Pozitivne tekovine Ante Starčevića

Ima li ih konkretno?

Što je to Ante Starčević učinio da zasluži titulu "oca nacije", a pogotovu sliku na tisuću kuna? :think:

Највеће достигнуће..... психолог без премца ( или га случајно усрало).... осетио је да већина "Хрвата" има исти комплекс као и он, и то је потпиривао.... ОТАЦ НАЦИЈЕ У ПРАВОМ СМИСЛУ РЕЧИ... .... и немој да се питаш више шта и зашто , кад је то истина.... али то потире ранију хрватску нацију....

И, у реалном животу нема позитивних ствари које на другој страни нису негативне, јер, док неком не омркне другом не осване, у то смо се уверили и касније, Хрвати су нацију створили на конто Срба. Ако је то позитивна ствар са тачке гледишта просечног Хрвата онда је можда то и највеће достигнуће Старчевића.
 
Poslednja izmena:
Može se reći da je još za vreme komunizma Starčevića u svojem frankoflertujućem maniru rehabilitovao Miroslav Krleža. Radi se o članku kojeg je Hroboatos dvaput citirao. Sve što se iole dobro o njemu moglo iskonstruisati, konstruisao je K(a)rle(u)ža - smuti smuti pa prospi. Kratko rečeno -

"Starčević je jedina hrvatska divlja džukela koja je zapenušalo lajala protiv svih civilizacijskih tekovina, kada su svi ostali samo režali".
 
Ima li ih konkretno?

Što je to Ante Starčević učinio da zasluži titulu "oca nacije", a pogotovu sliku na tisuću kuna? :think:

Starčević je mit, a veličina mita se mjeri zbrajanjem i oduzimanjem. Mit jednostavno-jest.
Kao da se priča o tom što je, npr., pozitivno ili negativno kod kosovskoga mita, jedne nerealne pripovijesti iz povijesti.

No, ako se želi, može se bar skicirati nješto:

*AS je osnivač modernoga hrvatskoga liberalnoga nacionalizma 19. st. Iako je ponavljao stare ideologeme svehrvatstva jednoga npr. Vitezovića, ostaje da im je udario snažan pečat kroz naglašavanje hrvatskoga imena i tradicije (državno pravo). Zbog njegova utjecaja hrvatski nacionalizam je u svojim korijenovima:

* antiklerikalan ili ravnodušan prema religiji, dapače sklon islamu
* rušio je mitove o Jelačiću i Zrinskom, pa je utro put drugačijoj hrvatskoj
nacionalnoj mitografiji u kojoj su junaci Zrinski i Frankopani
* snažno naglašavanje želje i volje za samostalnom državom kod Hrvata
je ucijepilo struju koja je nadvladala, a ta je pobijedila do ond adominirajuće
političke računice udruživanja u veće zemlje (Austrija, Jugoslavija,..).

* AS je jedan od nekoliko najboljih hrvatskih publicista 19. st. i jedan od najboljih stilista.

* AS je ideološka kabanica iz koje su izrastali ponajbolji hrvatski pisci koji su
obilježili epohu- August Harambašić, Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Vjenceslav Novak, K.Š. Gjalski, S.S. Kranjčević, A.G. Matoš, Miroslav Krleža, August Cesarec,...

Dovoljno.
 
Starčević je mit, a veličina mita se mjeri zbrajanjem i oduzimanjem. Mit jednostavno-jest.
Kao da se priča o tom što je, npr., pozitivno ili negativno kod kosovskoga mita, jedne nerealne pripovijesti iz povijesti.

No, ako se želi, može se bar skicirati nješto:

*AS je osnivač modernoga hrvatskoga liberalnoga nacionalizma 19. st. Iako je ponavljao stare ideologeme svehrvatstva jednoga npr. Vitezovića, ostaje da im je udario snažan pečat kroz naglašavanje hrvatskoga imena i tradicije (državno pravo). Zbog njegova utjecaja hrvatski nacionalizam je u svojim korijenovima:

* antiklerikalan ili ravnodušan prema religiji, dapače sklon islamu
* rušio je mitove o Jelačiću i Zrinskom, pa je utro put drugačijoj hrvatskoj
nacionalnoj mitografiji u kojoj su junaci Zrinski i Frankopani
* snažno naglašavanje želje i volje za samostalnom državom kod Hrvata
je ucijepilo struju koja je nadvladala, a ta je pobijedila do ond adominirajuće
političke računice udruživanja u veće zemlje (Austrija, Jugoslavija,..).

* AS je jedan od nekoliko najboljih hrvatskih publicista 19. st. i jedan od najboljih stilista.

* AS je ideološka kabanica iz koje su izrastali ponajbolji hrvatski pisci koji su
obilježili epohu- August Harambašić, Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Vjenceslav Novak, K.Š. Gjalski, S.S. Kranjčević, A.G. Matoš, Miroslav Krleža, August Cesarec,...

Dovoljno.

Ako, kao što kažeš, demitologiziramo, mislim da je samo ovo podebljano zaista nešto.

Publicizam = niš', barem u ovom slučaju sa jedne objektivne tačke gledišta. Drugo je sasvim ako je autor književnih ili naučnih djela širokog prizanja, u ovakvom pogledu da je danas Ante Starčević živ, on bi se smatrao trećerazrednim publicistom, i vjerojatno marginalnom i ekstremnom nebitnom ličnošću moderne Republike Hrvatske. Ne bih se ni složio da bi te ličnosti koje naveo javno priznale (barem ne sve) da su one "od Starčevićeva kulta". Takođe, u kom konkretno smislu smatraš Antu Starčevića osnivača hrvatskog liberalnog (ljevičarskog?) nacionalizma? Zar se ne misli da je on istovjetno, i otac ekstremno konzervativne struje (docnija frankovačka)?

Tako da mi zaista nije jasno šta će on na tisuću kuna (!), an neko iz čitave armije velikana koji su zaslužili Starčevićevo mjesto znatno više puta nego on. Da li se iko slaže sa mnom da njegovo prisustvo na najvećoj hrvatskoj novčanici samo doprinosi izgradnju tog mita, te u današnjem smislu laži? Da postoji svaki laički građanin RH koji koristi normalno novac, i tvrdi da je Ante Starčević najveći proizvod hrvatske nacije, a pogotovo Otac (s tim automatski i povlačeći sve negativno od njega na sebe gradnjom takve slike)?

Ne bih rekao da nijedan od drugih naših naroda ne pravi takvu sliku o jednom tobožnjem ocu kao što se nameće hrvatskom.
 
Poslednja izmena:
Ima li ih konkretno?

Što je to Ante Starčević učinio da zasluži titulu "oca nacije", a pogotovu sliku na tisuću kuna? :think:

Па да би заслужио титулу оца данашње хрватске нације, није требало да учини ништа позитивно, већ управо негативно. :confused: То јест да удари идеолошке темеље за стварање ексклузивно хрватске националне државе, по могућству "serben-frei", која ће се заснивати на оштрој подељености у односу на Србе и све српско, по свакој основи, од језичке до културне.

То Хрватска данас и јесте, нарочито након догађања раних 1990-их и због тога Анте Старчевић и јесте њен отац. То јест, отац такве Хрватске, сиромашне Теслама и Миланковићима, а богате којекаквим Керумима и Томпсонима.
 
Može se reći da je još za vrěme komunizma Starčevića u svojem frankoflertujućem maniru rehabilitovao Miroslav Krleža.

У Просветиној Малој енциклопедији из 1978, под одредницом "СТАРЧЕВИЋ, Анте" стоји:

20454949.jpg


Подвукао сам жутим реченицу која ми је смешна. Добро нису направили и да је био "у суштини" комуниста, само се залагао за мало другачији систем. Један хрватски Шовен у чијем свету не постоји и не сме да постоји било који други народ осим Хрвата у Хрватској добије епитет да се заправо залагао за јединство Јужних Словена, додуше "само" под хрватским именом.
 
У Просветиној Малој енциклопедији из 1978, под одредницом "СТАРЧЕВИЋ, Анте" стоји:

20454949.jpg


Подвукао сам жутим реченицу која ми је смешна. Добро нису направили и да је био "у суштини" комуниста, само се залагао за мало другачији систем. Један хрватски Шовен у чијем свету не постоји и не сме да постоји било који други народ осим Хрвата у Хрватској добије епитет да се заправо залагао за јединство Јужних Словена, додуше "само" под хрватским именом.

Vuk Karadžić se isto tako zalagao za "jedinstvo" pod
srpskim imenom. Samo-srpski šovinizam je u svom suludom liku živ, dok
je Starčevićev napuhani pankroatizam nestao.
 
Ako, kao što kažeš, demitologiziramo, mislim da je samo ovo podebljano zaista nešto.

Publicizam = niš', barem u ovom slučaju sa jedne objektivne tačke gledišta. Drugo je sasvim ako je autor književnih ili naučnih djela širokog prizanja, u ovakvom pogledu da je danas Ante Starčević živ, on bi se smatrao trećerazrednim publicistom, i vjerojatno marginalnom i ekstremnom nebitnom ličnošću moderne Republike Hrvatske. Ne bih se ni složio da bi te ličnosti koje naveo javno priznale (barem ne sve) da su one "od Starčevićeva kulta". Takođe, u kom konkretno smislu smatraš Antu Starčevića osnivača hrvatskog liberalnog (ljevičarskog?) nacionalizma? Zar se ne misli da je on istovjetno, i otac ekstremno konzervativne struje (docnija frankovačka)?

Tako da mi zaista nije jasno šta će on na tisuću kuna (!), an neko iz čitave armije velikana koji su zaslužili Starčevićevo mjesto znatno više puta nego on. Da li se iko slaže sa mnom da njegovo prisustvo na najvećoj hrvatskoj novčanici samo doprinosi izgradnju tog mita, te u današnjem smislu laži? Da postoji svaki laički građanin RH koji koristi normalno novac, i tvrdi da je Ante Starčević najveći proizvod hrvatske nacije, a pogotovo Otac (s tim automatski i povlačeći sve negativno od njega na sebe gradnjom takve slike)?

Ne bih rekao da nijedan od drugih naših naroda ne pravi takvu sliku o jednom tobožnjem ocu kao što se nameće hrvatskom.

Pa, ne bih ulazio u vrijednosne procjene koje
moj štovani sugovornik podastire. Samo bih napomenuo da su vrsni polemičari
kao Miroslav Krleža i Tomislav Ladan (urednik Starčevićevih djela 1971.)
držali AS za majstora političke književnosti i publicistike.

Krleža je već citiran o tom, tako i Matoš, Ladan je, rekoh, urednik
njegova djela u doba SFRJ. Za mene su to pisci svjetskoga kalibra
(napose Ladan), te njihov sud držim validnim.
Tim više što sam pročitao nemali broj Starčevićevih polemičkih majstorija
i držim da se izražajnošću, sarkazmom, lucidnošću, hiperboličnošću i
briljantnom porabom stilskih figura može usporediti s kvalitetnim polemičarima
koje imaju i tzv. velike literature.
Ili- AS je majstor govora, političkih pamfleta i drugih oblika političke književnosti, i
tu je prvorazredan.

Glede Starčevića, poznato je da je kao bivši klerik bio ateist i općenito
negativnoga stava prema religiji, napose kršćanstvu. Što se Franka tiče, ni on nije
bio neki silni klerikalac (obični jugo-agitprop), no bitnije je da čovjek
ne odgovara za djela sljedbenika.
Isus ne odgovara za Pavla, Marx za Lenjina, Nietzsche za ničeance.
 
Evo dijela Ladanova teksta:

Tomislav Ladan (25. lipanj 1932. – 12. rujan 2008.)

"Književni portret Ante Starčevića, 1971."

Gotovo cijeli svoj život javnog djelatnika Starčević provodi unutar Stranke prava. Ni njegovo državničko, ni njegovo književno djelo ne mogu se shvatiti niti ocijeniti bez pravaštva. Samo pravašto opet ne može se razumjeti ako se ne promatra u sklopu povezanih društvenih skupina, težnji stanja i međuodnošaja.

U onom povijesnom razdoblju koje je uvjetovalo Starčevićevo društveno djelovanje (a koje je razdoblje i sam oblikovao) steklo se toliko toga, čitava stoljeća izuzetne mukotrpne povijesti jednog malog naroda. Pravo je upravo čudo što se moglo uopće održati to rascjepkano biće, porazbacano u tako različita i zadugo odijeljena područja, kao što su dalmatinsko, istarsko, slavonsko, bansko hrvatsko i bosansko. Tako dugo vremena razdirana, komadana i suzbijana Hrvatska (okivana vanjskim neprijateljstvima a podrivana unutarnjim izdajstvima), ipak je odolijevala i dvojnosti Rim-Bizant i Habsburgovcima i Madžarima i Veneciji i Turcima.

U Starčevićevo vrijeme dozrijeva ideja hrvatskog državnog prava, ali ona odmah biva shvaćena i tumačena vrlo različito, pa i posve oprečno. To nam otkriva i oporba i parba tadašnjih stranaka. Listine, povelje, povlastice, pravice, ugovori i obveze nisu nikako svima značili isto...

Riječi kao stekliši, janjičari, mameluci, madžaroni, narodnjaci, unionisti – današnjim naraštajima vjerojatno malo govore. A koliko je crnila tinte i crvenila krvi, koliko je ustrajnosti, strasti, nade, gorčine, očaja i okršaja vezano za te pojmove u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, kad još jednom na kocki bijaše bila sama Hrvatska. Uprošćeno rečeno: jedni zagovarahu realnu, drugi personalnu uniju; jedni bijahu za austrijski, drugi za madžarski cenralizam; dok su jedni preporučivali prisniju vezu s Austrijom, drugi su navijali za Ugarsku; jedni su vidjeli spas u čvršćem naslonu na Beč, drugi opet u svezi s Peštom. Narodna stranka bijaše austrofilska. Unionistička opet madžarofilska. Madžaroni su jedini spas vidjeli u slozi, u savezu s Madžarima, a bili su protiv slavenofila. Narodnjaci su, istina, bili slavenofili, ali su vodili proaustrijsku politiku... Pravaši nisu htjeli ni s jednima ni s drugima. Nisu htjeli ni pod Beč ni pod peštu; nego: svoji na svojem.

Gotovo potpun nestanak hrvatske samostalnosti nastupa kad mameluci i janjičari priznaju da je Hrvatska zemlja ugarske krune i da je zemlja austrijske cezarevine, s kojom je nerazdjeljivo združena. Jedini nepopustljivi borac protiv takvog stanja ostaje Stranka prava. Pravaši (ili stekliši, kako ih je na Saboru 1861. nazvao Makso Piškorac, a Starčević se tim imenom uvijek ponosio /dok se Franjo Tuđman tom imenu izrugivao, ne shvaćajući bit Starčevićeva pravaškog nauka, op. APOLLO1861/) shvaćaju kako su sva gospoda još jednom izdala Hrvatsku. Stoga je i u tome smislu njihovo stanovište vrlo korjenito.

"Stekliši uče da nema pravoga, velikoga gospodina izvan naroda i zato ne mare ako sutra propadne sva naša gospoda."

Starčevićevu Stranku prava nazivali su "bandom razbojničkom", od koje se valja braniti svim sredstvima, pa i bodežom i samokresom, kako je preporučivalo jedno austrijsko vojničko glasilo.

Prema Augustu Cesarcu, koji je pomno proučavao povijest pravaštva, stekliši su bili naša najljevija ljevica.

Vođa pravaša i njihov učitelj, A.Starčević, propovijeda politički nauk koji je u biti vrlo jednostavan: na temelju povelja, listina, povijesnih ugovora Hrvatskoj treba vratiti onaj oblik i ona prava koja je imala 1526. kada je za kralja izabran Habsburg Ferdinand I. Samo po sebi to je i te kako prevratnička misao i pogibeljan zahtjev, a po državni poredak može biti još i pogibeljnije, priđe li se onim korjenitim zahvatima koje takvo stanovište podrazumijeva.

Postoje mnogobrojni dokazi da je sam Starčević tradicionalist. Ali postoje i isto tako brojni dokazi koji pokazuju da je modernist. Zaljubljen je u prošlost, u povelje, ugovore, drevne zakone. Temeljit je legitimist jer je unuatr legitimističke Monarhije to jedino i mogao biti. Pa ipak: Starčević je revolucionarac, zagovornik prevratničkih nazora o državi, crkvi, društvu, pojedincu; učenik je Rousseaua i Schillera. Istina, u ovome nije ni približno toliko dosljedan kao u svojem legalizmu. Na toj podvojenosti temelji se popriličan broj nesporazuma oko Starčevića osobnog nazora i srži samog pravaškog nauka. Nehajev (M. Nehajev: Političke silhuete; Djela m. Nehajeva, sv. 12; Zagreb, 1945.) želi tako istaknuti prividnost Starčevićeva legitimizma, a u korist njegova jakobinstva. On upozorava na činjenicu da je Starčević učio u glasovitih francuskih duhovnika-prevratnika (poput Rousseaua i Montesquieua), te potvrđuje kako je Starčevič legitimist samo na površini, da mu je legitimnost ne samo sredstvo političke borbe nego i podrugljivačka krinka. Činjenica je, pak, da Starčević odveć mnogo toga zasniva na „društvenom ugovoru“ – u smislu ravnopravna odnošaja između vladara i naroda – a da ne bi bio u znatnoj mjeri i branitelj monarhističke zakonodavnosti, iako stoji da je negdje duboko u njemu čekao svoj čas i prevratnički zagovornik puka. Nehajev kaže:

Učenik revolucije. Starčević nije nikad mogao obući togu ustavotvornog senatora; osjećao je je i bio tribunom puka (M. Nehajev, ibid.; str. 107).

Zavirujući malo pažljivije u neke Starčevićeve izjave, vidjet ćemo u kolikom je stupnju bio i ostao učenik i sljedbenik velikog francuskog prevrata. Nadahnjuje se on, istina je, njegovim tekovinama, ali zagovara borbu isključivo na temelju povijesnih prava. Propovijeda borbu u Saboru. Sredstva su mu pravičnost, napredak, prosvjeta, zakonitost. Uostalom, zar sam ne kaže, nazivajući se izrijekom konzervativcem:

"Branitelje ovog načela, nas bi u Engleskoj, u svakoj zemlji u kojoj vlada um i poštenje, držali za torye, za konzervativce, za muževe nadasve oprezne i spore kada se radi o znatnu mijenjanju zakona.

A kod nas, znate li što neki o nama govore? Oni nas zovu prevratnicima, buntovnicima, ljudima koji hoće da sve na svijetu sruše. Mnogi tako govore jer su glupi, a mnogi zato jer su zlobni, no jedni i drugi zato jer se ćute krivi pa se boje." (A. Starčević: Djela, I; str. 185)

Pa i sam Nehajev, iako jednim dijelom tvrdnje potkrepljuje svoju gornju izjavu, drugim dijelom potvrđuje upravo Starčevićev legitimizam, kad (na drugom mjestu) napiše:

"Starčvić, sasvim političar, i to političar koji filozofira o povijesti država, u svakoj prigodi svoga života ostaje čisti ustavnjak, čisti katekumen onih ideja koje je posvetila Velika Revolucija." (M. Nehajev, ibid.; str. 134).

Dapače: sve je to još protuslovnije nego što se ovako podvojeno čini. Naime: u različitim časovima, u različitim prigodama, u različite svrhe, Starčević različito iznosi svoj temeljni nazor o vrsti preobrazbe društva.

Tako na primjer, ima zgoda kod kojih nema nikakve dvojbe kako je Starčević izvana legitimist, iznutra buntovnik: pravi prevratnički vuk u saborskome runu.

Starčevićeve protivnike mogle su srditi njegove misli i izjave o ovim ili onim inozemnim pojavama. Mogle su ih uznemirit njegovi nazori o društvenome poretku uopće ili o vjerskom sustavu. Ali to je još uvijek bio onaj dio njegova nauka koji su barem mogli progutati, ako mu ga već nisu mogli oprostiti. A ono što nikako nisu mogli prihvatiti, što mu ni mrtvom nisu opraštali bile su Starčevićeve misli o tuzemnim prilikama, posebno njegov nazor o povijesti, položaju, naravi i sudbini hrvatskog naroda. U nj je on unosio toliko osobne žestine, a protivnici su u njemu osjećali toliku razornu snagu te su se upravo na tome morala iskušavati malobrojna prijateljstva, dok su se stvarala mnogobrojna neprijateljstva i pojedinaca i skupina i stranaka i naroda i država.

Začetna, polazna, temeljna, bitna i – ako hoćete – zavjetna misao Starčevićeva nauka je ova: vratiti Hrvatskoj cjelokupnost i samostalnost na temelju državnog prava.

Taj zahtjev se zasniva na tri točke, koje su i središte zasade cjelokupnog pravaštva. Prvo, Hrvatska je imala posebnu krunu i posebnu krunidbu i onda kad je birala Arpadovce za svoje kraljeve. Drugo, Hrvatska je imala svoj sabor (s vojskom, banom, namjesnikom) koji ima kraljevske ovlasti. Treće, Hrvatskoj su to ugovorima potvrđivali i na to se prisezali i Arpadovci i Habsburgovci... Kad se to troje prevede s povijesno-pravne razine na ustanovno-državnu, pokazuje se kao zahtjev za neovisnošću u upravi, sudstvu, novčarstvu, vojništvu, redarstvu itd.

Dok austrofilni integralci neprestano ističu nekakvo nadosobno zajedništvo i nadnarodnu jedinstvenost, Starčević dokazuje da je Hrvatska s austrijskim zemljama samo u personalnoj uniji. To jest: osim osobe zajedničkoga vladara nema s njom ništa drugo, ni zajedničko ni jedinstveno. Takvom jedinstvu suprotstavlja on ujedinjenost svih hrvatskih zemalja u jednoj nezavisnoj i samostalnoj državi, na temelju tisućljetnog državnog prava i u skladu s načelima o pravu naroda na samoodređenje – a radi samog biološkog opstanka i kulturnog napretka hrvaskog naroda.

Tomislav Ladan, Književni portret Ante Starčevića, 1971.
 
Vuk Karadžić se isto tako zalagao za "jedinstvo" pod
srpskim imenom. Samo-srpski šovinizam je u svom suludom liku živ, dok
je Starčevićev napuhani pankroatizam nestao.

Није "исто тако" већ ипак на мало другачији начин. ;) То јест, на академски, цивилизован, културан и одмерен, што потврђује и његов сјајан однос, како са хрватском интелигенцијом, тако и са Србима града Дубровника. Чак је и почасни грађанин града Загреба био. И није био шовиниста, док Старчевић - јесте. Сори бат 'ебига.

Вук није добио епитет заговорника јединства Јужних Словена због тога што је све штокавце сматрао етничким Србима (што они и јесу), а још мање је био шовиниста ограничен једино усконационалним видицима. Тако може деловати једино старчевићевцима, али њихово мишљење ионако нема никакву тежину због искривљености и ограничености погледа које имају.

Старчевић је једна непродуховљена личност, роб заблуда и искључив агресивац по питању национализма и националне идеологије. Такорећи первертит који је изопачио идеје француске револуције, а не који је био њихов следбеник. Због тога и јесте отац ових наказних и перверзних творевина од 1941. и 1991, отац рата, прогона, етничког чишћења и геноцида, отац националног аутизма, лингвистичког аутизма и културне ксенофобије и шовинизма.
 
Није "исто тако" већ ипак на мало другачији начин. ;) То јест, на академски, цивилизован, културан и одмерен, што потврђује и његов сјајан однос, како са хрватском интелигенцијом, тако и са Србима града Дубровника. Чак је и почасни грађанин града Загреба био. И није био шовиниста, док Старчевић - јесте. Сори бат 'ебига.

Вук није добио епитет заговорника јединства Јужних Словена због тога што је све штокавце сматрао етничким Србима (што они и јесу), а још мање је био шовиниста ограничен једино усконационалним видицима. Тако може деловати једино старчевићевцима, али њихово мишљење ионако нема никакву тежину због искривљености и ограничености погледа које имају.

Старчевић је једна непродуховљена личност, роб заблуда и искључив агресивац по питању национализма и националне идеологије. Такорећи первертит који је изопачио идеје француске револуције, а не који је био њихов следбеник. Због тога и јесте отац ових наказних и перверзних творевина од 1941. и 1991, отац рата, прогона, етничког чишћења и геноцида, отац националног аутизма, лингвистичког аутизма и културне ксенофобије и шовинизма.
Доста добар сажетак.
 
У Просветиној Малој енциклопедији из 1978, под одредницом "СТАРЧЕВИЋ, Анте" стоји:

20454949.jpg


Подвукао сам жутим реченицу која ми је смешна. Добро нису направили и да је био "у суштини" комуниста, само се залагао за мало другачији систем. Један хрватски Шовен у чијем свету не постоји и не сме да постоји било који други народ осим Хрвата у Хрватској добије епитет да се заправо залагао за јединство Јужних Словена, додуше "само" под хрватским именом.

Tu si u pravu. Jedinstvo takvog tipa se vidi prvenstveno u Pavlu Riteru Vitezoviću, a najvećim dijelom i u Josipu Juraju Štrosmajeru, kao i brojnim pripadnicima ilirskog pokreta. Ante Starčević možda jeste imao impresije prethodnika u glavi, ali on ih je samo iskvario, transformisao u etnocentrizam sa dodacima mržnje i straha od drugoga - na sličan način kako su njemački ideolozi dvadesetih i tridesedih godina prošloga vijeka iskvarili ono što se propovijedalo u osamnaestom i (početkom) devetnaestom/g stoljeću/a.

Vuk Karadžić se isto tako zalagao za "jedinstvo" pod
srpskim imenom. Samo-srpski šovinizam je u svom suludom liku živ, dok
je Starčevićev napuhani pankroatizam nestao.

Međutim, trebaš napraviti nekoliko odstupa:

* Ante Starčević je...to što god da je bio, dok je Vuk Stefanović Karadžić bio prvenstveno lingvista. Vukovo nasljeđe jeste reforma srpskog jezika, tj. uvođenje narodnog za književni. Kao lingvista je i zapamćen, uloga mu, i to ne samo za Srbe, već i za Bošnjake, Crnogorce i Hrvate, velika je (ne samo lingvistička), a nacionalna mu je zaista minorne. Ante Starčević je....što, publicist? Pisanje brojnih spisa i tvrdnja da docniji velikani hrvatskoga naroda ne bi uspjeli učiniti to što jesu da nijesu prethodno prelistali njegove piskarije mi je ravna apsurdu. Govornik i ostalo? To je i Vojislav Šešelj danas.

* Dok nije ocrnjen u doba današnjice, Karadžić je kao veliki prijatelj kulturnih i političkih vođa Hrvata i počasni građanin hrvatske prestonice, čiju titulu drži do današnjeg dana, uživao ogroman ugled. Karadžića su napadali isključivo sami Srbi. Starčević je imao drugačiji vid, ne samo u Srbiji, već uopšteno kod neHrvata, i šire stranaca koji su proučavali njegovo životno djelo (na međunarodnoj sceni Karadžić ima gotovo isključivo samo hvalospjev)

* Vuk S. Karadžić nije nikada, ama baš nikada, u svojim djelima zagovarao mržnju. U njovoj samoukosti se nalazi i interesantnan nivo nevinosti i učenja, a on je bio, kako je i sam govorio, učenik do svoje smrti. S druge strane, u radovima Ante Starčevića se vrlo značajno zapaža ksenofobija, antisemitizam i raspiranje mržnje na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, koja je u principu bila najžešće huškačka, krvnička. Dok Karadžić po Dalmaciji putuje sa najpoznatijim Hrvatima i ispituje prosti puk da li smatra svoj jezik hrvatskim ili srpskim, Ante Starčević bi išao sa oružanom hrvatskom vojnom jedinicom po Hercegovini i Crnoj Gori siliti narod pod pretnjom smrti da se izjasni Hrvatima, da "ubedi da su [Srbi]..." Hrvati.

I na samome kraju, osnovna razlika jeste da Vuk nije otac srpske nacije dizan do nebesa...
 
* Dok nije ocrnjen u doba današnjice, Karadžić je kao veliki prijatelj kulturnih i političkih vođa Hrvata i počasni građanin hrvatske prestonice, čiju titulu drži do današnjeg dana, uživao ogroman ugled. Karadžića su napadali isključivo sami Srbi. Starčević je imao drugačiji vid, ne samo u Srbiji, već uopšteno kod neHrvata, i šire stranaca koji su proučavali njegovo životno djelo (na međunarodnoj sceni Karadžić ima gotovo isključivo samo hvalospjev)

* Vuk S. Karadžić nije nikada, ama baš nikada, u svojim djelima zagovarao mržnju. U njegovoj samoukosti se nalazi i interesantnan nivo nevinosti i učenja, a on je bio, kako je i sam govorio, učenik do svoje smrti. S druge strane, u radovima Ante Starčevića se vrlo značajno zapaža ksenofobija, antisemitizam i raspiranje mržnje na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, koja je u principu bila najžešće huškačka, krvnička. Dok Karadžić po Dalmaciji putuje sa najpoznatijim Hrvatima i ispituje prosti puk da li smatra svoj jezik hrvatskim ili srpskim, Ante Starčević bi išao sa oružanom hrvatskom vojnom jedinicom po Hercegovini i Crnoj Gori siliti narod pod pretnjom smrti da se izjasni Hrvatima, da "ubedi da su [Srbi]..." Hrvati.

I na samome kraju, osnovna razlika jeste da Vuk nije otac srpske nacije dizan do nebesa...

Ове две последње тачке си врло лепо срочио. Само малоумник може поредити ту двојицу и изрећи суд да су као историјске личности у целини заправо веома слични.

Нарочито ми се свидело оно "док није оцрњен у доба данашњице". Заиста је много људи оданде убеђено да је то непријатељство према Вуку малтене вековно.
 
Poslednja izmena:
Није "исто тако" већ ипак на мало другачији начин. ;) То јест, на академски, цивилизован, културан и одмерен, што потврђује и његов сјајан однос, како са хрватском интелигенцијом, тако и са Србима града Дубровника. Чак је и почасни грађанин града Загреба био. И није био шовиниста, док Старчевић - јесте. Сори бат 'ебига.

Вук није добио епитет заговорника јединства Јужних Словена због тога што је све штокавце сматрао етничким Србима (што они и јесу), а још мање је био шовиниста ограничен једино усконационалним видицима. Тако може деловати једино старчевићевцима, али њихово мишљење ионако нема никакву тежину због искривљености и ограничености погледа које имају.

Старчевић је једна непродуховљена личност, роб заблуда и искључив агресивац по питању национализма и националне идеологије. Такорећи первертит који је изопачио идеје француске револуције, а не који је био њихов следбеник. Због тога и јесте отац ових наказних и перверзних творевина од 1941. и 1991, отац рата, прогона, етничког чишћења и геноцида, отац националног аутизма, лингвистичког аутизма и културне ксенофобије и шовинизма.


Zbog poznosti vremena na kanim u detalje razglabati o svim nijansama načetih
tema. Za sada bu samo izdvojio nekoliko razlučnica:

VK je bio privilegrani agen pohrvaćivanja srpskog jezika, što su primijetili srpski
učeni ljidi u 19. st,. kad im se kao izvor kanio nametnuti Stulićev rječnik:
Tada slijedi reakcija srpskih predstavnika:

Na vijećanju 1792. godine o tom pitanju kao branitelji ćirilice i srpske književnojezične tradicije nastupili su grof Edlinger i episkop Petar Petrović. Đorđe Magarašević prenosi dijelove teksta iz zapisnika sa sjednice od 9. siječnja 1792. Prema Edlingeru Stulićev bi rječnik u srpskim školama prouzročio odnarođivanje i prekid srpske književnojezične tradicije:
Srpski narod bi ovakovim rečnikom zaboravio po vremenu čitati svoje knjige. Morao bi učiti latinski, mađarski, hrvatski i u opće svaki jezik koji mu je u susedstvu, te bi izgubio svoju narodnost. S tim bi dakako moralo uginuti i obeležje toga naroda, koje ga je vekovima delilo od tolikih drugih naroda. (Magarašević 1898[194]:6)
Episkop Petrović je ideju o Stulićevu rječniku na latinici u pravoslavnim školama odbacio kao pokušaj nasilne kroatizacije:
Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao, pa sad najedanput im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. Ni za naš narod ne bi dakle zgodan bio taj rečnik "a kamo li za ostala slovenska narečja u našoj državi. Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonjemački prema švapskom [...]
Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom trošku, tada referent Petrović po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo delo onda zgodno samo za Hrvate i Dalmatince, jer samo njima može koristiti, a slovenski narod koji samo ćirilicu poznaje mora ostati pri rečniku koji je i dosad bio.
[...] Naš narod nema dakle te potrebe, da se služi tuđim rečnikom, koji mu istiskuje iz ruku pradedovsko pismo. (Magarašević 1898 [194]:4—5)

To su odavno znali hrvatski filolozi raznih usmjerenja (Kurelac, Jagić, Marćel Kušar, Bogoslav Šulek, Tomo Maretić..--), a bez puno nijansi je izrečena u polemičkome tekstu Ive Pranjkovića:

http://www.matica.hr/MH_Periodika/vijenac/1999/135/tekstovi/08.htm

Ilustrirajući svoju tezu da su na ujedinjenju više insistirali Hrvati nego Srbi spomenuo sam u svom tekstu i činjenicu da su Hrvati imali cijelu jednu jezikoslovnu školu pod nazivom hrvatski vukovci kojoj je u osnovi bila potpuna vjernost jezičnim i pravopisnim nazorima Vuka Karadžića, a da Srbi ne samo da nisu imali ništa sličnoga nego ni neke od temeljnih Karadžićevih zahtjeva nisu nikada prihvatili (npr. ijekavicu). Sada Ćorić tvrdi kako se iz toga »može jedino zaključiti da su Hrvati svojom upornošću postigli to da im Vuk Karadžić ustupi svoj model književnog jezika«. Da! Moglo bi se tako nešto zaključiti, pogotovo sa stajališta vukovaca, s tim da je Karadžićev model model hrvatskoga, a ne model srpskoga književnog (standardnog) jezika. Karadžić se naime gotovo u cijelosti oslonio na postojeću hrvatsku štokavsku standardnojezičnu tradiciju i u njegovu modelu vrlo je malo ičega što nije (bilo) dijelom te tradicije.

Ako su imali cijelu jezikoslovnu školu hrvatskih vukovaca, nejasno je, nastavlja dalje Ćorić, »zašto su docnije Hrvati napadali nevinog čovjeka, tj. Vuka Karadžića«. Odgovoriti bi se moglo da Hrvati nisu napadali Karadžića zbog onoga u čemu je »nevin«, a u to bi svakako išlo i samo postojanje hrvatskih vukovaca (sam Karadžić doista nije vukovce ni utemeljio niti je tražio od njih da mu budu onoliko vjerni koliko su bili). Napadali su ga međutim, i to Ćorić vrlo dobro zna, ali naravno da ne spominje, zbog teze iz članka Srbi svi i svuda prema kojoj su svi štokavci Srbi, a to bi značilo da je srpska i cijela štokavska književnojezična tradicija, uključujući npr. i franjevačku ili isusovačku. Izrazito kritički odnos prema Karadžiću imali su kasnije Hrvati i zbog onoga što Karadžić doduše uglavnom nije bio niti izravno učinio, ali su učinili sljedbenici velikosrpske politike koji su od njega napravili mitsku ličnost, proglasili ga simbolom (sve)srpstva, ekstremnoga unitarizma i hegemonizma.

O političkim dimenzijama Karadžićeva djelovanja Hrvati nisu imali nikakvih iluzija, no sta
lno su bili u srporu s veliksorpskim naconalnim ideajama istog i njegovih nastavljača.

Treća je stvar književna (i filološka vrijednost tKaradžića, pa i autentičnost).

Četveta je filološka, a i književna vrijednost Starčevića, što je zaseba tema.

Za nas ostaje Supilovo:

Fran Supilo, list "Crvena Hrvatska"

VUKOVA SLAVA U BEOGRADU


Vuk Stefanović Karadžić ima tu zaslugu, da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnog jezika. Prije njega Srbi su svakako pisali: staroslavenskim crkvenim jezikom, pomiješanim sa narodnim, turskim, arnautskim i inim riječima, prama tome kako je ko bio izobražen... Vuk je vidio da to ne valja. Upoznao se s Hrvatima, nadasve sa djelima književnika Dalmacije i Dubrovnika, te krune hrvatskih gradova, i stanuo uvađat medu Srbe hrvatski književni jezik. Onda se na nj dignula strašna galama u srpskom svijetu... Ali što je bolje, bolje je. Hrvatska štokavština ijekavskog izgovora stanula otimat mah medu Srbima, te oni poćeše pisati od prilike onako kako mi govorimo. Nu to je ipak za malo trajalo i mali broj srpskih književnika služio se ovim narječjem. Doskora svi okrenu pisati doduše narodnim jezikom, štokavštinom, ali ne književnim dijalektom kako je htio Vuk, nego ekavštinom i taj se običaj kod Srba danas drži...

Danas Srbi, pohlepni i nezasitljivi (...), htjeli bi da izvrnu stvar, te prikažu da je Vuk nas, nas Hrvate, naučio »srpski«! Nas, čiji su stari u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj pisali onim narječjem i izgovorom još onda kad se nije znalo ni za Vuka ni za kakvu Srbiju; nas, kod kojih je isti Vuk dolazio da uči... To ga međutim nije smetalo da izda poslije onu svoju lozinku “Srbi svi i svuda”, kojom je htio progutati Hrvate. Dokaz da Vuk u poslu bratske ljubavi bio je isto što i drugi Srbi. On je putovao hrvatskim zemljama. gdje je proučavao jezik koji on sam nazivlje hrvatskim i kupio narodne pjesme, ali to je prozvao srpskim...

Vuk Stefanović Karadžić bio je veliki talenat, upravo genij, a kao samouk mnogo je uradio na književnom polju. Ali Srbi ga zato toliko ne slave, oni ga slave radi političke ideje “Srbi svi i svuda”, koja cilja za tim da se Hrvatska omete u svome radu za slobodu i cjelokupnost na račun Velike Srbije, koja je nemoguća. Vuk književnik bio je samo neka forma, pod kojom se je skrivao Vuk političar...
Ovo je pravo shvaćanje Vukove slave u Beogradu...

Crvena Hrvatska, Dubrovnik, br. 4l / l6. X. 1897, str. 2.
 
Poslednja izmena:
PLEMENITOMU KNJIŽNIKU SVAKE ČASTI DOSTOJNOMU

GOSPODINU GOSPODINU

MIHU MENČETIĆU,

VLASTELINU DUBROVAČKOMU

DINKO R A N J I N A

sniženim priklonstvom

milo pozdravljenje piše.

Ljubav, ká pameti mudrie neg moju privrati, mnogorazumni prijatelju i rodjače moj, u ovih stranah latinskih stojeći usili i mene, takodjer da budu sliditi nje stupaje, u kojih mi način dà u istinu ne mao, izostavši mi bremena od mojih činjenjah svakdanjih; bivši nieka ćud moja nikako nestati zaludu, da ovi broj od piesni razlicih učinim, koje sad vami posilam po običaji staroj i sadanjoj od svieh spievalac, ki svoja pisma komu godi vazda u darov daju. I nemoj se čuditi, da Ljubavi u vlas se podložih; ‘er kako narav, ká s čudnime razumom sve stvari uz-dàrži i vlada, hoće da prolitje cvitje plodi, a lieto i jesen paka voće dava, tako i mlados siluje, da dni svoje mladosti provede. Ni mi manje od tvoje mudrosti pohuljeno biti ima videći da piesni staviti se pisati, znajući vi, ‘er pismo piesni časna je velmi stvar, a toj se vidi po dareh i asteh, ké su stari spievaoci od gospode i kraljevah na svietu imali. Scipiun Afrikan priliku Enia spievaoca, koga vazda u svieh čihjenjeh od boja i mira za druga dàržaše, čini u jedan kami mramoran urezat, i paka vàrh greba njegova postavi, bivši ga živa velicim blagom darovao. Kralji od Egipta Menandru spievaocu poklisare poslaše, velike mu dare obećajući, da bi htio život svoj medju njima provesti. Augusta rodni dan Virgilia spievaoca s velicim časti spomenivat svako godište činjaše. Evripide spievalac toliko primljen bi prid kraljem od Macedonié, da njemu časti velike činjaše svaki dan sobom ga na tàrpezi dàržeći i njemu zlatan sud, kime on pijaše, u poklon darova, i mnogo robja, od Atene koji biehu, milos mu učini, da mogu slobodno na njih dom iz zemlje njegove otiti.

Kralj Lesandro veliki, od Sàrblji gospodar, koi svit dobi vas, podstupivši s vojskome Tebu grad gàrčki, ki mu se bieše odvàrgao, uzamši ga napokon, posieče šés tisuć dušah, a tridesti tisućah zarobivši paka proda, vojsci davši slobodu, da vas grad popliene, i paka razvàrgu mire mu na zemlju: ništa nemanje učini pro­stiti svoj kući spievaoca Pindara, da nju ni ušto ne-budu tegnoti. Isti kralj Lehsandro razbivši Daria kralja, i našadši jedan zaklop vas urešen draziem kamenjem od sciene neizmerne, sva ostala pliena junakom raz-dielivši uzè ga za sebe i reče: prem se ova stvar prešaše za u njojzi hraniti Omerove piesni, koje u tolikoj velikoj časti scienjaše, da ih vazda pored s mačem nakon glave dáržaše. Stacia spievaoca Domician rimski kralj čás mu veliku stvorivši krunom ga darova i mnozim inima darima od sciene ne male. Ptolomeo kralj Omeru spievaocu càrkvu sagradi, i u njojzi priliku njegovu od mramora postavi. Lisandro od Sparte kralj àrvući Atenu grad, i znajući ‘er oni dan, ki bieše namislio dati mu àrvanju najposlednju imaše se ukopati Sofokle spievalac, prodlji rok u tomu dnevi za nesmesti čás, koja se činjaše ukopu njegovo. Stesikoru, komu, kako Plinio veli, dodje piet lavic na usta njegova, kada se porodi, došadši a Katinu, mieštani toga grada ne samo ga primiše s velikom časti, da nu mu jošte dio daše a vladanju grada, i u svieh pienezeh, kojè kovahu, njegovu priliku činjahu. Toj se isto prigodi meni viditi bivši u tomu gradu ; moji prijatelji pokloniše mi jedan tih srebàrnih pienezah, u kojih bieše njegova prilika, i ukazaše mi takodjer greb njegov s mramorom sazidan kod vratah od grada, koja se imenom njegovim jošte i dan današnji zovu Stesikorova vrata. Istomu Stesikoru spievaocu Falari posilni gospodar Agrigentina grada čini càrkvu kako bogu sazidat i Imeru, njegov rodni grad, ki mu tada neprijatelj bieše, usili da časti božanstvene imenu njegovu vik budu činiti. Opiano spievalac, ki, kako hoće mnozi rieti, stojeći na našem otoku od Mlieta učini piesni od ribah morskieh, koje pokloni Antoniu sinu Cesara Severa rimskoga, i ima uzdarje od njega zlat pienez po svaki oranj piesni, i njegovi gradjani hoteć ga počtili, od svitla mramora priliku njegovu srid grada slaviše, s teziem pismom odzgora:

„Ja jesam Opiano svim sladki spievalac,

Koga smárt zavidna prie reda umori,

A da mi dilji rok, smárt živit dadiše,

Ni′edan mi umárli nebi vik takmen bil«

DINKA RANJINE, VLASTELINA DUBROVAČKOGA
PIESNI RAZLIKE.
PISANE 1550-1563.
NA NOVO PREŠTAMPANE

NASTOJANJEM I TROŠKOM Dra. LJUDEVITA GAJA.
U ZAGREBU.
 
Zbog poznosti vremena na kanim u detalje razglabati o svim nijansama načetih
tema. Za sada bu samo izdvojio nekoliko razlučnica:

Довољно си се оним и наканио и разлучио, да не кажем изкакио и излучио:

VK je bio privilegrani agen pohrvaćivanja srpskog jezika, što su primijetili srpski
učeni ljidi u 19. st

итд. итд. итд. На подвучено - смехотрес, поручујем свима да не вреди ни читати даље. Као што рекох горе, а поводом теме и оних који се јављају на њу (као да сам знао):

Тако може деловати једино старчевићевцима, али њихово мишљење ионако нема никакву тежину због искривљености и ограничености погледа које имају.

Другим речима, дисквалификовани, не по снази аргумената које могу али не морају употребити, него по дефиницији.
 
смехотрес, поручујем свима да не вреди ни читати даље.

Upravo tako, Menjam Se. U Stračevićevo doba biti džukela u Austriji donekle je i bilo originalno. Danas, međutim, karavani prolaze li prolaze... i samo prolaze mimo balkanskih džukela koje u trećem dobu citiraju ustašku literaturu poput napaljenih pučkoškolaca... :kafa:
 
Kako je Karadzic mogao pohrvacivati srpski jezik ukoliko je pre toga vrseno pohrvacivanje (pokatolicavanje) Srba?!? Nije im bilo dovoljno sto su prvo pokatolicili jedan dobar deo Srba vec su ih posle toga morali i pohrvatiti (mada na pojedinim podrucjima ti "Hrvati" nisu imali apsolutno nikakve veze sa Hrvatima i Hrvatskoj. Sam Starcevic je evidentno po poreklu Srbin a pored toga, majka mu je bila pravoslavna Srpkinja.
 
attachment.php


Pa neka mi onda neko prica ko je i sta radio i ko je u koga krao. Kao sto je mudri Ducic govorio..... Hrvati su hrabar narod zato sto se nicega ne boje vec se nicega ne stide.
 

Prilozi

  • SrbiBalkan.jpg
    SrbiBalkan.jpg
    35,4 KB · Pregleda: 92
  • Srbi_u_Jugoslaviji.jpg
    Srbi_u_Jugoslaviji.jpg
    41,3 KB · Pregleda: 6
Kako je Karadzic mogao pohrvacivati srpski jezik ukoliko je pre toga vrseno pohrvacivanje (pokatolicavanje) Srba?!? Nije im bilo dovoljno sto su prvo pokatolicili jedan dobar deo Srba vec su ih posle toga morali i pohrvatiti (mada na pojedinim podrucjima ti "Hrvati" nisu imali apsolutno nikakve veze sa Hrvatima i Hrvatskoj. Sam Starcevic je evidentno po poreklu Srbin a pored toga, majka mu je bila pravoslavna Srpkinja.

ne znam kako je kod vas, no u Hrvatskoj se nardonost ponajviše gleda po ocu. Ako je kod vas po materi, razumijem vas :per:
 
Нисам имао снаге да читам целу тему.

Прилог:

Петар
11. septembar 2009 15:38:06

У свим већим местима у Хрватској, а у градовима посебно, бар једна улица носи од 1991.г., име Анте Старчевића родоначелника Хрватске странке права, претече, Чисте странке права, извора усташке идеје и покрета. Он је отац ексремног хрватског шовинизма који је Србе сматрао најнижом пасмином, на нивоу животиња. Тиме се већ близу две деценије напаја хрватска младеж и код многих је то и прихваћено. То се најбиље види на Томпсоновим концертима где се велича убијање Срба, док концерт посматрају хрватска власт и полиција, а све на путу Хрватске у ЕУ. Брисел нема приговоре. Зато се Срби тамо и невраћају, осим старих да би остварили своја права, пензију, својину и т.д. Тамо је, посебно у крајини, завршена историја Срба, а Туђмана, ето, за живота нису стигли да оптуже у Хагу. Саветујем вам да погледате неке конзерве хране из Хрватске у продавницама. Видећете да се на налепницама, неке фабрике хране налазе у ул.Анте Старчевића, по мајци Србина, који је молбу за упис у београдску Велику школу написао на ћирилици. Није примљен. Наследио га је Анте Павелић. Нису им проблем само Срби. Током лета су батине добили неки словеначки туристи а и неки чешки. Као морнар, на одслужењу војног рока 1976/1978.г., и у Задру и у Шибенику сам као и остали војници имао на дозоволи за излаз у град списак забрањених кафана, не због проститутки, него због хрватских шовиниста. На стражи на броду смо имали метак у цеви по наређењу, у "слободној" Југославији. Наставак знате!

Извор: http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=19&idobj=156426
 
Нисам имао снаге да читам целу тему.

који је молбу за упис у београдску Велику школу написао на ћирилици.

Прилог:

Правилније, писао је молбу да постане предавач, а од диплома је имао само катехистичку, која је, признаћете, непотребна тамо где је аплицирао. Позивао се на податак да је проглашен почасним доктором наука, опет на верској школи.....

Ја сам чуо да су неки успели Ескимима да продају фрижидере и ломљени лед за виски, али у случају Старчевића то није могло......
 

Back
Top