poslanik bio je izložen javnim pogrdama i gomila je pljuvala njegova kola“. ....

A za sve to vreme KPJ je pod jakim uticajem sovjetsko-nemackog pakta. Tito posle izvršenog puča, 29. marta 1941. došao u Beograd osudio je „anglofilske elemente i provokatore“ za spaljivanje nemačke zastave i razbijanje Nemačkog turističkog centra.

_________________________

A sada malo slika iz 1941. ali STVARNO :D

27mart.jpg


27%20mart.jpg


politika19410328007.jpg
 
Poslednja izmena:

Back
Top