Padobranske jedinice Jugoslovenske vojske 1939-1941
Reorganizacionim planom Jugoslovenskog kraljevskog vazduhoplovstva (1937-1941) bilo je predviđeno formiranje padobranskih jedinica i padobranske pešadije za obavljanje taktičkih operacija, uključujući i formiranje pet transportnih eskadrila. U skladu sa tim, ali i sa sveopštim brzim razvojem Kraljevine Jugoslavije krajem tridesetih godina XX veka, 1938. godine je izgrađen i padobranski toranj u Beogradu, koji su projektovali češki inženjeri iz kompanije Škoda. Toranj je bio visok 74 metra, a bio je najviši na svetu u to vreme. Platforme za skakanje su se nalazile na visinama od 40 i 60 metara.
Kompletnu odgovornost za regrutaciju, obuku, opremanje i taktičku komandu nad padobranskim jedinicama imala je, kao i u Nemačkoj, komanda vazduhoplovstva, za razliku od drugih zemalja gde su padobranske jedinice bile u sastavu kopnenih snaga.
Eksperimentalna Padobranska škola za obuku budućih padobranskih jedinica počela je sa radom u Pančevu 1. oktobra 1939. Do izbijanja rata okončana su dva kursa, jedan 1939, a drugi 1940. godine. Program obuke bio je baziran na iskustvima sa svih ratišta tog vremena. Kurs je obuhvatao teoretske časove, skokove sa padobranske kule u Beogradu i skokove iz transportnih aviona. Komandant škole bio je kapetan I klase Dragutin Dolanski (tokom Drugog svetskog rata postao je major i komandir Padobranske čete, a, posle toga, i jednog bataljona u NDH). Polaznici padobranskog kursa su koristili jugoslovenski irvin padobran, izrađivan po američkoj licenci, a kao transportne avione koristili su dva prepravljena češka tromotorna bombardera avia foker (aviafokker) F-39.
Polaznici prvog padobranskog kursa su 20. jula 1940. stekli zvanje padobranaca, ukupno njih dvadeset i osam. Svi promovisani padobranci su dobili naročiti padobranski znak, izrađen posebno za tu priliku.
Početkom 1941. godine škola je premeštena u Novi Sad, gde je i ostala do izbijanja rata. Naredenjem od 17. februara 1941. godine bilo je predviđeno premeštanje škole u Niš, ali ovo nije realizovano zbog nemačkog napada.
Padobranci su učestvovali na dva velika taktička manevra koje je organizovala jugoslovenska vojska. Prvi vazdušni desant je bio 19. septembra 1939. godine, a drugi 9. septembra 1940. Ovi manevri bili su od izuzetnog značaja u pogledu sticanja iskustva padobranaca i njihovih komandira.
Tokom 1940. godine, od 731. i 732. eskadrile bila je formirana transportna grupa koju je činilo: šest aviona lokhid elektra (lockheed electra), dva spartana, jedan kodron, jedan dragon, i dva prepravljena bombardera avia foker, kao i jedan potez 29, koji je pripadao civilnom prevozniku Aeroput. Takođe je bila planirana iz Nemačke nabavka 48 aviona tipa Ju 52 za potrebe vazdušne pešadije, pri čemu bi padobranske čete dobile aparate kaproni (caproni), medutim, do realizacije ove zamisli nije došlo zbog izbijanja rata.
Padobranska četa je po ratnom planu imala zadatak da štiti vojni aerodrom u Novom Sadu od mogućeg nemačkog vazdušnog desanta, ali pošto do toga nije došlo, nije učestvovala u borbama u Aprilskom ratu, od 6. do 17. aprila. Četa se povlačila iz Novog Sada prema Sarajevu, gde se do 13. aprila okupio najveći deo letačkih i neletačkih vazduhoplovnih jedinica, jačine oko 25.000 - 30.000 ljudi, sa gotovo potpunim starešinskim kadrom. Vrhovna komanda je naredila da se od ovog ljudstva formiraju tri pešadijska odreda za zatvaranje severnog, južnog i zapadnog pravca ka Sarajevu, ali su ove jedinice zarobljene bez značajnijeg otpora.
Tokom Drugog svetskog rata, u periodu od 1942. do 1945. godine, bilo je trideset i sedam pojedinačnih skokova oficira i podoficira jugoslovenske vojske u izbeglištvu na teritoriju Jugo-slavije. Pored navedenih pojedinačnih slučajeva, u martu 1945. godine tri grupe komandosa, a svaka je brojala 10-15 Ijudi, ubačene su u Jugoslaviju sa zadatkom da vrše diverzije.
U periodu od 1943. do 1944. godine, iznad teritorije Jugoslavije izvršeno je dvadeset i devet partizanskih skokova padobranom.