U sta ste verovali pre ove teme?

...vjerovao sam a i vjerujem da postoji sve ono sto trazimo jer odkuda nam zelja za nepostojece i ne moze se formirati pojam koji nije negdje formiran i odasilje znake postojanja a na nama je da mu udjemo u kodove i njegovim ocitovanjima se i ostvarujemo ili ne-ostvarujemo ...
 
Nemoj da mesas postojanje, slobodu izbora i konformno koje je negde izmedju...nijedna od ovih kategorija nije zanemariva niti manje ili vise vazna od ostalih.
Ali to je za drugu temu...

Mene ovde interesuje, samo iz licnog iskustva ili iz prvog kolena posrednog iskustva (hajde da dozvolimo i to) odgovor na pitanje...
 
Nek pocne sa ovim pitanjem.

Sta mislite da li zene psuju muskarca, oca, prilikom porodjaja, i da li ga tog trenutka mrze?

Odgovor daju oba pola, odgovor je ono sto ste mislili pre nego sto ste naleteli na temu.

..vjerovala sam u isto ono što i prije ove teme....
.....ne ne psuju.....jedva čekaju da se porođaj završi....od bolova ne mogu ni na šta da MISLE....osim da ti bolovi prestanu......
 
Nek pocne sa ovim pitanjem.

Sta mislite da li zene psuju muskarca, oca, prilikom porodjaja, i da li ga tog trenutka mrze?

Sigurna sam da pitanje ima dublju konotaciju, i da je postavljeno s (nekim) razlogom drugačijim od dokolice, ili vizure porođaja kroz prizmu Hollywooda, odnosno Oprah. Skoro da bi više zanimao taj odgovor.
Jedini koji ja mogu da dam, jeste da nije. ;)
Pošteno govoreći, u porođajnoj sali i u društvu tri žene, sve smo bar jednom opsovale. Bol kao takav. Postoje situacije koje, metaforički ili ne, sužuju percepciju; pa niste u stanju da vidite/osetite bilo šta osim primarnog dojma - u ovom slučaju, naravno, samog bola. Pomisao o eventualnom "glavnom krivcu", "uzroku svih nevolja", "šta mi bi da se u ovo upuštam", "čim se izvučem, doći ću glave mrskom skotu"; u tim trenucima predstavljaju mentalnu akrobatiku.
Samo mit; da nam živi Oprah.
 
..vjerovala sam u isto ono što i prije ove teme....
.....ne ne psuju.....jedva čekaju da se porođaj završi....od bolova ne mogu ni na šta da MISLE....osim da ti bolovi prestanu......

Naravno, a zašto bismo psovale ikoga, znale smo da neće biti lako.
Nisu muškarci krivi što mi žene trpimo bolove prilikom porođaja, ali zato imamo drugu satisfakciju, osećaj da smo na svet donele nešto tako čudesno kao što je dete, taj osećaj ništa ne može nadomestiti, i svi bolovi se zaborave onog momenta kada vidite svoje slatko zdravo i sa svim prstićima na broju, detence, zato mislim da ni jedna žena ne psuje muža prilikom porođaja, ja ih ipak u neku ruku žalim, oni su isto roditelji kao i mi žene, ali nikako nije isto. :)
 
Naravno, a zašto bismo psovale ikoga, znale smo da neće biti lako.
Nisu muškarci krivi što mi žene trpimo bolove prilikom porođaja, ali zato imamo drugu satisfakciju, osećaj da smo na svet donele nešto tako čudesno kao što je dete, taj osećaj ništa ne može nadomestiti, i svi bolovi se zaborave onog momenta kada vidite svoje slatko zdravo i sa svim prstićima na broju, detence, zato mislim da ni jedna žena ne psuje muža prilikom porođaja, ja ih ipak u neku ruku žalim, oni su isto roditelji kao i mi žene, ali nikako nije isto. :)

Jako korektna izjava.
Ja ne vidim razlog da zene psuju muskarce prilikom poroda...pa same su znale sta i kako ce biti.
Usputno,zene osjecaju 6x manje bol nego mi muskarci...ne zelim da kazem niti da niukom slucaju omalovazim zenine muke prilikom poroda.

Treba im sinuti kapu za to sto prodju tom prilikom.
 
jungova učenica, meri luiz fon franc, objašnjavala je to preobražajima.... žena tokom porođaja postaje sredstvo preobraženja i deteta kojem daje život, ali i same sebe... njeno telo predstavlja nesvesno oruđe obnavljanja prirode. donoseći dete na svet, žena se preobraća u majku, i za ratliku od muškarca sama postaje majka od koje je potekla...ono što se od nje rodi njoj pripada i od nje zavisi. tako da ona dobija snagu više, postaje moćnija od muškarca i mislim da u prilikom samog rađanja psuje muškarca ili da uopšte ne misli na njega nego da čeka da samo prestanu bolovi...ja pitao, žene kažu to je kao da se kosti rastavljaju, a i rastavljaju se...dakle, mi smo u tom psihičkom i fizičkom vrlo malo bitni....to ja kažem, a ne fon franc..
 
jungova učenica, meri luiz fon franc, objašnjavala je to preobražajima.... žena tokom porođaja postaje sredstvo preobraženja i deteta kojem daje život, ali i same sebe... njeno telo predstavlja nesvesno oruđe obnavljanja prirode. donoseći dete na svet, žena se preobraća u majku, i za ratliku od muškarca sama postaje majka od koje je potekla...ono što se od nje rodi njoj pripada i od nje zavisi. tako da ona dobija snagu više, postaje moćnija od muškarca i mislim da u prilikom samog rađanja psuje muškarca ili da uopšte ne misli na njega nego da čeka da samo prestanu bolovi...ja pitao, žene kažu to je kao da se kosti rastavljaju, a i rastavljaju se...dakle, mi smo u tom psihičkom i fizičkom vrlo malo bitni....to ja kažem, a ne fon franc..

Tako nekako. To su nezamenljivi momenti, o kojima žene rado pričaju kada se prisećaju porođaja. Prestanak bola, odnosno prvi bebin plač, u istom trenu prelazi u osećanje apsolutne sreće.

S jednom napomenom: žena na porođaju razmišlja i o ocu deteta. To je više potreba da on bude tu, prisutan, da podele trenutak ... da je makar uhvati za ruku. Dakle, muškarac, kao osoba od poverenja, životni partner i budući otac, i te kako je bitan. Jer porođaj, sve do samog kraja, nije prijatan doživljaj. Osim bola, tu je - neretko - i strah da će nešto poći naopako, kao i potpuni gubitak osećaja za vreme.

p.s. Kažu, međutim, da su žene nakon abortusa kivne na partnera.
 
kažu psiholozi da žena, za bolove tokom trudnoće i na porođaju, kao krivca naznačava oca deteta. ta podrška je verovatno i podela bola, jer otac ako prisustvuje porođaju ne učestvuje samo u najlepšem trenutku njegove žene, pa i svom, ali pre svega majke, nego je tu i da bi bio svestan samog čina rađanja koji je veliki bol za majku. sreća, kako si i sama rekla, počinje onog trenuta kad to divno biće zaplaće prvi put...za abortus zaista nisam čuo da žene krive partnera.... (osim ako neće da ih ožene..pa, mislim, prosto ali je tako)...pored toga, žene imaju daleko veći broj pobaćaja nego što će partneri ikada saznati...
 
Poslednja izmena:
Ne naravno, nijednog momenta tokom porodjaja nisam dozivljavalja muza kao 'krivca' za to. Naprotiv, pomisao na njega mi je davala snagu da izdrzim sve to, zaista. Ne znam kako bih ni trudnocu izgurala bez njega, nekako je o svemu znao vise od mene. U stvari psovala sam neljubazne babice oko mene i jednu bas neprijatnu doktorku.
 
Nek pocne sa ovim pitanjem.

Sta mislite da li zene psuju muskarca, oca, prilikom porodjaja, i da li ga tog trenutka mrze?

Odgovor daju oba pola, odgovor je ono sto ste mislili pre nego sto ste naleteli na temu.

ја нисам псовала никог, нити сам у том тренутку мрзела било кога, нико није крив и одговоран што порођај боли, бар нико од људи....
питање шта мислите дал жене псују мужеве...не мислим но знам да су неке породиље то радиле, чула сам их у претпорођајној сали.....
 
Na oba porođaja nisam ni jednu ženu čula da psuje:D osim da jauče.A i ne vidim razlog zašto bi psovala bilo koga,tog trena su usresređene na bol i na to da napokon bude gotovo i da vide to maleno biće.Ja sam plakala od sreće i pored svih bolova nisam pomislila da treba da opsujem bilo koga.
 
Nek pocne sa ovim pitanjem.

Sta mislite da li zene psuju muskarca, oca, prilikom porodjaja, i da li ga tog trenutka mrze?

Odgovor daju oba pola, odgovor je ono sto ste mislili pre nego sto ste naleteli na temu.

reći ću ti ija...u momentu porođaja bila sam najsrećnija...voljela sam muža...osjećala se kao dio komsosa, vječnosti...donoseći život...

oko godinu idana prije toga sam morala prekinuti trudnoću...poodmaklu...bilo je bolno i fizički, a psihički da ne govorim...mrzila sam i muža...i majku(jer me nije pripremila kako je trebalo...nije rekla da boli...a duša me je boljela, na to me nije mogla pripremiti)
Ne volim se sjećati, ali kad pitaš...ne znam ni što pitaš
 

Back
Top