Pavle Vuisic

Karamazov

Ističe se
Poruka
2.450
Bio je komplikovan čovek, prava enigma, s njim nikad nisi znao na čemu si, ali zanimljiva je bila ta nepredvidivost, kaže Mirjana Vuisić u prvom razgovoru za medije posle smrti legendarnog glumca pre dve decenije
Nije imao obzira ni prema kome
Režim ga je voleo, a on nije mogao da smisli komunističku vlast
Umeo je da kaže: Ne znam zašto ljudi gledaju te moje gluposti!


Prvog oktobra, navršiće se 20 godina od smrti našeg proslavljenog glumca Pavla Vuisića. Njegova supruga Mirjana danas živi sama u Beogradu, blizu obale Save. Retko govori za medije. To nije činila dok je Pavle bio živ, a ni kasnije, jer je to njegova izričita želja.

Ipak, odmah je pristala na razgovor za Nedeljni Telegraf. Dok u rano julsko poslepodne u njenom hladovitom dvorištu gledamo stare fotografije, a oko nogu nam se motaju šareni mačak i crni pas mešanac, Mirjana uz osmeh kaže:
- Nikad mi nije davao da javno istupam, niti je on voleo novinare. Da je Pavle živ, ne bismo sedeli ovde i pričali.
Iza nas je brvnara u kojoj Mirjana živi, okolo prekrasan vrt, u produžetku bašta koju sama održava. Usred kupusa, krompira, paradajza i paprike - kabina s Pavlovog broda, kopije brodova s Misisipija. Nad ulaznim vratima brvnare nacrtano prase i natpis „Kafana kod Paje“. Mirjana prati naš pogled, i objašnjava:
- To je napravio jedan scenograf na trogodišnjicu Pavlove smrti. Pavle je mnogo voleo kafanu i uvek je govorio da bi bilo lepo imati svoju. Na samrti je bio izričit da na sahranu ne sme niko da mu dođe, što sam i ispunila. Mnogi su bili uvređeni i ljuti jer nisam htela da kažem kad i gde je sahrana, stizali su telegrami, ljudi su uporno zvali, ali sam istrajala i ispoštovala njegovu poslednju želju. Kao iskupljenje zbog tog čina, na trogodišnjicu smrti priredila sam u dvorištu okupljanje s jelom i pićem. Trajalo je pet dana, ljudi su odlazili i dolazili. Na kraju su se pitali da li sam otvorila kafanu.
- Uskoro će sve ovo biti srušeno, nići će ovde neki novi Beograd. Planiram da brvnaru premestim na Adu Ciganliju, na mesto gde je Pavle proveo najveći deo života. I ja sam radila na filmu, bila sekretarica filma, ali nismo bili zagrižene filmadžije. Stalno je pričao da mora da promeni profesiju, da mu je muka, da mu je teško. Kad su mi se već smučile te priče, kažem mu: Hajde, Pavle, pobogu, promeni nešto, nemoj više da kukaš. A on mi odgovara: Nisam budala da menjam posao, pa ovo umem najbolje da radim! Nekad je govorio da je gluma najteži, nekad da je najlakši posao, kako je bio raspoložen. Nikad kod njega nije bilo sredine. Ponekad je umeo da kaže: Ne znam šta je tim ljudima, zašto gledaju te moje gluposti

Mrzeo premijere
- Iako su moji roditelji strahovali da ću udajom prekinuti školovanje, završila sam istoriju umetnosti i zaposlila se 1960. u Avala filmu kao sekretarica režije. Pavle je bio komplikovan čovek, ni čitava laboratorija ne bi mogla da ga odgonetne. Govorio mi je da je enigma. Ali meni je takav odgovarao. Bliznakinja sam sa bratom, rođena 15 minuta posle njega, i on je tokom celog detinjstva dominirao, bio i lepši i pametniji. Verovatno sam se na to navikla, pa mi je i kod Pavla odgovaralo što je takav. Posle 20 godina suživota sa svekrvom, otišli smo kod moje majke. Uopšte nije išlo. Zatim smo pet godina bili sami na Karaburmi, pa živeli preko puta bioskopa Balkan, a onda sam aktivirala ovo očevo imanje. Pavle je ovu brvnaru napravio 1987, godinu dana pre smrti.
- Pavlov prvi film bio je čudotvorni mač, iz 1950, a snimio ih je oko 150. Do mog zaposlenja svuda smo zajedno putovali. Nije voleo što sam počela da radim, ali je nekako prešao preko toga. Kad sam prvi dan pošla na posao kao sekretarica filma, rekao mi je da tamo samo ćutim. čujte, sekretarica filma, a samo da ćuti! Mislim da je bio malo ljubomoran. Ponekad je umeo da bude strog i prek. S njim nikad nisi znao na čemu si, zanimljiva je bila ta nepredvidivost.
- Uopšte nije bio obziran. Sećam se da je jednom otišao na Trg Republike da očisti cipele. Kod čistača je ušao jedan čovek, i odmah navalio na njega: Hajde, ćale, da popijemo nešto kod Zore! Počeo je da ga grli i vuče, nikako da ga pusti. Na to mu Pavle, kao pravi ćale, opali šamar i ode, a nešto kasnije se predomisli i uđe u tu kafanu.
Priča mi posle: Uđem u kafanu, a njega nigde. Ni traga ni glasa. Što me je zvao kad ga sad nema!? Zamislite, kao da je sve normalno, kao da čoveku nije udario šamar.
- Voleo je društvo, kafanu, reku, da se uvek nešto događa. Ujutro nikad nije znao gde će završiti i kuda će ga vetar tog dana odneti. Jedino je znao kuda će kad je imao snimanja, a to mu je teško padalo. Voleo je da zida i gradi, imao smisla za detalje, znao je za cake. Voleo je brodove, Adu Ciganliju, i čim ne radi - znaš da je na reci. Imao je splav i čamce, ni sama ne znam koliko ih je promenio, prodao ili poklonio. Više pokloni nego što proda, a onda napravi duge, i tako u krug.
- Ne, stvarno nije imao obzira. Ni prema kome. Govorio je ono što je mislio. Nije volelo komunističku vlast. Ma kakvi nije voleo, nije mogao da ih smisli. Interesantno je, međutim, što nikad nije hteo da ide u inostranstvo. Mnogi su mu nudili posao u koprodukcijama, nije hteo ni da čuje. I ja sam ga molila da idemo u Englesku. Naravno, bezuspešno. Režim je njega, naprotiv, voleo. Bio je poželjan u svakom filmu, dobio mnoštvo nagrada, čak su hteli da mu daju i Avnojevu. Toliko je od toga bežao. Na kraju je seo i napisao da ne želi tu nagradu. Kad je dobio „Slavicu“ (današanju nagradu „Pavle Vuisić“ koja se tradicionalno dodeljuje na festivalu u Nišu), nije hteo da je uzme. Kod Tita je bio samo jednom, posle premijere Bitke na Neretvi.
- Mrzeo je i premijere. Kad treba tamo da se pojavi, jednostavno nestane. Neće i neće. Pula je uvek bila problem, skoro da su morali da ga sprovedu na festival. Ja u Niš s njim nijednom nisam stigla. Jednom smo krenuli i došli na raskrsnicu za Niš. U tom trenutku se predomislio i rekao da se vratimo. I šta da radim nego da se vratim, bolje i to, da izbegnem neprijatnost.
U Pulu smo jednom krenuli, pozdravila sam se sa svojima, onako sva važna... Vratili smo se sa železničke stanice.
- Nikad mi nije ležala kafana. Pio je, ali je maestralno podnosio piće. Umeo je i da pravi pauze. Moje je mišljenje da su i on i njegov brat apsolutno mogli da ne piju, ali nisu imali razloga da to ne čine. Kad se popije prva čaša, nema kraja. Mislim da mu je alkohol bio nekakva dopuna. Prihvatila sam to kao način života, nisam imala izbora.

Obožavao malu decu
- Bili smo u braku 32 godine. Nismo imali dece, mada je obožavao malu decu. Veću decu nije toliko voleo koliko malu, iskrenu i Bogom danu. Bilo mu je interesantno da posmatra nastanak svesti i svesnosti. Umeo je da dođe kući i da mi sav zapanjen i raznežen priča o nekoj bebi koju je tog dana video: šta radi, kako se ponaša, smeje... Strašno je umeo sa decom, pusti im sve na volju. I deca su ga obožavala.
- Bio je naočit i slavan. Verovatno su ga i druge žene gledale. Ali ja nisam od onih kojima je to mnogo bitno. Sigurno je toga bilo. Jednom mi je bio jako mutan. Vratio se s terena i znala sam da nešto nije u redu. Rekla sam mu - da vidimo šta je, da to raščistimo. Odmahnuo je rukom. I tada sam stala. Ne valja ispitivati, proveravati gde je i šta radi. Tako je bilo manje sekiracije. Bilo je previše i ono što sam morala da doznam, a kamoli da sam još ispitivala! Ipak, mislim da me je voleo. Nije govorio da me voli, ali sam od drugih slušala da me hvali i o meni priča sve najlepše. Drugima je to govorio, ali ne i meni.
- Oboleo je od karcinoma nekako u ovo doba 1988. Mučio se tri meseca, imao je 62 godine. I brat i sestra su mu od toga stradali. Teško je bilo tih meseci. Bilo mu je muka od svega i svačega, ni društvo mu više nije odgovaralo. Jedva je završio brvnaru. Kad je umro, život mi se promenio. čujte, 32 godine smo bili zajedno. Nisam znala kako dalje. Sve je bilo drugačije. Bilo mi je jako teško da ga vidim na televiziji, neprestano sam plakala. Sad je drugačije. Drago mi je kad ga vidim na filmu. Podsetim se pokreta, izraza lica, svega što sam volela.

Priznanje Orsona Velsa
Nikad nije voleo glavne uloge. Iako je sa čkaljom uradio toliko epizoda Kamiondžija, nikad ga nije podnosio. Uopšte nisu bili prijatelji, kako se misli. Njegovi prijatelji bili su na Adi Ciganliji, ljudi koji nisu imali nikakve veze s glumom.
- Istina je da je Orson Vels za Pavla rekao da je veći glumac od njega samog. Od Velsa je na poklon dobio šubaru koju je slavni holivudski glumac nosio na snimanju Bitke na Neretvi. Još je čuvam. čula sam da je, dok je bio u Jugoslaviji, Vels redovno išao u Kinoteku i gledao Pavlove filmove. Mislila sam da je mogao da napravi veliku međunarodnu karijeru, samo da je hteo da izađe iz zemlje.

Uvek je tražio velike honorare
Pre nego što će Pavle umreti, trebalo je da dobijem svoju penziju, ali mi je rekao da uzmem njegovu. Skromna sam, živim od 24.000 dinara mesečno. Pre dve godine sam od RTS dobila novac od dve serije koje su emitovali, dok je bila stara Jugoslavija dobijala sam neke pare iz Sarajeva, a onda je sve prestalo. Pavle je uvek tražio velike honorare. Lepo smo živeli, mnogo je snimao i dosta zarađivao. Od 70-tih godina stalno je bio u žiži.
- Ne tražim ja ništa posebno od države. Kako se odnosi prema svemu, tako se odnosi i prema meni. Volim da budem deo celine. Znam da je on zaslužni građanin, ali svejedno. Nikad me niko nije pitao kako mi je, niti me je obišao, a da se to i dogodi - pala bih u nesvest. Ni Pavle tome nije pridavao neki značaj. Najveći honorar dobio je za snimanje filma Stepa, 1960. Možda su te sume za Italijane bile normalne, ali nama su bile enormne. Pavle nije mnogo išao za novcem, voleo je normalan život.
______
Meni je posebno zanimljiv deo kada Mirjana Vuisic prica o Pavlovom karakteru, njegovom konzumiranju alkohola, o tome kako nije voleo Ckalju (sto me je iznenadilo), pa i o njegovoj smrti...
 
stvarno jedna od legendi naseg filma:ok: svaka cast za temu :ok: pogotovo su mu legendarne uloge u prva dva Kusturicina filma kada je maestralno odigrao likove Bosanaca iz Sarajeva iako sam nema veze sa Bosnom.
 
pa da, i meni je bio cool clanak, nema covek mnogo prilika da sazna nesto vise o takvim ljudima, a zna se da se o Vuisicevom privatnom zivotu tesko moglo cuti javno
pa sada bas nedavno je mislim bila neka emisija gde su govorili o njehgovom zivotu ,mislim da je bas zene pricala ,a istina je da nije voleo da se pojavljuje u javnosti
 
Ako zanemarimo Pajinu percepciju i tripove, donosim zaključak da njegova žena želi da nasledi ili dobije na njegovo ime - jaču penziju. Žene su takve, treba samo pročitati šta piše na kraju.
 
Nedavno je u izdanju VBZ-a izašla knjiga Aleksandra Đuričića ,,Posle fajronta: knjiga o Paji''.
Sačinjena iz niza interesantnih i beskrajno šarmantnih doživljaja iz detinjstva, privatnog i profesionalnog života doajena srpskog glumišta, ova je knjiga potpuno neuobičajena u dosadašnjoj praksi pisanja o srpskim glumcima. Prizori iz detinjstva, reči Pajine supruge, anegdote sa snimanja, kafanska drugovanja, Pajina ekscentričnost....
Knjiga između ostalog donosi anegdote sa snimanja kultnih filmova i serija kao što su ,,Ko to tamo peva'', ,,Majstor i Margarita'', ,,Maratonci'', ,,Kamiondžije'', ,,Više od igre'', saznajemo kako Paja nije bio u dobrim odnosima sa M.P.Čkaljom, Mijom Aleksićem i Batom Stojkovićem, a kako je drugovao sa Slobodanom Aligrudićem, Mrgudom Radovanovićem, Dušanom Janićijevićem i Evom Ras.
Pisanje poezije, ali i kuvanje specijaliteta na Savi bile su Pajine velike ljubavi. Knjiga donosi i recepte Pajinih omiljenih jela.

Toplo preporučujem.
 
Ajd' nek' javne neko kakva je knjiga,kad kupi,posto ovde u KG-u jos nema

Pa, napisao sam ja u prvom postu svoje utiske.
Odlicna je knjiga, duhovita, anegdotski koncipirana... U knjizi se pominju i mnoge Pajine kolege. Zanimljive su epizode sa M.P.Ckaljom s kojim Paja uopste nije razgovarao a uprkos tome na ekranu izgledaju kao savrsen par :) Takodje, u losim odnosima Paja je bio s Batom Stojkovicem o kojem pise da je bio veoma sujetan glumac koji nije voleo druge dobre glumce i koji je stalno isticao cinjenicu da Paja nije zavrsio Akademiju i da je obicni naturscik ....
Takodje, knjiga govori o Pajinim kafanskim drugovanjima, zivotu na Savi, a posebno dirljivo o Paji govori njegova supruga.
Ali,da ne pricam dalje. U knjizi zaista ima sta da se procita .
 
Pa, napisao sam ja u prvom postu svoje utiske.
Odlicna je knjiga, duhovita, anegdotski koncipirana... U knjizi se pominju i mnoge Pajine kolege. Zanimljive su epizode sa M.P.Ckaljom s kojim Paja uopste nije razgovarao a uprkos tome na ekranu izgledaju kao savrsen par :) Takodje, u losim odnosima Paja je bio s Batom Stojkovicem o kojem pise da je bio veoma sujetan glumac koji nije voleo druge dobre glumce i koji je stalno isticao cinjenicu da Paja nije zavrsio Akademiju i da je obicni naturscik ....
Takodje, knjiga govori o Pajinim kafanskim drugovanjima, zivotu na Savi, a posebno dirljivo o Paji govori njegova supruga.
Ali,da ne pricam dalje. U knjizi zaista ima sta da se procita .

Super :super:
 

Back
Top